JANKO LIPOVEC

 

 

 

 

Š I B E N I K

 

 

O PODRIJETLU  TOPONIMA   ŠIBENIK

 

 

J. V. Valvasor, Topographia Ducatus Carnioliae Moderne, 1679.g., SIBENEGG u Sloveniji

 

Maribor, Jadrija- Šibenik, 2016.

 

 

 

»No, na tragu tradicije pučkoga etimologiziranja, koja se ogleda i u izreci S onu stranu Šibenika/šiban trava do koljena, zabilježene u rječniku Vuka Karadžića, jedan suvremeni povjesničar amater prepoznaje u šiban travi biljku šeboj, ili ljubicu, violu, po kojoj bi Šibenik dobio ime. Taj zaljubljenik  u šibensku povijest priziva pučku tradiciju, po kojoj se i Crnica nekoć zvala Ljubica. No, i taj bi se naziv, jezikoslovcima, uklapao u topografske nazive poput Gorice, u značenju bjelogorične šume, građe, mjesta za sječu drva (za građu), pa i Crnice, crnogorične šume, dok bi Plišac, tj. plješivo, označavao pusto mjesto na kojem nema rašća.«

 

Milivoj Zenić, prof. o autoru Janku Lipovcu u djelu Stari Šibenik, AGM, Zagreb, 2010., str. 140.

 

 

 

Slika 1. Srednjevjekovni sajam, Šibenik, priredba 2010. g.

 

 

Slika 2. Biljka šeboj, u narodnom jeziku šebuj, viola, ljubica, rumenija, u cvatu, rano u proljeće, Podstinje u Docu, u kolijevci hrvatskog srednjevjekovnog naselja gusara, ribara, trgovaca i pomoraca  Šibenika

 

 

 

Recenziju teksta o Docu i Crnici u  djelu Janka Lipovca O podrijetlu toponima Šibenik  i prvom spomenu imena grada Šibenika izvršio je dipl. ing. Vinko Guberina, šibenski gospodarstvenik u mirovini.

 

Recenziju botaničkog dijela teksta izvršio je dr. Božidar Kranjčič, redovni univerzitetni profesor botanike Kmetijske univerze u Mariboru i dekan univerze  u mirovini.

 

Pojedine djelove teksta iz djela JANKA  LIPOVCA O podrijetlu toponima Šibenik su objavili:

- Šibenski list br. 2276 18. kolovoza 2007. g., pola stranice,

- Šibenski list br. 2333 20. rujna 2008. g., pola stranice,

- Radio Hrvatska i Radio Knin 30. rujna 2008.g., reportaža ca. 14 min.

- Stari Šibenik, Milivoj Zenič, AGM, Zagreb, 2010. g., str. 140. i 270.

- Šibenski tjednik, Antonija Mrša, 21. kol. 2013. g, broj 390.

- Šibenski portal, 16.10.2013., Antonija Mrša

 

U V O D

 

O gradu Šibeniku u Dalmaciji

Ljerka Ostojić - Lipovec iz Šibenika, živi u Mariboru

 

» O moja najdičnija crkva, ja ti se, ka uvik, molim i danas:

neka kameni lavovi bisni, što čuvaju tvoja vrata,

sveti taj dom naši pređa očuvaju za nas,

koji smo samo tilom daleko, nek obrane tu diku Rvata!«

 

                                                      Šibenskoj katedrali- Vinko Nikolić

 

 

Slika 3. Katedrala Sv. Jakoba u Šibeniku, 16. st.

 

Grad Šibenik je po sudu većine hrvatskih povjesničara najstariji hrvatski grad na istočnoj obali Jadrana. Dok su ostali naši gradovi na jadranskoj obali, koji su puno stariji od Šibenika, svoj život započeli kao naselja starih Ilira, kao grčke kolonije ili rimski gradovi, temelje današnjeg Šibenika su najvjerojatnije udarili Hrvati po svom dolasku u te krajeve.

 

Negdje u 8. ili 9. stoljeću, nakon što su se Hrvati spustili do jadranskih obala, podižu po hrvatskim povjesničarima utvrdu kao plemensko-županijsko središte na temeljima gdje se od davnina nalazila utvrda plemena Ilira, pri samom ušću rijeke Krke, na strmoj litici prostrane prirodne luke.

 

Prvi se put po sudu šibenskih povjesničara u sačuvanim pisanim povijesnim izvorima spominje Šibenik u darovnici kralja Krešimira IV., 25.12.1066. godine, u vrijeme kada je hrvatska srednjevjekovna država bila na vrhuncu svoje moći, za vladanja njezina najsnažnija vladara Petra Krešimira IV. (1058.-1074.). Šibenik je u to doba jedno od sjedišta hrvatskih kraljeva te je u srednjevjekovnoj hrvatskoj državi u doba vladara iz narodne dinastije imao važno i političko značenje. Zato Šibenik zovemo i »Krešimirov grad«. 1298. godine postaje Šibenik samostalnom biskupijom i gradom.

 

 

Slika 4. Katedrala Sv. Jakoba u Šibeniku, 16. st., rad Jurja Matejeva Dalmatinca

 

Mlečani su prvi put razorili Šibenik 1116. godine do temelja. Od tada je bio Šibenik slobodan grad ali se od 1322. godine. stavio pod zaštitu mletačke vlasti. 1378. godine Mlečani su ponovno napali Šibenik s 36 galija. Predaju su hrabri Šibenčani odbili pismom: »Predaja nam se može nametnuti samo oružjem, a ne riječima.« Stanovnici su tri dana branili svoj grad u jednoj od najveličastvenijih bitaka u svojoj povijesti. U bitci je poginulo preko tri tisuće Šibenčana. Grad nisu mogli odbraniti. Mlečani su grad opljačkali i zapalili. Zbog dolaska genoveške flote u pomoć Šibeniku, Mlečani su napustili razoreni grad.

 

Trideset slijedećih godina Šibenčani su se užurbano pripremali za odbranu. Mlečani su 1409. godine ponovno napali grad Šibenik. Nakon trideset osam mjeseci otpora, iscrpljeni dugotrajnom odbranom, glađu i bolestima, hrabri su se branitelji morali predati. Mlečani su vladali Šibenikom od 1412. do 1797. godine.

 

1647. godine Šibenik su napali Turci pod vodstvom Huseinpaše Tekelije s vojskom od 20.000 ljudi. Mjesec dana je 5.000 hrabrih Šibenčana branilo svoj grad. Čak su žene i djeca sudjelovala u odbrani. Turci su se morali povući izgubivši u krvavoj bitci za Šibenik preko 4.000 svojih ljudi.

 

Ono što nije uspjelo Turcima, uspjelo je nekoliko godina kasnije, 1649. godine najopasnijem neprijatelju - kugi. Bolest je u pola godine pomorila 10.000 stanovnika Šibenika, mnogi preživjeli su se razbježali a u Šibeniku ih je preživljelo svega 1.500. Šibenik, koji je pred 1649. godinom bio najnapučeniji grad u Dalmaciji s 12.000 stanovnika i najveći grad u Dalmaciji, taj je broj stanovnika dostigao tek 1900. godine.

 

U 17. stoljeću prije kuge Šibenik je bio snažno kulturno središte; umjetničko, graditeljsko, glazbeno, književno i slikarsko. U njemu djeluju književnici Juraj Šižgorić, Dinko Zavorović prvi hrvatski pjesnik, Antun  Vrančić, Petar Divnić i Ivan Polikarp Severitan, glazbenici Ivan Šibenčan, Juraj Sklavelić i Ivan Lukačić, slikari Nikola Vladanov i Juraj Ćulinović, grafičar Martun Kolunić-Rota, Horacije Fortezza, Natal Bonifacij,  teolog Faust Vrančić, najznačajnija hrvatska renesansna ličnost - pisac prvog hrvatskog riječnika, autor glasovite knjige projekata i izuma »Machinae novae« i drugi.

 

Šibenik ima najveću gradsku jezgru unutar zidina, središnji šibenski trg jedan je od najljepših srednjevjekovnih trgova južne Hrvatske. Na ovom se je trgu u lođi i ispred vijećnice odvijao velik dio javnog života grada, tu su održavana suđenja, vođene parnice, ugovarani poslovi, održane dražbe, oglašavane kupoprodaje i darivanja, čitali proglasi.

 

 

Slika 5. Gradska vijećnica, Šibenik, 16.st.

 

Najvrjednija građevina Šibenika je svakako gotičko-renesansna katedrala Sv. Jakoba koja se ubraja originalnom konstrukcijom i estetskim izgledom među najljepše i najvrjednije spomenike hrvatske kulture. Kamena katedrala je podignuta naporima svega stanovništva šibenske komune u vrijeme neprestane turske opasnosti i naleta između 1431. i 1536. godine. Građena je više od 100 godina. Katedrala je remek djelo domaćih majstora arhitekta i kipara Jurja Matejeva Dalmatinca - Zadrana i Nikole Firentinca, domaćim imenom Ivana Kokorića iz šibenskog zaleđa.

 

Najvrjednije Jurjevo djelo u katedrali je svakako krstionica, zbog svoje ljepote svjetskog glasa. Na sjevernoj i istočnoj strani katedrale se nalazi najpoznatije Jurjevo djelo: niz od 71. ljudske glave prirodne veličine. To su većinom karakteristična lica Šibenčana koje je veliki majstor Juraj uočio i ovjekovječio svojim dlijetom.

 

Među najistaknutije povijesne znamenitosti u Šibeniku ubrajamo objekte fortifikacije, poglavitno tvrđave i gradske bedeme. Sačuvane su tvrđava Sv. Mihovila, Sv. Ivana i Šubičevac. Ulaz s mora čuva kasnorenesansna tvrđava Sv. Nikola iz 1547. godine sačuvana u cjelini do danas.

 

 

Slika 6. Spomenik Jurju Matejevu Dalmatincu, Ivan Meštrović, Šibenik

 

Znameniti su objekti u Šibeniku biskupska palača iz 15. stoljeća, gradska vijećnica, mala loža, kneževa palača iz 13. stoljeća i velika gradska cisterna s četiri bunara iz 1451. godine, u upotrebi četiri i pol stoljeća, sve do 1879. godine.

 

Veliki je broj umjetnika, graditelja, kipara i slikara koji su živjeli i stvarali u Šibeniku u 14., 15., 16. i 17. stoljeću ostavio svjedočanstva u svojim djelima vrhunskog dometa, najviše u sakralnim objektima i samostanima, smještenim po raznim djelovima grada. Pored velebne katedrale u Šibeniku, u kasnom srednjem vijeku je bilo u funkciji još devetnaest crkava i šest samostana - jedan sakralni objekt na 400 žitelja. Crkva i samostan Sv. Frane iz 14. stoljeća  su prvo hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića. U samostanskoj se zbirci čuva više od 150 inkonabula i isto toliko vrijednih rukopisnik kodeksa, među njima i glasovita Šibenska molitva iz 14. stoljeća, prvi hrvatski pjesnički tekst pisan latinicom. U crkvi su sačuvane i orgulje znamenitog hrvatskog graditelja orgulja Petra Nakića iz 18. stoljeća. I kasnije je Šibenik doživio slavne dane.  1870. godine prilozima građana izgrađeno je kazalište, najveće u ono doba u jugoistočnoj Evropi.

 

 

Slika 7. Kneževa palača, Šibenik, 13. st

 

 

 

Slika 8. Glave drevnih građana Šibenika uklesane na katedrali u Šibeniku, Juraj Matejev Dalmatinac,15. st.

 

1895. godine izgrađena je na rijeci Krki prva hrvatska hidrocentrala na izmjeničnu struju, prva u Evropi i druga na svijetu, puštena u pogon dva dana nakon prve hidrocentrale te vrste na svijetu na slapovima rijeke Niagare po patentu Nikole Tesle. Tako je Šibenik postao prvi grad na svijetu koji je uveo rasvjetu na izmjeničnu struju i prvi grad na svijetu  koji je počeo koristiti izmjeničnu struju u komercialne svrhe, sve po patentu Nikole Tesle. Iste godine je zasjao u Šibeniku i prvi lampion javne električne rasvjete, prvi na svijetu na izmjeničnu struju, sedam godina prije Beča i puno godina prije Zagreba, Splita… 1924. godine je bilo sagrađeno javno kupalište Jadrija, tada najljepše i najveće na Balkanu…

 

 

 

Slika 9. Elektrana Jaruga na Krki, Šibenik, Ante Šupuk, 1895.

 

 

Navedeni tekst Ljerke Ostojić Lipovec o gradu Šibeniku pod naslovom »Šibenik u oku mom« je objavljen u mjesečniku Glasilo Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru 2006. godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 10. Šibenik, katedrala s gotičkom Teodoševićevom kulom, koja je od 17. stoljeća služila kao zvonik katedrale, akvarel, 1885. g. Kula je srušena 1889. godine. Autor T.G. Jackon (1834. - 1924.)

 

 

 

 

 

Podrijetlo toponima Šibenik                                  

 

Tumačenje imena grada Šibenika u Dalmaciji kroz povijest

 

Postanak grada Šibenika u Dalmaciji je po sudu većine današnjih povjesničara vezan uz dolazak Hrvata na područje Dalmacije pretpostavljamo početkom VII. stoljeća.  Prvi koji je pisao o postanku Šibenika bio je Šibenčan Dinko Zavorović (1540. – 1608.), prvi hrvatski povjesničar.  Trogiranin Ivan Lucić je  1640. godine prvi ustvrdio da Šibenik nije nasljednik nekog porušenog antičkog grada, nego da su mu temelje udarili Hrvati po svom dolasku  u ove krajeve. Danas većina hrvatskih povjesničara podržava Lucićevu pretpostavku staru gotovo četiristo godina.

 

 

Slika 11. O. Iveković, Dolazak Hrvata »u stoljeću sedmom« na Jadransko more

 

Ne postoje svjedočanstva o nastanku imena grada Šibenika. Autor ovog djela na temelju višegodišnjih proučavanja pretpostavlja da je ime samog Šibenika ilirskog podrijetla ali to bi značilo da je neko ilirsko naselje ili ilirski grad jednakog ili sličnog imena na tim prostorima postojao i prije dolaska Hrvata. Ilirskog podrijetla su npr. imena naselja severozapadno kraj Šibenika Scardona – Skradin, ime planine Boraja istočno od Šibenika i mnoga imena naselja i lokaliteta u okolici. Ime grada Knina  starijeg je podrijetla i po mišljenju stručnjaka povlači se od ilirskog doba (Paško Paić, Knin). Na ušću rijeke Jadra, gospodareći ulazom u dalmatinsko zagorje, dizao se u predrimska vremena ilirski grad Salon ili Salona (Grga Novak, Povijest Splita, 2005.). Na ušću rijeke Cetine nalazilo se ilirsko naselje Oeneum danas Omiš. U povijesti se Zadar prvi put javlja u IV. stolj. pr.n.e. kao ilirsko naselje Jader… »Sva imena otoka današnje srednje Dalmacije jesu ilirska ili predindoevropska.« (M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik 2007., str. 70)

 

Šibenik ima izgled posve hrvatskog imena ali nas to ne smije zavarati. Mnogi su toponimi naizgled hrvatskog podrijetla svoje ime dobili od starosjedioca Ilira ili Rimljana. Selo Novalja na Pagu rado bismo povezali s hrvatskom riječi "nova", stvarno je to ime izvedeno od latinske riječi novale - izkrčena zemlja ili navale - luka.

 

 

Slika 12. K. Grunemberg, Šibenik, kolonirani crtež, 1486.

 

Pučka, ali i učena etimologija povezuje ime grada Šibenika s riječju šiba. Da je tako povezivanje staro svjedoči i znameniti Šibenčanin Juraj Šižgorić (1420. –1509.) u 15. stoljeću. U svom poznatom djelu ''De situ Illiriae et civitate  Sibenici'' piše da se Šibenik naziva po hrvatskoj riječi šiba odnosno od korjena šib- jer je nekada bio ograđen šibama.

 

Mlečanin Giustiniano piše 1553. godine da su Šibenik sagradili gusari koji su svoje kuće sagrađene podno gradine ogradili šibjem, šibicama. Također piše B. Polonio istraživač šibenske prošlosti u svom djelu ''Kroz Šibenik, grad i okolicu'' 1939. godine da je Šibenik nastao od šibja t.j. mjesto obraslo šibjem ili iz ovog izgrađeno.

 

 

Slika 13. Trsje (šibe, šibje ?) uz cestu, Srima - uz autocestu Šibenik Vodice, kolovoz, 2010. g.

Povjesničar iz Šibenika svećenik P. Kear (1848. - 1919.) navodi u svom djelu »Povijesne crte grada Šibenika i njegove okolice« (Šibenik, 1913., str. 10.) pretpostavku: »Imenu grada Šibenika valja tražiti korjen u hrvatskom jeziku.« Slične korjene riječi kao u imenu grada Šibenika vidi P. Kaer u nazivima biljaka šeboja (šebuja) i šiban trave: »Kad bismo stali gatati (nagađati), o značenju tog korjena našli bismo u hrvatskom jeziku da je šebuj = šeboj biljka (cheiranthus annuus L.; matthiola annua L.) pak je u narodnim pjesmama: »Porasle su do tri jele, od šebuja i ružice, hoj mili moj!« A za šiban travu piše: »Šiban je trava poznata u našem narodu pak o istoj čobanice pjevaju: »S onu stranu Šibenika šiban trava do koljena«. Sam Kaer tu vezu korjena biljnjih naziva šeb- i šib- s imenom grada Šibenika  ne prihvača. Kaer smatra da je grad Šibenik ime dobio prema plemenu Šubića i da je to sasvim prirodno i s jezičnog i s povijesnog gledišta. Josip Vidaković u Povijesti šibenskog novinarstva, Šibenik, Zadar, 2005. godine, str. 17.  piše: »Kada znamo da je najstariji poznati oblik Šibenik u stranim jezicima »Subenico«, stanovnici mu »Subbenzani«, a k tome da je hrvatsko pleme Šubići živjelo u neposrednoj blizini, može se zaključiti da su ovi nazivi potekli od imena Šubić, Šubićani. Tim više što se pouzdano znade da je pleme Šubića bilo između onih dvanaest plemena, koji su predvodili Hrvate kada su u VII. st. zauzeli Dalmaciju.«

 

 

 

Slika 14. F. Hogenberger i G. Braun, Šibenik (Sibinium, vulgo Sibenicho), bakrotisk, Koln, 1576.

J. Smodlak i Petar Skok izvode ime Šibenika od riječi šiba odnosno od korjena šib-. Skok piše: "Šiben je potvrđen i u poimeničenju na     –ik u Šibenik, stari toponim koji se opetuje na više strana i u poimeničenju bjeloruski šiben – batina, slovački šiben i u češkom poimeničenju na –ice šibenice – vješala." Smodlak pod utjecajem njemačkih jezikoslovaca pretpostavlja da je riječ šibenik u našem starom jeziku mogla imati isti smisao i označavati brijeg, uzvisinu na koju su se dovodili osuđenici na šibanje i vješanje, pogubljenje. Ali k tome su dvije činjenice na nemalu smetnju: prvo što u hrvatskom jeziku apelativu šibenice pa ni  onome u značenju vješala nema potvrde, i drugo, što nam u slučaju Šibenika i drugih istoimenih mjesta  nije ništa slično povijesno potvrđeno (Kravar). Ugledni slovenski etimolog Bezlaj u svojim djelima ne smatra vjerojatnim tumačenje imena Šibenika s riječi šibenica odnosno s pojmom vješala ili mjesta za šibanje. Večina današnjih hrvatskih znanstvenika odbacuje mogućnost, da je grad Šibenik dobio ime po vješalima ili po mjestu za šibanje.

 

 

Slika 15. Trsje (šibe, šibje ?), srimska lokva, Srima, Šibenik, kolovoz, 2010. g. 

 

Skok i Kravar navode stihove što ih je donio u svom Rječniku Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.): ''S onu bandu Šibenika šiban trava do koljena.'' Kravar ih popraćuje riječima: ''… gdje šiban predstavlja hapaks kojemu se ni danas ne zna pravo značenje, ali očevidno hoće da podsjeti na šibu.«

 

Po Kravaru se Šibenik još naziva jedna ruševna utvrda kraj Celja u Sloveniji, jedno selo na Grubišnom Polju kraj Velikog Grđevca zove se Sibenik, gradina tobožnji Stari Šibenik - drevna ilirska gradina Tariona  kod Grebaštice, Šibenica je ime sela kod Jajca, na Braču je Dolac ili Šibena njiva ili Šibenski ratac, Šibine je ime selu kod Gline. Jedan vrh, gradina i naselje u planini Velebit također se nazivaju imenom Šibenik.  Uzdižu se strmo neposredno nad kanjonom rijeke Zrmanje, nedaleko njenog ušća u Novigradsko more. Po šibenskom svećeniku i povjesničaru P. Kaeru (1912. g.) naziva se Šibenica brežuljak s grobljem iznad sela (ilirska gradina ?) u Ćulini kraj Sinja.  Zapadni greben Biokova te dva vrha Biokova nose ime Šibenik, Mali i Veliki Šibenik. U Češkoj nalaze se naselja Šibenik Mikulov i Šibenik Križanov.  I napokon vrh Shebenik u Albaniji, okružen obilnom slavenskom toponomijom.

 

Slika 16. Nepoznati autor, Šibenik (Sibinium), bakrorez, kraj 16. st.

 

Teško je povjerovati, da bi prvi hrvatski stanovnici utvrde Šibenik važnu utvrdu uz mnoštvo kamenja idealnih za gradnju suhozida ogradili sa zidom od ''šibe'' koji se lako može srušiti, probiti ili zapaliti. Starosjedioci su Iliri i novodošli Hrvati gradili prve kuće potleušice nazvane ilirskom riječi »bunje« u Dalmaciji od kamena i ograđivali ih kamenim suhozidom. Još možemo vidjeti bunje i suhozidove sačuvane na području cijele Dalmacije i okolice Šibenika. Ne samo da je vrlo teško dovoditi u vezu pojam ''šiba'' i kamene gole vrhove planine Velebita i Biokova, nego je to naprosto nemoguće učiniti.

 

Nemoguće je dakle pojam ''šiba'' vezati s imenom grada Šibenika. Sematično ne zadovoljava. Ime Šibenik se odnosi najranije na tvrđavu a utvrda mora služiti odbrani, dakle mora biti jaka, tvrda, da se stanovnici u njoj mogu osjećati više ili manje sigurni. Pojam ''šiba'' naprotiv asocira nešto slabo, što se lako savija, lako lomi. Rječnik hrvatskog jezika ima pridjev ''šibak'' samo jednom potvrđen, u smislu ''slab''. Ako povežemo jedno i drugo t.j. da su vrhovi planina nazvani imenom Šibenik (a tu ne možemo pretpostaviti da rastu kakve šibe) i da izvedenice od ''šibe'' mogu značiti ''slabost'', što je u suprotnosti s pojmovima koje povezujemo s ''utvrda'', morat ćemo zaključiti da ime Šibenik ne može nikako potjecati od ''šiba'', odnosno njenog korijena ''šib-'' (po Ostojiću).

 

 

Slika 17. Bunja Guberina, Stanovi kraj Šibenika, kolovoz 2010. g

 

I Livaković iz Šibenika piše u predgovoru djela V. Kulaša "Kamen u imenu Šibenika" 1999. godine: "Šibenik je nazvan po J. Šižgoriću tako jer je šibama bio okružen". Ne spominje riječ "ograđen".

Suvremenik, povjesničar S. Grubišić navodi u knjizi ''Šibenik kroz stoljeća'' 1974. godine ''… da se u našoj zemlji još i danas tako nazivaju neke glavice i vrhovi brda pa i nekoliko naselja na uzvisinama'' i zaključuje pitanjem: ''Nije li u našem starom jeziku riječ ''šibenik'' ili slično s korjenom šib- bila opća rečenica koja je označavala uzvisine i vrhove brda, pa bismo mogli pomišljati da je i grad Šibenik dobio ime po tome  što je nastao na strmoj uzvisini uz more?'' Grubišić ne spominje ''šibe'', kojima bi trebao biti Šibenik ograđen.

 

Slika 18. G. Rosaccio, Šibenik (Sibenicho), bakrorez, početak 17. st.

 

 

Slika 19. Zidine kraj drevne ilirske gradine Tarione, danas zvane »Stari Šibenik«, Grebaštica kraj Šibenika, gradina spomenuta u početku n.e., na kartama iz XVIII. st. Sebenicco veccio, po predaji matica današnjeg Šibenika, na slici mlađi pregradni zid - sklonište naroda pred Turcima iz XV. st. dužine nekih 300 metara. Zidine je dala sagraditi »od mora do mora« Venecija za vrijeme dužda  Augusta Barbadiga. Zidine zovu i »Niringrad« u značenju »zid« (nir - zid).

 

Šibenski povjesničar Gunjača piše 1974. godine u već spomenutoj knjizi »Šibenik kroz stoljeća«  da su svi pokušaji utvrđivanja nastanka Šibenika »ostali bez jačeg odjeka jer su od reda pretpostavljali pretpostavke bez čvršćih dokaza«.

 

Ugledni jezikoslovac M. Kravar pak izvodi ime Šibenik u svom djelu »O imenu grada Šibenika« 1976. godine, doduše s rezervom, od biljne riječi ''sviba'' (pored svib), vrste drijena, vrbe ili cera. Ni ovo objašnjenje ne zadovoljava sematički gledano. Ni Skok ni Kravar se nisu obazreli na činjenicu da čak bar pet planinskih vrhova u Dalmaciji nosi ime Šibenik, a na njima ne rastu ni šibe ni sviba, drijen, vrba ili cer. Napomenimo da stoje u Sloveniji kraj Celja jedna kraj druge dvije susjedne gradine iz 11. stoljeća Svibno i Žebnik (Šibenik po Kravaru) što isključuje imenovanje gradine Žebnik (nekad Sibenegg) po biljnom nazivu "sviba" ali otvara mogućnost da su oba toponima biljnog izvora.

 

 

Slika 20. Zaseok Stari Šibenik kraj Obrovca (Jasenice), danas zvan Šarlije, iza brda  iznad rijeke Zrmanje gradina Šibenik

 

Prof. Ivan Ostojić rodom iz Šibenika piše u samo nekoliko primjeraka objavljenom djelu ''Prilog onomastici Šibenskog kraja'' godine 1980. da Kravar odbacuje mogućnost veze imena Šibenika i jezika nekadašnjih stanovnika Ilira. O tome Kravar piše: ''Rekli smo, da su neki učenjaci, kao Galvani u djelu ''Il Re d armi di Sebenico'' 1883. godine a za njim i neki drugi, posegli za ilirskim rješenjem, upućujući na apelativ ''siccum''  - bodež i ''sibyna'' – koplje, očito na temelju upadne homologije onoga prvoga s  imenom izgubljenog antičkog grada Sicuma a ovoga drugoga s imenom našeg grada. Ali se pokušaj ne može označiti kao odviše kritičan, jer se u njemu osim sličnosti korijena ne vidi druge veze.'' Suprotno Kravaru Ostojić prihvaća rješenje ilirski sibyna – koplje kao mogući izvor imena grada Šibenika i pokušava tim nazivom tumačiti oštre vrhove Velebita imena Šibenik a i ime šibenske uzvisine s tvrđavom. Rješenje podrijetla imena Šibenik s ilirskim siccum - bodež odbacio je već Ivan Lucić sredinom petnaestog stoljeća i redovnik A. Fortis 1774. godine u čuvenom djelu Put u Dalmaciju; izgubljeni grad rimskih veterana Sicum nalazio se negdje na trogirskom polju.

 

 

Slika 21. Bunja, Srima kraj Šibenika

 

Ostojić nastavlja: ''Dalje Kravar navodi u svojim djelima vrlo važan podatak mnogih antičkih pisaca o postojanju ilirskog naselja ili grada Sibenta (gr. Sibenton, lat. Sibentum) o kojem osim imena inače ništa ne znamo.« Nažalost Kravar odbacuje rješenje s imenom Sibentum uvjeren da se taj »izgubljeni kraj nalazio negdje u Panoniji i ne u Dalmaciji«.

 

Šibenik se u sačuvanim dokumentima spominje najprije kao utvrda, tvrđava, pa se prema tome ime Šibenik u početku odnosilo na utvrdu, ''castrum'', a ne na grad koji se tek kasnije razvio u podnožju castruma. Budući da je u šibenskoj tvrđavi nazvanoj danas sv. Mihovil (ili sv. Ana) dubuk sloj zemlje, može se zaključiti da je tu u prapovijesti bila također tvrđava, gradina, a tome ide u prilog i sam strateški položaj strma brežuljka odmah nad morem. Danas  znamo da je tu bilo ilirsko utvrđenje. Dakle na temeljima te ilirske gradine sagradili su Hrvati svoje prvo utvrđenje koje je postalo jezgra kasnijeg grada. Tom se spoznajom uspostavlja izravna veza između Hrvata i nekadašnjih Ilira, a to čini vjerojatnijom i pomisao da su Hrvati ime te ilirske utvrde mogli doznati od preživjelih starinaca (po Ostojiću).

 

 

Slika 22. Kameni suhozid uz more, Srima kraj Šibenika

 

V. Kulaš piše u svom djelu ''Odakle naziv Šibenik'' 1981. godine da je Šibenik dobio ime po kamenim ''šibama'' na kojim se iznad rijeke Krke uzdiže Šibenik. ''Iz tog doba nemamo ni literature ni rječnika pa što se ovaj izraz ne nalazi u Vukovom rječniku – pisanom upravo jučer nije dokaz da stari Hrvati ili Slaveni nisu i za kamene stijene posebnog oblika  upotrebljavali izraz šiba ili prut'' zaključuje V. Kulaš. Kulaš se ne obazire na činjenicu da se drugi gorski vrhovi i uzvisine koje nose ime Šibenik ne dižu na kamenim ''šibama''.

U tumačenje podrijetla imena grada Šibenik uključilo se i najsuvremeniji informacijski medij Internet (Google): »Podrijetlo imena grada Šibenika i danas je prijeporno. Najbliže rješenju moglo bi biti mišljenje koje upozorava da se u staroj hrvatskoj toponomastici niz planinskih vrhova i glavica (jedan od najviših vrhova Biokova na pr.) pa i naselja na uzvisinama imenuje »Šibenik« (Hrvatska turistička zajednica, Jumpmantours - vodić, Podrijetlo imena Šibenik, 2010. g.).

 

Postoje i drugačija tumačenja podrijetla imena Šibenik ali ni jedno još nije u znanosti prihvaćeno kao sigurno i točno, tako da to pitanje ostaje i dalje predmet znanstvenog istraživanja.

 

 

Slika 23. Šibenik, po sudu hrvatskih povjesničara jedini autohtoni hrvatski grad u Dalmaciji kojeg su sagradili Hrvati, pogled sa zapada

 

Kravar je na 69. str. Zbornika najsažetije izrazio svoj stav o podrijetlu imena grada Šibenika rečenicama :

 

Po Vjekoslavu Kulašu, Odakle ime Šibenik, 1982.:   »Drugim riječima, Šibenik se u početku mogao zvati Sibenik, kao što se onaj bilogorski zove i danas. Kako se gradski živalj pridolaskom novih slojeva mijenjao, padala je i riječ siba prvobitnom očevidno kajkavskom sloju poznata, u zaborav, pa se pod naziv Sibenik lako mogao podvući lik Šibenik, izazvan pučkom etimologijom prema šiba, to više što se u slučaju sibova pruća i radilo o šiblju svoje vrste.«

 

Kravar zaključuje na kraju svog izlaganja »O imenu grada Šibenika«: »Stoga neće biti na odmet da se, u nevjerici pred navedenim tumačenjem, ogledamo za kakvim drugim, po mogućnosti boljim rješenjem našeg problemam to više što se čini da ni sve mogućnosti slavenskoga tumačenja našeg imena nisu dosada bile iskorištene.«

 

Slika 24. Tvrđava Sv. Mihovil, Šibenik

 

 

Slika 25. Šibenik s Mandaline, Jakob Alt (1789.-1872.)

 

Slika 26. Podstinje u Šibeniku, kolijevka grada Šibenika

 

 

Slika 27. Stara kuća u Docu (kuća Guberina),

 

Slika 28. Šeboj, Podstinje u Docu, u  kolijevci srednjevjekovnog naselja gusara, ribara, trgovaca i pomoraca Šibenika. Juraj Šižgorić - Šibenčanin (1421. - 1509.): »Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio obrašćen šibjem.«

 

Toponimi Šibenik u Sloveniji

 

 

Osim u Hrvatskoj postoje toponimi Šibenik i u svim susjednim balkanskim zemljana na područje takozvanog drevnog ilirskog kraljestva: u Sloveniji, BiH, Srbiji, Albaniji. U Sloveniji su poznata dva toponima Šibenik, dva toponima Žebnik (gradinu Žebnik kraj Celja spominje hrvatski znanstvenik Kravar po starom imenu kao Šibenik)  i jedan toponim Žebniška gora. Sve su navedene lokacije smještene južno od Celja na nadmorskoj visini oko 450 m. Opis lokacija navedenih toponima:

 

 

Slika 29. Putokaz za naselje Šibenik, Slovenija

 

Žebnik (nekad Sibenegg), gradina na Žebniškoj gori iznad Radeča južno od Celja kraj Zidanog Mosta, sagrađena prije 11. stoljeća, srušena 1442. godine (490 m n/v).

 

Žebnik (nekad Sibenegg), naselje ispod Žebniške gore, naselje uz Radeče kraj Zidanog Mosta, 150 stanovnika.

 

Žebniška gora (nekad Sibenegg) iznad Radeča kraj Zidanog Mosta, na vrhu gradina Žebnik, gotička crkvica (nekada gradska kapela), poznato turističko odredište, križni put sa 14 stanica, Kalvarija.

Šibenik, greben i naselje iznad Šentjurja kraj Celja, poznati turistički put, 115 stanovnika (471 m/nv), u neposrednoj blizini antičko naselje i bogato arheološko nalazište Rifnik.

 

Šibenik; stari se predio rudarskog naselja Hrasnika južno od Celja još nedavno zvao Šibenik, samo se stariji građani Hrastnika sjećaju tog imena, kasnije sv. Lenart (380 n/v).

 

Navedeno je područje južno od Celja bilo napučeno već od mlađe kamene preko bakrene, bronaste, željezne dobe do danas.  Naselja na uzvisinama i gradine potječu iz željezne dobe, bila su naseljena s Keltima i Ilirima. Na tom se području nalazi i selo Vače jedno od najbogatih slovenskih arheoloških halštatskih nalazišta. Selo Vače poznato je po nalazištu ilirskih i keltskih grobova i po utvrđenju iz željezne dobe. Na toj je lokaciji pronađena svjetski poznata keltska (venetska ?) kultna bakrena posuda takozvana vaška situla iz šestog stoljeća prije Krista jedna od najljepših primjeraka torevtičke situlske umjetnosti.

 

 

 Slika 30. Vaška situla, Vendi ili Kelti, 6. st. p.n.e. Vače,  Slovenija

 

Za vrijeme Rimljana (provincija Regnum Noricum) rijeka je Sava bila važan plovni put, tu se nalazilo rimsko riječno pristanište Neviodonum. Srednjevjekovni život se je  tu razvijao oko rijeke Save. U fevdalno doba su se  na okolnim uzvisinama gradila utvrđenja. U današnjem je Zidanom Mostu bio sagrađen most već za Rimljana, kasnije ponovo 1222. godine. Uz rijeku Savu su se počeli formirati trgovi, iz njih manji gradovi Radeče, Krško, Brežice.

1. Žebnik (Sibenegg) iznad Radeča kraj Celja

 

Ugledni hrvatski jezikoslovac dr. Kravar je u svom izlaganju ''O imenu grada Šibenika u Dalmaciji'' 1976. godine pomišljao na ruševnu gradinu - utvrdu Žebnik u Sloveniji kad je naveo ''stari grad Šibenik kraj Celja''. Utvrda Žebnik se nalazi na Žebniškoj gori iznad Radeča kraj Zidanog Mosta, oko dvadeset kilometara udaljena od Celja na križanju starih, nekad jako prometnih i već u  davnini važnih cesta između Ljubljane, Celja i Zagreba.

 

 Slika 31. J.V. Valvazor

 

Među povijesnim bakrotiscima slovenskog povjesničara J. V. Valvazora se nalaze u djelu ''Topographia Ducatus Carnioliae Modernae'', Bogenšperg na Kranjskem,  iz 1679. godine tri bakrotiska ruševne utvrde, danas nazvane Žebnik, kraj Celja svi pod brojem 237, s upisanim starim imenom Sibenegg (jedan s podnapisom u zagradi i Sibnek). Kravar tu gradinu naziva Šibenik. Gradina je bila već u vrijeme Valvazora sredinom sedamnaestog stoljeća u  ruševnom stanju. Pretpostavljamo da je bila  sagrađena prije 11. stoljeća najvjerojatnije na temeljima keltske ili ilirske gradine kao većina tamošnjih utvrda. Gradina je  sagrađena na Žebniškog gori, naselje ispod gradine naziva se također Žebnik. Svi su ti toponimi na starim kartama upisani kao Šebnik i Šebniška gora pa im je to pretpostavljamo zapravo bilo staro izvorno ime. Nije poznato da bi u Sloveniji povezivali te spomenute toponime s riječju "šiba" iako najvjerojatnije poneki drugi toponimi s korjenom šib- imaju izvor i u riječi šiba.

 

Slika 32. J.V.Valvazor, Sibenegg u Sloveniji, danas Žebnik, južna strana, bakrotisk, 1679.

 

1910. godine je zapisao slovenski povjesničar Josip Gruden u svojim povijesnim djelima slovensko ime gradine Žebnik kao Zibnik. Kako su sačuvani svi stari oblici naziva tog toponima možemo na primjeru toponima Žebnik pratiti promjene tog naziva kroz povijest redom: Šebenik, Šebnik, Sibnek, Sibenegg, Šibenek, Šibenik, Zibnik, Žebnik.  Te povjesne promjene toponima Žebnik mogu dati usporedbu povijesnom nizu imena grada Šibenika u Dalmaciji: Sibinium, Sibinig, Sibenicum, Scebenig,  Sebenico, Šibenik. Taj je povijesni niz imena grada Šibenika utvrdio hrvatski jezikoslovac Kravar 1976. godine proučavajući izvor imena grada Šibenika u Dalmaciji.

 

Uz navedene toponime nalazimo u Sloveniji i toponime: Šebalk, Šebalski vrh, Šebaljani, Šebdjani, Šebdjanov breg, Šebeč, Šebije, Šebrelje, Šebreljski vrh itd.

 

Šebenik - šebenica: 1826. godine slovenski je liječnik i botaničar Jurij Dolinar (1794. – 1872.)  južno od Celja u blizini naselja Radeče na lokaciji Grajski hrib kraj Svibna iznad doline rijeke Sopote (642 m n/v) blizu gradine Žebnik na kamenim škrapama i oko ruševne stare gradine odkrio i odredio kao posebnu botaničku vrstu već u antična vremena i u ranom srednjem vijeku poznatu biljku koju je narod zvao  slovenskim nazivom šebenik ili šebenica, ponekad i šebenika, po staroj biljnoj sistematizaciji latinski Cheiranthus cheiri, po novoj sistematizaciji Erysimum cheiri. Tu endemsku biljku je nazvao Dolinar kranjski šebenik ili lat. Cheiranthus carniolicum (po današnjoj biljnoj sistematizaciji Erysimum carniolicum Doll.). Susjedne gradine Svibno i Žebnik su pripadale u ranom srednjem vijeku slovenskim vitezima Ostrovrharima. Kasnije su kranjski šebenik našli u Istri na Učki, na Žumberačkoj gori, na Biokovu, na Velebitu i na zidinama grada Šibenika i drugih dalmatinskih gradova.

 

 

Slika 33. J.V. Valvazor, Sibenegg u Sloveniji, danas Žebnik, severna strana, bakrotisk, 1679.g.

 

U narodu i stručnim krugovima slovenskih etimologa se tumači da su u Sloveniji gradina i naselje Žebnik i Žebniška gora kao većina toponima Šibenik ili sličnog naziva s korjenom šeb- i šib- u Sloveniji  mogli dobiti u davnini ime po biljci šebeniku odnosno šebenici (šibenik, šibenica, šebenika) pretvorbom -i- u -e- a kasnije i obrnuto e  u – i. Još danas na svim tim lokacijama raste biljka u Sloveniji nazvana šebenik, šebenika ili šebenica. U Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama nazivaju tu biljku danas šeboj.

 

Slovenski (F. Bezlaj i suradnici) i drugi etimolozi tumače da je naziv za biljku šebenik - šeboj perzijskog podrijetla i izveden iz perzijske riječi šebbuy sintagme šeb – noć i veče + buy - miris, što bi čak odgovaralo karakteristikama biljke šebenik koja intenzivno miriše predvečer ili noću. Po Bezlaju poznaje perzijska nomenklatura bilja i biljni naziv sebenich. Perzijsku su riječ šebbuy mogli Slaveni usvojiti tek nakon dolaska na balkansko tlo od zatečenih starosjedilaca  Ilira ili čak Kelta. To potvrđuje staro narodno ime za šeboj u Hrvata – ljubica. Taj su biljni naziv ljubica stari Hrvati gotovo sigurno donijeli iz stare domovine.  Kako krajeve šire oko Celja – slovensku pokrajinu Štajersku  Turci, koji imaju riječ za tu biljku ''sebboy'' istog značenja, u srednjem vijeku nikad nisu trajno osvojili, riječ šebenik, šebenica, šebenika Turci nisu mogli donijeti u te prostore  kako neki znanstvenici vjerojatno krivo tumače. Slovenski naziv šebenik, šebenica, šebenika za  šeboj dakle ne može biti turcizam. U slovenskom jeziku ne postoje turcizmi, bar ne iz doba turskih upada u petnaestom stoljeću.

 

 

Slika 34. Šebenik, šebenica, šebenika, šeboj u Sloveniji

 

Kako god nam se činilo tumačenje naziva šeboj s »miris noći« simpatično i stručno, po našoj ocjeni bliža i jasnija je veza između naziva biljke šebenika, šeboja, kopljastog oblika listova i ilirske riječi »sibyna« u značenju koplje.

 

Već smo rekli da Galvani, Ostojić i neki šibenski povjesničari spominju ilirski apelitiv  sibyna kao jedan od mogućih izvora imena grada Šibenika. U davnini su mnoge biljke dobile svoj naziv često po obliku svojih listova ili po ljekovitim svojstvima. Možemo usporediti naziv druge ljekovite biljke kopljastih listova u Sloveniji - suličasti trpotec (hrv. mala bokvica) lat. Plantago lanceolata, lat. lancea = koplje (slov. sulica = koplje).

 

Pretpostavljamo dakle da je izvorni biljni naziv šebenik, šeboj bio u Ilira i kasnije Hrvata izveden najvjerojatnije iz ilirske riječi sibyna, u slavensko umanjenica sibenik, sibenica, sibenika ili tome slično a prelaskom –i- u –e- u šebenica, šebenik.

 

 Slika 35. Antično koplje, 1. st. (ilirski sibyna)

 

Identično starom imenu celjske utvrde Žebnik, po Valvazoru Sibenegg, se potpisivao u XVIII. stoljeću isusovac Sibenegg – Šibenek, dramski prevodilac s njemačkog na kajkavski. Hrvatski su  znanstvanici prezime poznatog isusovca preveli u Šibenik, u tom obliku njegovo prezime spominje i Kravar. Pretpostavljamo da je poznati isusovac (pravo ime Josip Ferdinand Županić) mogao biti podrijetlom iz okoline gradine Žebnik -  po Valvasoru Sibenegga u Sloveniji.

 

 

Slika 36. Žebnik (Sibenegg), Slovenija, gradina s crkvom, naselje i uzvišenje s kamenim stijenama, danas

Kako je u Sloveniji danas prezime Šibenik i Šebenik (i Šebenikar) često a nije po podrijetlu vezano na ime dalmatinskog grada Šibenika, vjerujemo da veći dio današnjih prezimena Šibenik u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj kao i u Sloveniji pripada po podrijetlu ili području gradini Sibenegg - Žebnik kraj Šentjura u Sloveniji, možda Šibeniku kraj Radeča ili nekom drugom sličnom izvoru izvedenom iz biljnog naziva šebenik, šebenica, šebenika (šibenik, šibenica).

 

Moramo pribilježiti da se u Sloveniji tumači ime gradine Sibenegg i s njemačkom riječi Sieben-eck (sedam uglova), tobože po obliku gradine koja bi trebala biti građena na sedam uglova. Vjerujemo da to tumačenje dolazi od krivog čitanja starog imena gradine Sibenek. Gradina Žebnik nije sagrađena na sedam uglova. Ali i to pretpostavljamo krivo tumačenje potvrđuje da se tvrđava nekad za vrijeme Valvasora u XVII. stoljeću zaista zvala Sibenek ili Sibenik.

 

 

 Slika 37. Šebenik, šebenica, šebenika, šeboj, Erysimum carniolicum Doll.

2. Šibenik iznad Šentjura kraj Celja

 

Iznad naselja Šentjura udaljenog cca. 11 km od Celja nalazi se  malo naselje i uzvisina, greben - poznati turistički put Šibenik (471 n/v). Cijelo je to područje bilo naseljeno već u antičko doba.

 

U neposrednoj blizini grebena i naselja Šibenik se nalazi ruševna gradina Rifnik (568 n/v). Gradina Rifnik, prvi puta spomenuta već u 10. stoljeću, je sagrađena na temeljima stare keltske i rimske gradine. Rifnik je bio do IV. stoljeća dobro branjeno keltsko i rimsko naselje u rimskoj provinciji Noriku (Regnum Noricum). Arheološkim istraživanjima oko gradine su arheolozi otkrili oko 200 keltskih i ilirskih grobova i obrambeni zid iz 4. stoljeća. Rimski novci datirani od 2. do 4. stoljeća potvrđuju  rimsku prisutnost u tim krajevima.  Na istoj lokaciji su pronađeni i temelji ranokršćanske bazilike i ranoslavenski grobovi. Proučavajući naziv i povijest tog naselja našu pozornost je privukla rimska brončana glava mladića nađena na gradini Rifnik. Tu brončanu glavu iz 1. stoljeća n. K. arheolozi pripisuju Germaniku, rimskom vojskovođi iz 1. stoljeća n. K. Brončanu glavu mladića tobožnjeg Germanika visoka 6,5 cm čuvaju kao raritet u Narodnom muzeju u Ljubljani. Iako je glava mala i vjerojatno je samo odlomljeni dio veće statue, na prsima mladića je jasno vidljiv buketić šeboja, jasno su vidljivi  listovi u obliku koplja i cvijetovi šeboja. Vojničkih obilježja ta glava nema.

 

 

Slika 38. Uzvisina i naselje Šibenik, izpod vrha kamene stijene, Slovenija

Proučavajući rimsku brončanu glavu tobožnjeg Germanika nađenu na Rifniku pokraj slovenskog Šibenika, buketić šeboja na prsima brončane glave, izvor imena slovenskog toponima Šibenika i njihovu moguću međusobnu vezu moramo se vratiti na razmišljanja Galvanija, Ostojića i drugih o podrijetlu imena grada Šibenika po ilirskoj riječi »sibyna« u značenju »koplje« kao jednom od mogućih izvoru imena grada Šibenika u Dalmaciji. Neki su srednjevjekovni slikari (Hogenberg i Braun, nepoznati autor) krajem XVI. stoljeća nazivali na svojim bakrotiscima današnji grad Šibenik u Dalmaciji kao Sibinium i tako doveli u vezu ime grada s ilirskom riječi sibyna. Isti naziv grada Sibinium  danas Šibenika našli smo i na dokumentima iz dvanaestog stoljeća.

 

 

Slika 39. Germanik s buketićem šeboja 1. st., Rifnik, Slovenija

 

Pretpostavljamo da je buketić šeboja na rimskom kipu i ime slovenske uzvisine i naselja Šibenik u nama danas nepoznatoj vezi. Moguće je da je skulptura s buketićem šebojem dio nekad davnog vjerovanja i upotrebe mirisnih cvijetova, listova šeboja u obliku koplja i ljekovitih svojstava šeboja. Takva bi nam veza šeboja koji raste na tom području, statue tobožnjeg rimskog vojskovođe Germanika s buketićem šeboja i ime uzvisine Šibenik možda mogla dati traženi odgovor  o mogućem izvoru biljnog imena uzvisine i naselja slovenskog Šibenika. Poznato je da je  u ranom srednjem vijeku bio šeboj simbol ženske plodnosti (o tome kasnije), možda je to vrijedilo i u rimska vremena pa je glava mladića s kiticom šeboja možda ostatak nekog kulta ili zavjetni kip plodnosti.

 

 

Slika 40. Pogled sa slovenskog Šibenika kraj Celja na gradinu Rifnik, Slovenija

 

Naziv biljke šebenik ide u red niza slovenskih naziva ljekovitih biljaka sa sufiksom –ik (pljučnik, jetičnik, lučnik).  Pod utjecajem njemačkog jezika šebenik zovu danas u Sloveniji i zlatenec, što je direktan prijevog njemačkog naziva Goldlack za tu biljku. Pod istim njemačkim utjecajem zovu tu biljku u Sloveniji i fajgelj.

 

Još nedavno su u Sloveniji držala gotovo sva seljačka domaćinstva na vrtovima kao ukrasno cvijeće kultivirani šebenik. Ugodnog mirisa i lijepih boja žuto – naranđasto -  crvena – smeđa je ukras svakog vrta  rano u proljeće. Biljka je ušla i u slovenke narodne pjesme i postala dio slovenskog nacionalnog obilježja kao sastavni dio tradicionalnog slovenskog buketića, kojim su djevojke darivale momke pred odlazak u vojsku. Šebenik - šeboj  u buketiću je u ona vremena značio vjernost. Stručni slovenski botanički naziv te biljke je kranjski šebenik ili zlati šebenik. Sjeme te ukrasne biljke se prodaje u Sloveniji pod nazivom zlati šeboj kao komercialno ime vjerojatno pod utjecajem južnih i istočnih tržišta.

 

Slika 41. Germanik s buketićem šeboja, 1. st., Rifnik, Slovenija

 

U Sloveniji je zbog klimatskih promjena, sječe šuma i time erozije tla a i zbog  zagađenja zraka u prirodi sve manje samoniklog divljeg i podivljalog šeboja pa je ta biljka u  Sloveniji u prirodi zakonom proglašena zaštićenom biljkom.

 

O biljci šeboju (Erysimum cheiri) kroz povijest

 

U Evropi poznaju biljku nazvanu danas u Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama šeboj (siboj) od davnina. U desetom stoljeću sade  po njemačkim zemljama šeboj već kao kultiviranu ukrasnu biljku po utvrdama i gradovima. Srednjevjekovni su njemački trubaduri zvani ''Minesengeri'' (Minnesanger) putujući od utvrde do utvrde, od grada do grada pjevali već u 11. stoljeću o vjernosti, čednosti, vječnoj ljepoti žena i o divnom mirisu biljke šeboja (njemački Goldlack – zlatni sjaj) nazivaju tu biljku zlatna ljubičica.

 

 

Slika 42. Šebenik, šebenica, šebenika, šeboj,

 

S propadanjem srednjevjekovnih utvrda i gradova kultivirani je  šeboj ponovno podivjao pa danas šeboj nalazimo samonikli kao po pravilu oko ruševina utvrda ili na starim zidinama gradova.

 

Cvjetove su šeboja od davnina brali i upotrebljavali  za izradu mirisa pa je to pridonjelo da je šeboj danas rijedak.  Šeboj ubrajaju od davnina i u ljekovita bilja. Grčki liječnik Hipokrat je prvi od Evropljana opisao ljekovita svojstva šeboja u petom stoljeću prije Krista. Stari je latinski naziv za šeboj Cheiranthus izveden od grčke riječi za krv. Stablo, cvjetovi i listovi šeboja su se upotrebljavali kao lijek za čišćenje krvi, za liječenje bolesti jetra, protiv zubobolje, za liječenje bolesti srca, kao laksans (purgativ za reguliranje probave), u liječenju ženskih bolesti i upala, za poticanje ženske plodnosti, za liječenje problema nakon poroda i tegoba mjesečnice. Za mnoga su ljekovita svojstva šeboja naravno znale samo žene i kao žensku tajnu prenosile iz roda u rod. U antici su zato nazivali šeboj ženskom travom.

 

 

Slika 43. Antički liječnik Pedanios Dioscorides, 1. st.n.K.

 

Antički liječnik Pedanios Dioskorides podrijetlom iz Turske piše  u prvom stoljeću nakon Krista u svom djelu "Materia Medica" o ljekovitom šeboju. Njegovo se je djelo, koje je temeljilo na znanju iz Azije, zadržalo u Evropi sve do šestaestog stoljeća kao najvažnije i najutjecajnije evropsko učenje o ljekovitom bilju.  Erysimum latinski naziv po novoj biljnoj sistematizaciji  za tu biljku dolazi od grčkog erysimon naziva za neke ljekovite i začinske biljke (grčki eryomai - pomoći, spasiti). Danas se upotrebljavaju ljekovita svojstva šeboja samo u homeopatiji (način liječenja s minimalnim dozama ljekova). Medicina danas drži da su stablo, listovi i cvjetovi šeboja otrovni.

 

Na srednjevjekovnim tapesarijama iz XIII. I XIV. vijeka  šeboj je bio čest motiv u biblijskim motivima kao ljekovita biljka za poticanje plodnost (tapisarije s jednorogom, The Metropolitan Museum of Art, New York)  ili kao simbol ženske plodnosti (tapesarija La Dame, Musee de Cluny, Paris).

 

Šeboj spominje mostarski pisac A. Talundžić u opisu Batal džamije usred Beograda: "Vrijeme joj je obojilo zidove onom sivkastom bojom koja daje čar starim zdanjima; u pukotinama njenih zidova ptice su savile gnijezda dok joj je polusrušeno kube obraslo u divlji šeboj."

 

 

Slika 44. Materia medica, Dioscorides

 

 

Na jugoslavenskom su kraljevskom dvoru sadili šeboj kao ukrasnu biljku, narod pamti predaju da kralj nije trgao na vrtu šeboja a da nije pitao vrtlara.

 

Šeboj opisuje hrvatski botaničar Sergej Forenbacher u djelu ''Žumberak, Kalendar flore Žumberačke gore''. Šeboj u Žumberačkoj gori stručno definira Forenbacher kao kranjski šeboj (Erysimum carniolicum). ''Kranjski šeboj je tipični predstavnik ilirskog flornog elementa koji osim u Sloveniji i srednjoj Hrvatskoj raste i u Istri, Dalmaciji te u Bosni i Hercegovini i Mađarskoj…..U Žumberačkoj gori kranjski je šeboj  prilično čest, osobito na suvim i kamenitim ili pjeskovitim obroncima, na sipinama i u osunčanim stijenama, na livadama među grmljem…..Primjerak je snimljen na travnjaku kalničke šikare na vrhu Oštrica nad Braslovjem''.

 

Forenbacher piše u svom drugom djelu ''Velebit i njegov biljni svet'': ''Za Velebit su karakteristične vrste kranjski šeboj - Erysimum carniolicum i sličan Erysimum helveticum…. Kranjski šeboj raste na kamenjarskim travnjacima, na terasama pećina i u pukotinama stijena viših gorskih i predplaninskih položaja (900 –1300 m).''

 

 

Slika 45. Bunja, nakon požara, Martinska kraj Šibenika

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podrijetlo i tumačenje imena grada Šibenika u Dalmaciji

 

U predhodnom izlaganju u tom djelu je autor Lipovec postavio tezu da toponimi Šibenik i Žebnik (u starim tekstovima Šebenik, Šibenek) u Sloveniji imaju izvor u nazivu biljke koju u Sloveniji zovu šebenik, šebenica ili šebenika (latinsko ime Cheirantes cheiri, po novoj sistematizaciji Erysimum cheiri Doll.). Hrvatski naziv za tu biljku je danas šeboj, narodno šebuj, ljubica, rumenija ili viola. Autor zastupa tezu da je biljni naziv šebenik, šebenica, šebenika, šeboj, šebuj ilirskog podrijetla i potječe od ilirske riječi sibyna – koplje po kopljastom obliku listova biljke. U slijedećem izlaganju želi autor odgovoriti na pitanja: »Može li se teza o izvoru bar tri slovenska toponima Šibenik primijeniti i na izvor imena grada Šibenika u Dalmaciji? Može li se navedena teza autora primijeniti i na podrijetlo naziva Šibenik vrhova Biokova i uzvisine Velebita te za istoznačne toponime nekih sela i uzvisina u Hrvatskoj i susjednjim zemljama sve do Albanije?«

 

   Slika 46. Juraj Šižgorić, Šibenik

 

Juraj Šižgorić Šibenčanin je zapisao u svom djelu ''De situ Illiriae et civitate Sibenici'' u poglavlju C. IX, ''De nomine Sibenici'' znamenitu rečenicu:

 

'' Sibenicum autem dictum lingua vernacula eo,

quod viminibus fuerit circumseptum.''

 

Znamenitu su rečenicu prevodili povjesničari stoljećima: ''Taj je grad u domaćem jeziku nazvan  Šibenik zato što je bio ograđen šibjem.''

 

Latinska riječ ''circumsaepio'' ima u hrvatskom jeziku bar dvostruko tumačenje: ograditi, okružiti a latinska riječ ''saepio'' ima u hrvatskom jeziku višestruko tumačenje: ograditi, opkoliti, okružiti, obrasti…

 

Ocenjujemo, da bi po tome prijevod znamenite rečenice Juraja Šižgorića mogao biti:

 

Verzija I.: Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio obrašćen »šibama«.

 

Proučimo još i riječ »šiba« (ili šibje) u prijevodu Šižgorićeve rečenice! Po već spomenutom Vuku Karadžiću koji spominje »šiban travu« u svom »Rječniku« zapisanu među pukom u gradu Šibeniku i  potvrđenu od šibenskog povjesničara P. Kaera te unesemo naziv trave - Karadžićev apelativ »šiban trava« u prijevod slavne Šižgorićeve  rečenice s latinskog na hrvatski mogli bismo dobiti:

 

Verzija II.: Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio obrašćen  » šibama - šiban travom«.

 

U ovoj verziji prijevoda Šižgorićeve rečenice upotrebivši dakle apelitiv »šiban trava« kojeg je prvi zapisao nekoliko stoljeća kasnije nakon Šižgorića Vuk Š. Karadžić, dobijemo logičniji i mnogo prihvatljiviji prijevod. Kaer potvrđuje da je naziv »šiban trava« za vrijeme Šižgorića i kasnije u doba Karadžića bio još živ među hrvatskim pukom u narodnoj pjesmi u Šibeniku i okolici što znači  da je taj apelitiv Karadžić u istini zabilježio u tom kraju. Vjerujemo da je slavni Šižgorić pisući svoje slavno djelo poznavao tada još živ hrvatski biljni naziv »šiban trava« pa je uvjeren da »šiban trava« znaći isto što i »šiba« jer imaju isti korjen »šib-« preveo taj hrvatski apelitiv na latinski sa »šiba«. Pretpostavljamo da za šiban travu Šižgorić nije ni mogao naći adekvatnu latinsku riječ. Pitanje je dakle što je značio u Šižgorićevo i kasnije Karadžićevo i Kaerovo doba apelitiv »šiban trava«. Mnogi povjesničari i jezikoslovci pokušali su taj apelativ rastumačiti ali do danas nikome to nije uspjelo. Neki koji nisu čitali kasnije djelo šibenskog povjesničara P. Kaera Povijest grada Sibenika (1913.) su rađe jednostavno prihvatili da je Karadžić taj apelativ naprosto izmislio (licencia poetica).  Ko je u pravu i što znači »šiban trava«?

Autor ovog djela obišao je grad Šibenik i okolicu u krugu oko 8 km proučavajući floru tog kraja i tražeći biljke koje bi mogle odgovarati Šižgorićevim »šibama« ili »šibju« pretpostavljajući da se flora u tim krajevima posljednjih dvije tisuće godina bitno nije promijenila. Ništa slično »šibama« ili »šibju« nije nađeno. Jedina biljka donekle slična šibi nađena  na nekoliko mjesta uz lokve - žive vode ili na vlažnim mjestima je trsje u Srimi, u Šibeniku na Biocima, Trsteniku, Skradinu … Trsje je zbog malih količina i  nikakve statike za gradnju ograda ili za gradnju kuća neupotrebljivo pa nitko pametan trsje ne bi upotrebio za gradnju, pogotovo ne uz obilje kamena pogodnog za gradnju. Ali nam neki pisci i povjesničari stalno pokušaju »prodati« trsje za šibe. Nedavno smo gledali televizijski film u kojem autor tumači da su prvi Hrvati ispod  Podstinja našli trsje ili šibu i tim materijalom sagradili sebi prve stanove.  Možda je trsje raslo u davnini i na Podstinju - koljevci Šibenika  uz more ali bi se onda grad morao zvati Trstenik kao naselje na Donjem polju a ne Šibenik. Primijetimo još da trsje ne raste na uzbrdicama i po vrhovima Biokova i Velebita koji se također nazivaju Šibenik.  

 

 

Slika 47. Trsje u Biocima, Put svete Mare, predgrađe Šibenika, kolovoz 2010. g.   

 

Pretpostavljamo da je Polonio je u svom djelu ''Kroz Šibenik, grad i okolicu'' 1939. godine primjetio mogući dvosmisleni prijevod Šižgorićeve rečenice te je napisao: ''Šibenik je nastao od šibja t.j. mjesto obraslo šibjem ili iz ovog izgrađeno'' i tako se ogradio od mogućeg krivog prijevoda  Šižgorića. Riječ »obraslo« Polonija daje mogućnost tumačenju da su grad Šibenik ili tvrđava bili u vrijeme Šižgorića obrasli s vanjske strane gradskog bedema - »vanka grada« (s one bande Šibenika po  Karadžiću, s one strane Šibenika po P. Kaeru) sa šibama ili »šiban travom« kako je pisao već spomenuti Karadžić. ''Šibje'' (šiban travu) dakle treba tražiti s vanjske strane kamenog gradskog bedema grada Šibenika.

 

 

Slika 48. Trsje uz lokvu - živu vodu u Trsteniku, kolovoz 2010. g.

 

 

Slika 49. Trsje uz srimsku lokvu - živa voda, Srima kraj Šibenika, kolovoz 2010. g.

Dopunimo Šižgorićev prijevod slavne rečenice s tumačenjem i prijevodom Polonija s »mjesto obraslo s …« dobijemo po sudu autora tog djela najvjerojatnije potpuni i konačan pravilan prijevod slavne rečenice Šižgorića s latinskog na hrvatski:

 

Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio (s vanjske strane) obrašćen sa šiban travom.

 

Robert Visiani - Šibenčanin: Šibenski je liječnik i botaničar Robert Visiani – Šibenčanin prvi u Dalmaciji godine 1826. opisao biljku šeboj – narodnim imenom žuta ljubica, žuta viola. U svom djelu ''Ogled dalmatinskog bilja'' iz 1826. godine piše Visiani da je žutu ljubicu našao samoniklu na zidovima kuća grada Šibenika u Dalmaciji. Bi li šeboj, u narodnom jeziku šibuj, viola, ljubica, rumenija mogao biti »šiban trava«?

 

 

 

 

Slika 50. Robert Visiani - Šibenčanin, Šibenik

 

Hrvatski botaničari Schlosser i Vukotinović navode u svojem djelu ''Flora Croatica'' 1869. godine da su šeboj ubrali na gradskim zidinama Šibenika, Splita, Dubrovnika, Budve i otoka Krka. Upravo su Visiani, Schlosser i Vukadinović svjedoci da je samoniklog šeboja, žute ljubice, žute viole bilo i u devetnaestom stoljeću na gradskim zidinama i zidovima kuća Šibenika.

 

Slika 51. Šeboj na zidovima i bedemu Šibenika na Podstinju, Dolac u Šibeniku, ožujak 2010. g.

 

 

 

Slika 52.  Šeboj, Jadrija kraj Šibenika, ožujak 2010.g.

 

Slika 53.  Samonikle biljke na zidinama i kućama Šibenika još danas kao i u doba Roberta Visianija u 19. stoljeću, ulica Jurja Dalmatinca.

 

 

 

Slika 54.  Samonikle biljke na zidinama zgrada Šibenika danas kao i u doba Šižgorića i Visianija

 

 

 

 

 

Slika 55. Samonikle biljke na zidinama crkve danas kao i u doba Šižgorića i Visianija

 

Svjedočanstva: Šibenčanka Katja Živković (39 godina) se sjeća da je kao dijete na tvrđavi sv. Nikola sagrađenoj na hridini koja čuva ulaz u šibensku luku, u rano proljeće brala žute ljubice -  žute viole. Šibenčanin Jerko Jurković (60 godina) se prisjeća da je kao dijete odlazio s majkom brati žute ljubice kao ljekovite trave (ljekarije)  u Crnicu predgrađe grada Šibenika na livade i na kamenjar.  Šibenčan Stipe Junaković (48 godina) sjeća se svog djetinstva u Šibeniku - Varoši: »Stare kamene kuće bile su u Varoši obrasle šebojem, kad su kuće obnovili i ožbukali fuge, šeboj je nestao«. Lovor Bujas (46 godina) iz Bilica, rodom od obitelji Lambaša iz Crnice potvrdio je autoru, da se naselje Crnica nekad zvalo Ljubica. »Ne bi trebalo ljubicu brkati s ljubićicom, ljubica je viola« upozorava kategorički Lovor.  Autor ovog djela je 2007. godine našao na tvrđavi sv. Nikole u šikari (šašu) tvrđave još samo četiri biljke samoniklog šeboja. Nakon čišćenja tvrđave prije nekoliko godina šeboja na tvrđavi sv. Nikola gotovo više nema.

 

 

Slika 56. Šibenčanka iz Doca, Duma (Milka) Zaninović udata Guberina, majka Vinka Guberine - Zangera, dipl. ing. u šibenskoj nošnji, oko 1930. godine.

Starije su Šibenčanke ispričale autoru ovog izlaganja pučki običaj: dan pred Cvjetnu nedelju su stavljale djevojke ili žene cvjetove ljubice - viole u posudu s vodom i na Cvjetnu nedelju pred misom tom vodom oprale lice da bi bile i ostale lijepe. Darivati djevojci buketić žute ljubice je značilo u to doba poželjeti djevojci vječnu ljepotu. Dubrovčanin Josip Klis – Pepo (70 godina) se sjeća svog djetinstva na Lopudu kraj Dubrovnika, buketiće šeboja nosili su vjernici u crkvu za Glorije t.j. za Uskrs kad su crkvena zvona prvi puta nakon Velikog petka opet počela zvoniti. Dok su bili dijeca njemu i sestri je majka na Cvjetnu nedelju prije mise oprala lice s cvjetnom vodom. Dr. Rado Žić - Mikulin rodom iz Punata na otoku Krku priča: "Va staro vrime su djevojke prale tilo zi vodu va koj se je par ur močil cvit od šeboja."

 

 

Slika 57. Tvrđava sv. Nikola, XVI. st., Šibenik, Hrvatska

 

O šeboju, narodnim imenom ljubici, violi je izpjevano mnogo pjesama: u Dalmaciji djevojke beru ruže i viole, u Dubrovniku beru djevojke viole kraj vode studene, u Konavljima sadi Mara šeboj, u bačkih Hrvata nabrala je Jaga u bašći cvića šeboja… Na otoku Krku po dr. Žicu: "Kolušin Galija jedna kunpanija, po dvorih jim vonja dupla rumenija (šeboj)". U Mostaru (A. Šantić): "U široku sofu žuti šeboj sadi, do šeboja đurđic i karanfil mio..."; "Čuvam ovce sve po dolovima, prođe Mile, ore volovima. Svaku sam mu stopu izbrojala, i u svaku šeboj posadila..."; "… Ni šeboja gustog, kada sabah svane...". Buketić šeboja uvijek prati ili vječna ljepota ili vjernost.

 

Od naziva šeboja potječu i hrvatska ženska osobna imena Šebojka, Šebojkica, Boja, Boje, Bojka, Šeba, Šepka.

U gradu Šibeniku i okolici biljni naziv šeboj ili šebuj jedva da poznaju. Starije generacije poznaju biljku šeboj pod nazivom žuta ljubica ili žuta viola. Hrvatski narodni naziv za šeboj je žuta ljubica ili samo ljubica, pod utjecajem Mlečana i talijanskog jezika zovu u Šibeniku tu biljka žuta viola ili samo viola. Šibenski botaničar Visiani 1826. godine nije uz naziv žuta ljubica i žuta viola zabilježio naziv šeboj. Naziv šebuj zabilježio je već spomenuti šibenski povjesničar P. Kaer oko 1910. godine.

 

 

Slika 58. Ožujak: Šeboj u punom cvatu na kamenom zidu na Jadriji kraj Šibenika, ožujak 2007.g.

 

 »Proljeće se pojavi vrlo rano. Čim jugozapadni vjetrovi omekšaju zimsko podnebje, proljetne se biljke ukrase nakitom cvijeća. To se obično zbiva u veljači. U ovo se godišnje doba javlja sav raskoš rijetkih i zanimljivih biljaka naše flore. Pukotine golih klisura zaodjenu se u cvijetni bokor biljka koje rastu u kamenju.« (Robert Visiani - Šibenčanin, Ogled dalmatinskog bilja, 1826., Padova)

Šeboj - šiban trava do koljena. Još ima samoniklog divljeg šeboja u samom gradu Šibeniku na Postinju na vanjskoj strani gradskog bedema i po zidovima zgrada i u široj okolici Šibenika u prirodi i posađenog kultiviranog u šibenskim vrtovima. U prirodi raste divlji šeboj u Dalmaciji na planinama Velebitu i Biokovu. Samonikli divlji šeboj je danas u Hrvatskoj zakonom strogo zaštićena biljka.

 

 

Slika 59. Svibanj: Ocvali šeboj  na kamenom zidu na Jadriji kraj Šibenika u svibnju 2007.g.

 

Kamene brežuljke i ledine krase trave i mlade zeleni što će uskoro uginuti. Jednom rječju, čitava se zemlja šepiri u punoj razkoši vegetacije i pomlađuje se u nekom blistavom zelenilu.« (Robert Visiane - Šibenčan, Ogled dalmatinskog bilja, 1826., Padova)

 

 

Slika 60. Lipanj: Osušeni šeboj u ljetnim vručinama i u žegi na kamenom zidu na Jadriji kraj Šibenika u lipnju 2007.g., (»šiban trava do koljena ?«)

 

»Gotovo svake godine ljetna žega sprži dalmatinsku vegetaciju… pa ne ugibaju samo jednogodišnje biljke i trajnice izgube svoje zelenilo, nego na grmlju nestane svaki trag proljetnog ogrtača i zbog pomanjkanja soka prestane svako vegetiranje isto onako kako to biva zimi iz sasvim drugih razloga Zato ljetnim biljkama tako često otpada nezrelo semenje, lišće je kruto ili ga uopće nema, pa sve biljke imaju suhi, smežureni i dlakav izgled.« (Robert Visiani - Šibenčan, Ogled dalmatinskog bilja, 1826., Padova)

Autor je snimio samonikli šeboj u rano proljeće u cvatu na kamenom zidu na Jadriji kraj grada Šibenika na zapadnoj strani Guštine uvale ispred jedne vikendice. Gotovo u svakom drugom vrtu na vikend naselju Jadriji nalazimo šeboj.  U sredini ožujka mjeseca je bio taj šeboj u punom cvatu  sa žuto do naranđasto crveno smeđim cvjetovima. Nijanse boje cvjetova ovise o sastavu zemlje na kojoj raste šeboj.   Vlasnica zida sa šebojem na Jadriji je biljku u cvatu  zvala viola, nazive ljubica ili šeboj nije poznavala. Već je krajem mjeseca lipnja zbog ljetnih vrućina i suše izgledao taj isti već odcvali šeboj bez listova visok 40 do 60 cm kao nisko suho šibje, šibjasta trava – mogla bi to biti ''šiban trava do koljena''.

 

Često zamijenjuju čak i stručnjaci (pa i šibenski povjesničar - svećenik P. Kaer 1910. g. u djelu Povijest Šibenika) šeboj  sa sličnom biljkom latinskog naziva Mathiola incana, u narodu po Forenbachu nazvanu ljubovka ili ljubičina. Ta biljka ima ljubičaste ili bijele cvjetovi, u Dalmaciji je zovu plava viola ili plava ljubica.

 

 

Slika 61. Šibenčan Paško Belamarić u šibenskoj narodnoj nošnji sa starom niskom šibenskom kapom šibenske Varoši i pucama  (ulje, oko 1910. godine, vlasnik unuk dipl. ing.  Nenad Zaninović, Zagreb)

 

     

 

 

 

  

 

Slika 62. Na ulicama Šibenika za vrijeme priredbe Srednjevjekovni Šibenik, 2011. godine 

Ilirska baština - kapa šibenske narodne nošnje: Šibenčanin don Krsto Stošić spominje stari dokument iz 1500. godine koji spominje crvenu kapu koju su nosili seljaci šibenske (drniške) zagore. Šibenska kapa se zadržala u tim krajevima sve do danas, crvena boja kape prešla je danas u crveno narančastu ili u narančastu boju.

 

 

Slika 63. Šibenska - drniška kapa, Šibenik, Uskrs 2010.

 

Šibenska (nazvana i drniška) kapa i nošnja vuku svoje podrijetlo pretpostavljamo od starosjedioca Ilira Delmata, Japoda, možda čak do  Kelta jer imaju možda i predilirski karakter, više od pet  tisuća godina unatrag do danilske kulture (Danilo kraj Šibenika). Dvostruku spiralu kao ukras  na šibenskoj kapi kao i istu spiralu na dalmatinskoj narodnoj nošnji možemo držati baštinom Ilira i Kelta koja se prenosila preko starosjedilaca Ilira Delmata do današnjih dana. Dvostruku spiralu na šibenskoj (drniškoj) kapi šibenski su težaci nazivali pučki boul (kapa na boule). Izraz dolazi od naziva za puža »volak« od latinske riječi bos, bovis - vol. Taj romanizirani izraz mogli su novodošli Hrvati saznati jedino od starosjedilaca romaniziranih Ilira ili Kelta.

 

Dvostruka spirala pojavljuje se već vrlo rano u neolitiku kod Kelta na megalitima i na stjenama jama. Nalazi se i na vazama Etrušćana iz VI. st. pr.n.e. Stručnjaci taj znak nazivaju keltska spirala. Dvostruka spirala znači vječno obnavljanje u prirodi, kraj jednog kruga (smrt) početak je novog kruga (rođenje). Spirale nalazimo na artefaktima iz srednjeg neolitika, na glinenim posudama i na ritonu (rython, kultna posuda) otkrivenih na području Danila, Smilčića, otoka Visovca i Pokrovnika u Dalmatinskoj zagori.   

 

              

 

Slike 64. i 65. Dvostruke spirale na etrušćanskoj amfori, VI. st. pr.K., Louvre Pariz i na kultnoj posudi »rythonu« (na slici kopija vlasništvo autora), 5. tisućljeće p.n.e., Smilčić kod Šibenika

 

 

Slika 66. Uzorci dvostruke spirale na narodnoj nošnji prodavanoj na sajmu u Zadvarju 2009. godine.

 

Slika 67. Dvostruke spirale na narodnoj nošnji (prsluk, đilet, jačerma), šibenska zagora, vlasnica Ljerka Ostojić Lipovec

 

     

 

Slika 68. Kaput, narodna nošnja, splitsko zaljeđe, vlasnica Ljerka Ostojić Lipovec

U Dalmatinskoj su zagori i uz cjelu dalmatinsku obalu na kamenim nadgrobnim spomenicima - stećcima iz XIII. do XV. stoljeća majstori »kovači« često klesali dvostruke spirale uz križeve, ljiljane, zvijezde, mladi mjesec … Za stećke (kamike) kažu stručnjaci da su najvjerojatnije po podrijetlu vlaški, danas hrvatski. Vlaško podrijetlo stećaka moglo bi nas dovesti do starosjedioca Ilira.

 

Povjesničari tumače crvenu boju šibenske kape navodno bojanjem sukna djelovima cvjetova jesenskog šafrana (pravi šafran, lat. Crocus sativus), različite nijanse boje šibenske kape da odgovaraju jarko crveno žuto narančastoj boji tručka i prašnika šafrana. Samo se ti osušeni djelovi cvijeta upotrebljavaju za začine i proizvodnju boje.  Sušeni djelovi cvjetovi šafrana su se od davnina sve do danas dodavali jelima, davali su im posebnu žutu boju i specifični ukus. Za kilogram začina šafrana potrebno je ubrati deset tisuća cvijetova. Zbog visoke cijene šafrana – poznata je rečenica »Skup kao šafran« - malo je vjerojatno da je prosti puk bojao u šibenskom zaleđu sukno skupim šafranom (možda uvezenim s Hvara ili čak orijenta), mnogo je vjerojatnije da su bar u nekadašnjim ilirskim zemljama upotrebljavali za bojanje sukna druge jeftinije biljke, možda šeboj kojeg je bilo u prirodi u izobilju. Moguće je dakle da potječe crvena (crveno narančasta) boja kape šibenske narodne nošnje od boje cvjetova šeboja, možda prikazuju šeboj vezeni ukrasi na nošnji te boja nekih drugih djelova šibenske nošnje. Interesantno je da su šeboj i šafran imali jednaka ljekovita svojstva, oba su upotrebljavali za olakšanje poroda i drugih »ženskih tegoba«.

 

U moderna doba prirodne biljne boje su zamijenile analinska i sintetičke boje koje daju suknu čišći narančasti ton, tako se prirodni narančasto crveni ton šibenske kape u različitim nijansama izgubio. Današnja narančasta boja šibenske kape tumači se navodnoj isporuci krivo obojenog sukna za izradu šibenskih kapa za vrijeme posjeta cara Franje Josipa gradu Šibeniku. Šibenske (drniške) kape (kapa šibenkinja) šili su stanovnici šibensko - kninskog područja od davnina (i prije posjete austrijskog cara) od ''škrleta'' – crveno narančastog sukna a to su boje šeboja - žuto-narančasto-crveno-smeđa!

 

Postoje predaje da su seljaci šibenske zagore u davnini stavljali na crvene kape buketiće cvijeća. Autor pretpostavlja pomnim proučavanjem da je bio cvjetni buketić na starijoj crvenoj kapi narodne nošnje šibenske zagore sastavljen iz cvjetova karanfila, šeboja i ružmarina. Buketić u takvom sastavu je bio simbol plodnosti.

 

 

Slika 69. Šafran ( lat. Crocus sativus), jesen u Šibeniku

 

 

 

 

Slika 70. Šibenska (drniška) kapa s buketićem cvijeća na fresci u crkvici Gospe Srimske, 13. st., Šibenik, prvi prikaz šibenske kape 

Slika takvog buketića na šibenskoj kapi sačuvala se u prikazu orača na fresci iz XIII. stoljeća u crkvici Gospe Srimske na uzvisini kraj Šibenika. Identičan »narodni« cvjetni buketić sačuvao se do danas u Sloveniji u narodnim običajima i u pjesmi, slovenski buketić:  nageljček (karanfil), fajgelček (šeboj), rožmarin (ružmarin).

 

 

Slika 71. Buketić cvijeća na crvenoj kapi narodne nošnje, detalj narodne nošnje, pastir, Benkovac kraj Šibenika, Virgil Meneghelli - Dinčić, oko 1930. godine

 

 

Slika 72. Blagoslavljanje polja, maslenika i vinograda na dan sv. Vida 1. svibnja 2010. godine, misa ispred crkve Gospe Srimske kraj Šibenika.

 

 

Slika 73. Sv. Vid blagoslavlja polja, maslenike i vinograde, crkvica Gospe Srimske, freska iz XIII.st.,  1. svibanj 2010. godine

 

Na praznik sv. Vida 1. svibnja održava se već stoljećima najvjerojatnije i prije XIII. st. u crkvici Gospe Srimske kraj Šibenika sv. misa a nakon mise blagoslavljaju se polja, maslenici i vinogradi. Bogoslužje i blagoslov mogli bi potvrditi značenje buketića sa šebojem na kapi orača na fresci kao simbola plodnosti.

 

2008. godine šibenska (drniška) je kapa uvrštena među spomenike kulturne baštine Hrvatske.

 

Upravo tu u tom dijelu rimske Dalmacije - u šibensko kninskoj zagori na  susretu dviju kultura starosjedilaca i novodošlih hrvatskih plemena započeo je u sedmom stoljeću višestoljetni proces simbioze romaniziranih Ilira Delmata  i Slavena, objedinjenih pod imenom Hrvata. Baš ta baština Ilira upučuje na moguću autohtonost Hrvata na području Dalmacije.

 

Iliri na području Dalmacije: Sve starosjeditelje pred dolaskom Hrvata na Balkanu od Istre do Skadarskog jezera danas nazivamo zajedničkim imenom Iliri. Iliri nisu bili jedinstveni etnos. Bili su to Liburni, Delmati, Japodi, Ditoni i još mnogi drugi. Možda i Kelti. Moguće je da se pod imenom Ilira kriju i Slaveni takozvani Sclavoni koje je val naseljavanja pretpostavljamo doveo do mora već u drugom stoljeću prije Krista.

 

Na području šibenskog zaljeva i donjeg toka Krke, na zapad do Knina na istok do Cetine, možda do Neretve su živjeli Iliri Delmati. Glavni grad Delmata bio je Delminium na Duvanjskom polju.  Kako su se Delmati bavili pretežno stočarenjem i zato bili u stalnom pokretu, o njihovim naseljima nema važnijih arheoloških nalaza ni tragova. Mi danas čak ne znamo kojim su jezikom govorili. Nije sačuvan ni jedan tekst na jeziku starosjeditelja iz antičnog doba u Dalmaciji. Za vrijeme rimske vlasti službeni jezik u Dalmaciji bijaše latinski za sve etnike u rimskoj državi pa tek za to vrijeme imamo sačuvane dokumenta i zapise.

 

Među brojnim spomenicima koji su pronađeni na nekadašnjem području Ilira Delmata istaknuto mjesto pripada epigrafskim spomenicima na Danilu kraj Šibenika u blizini crkve sv. Danijela. Po M. Zeniću »Ti spomenici - cipusi svojim sadržajem govore o prožimanju tradicionalnih ilirskih i novih, rimskih municipalnih institucija. Njihova važnost jest u ilirskim imenima koja se na danilskim cipusima nalaze. Ona su jedini putokaz u mukotrpnom izučavanju izumrlog ilirskog jezika. Budući da nije pronađen ikoji tekst na ilirskom jeziku, znanstvenici proučavaju oskudnu građu sačuvanu u osobnim imenima i imenima plemena i mjesta ne bi li se preko njihove etimologije otkrile zakonitosti ilirskog jezika.«

 

U Grebaštici kraj Šibenika (»Stari Šibenik«) pronađen je ilirski spomenik pisan latinskom abecedom ali i latinskim jezikom. Na Bribiru na lokaciji Bribirska glavica kod Skradina, zapadno od rijeke Krke, koja je bila granica liburnijskog i delmatskog područja blizu liburnijskog antičnog grada Varvarije (kasnije srednjevjekovni castrum Bribir) nađen je ulomak kamene ploče napisan grčkim analfabetom, što jezikoslovcima omogućuje određeni uvid u liburnijsku (ilirsku) jezičnu ostavštinu (po M. Zeniću).

 

U doba višestoljetne rimske vladavine Iliri su prihvatili službeni latinski jezik a svoj zaboravili, posljedica toga je bila stvaranje vulgarno-latinskih dialekata koji su bili temelj današnjih romanskih jezika. Tako su se Iliri kroz stoljeća poromanili. Dolaskom prvih skupina Hrvata su se "u stoljeću sedmom" sklonili poromanjeni Iliri u planinske predjele i tako se tu održali kao stočari i ratnici. Njihovi se potomci spominju u brojnim srednjevjekovnim dokumentima pod općim imenom Vlasi sve do kraja devetnaestog stoljeća kad se potpuno asimiliraju s drugim narodima i prihvačaju njihov jezik. Vlaški se jezik u Hrvatskoj održao do danas jedino u nekoliko sela u Istri. Vlasi su jedan od čimbenika u etnogenezi današnjih Slovenaca, Hrvata, Srba, Makedonaca, Crnogoraca, Bugara. Izravni su potomci poromanjenih Ilira Rumunji, koji bar djelomično potječu s Balkanskog poluotoka pa se njihov jezik rumunjski smatra dijalektom latinskog jezika. Albanci su velikim dijelom potomci balkanskih starosjedioca, djelomično poromanjenih, ali njihov jezik nije romanski jezik.

 

U jeziku je Hrvata, posebno u Dalmaciji sačuvano po Ostojiću mnoštvo riječi iz svakidašnjeg života koje potječu od vlaškog (romanskog, latinskog) jezika. Nabrojimo samo nekoliko: bukara, bunja, čutura, frula, kalauz, komoštre, labura, murga, ocat, pišpaj, pupa, pura ...  Sačuvalo se i mnogo prezimena iz  vlaškog jezika: Bulat, Blanuša, Bejo, Goleš, Guberina, Laurić, Macura, Rora, Pucar, Šuvar, Varga ... Kako je drevni vlaški jezik najbliži rumunjskom jeziku, tumačenje pojedinih riječi iz dalmatinskog dijalekta i po izvoru nehrvatskih prezimena najprije je moguće naći baš u rumunjskom jeziku.

 

Hrvatski etimolog Petar Skok navodi u Etimološkom rječniku hrvatskog jezika variante biljnog naziva uz hrvatski za šeboj: šeboj (Kosmet), šeboj (Hercegovina), siboj (rumunjski), šiboj (bugarski), sheboje (arapski).  Slovenski etimolog F. Bezlaj i suradnici  navode u Etimološkom rječniku slovenskog jezika za šeboj: šebenik, šebenica (slovenski), šebojka, šeboj (hrvatski i srpski), sheboje (albanski), siboi (rumunjski), šebbuy (perzijski), sebboy (turski).

 

Istraživanja etimologa P. Skoka i F. Bezlaja o varijantama naziva biljke šeboja otvaraju mogućnost stručnog tumačenja podrijetla imena grada Šibenika u Dalmaciji s biljnim nazivom šeboj - siboj, šiboj odnosno korjenom seb-, sib- ili šib- i dodatkom slavenskog sufiksa -ik (kao na pr.: Travnik, Dubrovnik, Koprivnik, Zvornik, Trstenik i drugi).

 

Marko Marčinko u svom djelu »Indoiransko podrijetlo Hrvata (Juričić d.o.o., Zagreb, str. 227.)« navodi: Grad Šibeniki (u prijevodu Stari-grad) po veličini je bio drugi grad u Mitanskom kraljestvu, XIX. – XVIII. st. pr. Krista, pleme Mitanni, Kurdistan.

 

 

Slika 74. Zidine između Crnice - Ljubice i Doca, Šibenik

 

Rumunjski oblik biljnog naziva siboi i bugarski oblik istog naziva šiboj za hrvatski šeboj upućuju na zaključak da su starosjedilaci romanizirani Iliri poznavali oblik naziva biljke sličan   "siboju " i oblik  korjena sib- i da je ilirsko naselje danas grad Šibenik moglo dobiti ime po biljci danas nazvanoj šeboju - siboju – šiboju odnosno po kopljastom obliku lista šeboja od ilirske riječi sibyna – koplje. To bi značilo da se antično ilirsko  naselje ili grad zbog, pretpostavljamo, istog izvora imena mogao nalaziti na lokaciji blizu današnjeg grada Šibenika u Dalmaciji. Ilirski (romanski, vlaški) sufiks u imenu naselja zamijenio bi dolaskom Hrvata slavenski (hrvatski) sufiks  –ik u Sibenik.

 

Šibenski stari toponimi: Sačuvala su se sva stara imena područja oko Šibenika, stari topografski nazivi za pojedine dijelove šireg područja grada Šibenika koji su današnjim stanovnicima većinom slabo razumljivi. Po Kravaru takvi su nazivi, prije svega, Gorica i Građa od kojih bi prvi bio brijeg obrastao ''goricom'', dakle nekakvom šumom, vjerojatno kakvom bjelogoricom, drugi sjeveroistočni obronak brijega na kojem se drvo sjeklo za ''građu''. U istom smislu trebalo bi valjda onda tumačiti po Kravaru i naziv Crnica, vjerojatno predio ''crnogorične šume'', a također kao antonomin prvih triju, Plišac, t.j. ''plješivo'' ili pusto mjesto na kojem nema rašća. Iznad naselja Crnice se uzdiže brdo Smričnjak. Mnogi su toponimi pojedinih dijelova današnjeg Šibenika dakle po Kravaru biljnog izvora. Nije nužno da se s tumačenjima šibenskih toponima  s Kravarom u cjelini slažemo. Tumačenje za šibenski predio Građa za koji Kravar piše da je dobio ime po drvu za građu možda ne stoji. Bliže je tumačenje da je taj toponim dobio ime po »gradu« - gradini, na što i pokazuje još jedan manji toponim kraj lokacije Građa koji se zove Zagrađe (predio iza grada - iza gradine). To potvrđuju vrlo česti slični toponimi blizu i daleko od Šibenika na pr. Podgrađe (ispod grada - gradine). Mogli bismo zaključiti da tumačenje izvora šibenskih toponima još nije konačno.

 

 

Slika 75. Šibensko predgrađe Zagrađe, Šibenik

 

Po predaji je nekada šeboja bilo  u Šibeniku u prirodi na uzvisini iznad mora, kasnije nazvanoj tvrđava sv. Mihovila i u predgrađu – južnom podgrađu nazvanom Crnica i Građa. Tako svjedoče stariji Šibenčani. Na uzvisini "s onu bandu Šibenika", tako je uzvišicu nazvao Karadžić u svom Rječniku, a moglo bi to biti šibensko predgrađe Crnica ili Građa, nije bilo većeg naselja još krajem devetnaestog stoljeća. Pretpostavljamo da je tu Karadžić, kako piše u svom Rječniku, vidjeo u kasno ljeto odcvali šeboj - "šiban travu do koljena". Karadžić je navedenu biljku nazvao »travom«, nazivom za ljekovite biljke. Starosjedioci Iliri Delmati su mogli tu uzvisinu iznad današnjeg grada Šibenika nazvati po šeboju još prije  dolaska Hrvata, baš za stare zidine tvrđava i ilirskih gradina je karakteristično da su bile porasle sa šebojem. To potvrđuju u predhodnom tekstu navedeni  Slovenac Dolinar, Šibenčan Visiani, hrvatski botaničari Schlosser i Vukotinović i mnogi strani pisci.  Mostarski pisac Talundžić opisuje Balat džamiju usred Beograda »... polusrušeno tube obraslo u divlji šeboj.«

 

Gotovo kao pravilo se toponimi Šibenik pojavljuju na uzvisinama na starim (često ilirskim) polusrušenim gradinama obraslim sa šebojem. Na Biokovu možemo pretpostaviti da su na više uzvisina imena Šibenik u  davnini bile ilirske gradine.  Istim ili sličnim imenom izvedenim od izvornog naziva šeboja sibinik ili sibenik su starosjedioci Iliri Delmati a možda kasnije i dovodošli Hrvati nazvali sela, ratac, njive, uzvišice i vrhove planina, posvuda gdje god je bilo šeboja. Ime Šibenik nosi i drevna gradina na Velebitu iznad zaseoka Stari Šibenik kraj Obrovca (danas Šarlije)…, i ilirska gradina Tariona danas nazvana »Stari Šibenik« kraj Grebaštice (Šibenik). To je i razumljivo, šeboj je bio u antici vezan na mnoga vjerovanja i prepoznatljiv  domaći lijek (ljekarija). Lako bismo postaviti tezu da su dale žene ime lokalitetima čije ime je izvedeno iz izvornog biljnog imena danas šeboja, pa tako i gradini i naselju kasnije gradu Šibeniku; na tim su lokacijama djevojke, žene, majke i babe od davnina nalazile i brale šeboj kao žensku  "ljekariju".

 

Po Petru Šimunoviću sadrži velik broj starih toponimskih potvrda i podatke o biljnom pokrovu. Imena motivirana biljkama su stara i običan su način imenovanja posebno u krajevima prvotne slavenske kolonizacije. Toponimi od naziva za biljke (fitonimi) dragocjen su podatak prvih veza ljudi i tla. Imenovanje po biljkama ne znači da je biljaka čiji su nazivi poslužili motivom toponima bilo u izobilju na dotičnom području. Čovjek ne daje imena po onome čega je mnogo, već po onome što je za dotični lokalitet karakteristično, tipično, razlikovno od drugih lokaliteta u okolišu. Razlikovni element u imenu jest bitno obilježje u sadržaju imena i glavni razlog nadijevanja imena. Imena se tako očituju kao spomenici i potsjetnici življenja jer je ljudsko pamčenje u njima pohranjeno.

 

U istom djelu Petar Šimunović nastavlja: "Toponimni podaci na istočnom Jadranu pripadaju izumrlim predindoevropskim i indoevropskim jezicima, o kojim malo znamo, pa toponimima koji nesumljivo pripadaju  tim jezicima nije moguće odrediti podrobniju jezičnu pripadnost, kao što im nije moguće odrediti značenje osnova i formata, jer su razumljivi i prepoznatljivi tek ako znamo značenje riječi kojom je tvoreno dotično ime."

 

      

 

Slika 76. Obitelj Lambaša iz Crnice, Marko i Marica Lambaša, oko 1960. godine, njihova unuka Dragica udata Bumbak ispričala je autoru bogatu predaju svojih predaka o Crnici - Ljubici, na Marku stara visoka šibenska kapa Crnice.

 

Šibensko predgrađe Crnica - Ljubica: Šibenčanka Dragica Bumbak, rođ. Lambaša, 60 godina, rođena u Crnici, jednom od najstarijih predjela Šibenika, sjeća se predaje svojih predaka Lambaša reč. Jurišići koji su doselili u Crnicu nakon kuge u sedamnaestom stoljeću. Po predaji njezinih  predaka se je  naselje Crnica u davnini zvalo Ljubica ali su ga za  velike kuge najvjerojatnije nakon godine 1348. (kuga je harala u Šibeniku i u 15. i 16. i 17. stoljeću) preimenovali u Crnicu. Tradicija njenih predaka Lambaša je istinita. Potvrđuju je i mnogi povjesničari. 

       

Gotovo tristo godina su harale Šibenikom povremene velike epidemije kuge. U posljednjoj je epidemiji 1649.  godine zbog kuge pomrlo gotovo deset tisuća  od dvanaest tisuća stanovnika Šibenika i Crnice a mnogi su se razbježali po okolici i otocima. Rijetki su se preživjeli nakon svake epidemije zavijali u crninu zbog žalovanja pa se naselje Ljubica izpod tvrđave zbog žalosti i crnine tom prilikom preimenovalo prvo u Čarnenicu – po predaji naroda ''kako je kuga u crno zavila'' a kasnije u Crnicu. Tada su  mjesto spaljivanja umrlih od kuge i uvalu preko zaljeva Šibenika nazvali Paklena.

 

 

Slika 77. Crnica, polja, Šibenik. …»od kraja 13. vika počeli su doseljavati Vlasi i Morlaci od Dinare, a doveli su ih prid grad naši plemići da in na pridilu Ljubici gonjaju blago.« (Ivo Jakovljević, 2009.)

 

Naselju Crnici su pripadala zaseoci Njivice, Građa, Proslap, Sveti Vid i Razori. Na području Crnice bilo je vinograda, maslenika, oranica i pašnjaka. To potvrđuju imena spomenutih predjela. Stanovništvo Crnice je izključivo živjelo od poljoprivrede. Oveći se broj obitelji bavio stočarstvom, ponajviše uzgojem ovaca i krava. 1826. godine su živjele na području Crnice 352 osobe. Tradiciju starog imena naselja Ljubica drže u šibenskoj Crnici još i danas Sportski centar Ljubica, Djećji vrtić Ljubica i  caffe bar Ljubica, svi u Crnici. Sačuvala se i stara rugalica Crničana Dolačanima u Šibeniku koju su Crničani dobacivali preko gradskih zidina: ''Crnica – Ljubica, Dolac mandroč i šibica'', a Dolačani vraćali: »Crničani turu, turu, ukrali bi Gospi krunu.«

 

Mnoge predaje svoga djetinstva iz šibenskog Doca i Crnice ispričao je autoru Vinko Guberina - Zanger dipl. ing. (83 godine) iz Doca, kojeg mati i  baka su bile iz Crnice roda Lambaša i Zaninović, a šukun baka roda Baranović iz Baldekina. Njegov rod je doselio u šibenski Dolac nakon velike kuge 1649. godine vjerojatno iz Perkovića. Još stoji u Stanovima kraj Šibenika bunja stara nekoliko stoljeća u kojoj su njegovi pradjedovi Guberine držali blago. Kraj te drevne bunje u Stanovima i u rodnoj kući Guberina u Docu satima su Vinko Guberina, dipl. ing. i autor  razgovarali o povijesti njegove obitelji Guberina, o povijesti Doca, Crnice - Ljubice i Šibenika. Kazivanja iz djetinstva Vinka Guberine iz Doca bile su dragocjeni putokaz u istraživanjima autora.

 

 

 

Slika 78. Karta područja na kojem su po M. Zaninoviću živjeli Iliri - Delmati i druga ilirska plemena

 

Iz sačuvane tradicije obitelji Lambaša reč. Jurišići, obitelji Guberina i sličnih, gotovo identičnih predaja svih drugih starih obitelji iz Crnice i Doca  o imenu starog sjeverozapadnog šibenskog podgrađa Ljubica (apud castrum Sibinico) mogli bismo iznjedriti pretpostavku o podrijetlu i povijesti današnjeg imena grada Šibenika:

 

Pretpostavljamo, da su novodošli Hrvati u ''stoljeću sedmom'' osvojili u Dalmaciji tom prilikom i ilirsko naselje ispod ilirske ili rimske tvrđave zvane jednakim imenom po biljci sibyna Sibinium, možda Sibentum ili slično od korjena sibin- ili siben- i trajno se naselili na plodnoj zemlji zapadno ispod osvojene tvrđave (apud castrum Sibinico). Svoje su novo naselje koje su sagradili na temeljima starog ilirskog naselja Hrvati nazvali kao i starosjedioci Iliri Delmati po biljnom imenu izvedenom iz sibyna - koplje danas nazivu šeboj ali svojim hrvatskim narodnim nazivom Ljubica; ljubicom su Hrvati zvali šebenicu - šebenik, današnji šeboj. Ime i značenje imena naselja i tvrđave su mogli Hrvati doznati od starosjedioca. Ime naselja Ljubica je direktni prijevod ilirskog imena  naselja ili gradine i možda izvornog biljnog naziva na hrvatski pa bi ime Ljubica za naselje podno gradine moglo biti najstarija hrvatska verzija imena naselja danas grada Šibenika. Crnicu - Ljubicu možemo držati maticom kasnijeg grada Šibenika. Moguće je da je stara šibenska plemićka obitelj Ljubići, koja se spominje u Šibeniku već u ranom srednjem vijeku, dobila prezime po naselju Ljubici - Crnici. Još danas ima u Šibeniku mnogo stanovnika s prezimenom Ljubić (po Ivu Jakovljeviću prema popisu iz 2001. godine 156 Ljubića u 52 obitelji). »Jedino uvažavajući ranu ilirsko-slavensku simbiozu možemo protumačiti neromaniziranost šibenskog kraja koju nalazimo ne samo u nazivima, vjerovanjima već i u običajima koji su se uspjeli do danas sačuvati (Lorger 2004)«.

 

 

Slika 79. Bunja Guberina, visoka oko 5 m, Stanovi kraj Šibenika

 

Po Ostojiću je u hrvatskoj povijesti poznato niz primjera da su Hrvati osvojivši nove teritorije u Dalmaciji često prevodili imena osvojenih naselja i lokaliteta latinskih ili ilirskih (romanskih, vlaških) imena na hrvatski. Ostojić navodi nekoliko primjera: U dalmatinskoj zagori postoji selo Magline, a stanovnici nazivaju se Barak. Kako barak u rumunjskom jeziku znači gustu maglu, a rumunjski jezik je samo varijanta balkanskog romanskog jezika, ime Magline je prijevod riječi barak. U sačuvanoj se staroj ispravi na Hvaru spominje zemlja Furca, u domaćem jeziku Rasoha. Romansko ili romunjsko furca znači vile, rašlje (u tom smislu poznaju je i Slovenci), hrvatsko Rasoha odnosi se na račvastu dolinu. Splitski predio Bačvice je  prijevod romanskog Dolia, dolum bačva. Zečevo je prijevod romanskog Lepurine od romanskog lepure zec. Lučac lokalitet kraj Dioklecianove palače prijevod je romanskog Arcuso luk...

 

 

Slika 80.  Skradin danas (nekad ilirska Scardona)

 

Po predaji samih Crničana su se na području Crnice nalazili još u devetnaestom stoljeću ostaci starih zdanja, crkvice sv. Elizabete i zidina koji bi mogli biti svjedoci davnih vremena i naselja Ljubice - Crnice. Po predaji se u navedena zdanja u Ljubicu - Crnicu sredinom trinaestog stoljeća bio sklonio kralj Bela IV. bježeći pred Tatarima i Mongolima. Bili su to navodno dvori Bele IV. Pretpostavljamo da su to bile mnogo starije ruševine ilirskog grada Sibenta. Kralj Bela IV. nikad nije boravio u Šibeniku. Ta predaja je bila u Crničana toliko jaka, da su neke obitelji dugi niz godina prekopavale okoliš crkvice sv. Elizabete, nekad zvane sv. Ilija i tražile blago. Po pisanju Josipa Jakovljevića u Šibeniku se je sačuvala predaja da su obitelji Blažević iz Crnice našle u jednom grobu krunu za koju se smatralo da je navodno pripadala kralju Beli IV. No ona je netragom nestala.

 

 

Slika 81. Crkvica Sv. Elizabete, Crnica, Šibenik

 

 

 

Slika 82. Podstinje (Dolac), Šibenik, kolijevka hrvatskog grada Šibenika

 

Ispod šibenske utvrde, koja se uzdiže visoko iznad mora iznad Podstinja, su se na ušću rijeke Krke nastanili uskoro nakon dolaska prvi stanovnici Hrvati koji su se počeli baviti trgovinom, ribolovom, pomorstvom i gusarenjem. Tako se naselje danas nazvano Šibenik u ranom srednjem vijeku počeo razvijati u gradsko naselje.

 

Kad su u 11. stoljeću, možda i prije, Hrvati gradili prve obrambene bedeme oko svoga grada, staro naselje Ljubica je ostalo izvan gradskih zidina. Predpostavljamo da su Šibenčani gotovo svu staru kamenu građu ilirskog naselja ugradili u bedeme, dio Crničani u svoje kuće, staro je naselje ili grad nestao bez traga. Tragovi se starog Šibenika ako ih je bilo, možda nalaze u starim bedemima Šibenika ili ispod temelja današnjeg grada Šibenika. Ostojić je zabilježio da su nađena tri kasnija fragmenta s pleterom kad su godine 1891. rušili bedeme kod samostana sv. Frane, ali su i ti fragmenti nestali. Do četrnaestog stoljeća Šibenik se gradio u drvu pa su požari u gradu bili česti. Tek kad je Šibenik u četrnaestom stoljeću gotovo cijeli stradao u požaru se nakon odluke šibenskog plemićkog Velikog vijeća grad počeo graditi u kamenu.

 

Novonastali se grad razvijao unutar zidina i preuzeo ime tvrđave - Sibenik ili Šebenik. Staro je ime šibenskog naselja Ljubica palo kao ime predgrađa - podgrađa  izvan zidina gotovo u zaborav. Naselje Ljubica novijeg imena Crnica je ostalo izloženo nebranjeno stalnim napadima i haranju svih pljačkaša od Mlečana do Turaka pa je gotovo opustjelo.

 

 

Slika 83. Dolac, Šibenik

 

Šibenik - Sebenico: Na području današnjeg Šibenika, šibenske i dalmatinske zagore su u ranom srednjem vijeku živjeli različiti etnosi. U priobalju su živjeli Hrvati koji su se bavili poljoprivredom, u gradovima Romani (Latini) i Hrvati, koji su se bavili trgovinom, ribolovom, pomorstvom i gusarjenjem, u planinskim predjelima romanizirani starosjedioci Vlasi potomci Ilira Delmata, koji su se bavili stočarstvom. Svaki od bar tri navedena etnosa je govorio svojim jezikom, Vlasi - poromanjeni starosjedilaci su postali nakon dolaska Hrvata dvojezični, govorili su vlaški i hrvatski. Pripadnici svih tih etnosa su nazivali tvrđavu i grad ispod tvrđave svojim jezikom: pretpostavljamo Vlasi Sibinium, Sibinicum, Sibenicum (možda Sibentum),  kasnije nakon dolaska Hrvata Sibenik, Hrvati Sibenik ili Šebenik, Romani (Latini) pretpostavljamo Scebenig, Sebenico….

 

Prvi sačuvani dokument koji spominje ime grada oblika Sibinicum bila bi povelja kralja Krešimira IV. iz 1066. godine. Najstariji zapis imena grada oblika Scebenig (toliko sličan - gotovo identičan  slovenskom nazivu biljke šebeniku, šebenici, imenu gradine kraj Celja Žebniku, Šebniku - po Valvazoru Sibeneggu i imenu albanskog vrha Shebeniku) datira iz 1210. godine u sačuvanoj ispravi kojom je ugarsko hrvatski kralj Andrija II, darovao knezu Domaldu Cetinu i Trilj: "Dilecti et fidelis nostri Domaldi comitis de Scebenig…".

 

Sve do devetnaestog stoljeća se je ime današnjeg grada Šibenik pisalo u obe verzije Sibenik (Sibenicum) i Šebenik (Sebenico). Pisac, humanist i šibenski biskup  Šižgorić je ime svoga grada u petnaestom stoljeću zapisao kao »Sibenicum« a svoju domovinu nazvao je Illiria. Ugledni Šižgorić sigurno je dobro poznavao ime svoga rodnog grada i svoje domovine. Jednako je nazivao svoj grad i Juraj Matejev Dalmatinac.

 

Gotovo je nevjerojatna podudarnost talijanske verzije imena grada Šibenika - Sebenico i biljnog naziva u Sloveniji za šeboj - šebenica (šebenik, šebenika, šebenica) i ne može biti slučajna. Da li se mogal sačuvati stari oblik biljnog naziva za ljubicu »šebenik, šebenica« kojeg nalazimo danas samo u Sloveniji, u nazivima vrhova Velebita, Biokova, u mnogim toponimima Balkana i u imenu grada Šibenika?  Potvrdni odgovor bi mogli naći čak i u najnovijoj knjizi »Šibenski testamenat« Šibenčana Iva Jakovljevića iz 2009. godine, vrlo plodnog pisca i novinara, koji uspješno opisuje povijest grada Šibenika u narodnom šibenskom dijalektu, sakuplja narodno šibensko blago, predaju,  stare šibenske riječi… U navedenom djelu na stranici 78. u Petnajstoj glavi nabraja stare šibenske »riči«: betežan (bolestan), doplaziti (dospiti), pitati (nasilu hraniti, toviti na pr. tuku), podplat (na postoli), pot (znoj), zelen (povrće), strići (šišati), dažj (kiša), kolobar (ispod oka), človik (čovek), gren, greš (iđem, iđeš, šib.), frančeškan (franjevac), toponime dijelova Šibenika Gorica, Plišac, Njivice, Razori… a i šibenski toponim Smričnjak.

 

Gotovo sve te »stare riči« moguće je naći i u bilo kojem suvremenom rječniku slovenskog jezika: betežen, doplaziti, pitati, striči, podplat, pot, zelen, dež, kolobar, človek, grem, greš, frančiškan, kao i riječi iz kojih su nastali šibenski toponimi: gorica (umanjenica za goru), pleša, plešast  (brez kose, prijelaz »e« u »i«, Plišac), njiva (njivica), razor - brazda na njivi … smreka (također prijelaz »e« u »i«, smreka - smrička, Smričnjak).  Mnoge nekad zajedničke riječi u Hrvata i Slovenaca sačuvale su se do danas samo u slovenskom ili samo u hrvatskom jeziku.

 

Podrijetlo imena grada Splita: Većina se današnjih znanstvenika slaže da je grad Split u Dalmaciji kojemu je u četvrtom stoljeću temelje postavio rimski car ilirskog podrijetla Dioklecian dobio svoje ime po brnistri – žuki koja i danas u golenim količinama raste na suhom vapnenačkom tlu splitskog polja. Po tome je dakle Split dobio svoje  prvo ime Spalatum po grčkom nazivu za brnistru ili žuku – Aspalathos. Mogli bismo povući paralelu izvora imena grada Splita s podrijetlom imena današnjeg grada Šibenika: oba su grada dobila u davnini biljnja imena (fitonime) po biljkama koje rastu na njihovom području.

 

 

Slika 84. Brnistra - žuka - grčki Aspalathos dala je ime Splitu

 

U Hrvatskoj su se posebno u Šibeniku i bližoj okolici (Zaton) do danas sačuvala prezimena i toponimi Šebalj, Šebelić, Šebetić i Šeberdije (danas Ševerdije), koji pretpostavljamo vuku svoje podrijetlo kao tvrđava i kasnije i grad Šibenik od naziva biljke šeboj. Neki drže ta prezimena turcizmima. Moguće je te toponime i istoznačna prezimena usporediti sa sličnim istoznačnim toponimima na šeb- i prezimenima Šebenik, Šebenikar, Šibenik i Žebnik  u Sloveniji navedenim u početku tog djela.

 

Nakon epidemije kuge krajem XVII. stoljeća, koju  je preživio tek svaki šesti Šibenčanin, doveli su franjevci iz zaleđa i Bosne u Šibenik i Crnicu nove stanovnike, koje su   naselili u prazne domove. To je uzrokom da se staro ime šibenskog podgrađa Ljubica tako brzo zaboravilo, podrijetlo stanovništva Crnice bitno se promijenilo.

 

 

Slika 85. Moderni prikaz kuge iz 1649. godine u Šibeniku, Šibenik, 2009. g.  

 

Značenje imena grada Sibenika ili Šebenika je među Hrvatima nakon više stoljeća izblijedilo i bilo u tom obliku zaboravljeno. Zbog glasovne sličnosti toga imena s riječju ''šiba'' Hrvati su ime svoga grada objašnjavali baš tim pojmom ''šiba''. U hrvatskom je  jeziku prihvaćen današnji oblik imena Šibenik. Oblik imena grada Šebenik se sačuvao u talijanskom jeziku (Sebenico) i među stanovništvom u Dalmatinskoj zagori.

 

Juraj Matejev Dalmatinac je poznavao tajnu podrijetla imena grada Šibenika?

 

U Šibeniku u ulici Jurja Dalmatinca na portalu kuće u kojoj je boravio po predaji graditelj šibenske katedrale Juraj Matejev Dalmatinac (Zadar, početak XV. stolj. - Šibenik, 1473/75) nalazi se klesan u kamenu prikaz medvjeda, dva buketića šeboja i klesarski alat u buketićima šeboja. To se djelo pripisuju Jurju Dalmatincu ili vjerojatnije jednom od njegovih učenika. 

 

 

 

Slika 86. Portal kuće Jurja Dalmatinca s medvjedom (talj. Ursini) i

buketićima šeboja s klesarskim alatom, 15. st., Šibenik 

 

 

Autor ovog djela pretpostavlja da je klesarsko umijeće iz XV. stoljeća na portalu J. Dalmatinca kojeg je vjerujemo umjetnik uklesao u kamen po našem današnjem shvaćanju zapravo rebus. Kako su Jurja Dalmatinca suvremenici po predaji zvali Medo ili Medvjed zbog jakog stasa (Medo - talijanski Ursini, kasnije je Jurjev unuk ženitbom pridobio plemićko prezime Orsini),  rješenje rebusa na portalu moglo bi značiti: »Juraj Dalmatinac majstor kamena u Šibeniku (alat čekić i dljeta u dva buketića šeboja)«. To bi moglo značiti da je sam Juraj ili koji od njegovih učenika (autor ove umjetnine) poznavao podrijetlo imena Šibenika od naziva šeboja.

 

 

Slika 87. Buketić šeboja s klesarskim alatom, detalj portala Jurja Matejeva Dalmatinca. 15. st, Šibenik

 

 

 

Slika 88. Karakteristični cvijetovi »šibenske boje«, cvjetni pupoljci u grozdu i kopljasti listovi šeboja (ljubice, viole) identični uklesanim u portal Jurja M. Dalmatinca u Šibeniku, 15. st.

 

 

Tragovi cvjeta šeboja u kamenu grada Šibenika

 

Portal J. Dalmatinca

 

   

 

Portal J. Dalmatinca, detalj            Cvijet šeboja, detalj portala

 

   

 

Pupoljak šeboja, detalj                 Listovi šeboja, detalj

 

     

 

Cvijet i pupoljci šeboja, četverolatični cvijet

Grad Šibenik, 15. stoljeće - cvjetovi u grbovima

 

         

 

Grb u Kalelargi                  Grb u Kalelargi

 

 

 

Crkva sv. Jakoba, detalj , Šibenik      Grb, šibenski gradski muzej

 

    

 

Detalj, zgrada Guberina          Detalj, crkva sv. Jakoba, J. Dalmatinac

    

 

Grb biskupa Bonina                    Grb Divnić                

 

 Grb Četiri bunara

 

 

 

Dvorište franjevačkog samostana

Diskusija rezultata proučavanja

 

Autor je postavio u ovom djelu tezu da su starosjedilaci u povijesti uzvisine na kojima su se nalazile stare ruševne gradine, iz vremena Ilira (Praslavena) ili Kelta, obrasle divljim ili podivljalim šebojem (ljudskim jezikom šebuj, viola, ljubica, rumenija, vjerojatno i šiban trava, slov. šebenik, šebenica, šebenika) nazivali Šebenik ili Šibenik. Novodošli Slaveni (Hrvati) »u stoljeću sedmom« su od starosjedioca (Ilira, Praslavena) preuzeli  te toponime i sačuvali ih s manjim promjenama do danas. Autor je naveo desetak primjera u bližoj i daljnoj okolici grada Šibenika koji potvrđuju tu tezu.

 

 

Pojedini šibenski povjesničari pokušali su ime grada Šibenika izvesti od ilirske riječi sibyna - koplje. Vjerujemo da su bili u pravu ali opterećeni rječju »šiba« po Šižgoriću nisu našli pravu vezu odnosno rješenje. Tek ako tumačenje podrijetla imena grada Šibenika potražimo u nazivu biljke šibenica, šeboj, vjerojatno i šiban trava, rješenje se pokazuje samo. Biljka šeboj ima kopljaste biljne listove pa su je u davnini najvjerojatnije nazvali po kopljastom obliku listova.

 

Povjesničari nove generacije (prof. Mužić, Split) neopterećeni starom školom povijesti (pangermanizam, Veliki brat, panslavizam, jugoslavizam) i podrijetla Slavena (Praslavena) danas donose nove teorije podrijetla Slavena (Hrvata). Pretpostavka da je neko pleme Praslavena možda već prije Krista obitavalo na tim područjima (Dalmacija) otvara nove mogučnosti veze naziva šebenik- šibenik i šiba. Neki povjesničari »stare« generacije su osjećali da bi ime Šibenika i ilirska riječ sibyna - koplje mogli biti slavensko - hrvatskog podrijetla i istog izvora ali dalje od toga i ti opterećeni s »šibom« Šižgorića nisu mogli ili se nisu usudili poći. Mogli bismo pretpostavljati da riječ šiba i naziv za koplje sibyna imaju isti praslavenski (venetski) korjen šib- zbog sličnog izgleda. (Tezu o Praslavenima u Dalmaciji autor je obradio u prilogu tog djela).

 

Dr. Jure Radić 1978. godine piše u uvodu drugog izdanja knjige liječnika i botaničara Visiania: »Za ovo razdobje od kada se pojavila Visianijeva knjiga (1826. godine) cvjetno lice Dalmacije u nizu detalja se promijenilo, ali je uvijek ostalo zanimljivo i privlačno. Čini nam se nevjerojatno, da je za vrijeme Visianija samoniklo bilje raslo po našim gradovima Zadru, Šibeniku i Splitu. On spominje živice, ograde i njive u tim gradovima. Danas toga više nema …«

 

Da su se uvaženi profesori Smodlak i Skok u traženju podrijetla imena grada Šibenika i tumačenja apelativa »šibenica« za koji su pretpostavljamo pravilno držali da je izvor imena grada Šibenika, okrenuli prema bližoj Sloveniji i potražili tumačenje tog apelativa u starom slovenskom biljnom (venetskom) nazivu šebenik, šebenica, šebenika (koji se samo u jednom slovu razlikuje od njihovog krivog tumačenja šibenica - vješala)  vjerojatno bi izvor imena grada Šibenika danas bio nedvojben,  jasan i prihvaćen.

 

Ali oba znanstvenika Smodlak i Skok su se u traženju tumačenja apelativa šibenica okrenuli pod utjecajem njemačkih jezikoslovaca prema udaljenoj Bavarskoj, Češkoj i čak Bjelorusiji  te tu našli u češkom i bjeloruskom jeziku navodno tumačenje njemačkih povjesničara bavarskih toponima Siebenhitze sa šiba ili preko toga s vješala - šibenice (njem. Galgen). Takvo tumačenje je bilo s gledišta njemačkog, češkog ili bjeloruskog jezika doduše možda pravilno ali za hrvatski jezik neprihvatljivo. Autor pretpostavlja da su njemački povjesničari pomiješali praslavenske (venetske) nazive uzvisina i vješala koja su se slučajno tu našla. Toponimi su dobili imena po cvjetu »šebenica« ili »šibenici«  i ne po vješalima. Iz povijesti znamo da njemački povjesničari jako nerado prihvaćaju slavenske toponime na svom području ili ih krivo prevode na njemački nepoznajući pravo značenje naziva. Nesretno tumačenje imena grada Šibenika uzvisinom na koju bi se dovodili osuđenici na šibanje ili vješanje većina znanstvenika danas ne prihvača ali je takvo tumačenje još danas prisutno jednako kao i tumačenje naziva Šibenik sa »šiba« po Šižgoriću.

 

Vjerujemo da bi se šibenski povjesničar Grubišić, koji se je istražujući izvor imena grada Šibenika pitao zašto se  neke glavice i vrhovi brda i nekoliko naselja na uzvisinama nazivaju Šibenik ili iz toga izvedeno, zadovoljio s odgovorom autora u ovom djelu: na svim tim lokacijama imena Šibenik na starim gradinama raste biljka danas zvana šeboj.

 

Uvjereni smo da bi isti odgovor zadovoljio i šibenskog povjesničara Ivana Ostojića koji se pita šta imaju zajedničko ime grada Šibenika, ostri vrhovi Velebita i Biokova i šiban trava Karadžića.

 

Gotovo je nevjerojatno kako naziv ljekovite biljke šebenik, šebenica, šebenika, šeboj, siboj, šeban prati put drevnih Zap. Praslavena (Veneta)  iz pradomovine Lužica (kulture paljevinskih grobova) prema jugu negdje prije 2. stoljeća pr. Kr., od današnje Austrije, Slovenije preko cijelog Balkana, Turske do arapskih zemalja, današnjih Češke, Mađarske i Bjelorusije (slika br.89.). Istim putem putuju i toponimi Šibenik izvedeni iz naziva te biljke. 

 

 

Slika br. 89. Put Zap. Praslovena (Veneta) naših dalekih predaka prema sjeverozapadu i jugu u tisučljeću pr. prije Kr. po venetskoj teoriji podrijetla Zap. Praslavena

 

Prof. Kravar Miroslav (Spomenzbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976., O imenu Šibenika, str. 61  - 70) zaključuje na kraju svog izlaganja »O imenu grada Šibenika«: »Stoga neće biti na odmet da se, u nevjerici pred navedenim tumačenjem, ogledamo za kakvim drugim, po mogućnosti boljim rješenjem našeg problema to što više što se čini da ni sve mogućnosti slavenskog tumačenja našeg imena nisu dosada iskorištene.«

 

Najveći skeptici koji ne žele povjerovati predloženoj tezi o podrijetlu toponima Šibenik u nazivu biljke šeboj teško će proći kraj činjenica da se čak tri toponima u šibensko-kninskoj županiji: tvrđava-grad Šibenik, gradina »Stari Šibenik« kraj Grabaštice i gradina-naselje »Stari Šibenik« kraj Jasenice nalaze na brežuljcima - prvi iznad mora na položaju  ilirske gradine, drugi na brežuljku na položaju ilirske gradine Tarione iznad mora i treći na brežuljku na položaju ilirske gradine iznad rijeke Zrmanje. Na svim navedenim lokacijama raste biljka šeboj.

 

 

 

Slika 90. Na starim zidinama i krovovima  kuća Šibenika kao i u vrijeme Jurja Sižgorića - Šibenčanina i Roberta Visianija - Šibenčanina još i danas raste šeboj, šebuj, ljubica, viola, Dolac, Šibenik

 

 

Slika 91. Šeboj u Šibeniku, po staroj šibenskoj narodnoj pjesmi i zapisu svećenika P. Keara i Vuka S. Karadžića (1787. - 1864.): »S onu bandu Šibenika šiban trava do koljena.« Ispod ovogodišnje biljke šeboja u cvatu na zidu, lanjska biljka šeboja s osušenim stablima - šibama.

 

 

Slika 92. Šeboj na zidinama starih zgrada Šibenika: Robert Visiani - Šibenčanin 1826. godine nalazi i opisuje žutu  ljubicu, violu - šeboj, šebuj  samoniklu na zidovima kuća grada Šibenika.

 

 Slika 93. Šeboj na kamenim stijenama i zidinama starih zgrada, Podstinje (Dolac), Šibenik. »Tako se ime Šibenik uvijek javlja uz kamen, klisure, litice i grede« (Vjekoslav Kulaš, Odakle naziv Šibenik,1981.)

 

Slika 94. Šeboj na asfaltu na cesti, Podstinje (Dolac), Šibenik. »Konačni zaključak studije dr. Kravara svodi se na ono što je s manje dokaza već tvrdio Juraj Šižgorić: tj. da su šibe nekih biljaka rasle ovdje i da je grad po njima dobio svoje ime.« (Vjekoslav Kulaš, Odakle ime Šibenik, 1981.)

 

 

 

 

     

 Slika 95. Šibenčanin Bego Josip - Keko, mesar s visokom šibenskom kapom, hrvatska zastava HSS, Težačka ulica, Varoš, Šibenik, 1938. godine

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKLJUČAK

 

 

Autor rodom iz Slovenije je godinama proučavao izvor toponima Šibenik koji se u više od desetak primjera pojavljuju od Alpa u Sloveniji preko Hrvatske do Češke i Albanije  gotovo u svim balkanskim zemljama na području takozvanog drevnog "Ilirskog kraljestva".

 

U Sloveniji je autor proučavao izvor toponima Šibenik na nekoliko lokacija i izvor toponima drevne gradine Šibenik (Žebnik) kraj Celja čije slike nalazimo na bakrotiscima  slovenskog povjesničara Valvazora u sedamnaestom stoljeću a spominje je hrvatski znanstvenik Kravar krajem 20. stoljeća u vezi podrijetla imena grada Šibenika.

 

U Hrvatskoj je  autor proučavao podrijetlo imena grada Šibenika u Dalmaciji koji se po današnjim izvorima prvi put spominje u jedanaestom stoljeću i desetak toponima Šibenik u planinama Biokovo i Velebita.

 

 

Slika 96.  Natpis DELMATIAE s rimskog nadvratnika ispred kneževe palače u Šibeniku

 

Autor je postavio tezu da većina toponima Šibenik i slični nazivi lokaliteta vuku podrijetlo od naziva biljke danas zvane šeboj. Latinski naziv te biljke je Erysimum Cheiri (podvrsta Erysimum Carniolicum). Narodnim jezikom nazivaju tu biljku u Sloveniji: šebenik, šebenica, šebenika, u Hrvatskoj šeboj, šebuj, žuta ljubica, žuta viola, rumenija. Ta endemska biljka raste u Sloveniji kraj Celja, u Istri na Učki, na planinama Biokovu, Velebitu, gradu Šibeniku, »Starom Šibeniku« kraj Grebaštice, »Starom Šibeniku« kraj Obrovca i drugdje gotovo posvuda je prate toponimi Šibenik.

 

Autor je postavio tezu da ima biljni naziv šeboj izvor u ilirskom apelativu »sibyna« - hrvatski koplje zbog kopljastog oblika listova šeboja. Po toj tezi bi mogao biti najstariji oblik naziva biljke šeboj izveden iz riječi sibyna. U većini zemalja Balkanskog poluotoka prešao bi u nazivu biljke –i- u –e-, u šeboj, u Rumuniji i Bugarskoj je ostao kao siboj odnosno šiboj. Taj prelaz mogao je ići kasnije i u obrnutom smjeru –e- u –i-.

 

Po navedenoj tezi autora povijesni slijed imena današnjeg grada Šibenika bio bi:

 

sibyna (ilirski koplje) – sibentum (biljni naziv) – sibenik, šebenik (šibenica, šebenica) - siboj (biljni naziv, šeboj) – Sibentum (grčki Sibenton, grad spominjan u III. stoljeću) – Sibinig (1066. g.) – Scebenig (1210. g.) – Sebenicho (1530. g.) – Sebenico (1570. g.) – Sibinium (1576. g.) – Sibenicho (1576. g.) – Sebenigo (1757. g.) – danas: hrvatski Šibenik, talijanski Sebenico.

 

Autor je na temelju istraživanja postavio tezu da je pravilno čitati prijevod rečenice Šižgorića o podrijetlu imena grada Šibenika:

 

»Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio obrašćen sa šebojem.«

 

 

Slika 97. Ispred kuće Nede Marotti, Jadrija, Šibenik, rujan 2009. godine

Autor je  postavio i tezu da je moguće tražiti izgubljeno ilirsko naselje iz III. stoljeća latinskog naziva Sibentum odnosno grčkog naziva Sibenton u predgrađu današnjeg grada Šibenika Crnici nekadašnjeg slavenskog - hrvatskog imena Ljubica. Ljubica je hrvatski narodni naziv za biljku šeboj. Po tome bi moglo biti staro ime šibenskog predgrađa (podgrađe – apud castrum Sibinico) još u četrnaestom stoljeću zvanog Ljubica prva hrvatska verzija i prijevod ilirskog naziva naselja Sibentum (Sibinium, Sibenicum …) matice današnjeg grada Šibenika.

 

 

Autor  je sakupljao i zapisivao narodne i umjetne pjesme koje pjevaju o šeboju, hrvatska osobna imena i prezimena čiji izvor potječe od naziva šeboja, narodnu predaju o šeboju te narodnu predaju i stručno tumačenje o ljekovitim svojstvima »ljekarije« šeboja od davnina.

 

Oj vijolo, oj vijolo, kraj vode studene,

draga dušo, draga dušo spomen se na mene.

I od mene, i od mene i od mojega imena,

Goj se zame, goj se zame curice malena.

 

Autoru pjesmu pjevala ga. Neda Marotti (72  godine) na Jadriji,

Šibenik, rujan 2009. g.

 

 

Slika 98. Katedrala sv. Jakoba, Šibenik, Jakob Alt 1789-1872)

 

 

 

LlTERATURA, IZVORI

 

Andreis, M., Biraći i rektori crkve sv. Barbare u Trogiru, Građa za anagraf dalm. plemstva 16. stoljeća, Split, 2002., str. 212.

 

Ašić, P. Simon, Priročnik za nabiranje zdravilnih rastlin, Mohorjeva družba, Celje, 1989.

 

Atlas Slovenije, Založba Mladinska knjiga in Geodetski zavod Slovenije, Ljubljana, 1992., karte 113, 114 i 132.

 

Belić, Uglješa, Prilog proučavanju antičke prošlosti Vojvodine, Rad muzeja Vojvodine, 2007., br. 49, str.61 do 67.

 

Bezlaj, France, Etimološki slovar slovenskega jezika, Ljubljana, 2005., knjiga IV., str. 27, 28, 39, 40.

 

Bor, Matej, Šavli Joško, Tomažič Ivan, Veneti naši davni predniki, Ljubljana, 1989., Editiones, Wien, Austria

 

Bor, Matej, Šavli Joško, Tomažič Ivan, Veneti naši davni predniki, Ljubljana, 1990., Editiones, Wien, Austria

 

Bratoš, Rajko, Diokletian und die Tetrarchie, Aspekte einer Zeitenwende, Verzeichnis der Opfer der Christenverfolgungen, Die Diokletianische Christenverfolgung in Balkan Provincen, Walter de Gruyter, Millennium Studies, Split, 2004., str. 219,220.

 

Bibliotheca Sanctorum, Instituto Giovanni XXIII. della Pontificio Universita Lateranense, str. 856, 857.

 

Burić, Zdenko, Bribir, Split, 1997.

 

Busić, Zdenko, Pokrovnik, Muzej grada Šibenika, 2008.

 

Cvjetni kalendar II.,  Mladinska knjiga Zagreb, 1991., str. 52

 

Ćuzela, Josip, Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik, 2005.

 

Domac, Radovan, Mala flora Hrvatske, Školska knjiga Zagreb, 1967., str. 132 i 140.

 

Dujmović, Frano, Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine, Spomen Zbornik, Šibenik, 1976.

 

Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, 1969., knjiga 6, str. 246.

 

Enciklopedija Slovenije, knjiga 2, Mladinska knjiga Ljubljana, 1999., str. 299.

 

Forenbach, Sergej, Velebit i njegov biljni svijet, Školska knjiga, Zagreb, 1990, str. 394 i 395.

 

Forenbach, Sergej, Žumberak, Kalendar flore Žumberačke gore, Školska knjiga, 1995, str. 230, 567 i 583.Šibenik, 2000.

 

Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji, Venezia, 1774, Globus Zagreb, 1984, str. 87.

 

Grbovi, Zbirka kamenih grbova, Županijski muzej

 

Glavić, Branimir, Marulićev latinski rječnik, Književni krug, Split, 1997, str. 46 i 47.

 

Grafenauer, Bogo, Zgodovina slovenskega naroda, I., Založba Kmečka knjiga, Ljubljana, 1954.

 

Grubišić, Slavo, Šibenik kroz stoljeća, 1974, str. 8 i 9.

 

Gruden, Josip, Zgodovina slovenskega naroda, Družba sv. Mohorja, Celovec, 1910, str. 92.

 

Grupa povjesničara, Zgodovina Slovencev, Cankarjeva založbe, Ljubljana, 1979.

 

Gunjača, Stjepan, Kratak pregled prošlosti Sinja i okolice, Split, 1977.

 

Hrvatski enciklopedijski rječnik, Jutarnji list, Zagreb, 2002, Sim - Tap, str.238.

 

Jackson, T.G. sir, Hrvatski motivi na crtežima i akvarelima 1882. - 1885., Split, 2006.

 

Jakovljević, Ivo, Veliki rječnik šibenski riči, Šibenik, 2007, str. 72.

 

Jakovljević, Josip, Kazivanja o Šibeniku, Crnica, Šibenik,  str. 71 -74.

 

Jakovljević, Josip, Šibenik na razglednicama nekad i danas, Šibenik, Crnica, str. 35.

 

Jakovljević, Ivo, Šibenski teštamenat, Šibenik, 2009.

 

Jakšić, Nikola, Krnčević Željko, Predromanički reljefi iz crkvice sv. Lovre u Morinju kraj Šibenika, Starohrvatska prosvjeta III/24, 1997.

 

Kaer, Petar, Povjestne crte grada Šibenika i njegove okolice, Hrvatska tiskara Šibenik, 1910., str. 10.

 

Kale, Jadran, Narančasti Šibenik, Šibenski list 7. siječanj 2005.

 

Kombol, M., Povijest hrvatske književnosti, Zagreb,1951, str. 345.

 

Kravar, Miroslav, Šibenik, Spomenzbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976, O imenu grada Šibenika, str. 61 - 70.

 

Krnčević, Željko, Područje šibenske županije od prapovijesti do srednjega vijeka, Zagreb, 1998.

 

Krnčević, Željko, Šibenik, Split, 1998.

 

Krnčević, Željko, Mendušić M., Pedišić I., Danilo, Arheološki vodić, Šibenik, 2000.

 

Kulaš, Vjekoslav, Odakle naziv Šibenik, Geografski horizont, Zagreb, broj 1-2, 1981, str. 34 -38.

 

Lorger, Srečko, Dalmatinske riječi, kapa na boule, Slobodna Dalmacija, 13. ožujak 2004.

 

Livaković, Ivo, Tisućljetni Šibenik, Gradska knjižnjica, Šibenik, 1974, str. 8 i 9.

 

Martinčič, Andrej … in sodelavci, Mala flora Slovenije , Ljubljana, Tehniška založba Slovenije, 2007.

 

Martyologium Romanum, Typis Vaticanis, 2001, str. 429.

 

Montana, Miro, Juraj Dalmatinac i njegov krug, Zagreb, 1967. str. 8 i 9.

 

Mužić, Ivan, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Matica Hrvatska, Split, 2007.

 

Mužić, Ivan, Povijest Hrvata devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2006,

 

Ostojić, Ivan, prof., Krapina, Prilog onomastici šibenskog kraja, Prvi dio - Antroponimi, Samoizdanje, Krapina, 1980, str. 8 - 11.

 

Ostojić, Ivan, prof., Krapina, Nekoliko misli o podrijetlu obitelji pjesnika Barakovića, Zadarska revija, Zadar, 1979, str. 105 - 109.

 

Ostojić, Ivan, prof., Krapina, Vlasi u Hrvatskoj, 1974, Samoizdanje, Krapina, str. 25 - 28.

 

Ostojić, Ivan, prof., Krapina, Šibenik i okolica od najstarijih vremena do 12.stolj., Samoizdanje, Krapina, 1972.

 

Ostojić, Ivan, dr., Povlja na Braču, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1964.

 

Pem, Mijo, Prapovijest i povijest Hrvatske VII. - XV. stoljeća, Zagreb, 2006.

 

Pelc, Milan, Horacije Fortezza, Zagreb-Šibenik, 2004.

 

Piskernik, Angela, Ključ za določanje cvetnic in praprotnic, DZS Ljubljana, 1951, str. 109 i 110.

 

Rak, Omer, Danilski riton, Gradska knjižnjica Šibenik, 2008.

 

Schlosser, Josip i Vukadinović Ljudevit, Flora Croatica, Zagreb, 1869, str. 206, 207 i 208.

 

Sekulić A., Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb, 2005.

 

Simunović, Dragutin, Botanički rečnik naučnih i narodnih imena, Beograd, 1959.

 

Skok, Petar, Etimološki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, Zagreb, 1973, str. 384, 385, 390 i 391.

 

Slovar slovenskega knjižnjega jezika, Založba DZS, 1993, str. 1057.

 

Slovenija, Vodnik, ZMK, 1995.

 

Smodlaka, Josip, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije, Split, 1946.

 

Starbird, Margaret, Žena s posudom od alabastera, Zagreb, 2007, str. 109 -111.

 

Stopar, Ivan, Gradovi na Slovenskem, CZ, 1987.

 

Šantić, Aleksa, Sabrana djela, Sarajevo, 1957.

 

Šibenik na starim crtežima i grafikama, Šibenik, 1990, Županijski muzej Šibenik.

 

Šimundić, Mate, Rječnik osobnih imena, Matica Hrvatske, Zagreb, 2006, str. 331.

 

Šimunović, Petar, Toponomija hrvatskoga jadranskoga prostora, Zagreb, 2005.

 

Šižgorić, Juraj Šibenčanin, O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku, Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1981., str. 32 -35.

 

Šupuk, Ante, Šibenska onomastika nakon kuge 1649. godine, 1974, str. 20 i 153.

 

Šupuk, Ante, O prezimenima, imenima i jeziku starog Šibenika, 1974.

 

Talundžić, Abdulah, Batal džamija (Ejnehan - begova džamija), Most, Mostar, 2004.

 

Tomažič, Ivan, Slovenci, kdo smo, od kdaj in odkod izviramo, Ljubljana, 1999. Editiones, Wien, Austria

 

Valvazor J. V., Topographia Ducatus Carnioliae Moderne, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana, 1995. (1679.), litografije br. 237.

 

Visiani, Robert Šibenčanin, Ogled dalmatinskog bilja, Čakavski sabor, Split, 1978. (1826.), str. 157.

 

Vidaković, Josip, Povijest šibenskog novinarstva (XIX. i XX.st.), Šibenik, Zadar, 2005., str. 17.

 

Zaninović, Mario, Ilirsko pleme Delmati, Gradska knjižnjica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 2007., str. 70.

 

Zenić, Milivoj, U pohvalu od grada Šibenika, Gradska knjižnjica »Juraj Šižgorić« Šibenik, 2002., str. 9. i 10.

 

Zenić, Milivoj, Stari Šibenik, AGAM, Šibenik, 2010.

 

 

 

----------------------------------------------

 

 

 

 

 

 

Slika 99. Dalmatinske specijalitete, janjetina ispod peke Dragice Lambaša Bumbak iz Crnice, baština Ilira, Jadrija, 2010. godina

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SADRŽAJ

 

I. Uvod                                                             strana  5

 

II. Tumačenje imena grada Šibenika kroz povijest

                                                                                    13 

 

III. Toponimi Šibenik u Sloveniji                             28

 

IV. O biljci šeboju kroz povijest                                40

 

V. Podrijetlo imena grada Šibenika                         44

 

VI. Zaključak                                                             98

 

VII. Literatura,  izvori                                             103

 

VIII. Sadržaj                                                            109