Z A P A D N I

P R A S L A V E N I

(Veneti, Vendi, …)

u  DALMACIJI

 

 

 

               Triglav, Troglav, Trumužjat,  Štalenske gore (Magdalenensberg), Austrija

 

 

Maribor, Šibenik

2016.

 

Uvod autora

 

Rođen sam u Sjevernoistočnoj Sloveniji na tromeđi između Slovenije, Mađarske i Austrije. Moji roditelji i svi moji preci koliko znam unatrag do 1532. godine su Slovenci odnosno pripadnici naroda kojeg danas nazivamo Slovenci. Pojedine dijelove tog užeg područja Sjeverne Slovenije Slovenci zovemo Štajerska, Prlekija, Međimurje i  Prekmurje. Poznatiji gradovi na tom području su Maribor, Radgona, Ljutomer,  Lendava i Murska Sobota. Danas stanovnici tog područja govore slovenski jezik a svaki dio tog područja ima i svoj dijalekt slovenskog jezika.

 

 

Karta Nijemca Sebastiana Munstera iz godine 1544. prikazuje cijelu Iliriju do turske Bosne. Ucrtani su današnji slovenski krajevi kao Windisch March i Windisch Land.  Karakterističan je opis Ilirije: »Ova karta prikazuje čitatelju opis Slavonije (slavenske zemlje), Istre, Kranjske, Hrvatske i Dalmacije s izvorom Save i Bosansku kraljevinu. Sve te pokrajine osim Dalmacije nekad su se zvale zajedno Ilirija ali su kasnije tu nastale države mnogih drugih naroda …  Većina govori tu slavenske jezike posebno oni koji žive preko Save do Jadranskog mora. U Ljubljani govore Windisch, to je poljsko (!). …«  

 

Proučavajući prošlost i podrijetlo mojih predaka a i susjeda u rodnom selu u Sjevernoistočnoj Sloveniji kroz povijest ustanovio sam da se moji preci nisu zvali uvijek Slovenci, da se kroz povijest njihov jezik nije zvao uvijek slovenski iako se moji preci nisu etničko mijenjali. Upotrebljavali su uvijek isti dijalekt jezika  kojeg mi danas zovemo slovenski. Ovisno od države koja je vladala tom području, vlast je određivala kroz stoljeća etničku pripadnost stanovnika, naziv jezika i čak nacionalno povijesno podrijetlo. Iako su domaći intelektualci, pjesnici, pisci, svećenici pokušavali oformiti slovensku naciju i zajednički slovenski jezik već od XVI. stoljeća dalje (Trubar, Jurij Dalmatin, Prešern…) ovisno od vladara stanovnici moga užeg rodnog područja zvali su se u povijesti:

 

- u zapadnoj i južnoj Austrougarskoj monarhiji Windische, podrijetla službeno slavenizirani Germani, jezik nazivaju windisch,

- u jugoistočnoj Austrougarskoj monarhiji za vrijeme dualizma u Mađarskoj Vendi, podrijetla službeno  slavenizirani starosjedioci Vandali ili Kelti, svoj jezik nazivaju »stari slovani« jezik.

 

Tek nakon revolucije 1848. godine stanovnici na teritoriju današnje Slovenije osim u Mađarskoj dobili su naziv Slovenci a jezik nazvali su slovenski. Ali su nazivi Windiche i Vendi šire ostali i dalje. Stav do stanovnika današnje Slovenije postalo je političko pitanje. 

 

Nakon I. svetskog rata 1918. godine na našem području se je formirala država SHS, kasnije Jugoslavija. Područja - na sjeveru i sjeveroistoku Koruška (nakon plebiscita 1920. godine) ostala su izvan granica Jugoslavije (Slovenije). Stanovnici tih područja po podrijetlu Slovenci ostali su Windische ili Vendi. Bili su pod velikim pritiskom asimilacije većinskog naroda. Prekmurje je pripalo Jugoslaviji (Sloveniji).

 

Za vrijeme II. svjetskog rata Slovenija je bila podijeljena između Njemačke, Italije  i Mađarske. Kao država Slovenija je  prestala postojati. Slovenci u matičnoj zemlji opet su postali Windische, Vendi, u Italiji Italijani ili Vendi. Čak je bila zabranjena i upotreba slovenskog jezika.  Oko 60.000 stanovnika Slovenije bilo je potjerano izvan granica njemačkog rajha (većina intelektualaca, svećenika, službenika, učitelja i trgovaca), 50.000 u koncetracijske logore u Njemačku. Hitler je prilikom posjete u Mariboru 1941. godine naredio: »Napravite mi ovu zemlju opet njemačkom!« Slovenski jezik je opet postao windisch, pripadnost Windischarima sramota i psovka (Windisch Hunde - slovenski psi). Slovenci u Mađarskoj opet su postali Vendi pripadnici mađarske nacije, njihov jezik zvali su vendski.

 

Od pobjede nad fašizmom 1945. godine Slovenci su osnovali svoju državu (republiku)  u sklopu FNR Jugoslavije. Dio Koruške i dio Prekmurja ostali su izvan slovenske republike. Pripadnost slovenskom narodu, jezik i podrijetlo izvan granica ostali su politično pitanje. To pitanje je bilo izvan granica toliko jako da su Austrija i Mađarska tek 1950. godine priznale svojim državljanima slovenskog podrijetla položaj slovenske manjine, a njihovom jeziku status slovenskog jezika. Danas vjerujem, da su preživjeli termini Windische i Vendi za uvijek nestali iz današnjeg života, pogotovo u obliku u kojem su vrijeđali dostojanstvo u svakidašnom životu i kao politično pitanje. Duboko se nadam i vjerujem, da će na povijesno pitanje podrijetla Slovenaca i slovenskog jezika konačno odgovoriti nova, mlađa generacija povjesničara bez utjecaja stare (germanske)  škole povijesti i bez uplitanja politike. 

 

Tako su tek sredinom dvadesetog stoljeća ugasila politička tumačenja podrijetla slovenske nacije. Ali nisu prestala stara povijesna tumačenja izvora slovenskog naroda i jezika. Starija generacija slovenskih povjesničara koja je studirala u Beču ili Pragi nije se mogla osloboditi tumačenja povijesti koju su joj nametnuli njemački (pangermanizam), kasnije ruski (»Veliki brat«, panslavizam, jugoslavizam) povjesničari. Još je ostao  stereotip starih Slavena koji da su došli na ta područja u »stoljeću sedmom« iz močvara Pripjata negdje iza Karpata iz zemunica, obučeni u životinjske kože s  košnicama pčela na leđima, tjerajući guske ispred sebe neorganizirani i loše naoružani. Tek je nova generacija slovenskih povjesničara u osamdesetim godinama prošlog stoljeća neopterećena »starom školom povijesti« donijela novo tumačenje podrijetla Slavena (Zap. Slavena) tkzv. »novom venetskom teorijom«  tumačeći izvor Zapadnih Slavena u  drevnim Venetima koji su već prije Krista obitavali u Evropi. Tu novu venetsku teoriju (ne baš cijelu) prihvatio sam i s njom našao neke odgovore na pitanja o podrijetlu mojih predaka.

 

 

----------------

 

Spomenimo »tvorce« nove venetske teorije:

 

Matej Bor, dipl. slavist, pisac, dramaturg, direktor Drame Slovenskog narodnog kazališta, Predsjednik Društva slovenskih pisaca, Saveza pisaca Jugoslavije i predsjednik slovenskog PEN centra, 1947. i 1952. godine dobitnik Prešernove nagrade - najveće slovensko priznanje za djelovanje na području kulture, od 1965. godine redoviti član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

 

Joško Šavli, doktor društveno ekonomskih znanosti, profesor u Gorici (Italija), pisac  kulturnih, povijesnih i etnoloških rasprava u Sloveniji, Italiji i Austriji.

 

Ivan Tomažič, svećenik, teolog, mecen, dugogodišnji upravitelj visokoškolskog

Doma slovenskih studenata u Beču, ravnatelj slovenskog časopisa Korotan u Austriji, ravnatelj zaklade Slomškove stipendije slovenskim studentima u Austriji.

 

Djela:

 

Matej Bor, Joško Šavli, Ivan Tomažić,  Veneti naši davni predniki, Ljubljana, 1989.

 

Ivan Tomažić, Matej Bor, Joško Šavli, Veneti naši davni predniki, Ljubljana, 1990.

 

Ivan Tomažić, Slovenci, kdo smo, od kdaj in odkod izviramo, Ljubljana, 1999.

 

Sve tri knjige izdala: Editiones Veneti, Wien, Austrija

 

 

Jantarni put povezivao je cijelo područje Veneta od Baltika do Jadranskog mora.

Tajne nekih rimskih nadgrobnika i artefakata u Dalmaciji - u Dalmatinskoj zagori, 2. stoljeće

 

        Quocumque incedimus in aliquam historiam vestigium promimus. (Kud god stanemo, nailazimo na kakvu povijesnu uspomenu.)

                                            Don Ivan Delalle, pisac prvog vodića po Trogiru, Trogir, 1938. g.

                                           (rođak moje obitelji)

 

Proučavajući godinama kao amater za vrijeme ljetnih praznika vrlo interesantnu arheološku lokaciju Morinje, Morinj, Grušine kraj Šibenika i Danilo u Dalmaciji, lutao sam po okolici Šibenika i obilazio poznata arheološka nalazišta crkvicu sv. Lovre na Grušinama, Danilo, Srimu, Prižbu, Dedića Punti kraj Bilica ….. Prvenstveno su me zainteresirali nazivi - toponimi Morinj, Morinje, Noričko brdo, Lokva Norilj na Gornjem polju, koji su pretpostavljamo svi izvedeni iz naziva Noric, Noricum. Pokušao sam saznati odkud ti nazivi u Dalmacuji koji tako podsječaju na naziv rimske pokrajine Noricum. Rođen sam u Sloveniji u dijelu koji je do petog stoljeća pripadao rimskoj pokrajini Noricum. Taj dio povijesti dobro poznajem. Gotovo deset godina tražio sam i čini se pronašao povijesne poveznice toponima nazvanih ili izvedenih iz naziva Morinj, Morinje s rimskom pokrajinom Noricum iz IV. i V. stoljeća. Svoja zapažanja objavio sam u djelu »Crkvica sv. Lovre na Grušinama kraj Šibenika« 2013. godine (Elektronska knjiga, CD, 1911. g., el. knjiga).

 

 

 

Slika br. 1. Nadgrobna ploča s Grušina, natpis RAECIO EVMOLPO, Muzej grada Šibenika, 2. stoljeće

Obilazeći i proučavajući artefakte nađene na lokaciji okolo crkvice sv. Lovre na Grušinama, prvi od artefakta koji mi je pao u oči na lokaciji Grušine kraj Šibenika je sačuvana rimska nadgrobna ploča - stela iz 2. stoljeća koja je krajem V. stoljeća poslužila kao menza - oltar u prvoj crkvici sv. Lovre sagrađenoj po pretpostavci autora ovog djela 489. godine. Ploču je našao šibenski svećenik - povjesničar don L. Marun. Na ploči nalazi se natpis RAECIO EVMOLPO. Šibenčan prof. Ostojić (rođak moje obitelji), povjesničar koji je na arheološkoj lokaciji sv. Lovre iskopavao s prof. Dujmovićem od 1935. do 1939. godine pretpostavlja da je natpis uklesan na ploči ime vlasnika rimske villae rusticae koje temelji su bili odkriveni kraj crkvice. 

 

Pretpostavlja se da je prva crkvica sv. Lovre za dolaska Hrvata (Slavena) u »stoljeću sedmom« bila spaljena, to potvrđuju tragovi paljenja na ploči. Kasnije je bila ploča ugrađena kao nadvratnik, a u drugoj fazi na poleđini stele uklesano je ime sveca BORTOLO (Bartolo) kome je bila novosagrađena crkvica možda u IX. stoljeću posvećena. Stela najvjerojatnije potjeće iz današnjeg Danila, naselja nekoliko kilometara istočnije od Donjeg polja, na Gornjem Polju. Tu se nekada nalazio ilirski kasnije rimski grad Rider.

 

 

 

Slika br. 2.  Rimska Raetia, Noricum i Venetia, IV. stoljeće

 

Povjesničari nisu dali tumačenja natpisa na steli »Raecio Evmolpo«. Prof. Ostojić u svojem Izvještaju o arheološkom iskopavanju na Grušinama 1972. godine piše da je pokojni čije ime je uklesano na ploči najvjerojatnije bio Grk sudeći po imenu Evmolpo. Autor proučavajući poveznice toponima lokacije na Grušinama i rimske pokrajine Noricum pretpostavlja da je natpis dativ od Raecius Evmolpus, pa bi mogla riječ Raecius biti etnička pripadnost pokojnog Empolpa. Raecius bi moglo značiti »iz Raetije«, rimske pokrajine sa sjevera današnje Italije.

 

Na arheološkom nalazištu Danilo na Gornjem polju kraj Šibenika pronađen je žrtvenik božici IZIDI iz 2. stoljeća koji po sudu autora također ima uklesanu oznaku etničke pripadnosti Marčele, koja je postavila žrtvenik.  

Slika br. 3. Zavjetni žrtvenik posvećen božici Izidi. Žrtvenik posvećuje božici Izidi RAECIA Marcela, Danilo, 3. stoljeće, Muzej grada Šibenika

Autor pretpostavlja da je Rimljanka Marcela potjecala iz rimske pokrajine Raetiae. Uklesana riječ Raecia bila bi po sudu autora dakle oznaka etnički pripadnosti i nije ime ili prezime Marčele.

 

Mogučnost da pojedini sačuvani rimski nadgrobni spomenici u dalmatinskoj zagori  sadrže u natpisu i etničku pripadnost pokojnika zainteresirala je autora tog djela. Provjerio je u okolici Šibenika u Dalmatinskoj zagori nađenu većinu dostupnih sačuvanih rimskih spomenika i nadgrobnika u muzejima, na nalazištima ili u literaturi.

 

Većina pregledanih rimskih spomenika sadržavala je uklesanu posvjetu rimskim božanstvima Jupitru (Iovi), Silvanu, Liberu, Mitri, Izidi i drugima. Veći broj imena uklesana na nadgrobnicima je u dativu što je u našoj priči važan podatak.

 

Autor je identificirao još dva kamena nadgrobna spomenika pronađena u okolici Šibenika (dalmatinska zagora) koji možda po sudu autora također sadrže podatak o etničkoj pripadnosti pokojnika u dativu: nadgrobnik u Danilu (Šematorij) na Gonjem polju i nadgrobnik sa Veruše, Gomilica kraj Šibenika. Na oba nadgrobnika uklesana je riječ VENDO. Tu riječ drži autor etničkoj pripadnosti pokojnika u dativu, u nominativu čita autor Vendus. Mogla bi to biti pripadnost Vendima, narodu koji je po mnogim povjesničarima početkom naše ere lutao i po Dalmaciji i kako se pretpostavlja pripadao nekom praslavenskom rodu. Nadgrobnici s natpisom »VENDO« su primitivne izrade, djela domaćih majstora, pa bi i to moglo potvrditi sud da ti spomenici pripadaju domaćem stanovništvu - domorodcima.

 

 

Slika br. 4. Nadgrobnik, Danilo kraj Šibenika, 2. stoljeće

Povjesničari navode natpis na nadgrobniku VENDO kao  žensko  domorođačko ime - Vendona.

 

Drugi nadgrobnik s uklesanom riječi Vendo  našao je autor u novootvorenom muzeju grada Šibenika:

 

 

Slika br. 5. Nadgrobnik s uklesanom riječi VENDO, Muzej grada Šibenika.

 

 

 

Slika br. 6. Detalj s istog nadgrobnika, Muzej grada Šibenika

Naljepnica kraj nadgrobnika u Muzeju grada Šibenika tumači uklesani natpis i nadgrobnik kao: Nadgrobna stela Vendona Akenika, Danilo, Venuša (Gomilica), 1. - 2. stoljeće. Autor i ovu riječ u dativu čita kao VENDUS.

 

Autor dakle pretpostavlja da nadgrobnici s uklesanom riječi Vendo - Vendus pripadaju etničkoj skupine - narodu dalmatinskih VENDA ili VENETA. Po sudu autora mogao bi se narod Venda ili Veneta kriti u zajedničkom imenu Ilira kojeg lociraju povjesničari u početku naše ere na području Ilirije koje je u I. stoljeću bilo zapravo ime kasnije Dalmacije. Hrvatski povjesničari pretpostavljaju da je ime naroda Iliri koji je lociran na području rimske Ilirije samo skup mnogih naroda ili etničkih skupina kojima je zajedničko samo obitavanje na podrućju Ilirije.

 

Zanimljivo je mišljenje Nikole Bonifačića-Rožina, koji je na temelju svoga čitanja Bašćanske ploče zaključio, da su otok Krk u velikoj mjeri naselili slavenski Vindi. Ti Vindi su, misli on, došli na Jadran zajedno s germanskim Gotima, a na Krku su se naselili najgušće u Vinderskoj dragi…. Kao i Goti, i ti Vendi su mogli biti arijanske vjere. Ne upuštajući se dublje u razčlanbu, mi ćemo ovdje reći, da su ti Bonifačićevi Vindi bili Hrvati… Potomci tih Vinda bili su zaslužni za nastanak Bašćanske ploče na kojoj se prvi puta, koliko je do danas poznato, pojavljuje riječ Hrvatski na jednom kamenom spomeniku pisanom hrvatskim jeziku. Pojava ovih hrvatskih Vinda arijanske vjere upućuje nas na to, da su Hrvati došli u današnju postojbinu kao kršćani, a većina je ostalih također veoma brzo pokršćena  (Po M. Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata,   2000,  str. 135).

 

Zajednička pradomovina Slavena, nakon Skandinavije bila je Dalmacija. Oko 1460. godine Slaveni se izseljavaju iz Skandinavije i pojavljaju se u Sarmaciji pod različitim imenima: Slaveni, Anti, Alani, Prusi, Poloni, Boemi, Bugari i dr. Iz mnoštva naziva s vremenom se izdvajaju tri najglavnija – Nenedi, Anti i Slaveni – da bi na koncu prevladalo ime Slaveni kao opći naziv. Iz Sarmacije jedan ogranak Veneda prelazi na područje Baltika, a drugi u Podunavje. (Po Mavro Orbini, Il regno degli Slavi – Kraljestvo Slavena, Pesara, 1601.).

 

Putokaz nam je splitski ljetopisac Toma Arhiđakon. Služeći se starim izpravama, on je ustanovio, da su Hrvati starosjeditelji u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji. Tim Hrvatima pridružili su se negdje u šestom stoljeću po Kristu doseljenici iz današnje Poljske, koji su konačno na Jadranu razpremili svoje nomadske šatore (Po M. Marčinko, Indoiransko porijeklo Hrvata, 2000.,   str.180).

 

Rimski povjesničar Tacit (o. 55. – o. 120. Posl. Kr.) ne zna bi li Venete ubrojio među Germane ili među nomadske Sarmate, jer da su poprimili običaje i jednih i drugih. Staorimski prikaz prometnica takozvana Tabula Peningeriana (vjerojatno iz III. st. posl. Kr.) ima sjeverno od antičke Dacije označen narod Venadi Sarmati.

 

Hrvati su starosjeditelji u današnjoj svojoj domovini. Ni oni tu ne žive, kako se kaže, od početka svijeta. Doselili su se ovdje iz daleka kraja, ne svi odjednom i ne istim putem. Dugo predugo je bilo njihovo putovanje. Putovali su različitim pravcima i u više vremenskih razdoblja. Negdje u doba Kristova rođenja rastepli su se svijetom, da bi se sedmog stoljeća po Kristu njihov jezgreni dio konačno spojio u panonsko-jadranskom prostoru (po M. Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata, 2000.,  str. 180).

 

 

Prof. dr. Ivan Mužić, »Povijest Hrvata devetog stoljeća«, Naklada Bošković, Caballus, Split, 2006., Predgovor o spornom pristupu etnogenezi Hrvata, str. 4 i 5 :

 

»I više drugih znanstvenika, uključujući i one iz Srbije (9), pridružilo se navedenim ocjenama. Protiv moga rušenja nekih vrijedećih historiografskih dogmi angažirao se jedino Radoslav Katičić, profesor klasične filologije (latinskog i grčkog jezik).(10) Međutim, hrvatski jezikoslovac Valentin Putanec, nakon što je pročitao moju knjigu i Katičićeve prigovore, objavio je veću raspravu u kojoj je naveo«:

 

»Stara teorija da su Hrvati bili na terenu Balkana prije seobe naroda, prije 5. - 7. stoljeća (Usp. Najnoviji rad I. Mužić, »Podrijetlo Hrvata«, Zagreb 1989., te recenziju R. Katičić u »Starohrvrska prosvjeta«, ser. III, sv. 19, Split 1991.) jedna je od bitnih za proučavanje etnogeneze Hrvata.« Putanec je dokumentirao primjerima iz klasične starine i jezikoslovnim obrazloženjima »da na jednom terenu Interamnija i neštu južnije nastavaju već u I. stoljeću praslavenska plemena, neke vrsti današnji prvotni »Hrvati-kajkavci«, tj. i »Prahrvati«… što bi dokazivalo da su Slaveni, ako su u I. st. naše ere bili u Interamniju, bili i na liniji Lika-Dubrovnik.« On je zaključio i slijedeće: »Na pitanje zašto prisutnost ovih prvih Slavena nije zabilježena u starih pisaca, možemo odgovoriti ili nesigurnom i slabom etnografijom u to doba, ili tako da se pod imenom »Iliri« krije i naziv za te prvotne Slavene… Sličnu situaciju imali smo u etnografiji još nedavno kada su pisci renesanse čitav slavenski dio Balkana zvali ili »Sclavoni« ili još starijim imenom »Iliri«. Tako je valjda za stare Rimljane čitav etnički prostor Dalmacije, Ilirika i Panonije bio »Ilirik«, a narodi koji tu borave zvani su »Iliri«. Zaključiti bi trebalo da bi se ovdje radilo o prvim Slavenima koji dolaze na balkanske prostore, te da je kasnije u petom, šestom i sedmom stoljeću naše ere došlo u vezu s općom seobom naroda i do druge slavenske selidbe na Balkanu. » (11)

 

9. Relja Novaković u pismu iz Beograda 0d 27.1.1990.; Radivoj Pešić u pismu iz Beograda od 8. veljače 1991.; Đorđe Janković u pismu iz Beograda 8.II.1991. Usp. I. Mužić, »Hrvati i autohtonost, VII. izd., nav. dj., str. 21.)

 

10. Katičiću sam načelno odgovorio 1989. pod naslovom »U povodu Katičićeve recenzije (Starohrvatska prosvjeta, sv. 19. za 1989., str. 271-284)…

 

11. V. Putanec, »Ubikacija klasičnih toponima Sisopa i Soroga u Zagrebu i pitanje prisutnosti Slavena na Balkanu u 1. st. naše ere, Vlastita naklada, Zagreb, 1992., str. 14.

 

 

Prof. dr. Ivan Mužić, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2006., st. 40 i 41:

 

Mario Alinei poslije izdanja svoga drugog monumentalna djela »Origini delle lingue d Europa« zaključio je, jednako kao i V. Polanec, kako je brezvrijedna »tradicionalna teorija« prema kojoj su Slaveni doselili na svoja sadašnja balkanska sjedišta samo u VII. stoljeću poslije Krista. Crnogorski lingvist Vojislav Nikčević ističe:  »S Nadom Klaić se slažem i u tome da je prisustvo predaka Srba i predaka Hrvata na Balkanu vremenski bilo mnogo duže nego što se do skoro smatralo, da čak može da seže i u doba znatno prije nove ere… Međutim, nedvojbeno je prema izvorima da se osobito sredinom VI. stoljeća doseljavalo na središnji Balkan i stanovništvo, koje vrela nazivaju Sklavi(ni). Njihova tobože velika zajednička postrojbina iza Karpata ili negdje drugdje na dalekom sjeveru je zamišljanje, koje se ne temelji na izvorima. Ti su Sklavini mogli doseljavati u broju do desetak tisuća osoba predvodenih od jedne ili više ratničkih družina, tj. vođine pratnje sastavljene od vojnika. Družine su najranije zabilježene u Germana i već su u Odoakrovih vremena igrale odlučujuću ulogu u preseljenju etničkih skupina… 

 

Ko su VENETI ili VENDI?

 

»Termini Venetiorum, qui et Sclavi dicuntur.« - Zemlja Veneta koji se nazivaju i Slaveni (Vita S. Columbani, 612. g.)

 

Iz opće i nacionalne Enciklopedije, Pro leksis, Zagreb, 2007, knjiga 20., str.224.:

VENETI, naziv za nekoliko antičnih naroda:

 

1. Drevni narod na severu Italije uz jadransku obalu, između rijeke Pad (Po) i Istre. U vrijeme II. punskog rata (218. do 201. g. pr. Kr.). Pokorili su ih Rimljani u III. st. pr. Kr. Teritorij Veneta postao je dio Cisalpinske Galije, a poslije Venecije i Istre. Vješti trgovci, posrednici u trgovini jantarom.

 

2. Keltski narod na atlantskoj obali Galije. Pokorili su ih Rimljani u 3. st. pr. Kr.

 

3.  U antičnih pisaca naziv za plemena na području današnje Poljske, koje smatraju jednim od germanskih naroda. Prema nekim mišljenjima u historiografiji, Veneti su jedni od predaka Slavena (VENDI).

 

 

Slika br. 7. Tragovi Veneta u Evropi po »Veneti«, Bor, Šavli, Tomažič, Ljubljana 1989., str. 28.

Odkud ime Veneti (Vendi)?

              

 

Danas mlađa generacija evropskih povjesničara pretpostavlja da su Veneti (Vendi) Praslaveni ili da bar pripadaju Praslavenima. Izvor Veneta vide u Sjevernoj Europi na području današnjih Lužica. To je područje između današnje Poljske i Njemačke. Kulturu paljevinskih grobova s tog područja zovu zato lužička kultura, koja je nastala 1300. do 1100. godine pr. Kr. Lužičku kulturu istovjetuju povjesničari današnje generacije s kulturom Veneta.

 

 

Slika br. 8.  Područje kulture paljevinskih grobova ili lužička kultura

 

Od područja kulture paljevinskih grobova - lužičke kulture iz Lužica povjesničari drže da su krenula tri toka Veneta po Evropi:

 

- Dunavski put po rijeci Dunav do Crnoga mora i dalje do Azije. Na tom putu Venete spominje Homer (8. st. pr. Kr.) u Maloj Aziji i  Herodot (5. st. pr. Kr.) na Balkanu;

 

- Atlantski put prema Baltiku;

 

- Jantarni put prema Italiji.

 

Prvi u povijesti navodi Venete Homer u 8. stoljeću pr. Kr. u Iliadi kao ENETOI ispred Troje. Izvorno ime Veneta bilo je u to doba najvjerojatnije Slaveni ili Slaveneti ili slično. Tako su, pretpostavljamo, Slaveni nazivali sebe po riječi »slovo« što bi trebalo značiti da govore isti jezik odnosno da se razumiju. Suprotno tome su Slaveni zvali susjedne narode koje nisu razumljeli »njeme« odnosno Njemce. Kako grčki jezik ne poznaje veze slova »sl« i nema slova »v« Homer je  najvjerojatnije ime Slavena (Slaveneta) zapisao kao Enetoi. Iliada, grčki Ilias po mjestu Ilios kako Homer naziva Troju opisuje desetogodišnji rat za Troju, kojoj dolaze u pomoč Enetoi (Veneti) bez uspjeha. Enetoi (Veneti) živjeli su tada u Maloj Aziji.

 

Rimljani su preuzeli naziv Veneti za Slavene od Grka. Kao i Grci tako i Rimljani nisu poznavali veze slova »sl« ali su imali slovo »v«. Kasnije su se Rimljani dosjetili pa su između slova s i l ubacili slovo c i dobili za Slavene ono nesretno Sklabenoi, kasnije Sclavi, koje je dobilo i značenje za »rob«.

 

 

 

Slika br. 9. Glavni smjerovi širenja Veneta u Evropi.

 

- Plinij (+79.) prvi spominje Venede uz rijeku Vislu.

- Tacit (+98.) spominje Venete uz Baltik.

-  Ptolomej (+178.) spominje Venete kao veliki narod uz »Venetski zaljev«.

- Tabula Peutingeriana (po izvorima iz 2. - 4. st.) dva puta spominje Venede na sjeveru i uz Crno more.

 

Moramo spomenuti da je na rimskoj vojnoj karti tkzv. Tabuli Peutingeriani iz XIV. stoljeća i koja bazira na rimskim vojnim kartama iz II. do IV. stoljeća  suprotno pisanju povjesničara da karta ne navodi slavenskih (venetskih) naziva krajeva, iznad Emone (danas Ljubljana) ucrtana u Noricu naziv lokacije Saloca (Zaloka) - naziv koji je gotovo sigurno slavenskog (venetskog) izvora.

 

 

Slika br. 10. Karta Peutingeriana - Saloca, pretpostavljamo slavenski Zaloka

 

 

 

Slika br. 11. Područja na kojim grčki i rimski pisci spominju Venete

Narodi koji govore njemački jezik sačuvali su naziv Vendi za susjedne Slovence i sjeverne Balte kao Windische. Taj naziv se je u bližoj prošlosti često zloupotrebljavao kao pogrdni naziv za sve Slovence.

 

Mlađi povjesničari drže da i nazivi naroda Anti, Vandali i možda čak Feničani vuku svoje podrijetlo od naziva Slaveni.

 

Svoje korjene kod Veneta mogu tražiti narodi obala Jadranskog mora, Poljaci, Česi, Slovaci, narodi Srednje Evrope i Panonije, djelomično Njemci i Austrijanci.

 

 

Sv. Jeronim rođen godine 347. spominje u »Komentaru Pisma Efežanima apostola Pavla« ime »TYHICUS« koje tumači: Tyhicus enim silens interpretatur (Tihik znači šutljiv, tih). Očito je sv. Jeronim vladao nekim staroslavenskim jezikom. Još jedamput pokazuje u svojim spisima sv. Jeronim znanje slavenskog jezika kad tumači: »Sabaja - ex hordeo liquor« - Zobaj je piće od zobi.  Pretpostavlja se da je sv. Jeronim bio rodom Ilir. Rođen je najvjerojatnije u Stradonu, pretpostavlja se da je Stradon današnji Starod na današnjoj slovensko - hrvatskoj granici kraj Podgrada između Ilirske Bistrice i Rijeke. Kako je Starod nedaleko rimskog grada Aquileae (Oglaj)  na obali Jadranskog mora a sv. Jeronim je nekoliko godina boravio u Aquilei podatak da je rođen u današnjem Starodu mogao bi biti  točan. Sv. Jeronim u jednom svom pismu iz 399. godine sam navodi da je rođen nedaleko Aquileae (Oglaj). Crkveni kalendar bečke biskupije navodi Emonu (Ljubljanu) kao kraj njegovog rođenja.  O jeziku kojim se u IV. stoljeću govorilo u Stradonu piše Jeronim da je bio barbarski dakle ne latinski.  Za povijest Slavena je vrlo važan podatak da je sv. Jeronim vladao nekim slavenskim jezikom, možda je bio i Venet. Da je sv. Jerolim rodom iz Dalmacije potvrđuje sv. Jerolim sam s rečenicom koja mu se pripisuje: »Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.« (Oprosti Gospodine jer sam Dalmatinac).

 

Ivan Jurić u svom djelu Podrijetlo Hrvata (Matica hrvatska, Vinkovci, 2013. stranica 225.) navodi: »U knjizi Dvorac djevičanstva Franjo Šanjek 2006. godine u poglavju o Jurju Slavincu (predavao na Sorboni u 14. i 15. stoljeću uz ostalo i glagoljicu) nalaz tekstova koje je posjedovao i uz koje je ponešto uz rub teksta i zapisao. U pismu sv. Jeronima prijatelju Sofoniju sv. Jeronim je napisao da je na jezik svoga naroda preveo gotovo sve psalme, a uz taj dio teksta Slavinac je na rubu knjige napisao: Tu je naznačen prijevod Psalma na slavonski jezik. Ovaj tekst sv. Jeronima dokaz je da se za njegova života rabio ilirski jezik. Naravno, nakon nalaza Jeronimova zapisa, nameće se pitanje je li moguće da je na podrućju Ilirika provedena potpuna romanizacija. Tekst nam omogućuje da odgovorimo. Potpuna romanizacija sigurno nije provedena.  

 

U istom djelu Ivan Jurić na stranici 234. citira: »Nemoguće je govoriti o ilirskom dijelu kulture Rima a ne spomenuti Jeronima. Možda je njegov doprinos velik …. Jeronim je ostavio mnogo toga, čemu izvorište nije rimska civilizacija, pa Črnja kaže: Ovaj ilirski pisac formulirao je stavove kršćanstva prema mnogim pitanjima života i morala

 

 

 

Slika br. 12. Sv. Jeronim, J. Van Eyck

 

Moramo spomenuti i pokrajinu na sjeveroistoku Italije koja se i danas naziva  -VENETO – slovensko Benečija u kojoj još živi veći broj autohtonih  Slovenaca (Beneški Slovenci). – jezik kojem govori dio domaćina u pokrajini Veneto naziva se također  »veneto«. Veneto je uz talijanski jezik priznat kao službeni jezik  pokrajine Veneto.

 

 

 

Naziv VENETI - VENDI  i WINDISCHE danas

 

1. Luzički Srbi  Najpoznatija etnička skupina koja još danas nosi naziv Vendi su Lužički Srbi na sjeveru Njemačke. Iz Opća i nacionalna enciklopedija, Pro leksis, Zagreb 2006., knjiga 12, str. 274.:

 

 

Slika br. 13. Ante Trstenjak, slovenski slikar iz Ljutomera, Lužičanka, narodna nošnja, ulje na platno

 

Srbi (Lužičani, lužički Serbjo, Serby, njem. Sorben, Wenden), slavenski narod u Gornjoj i Donjoj Lužici u njemačkim pokrajinama Saskoj i Brandenburgu. Danas Lužičana ima oko 60.000, od kojih njih 20.000 do 30.000 govori donjelužičkim ili gornjelužičkim dijalektom, dok ostali govore samo njemački. Potomci podalpskog slavenskog stanovništva koje je od VI. st. nastanjivalo područje između rijeke Saale, Rudne gore, Odre, Bobra, Kwise, Juterboga i Zebsta. U povijesnim izvorima prvi se put spominju pod nazivom Surbi u djelima franačkog kroničara Fredegara iz 631. godine. U vrijeme nacizma Luzičani bili su proganjani, a javna upotreba lužičkog jezika je bila zabranjena. Danas su Lužičani - Lužički Srbi manjina s priznatim manjinskim pravima.

 

2. Vendi u Mađarskoj  

 

Vendi (Vendski Slovenci, Vendek) žive između rijeka Mure i Rabe većina u Mađarskoj. Povjesničari drže da su Vendi u Mađarskoj starosjedioci. Do 16. stoljeća smatrali su ih potomcima germanskih Vandala ili Kelta.  Po vjeri su evangelisti pa su u godinama 1848/49 prešli u Austrougarskoj pod upravu Mađarske vjerujući da će u Mađarskoj lakše zaštititi evengeličanstvo od austrijskog katoličanstva. Govore tkzv. prekmursko narečje slovenskog jezika, sami ga zovu »stari slovani jezik«.

 

 

 

Slika br. 14. Tipičan motiv iz Prekmurja

 

Prije prvog svjetskog rata među mađarskim Vendima postojala je jača vendska kulturna sredina u kojoj su izdavali knjige, časopise, pjesmi i prijevod biblije u svom jeziku. Između prvog i drugog svjetskog rata dio madžarskih Venda izselio je u Sjev. i Južnu Ameriku. U dokumentima su ti mađarski izseljenici uvijek upisivali svoju pripadnost - narodnost Vendi. U Mađarskoj su u 19. i 20.  stoljeću sve do 1950. godine djelovala društva za očuvanje vendskog jezika i vendske kulture kao autohtone. 1919. godine je Vilmoš Tkalec proglasio autonomnu Mursku republiku Venda da bi sačuvao prekmurski (vendski) jezik i kulturu. Republika se nije održala.  Za vrijeme drugog svjetskog rata Prekmurje je zauzela Mađarska. Vendi su bili proglašeni potomcima Kelta. Danas se Vendi smatraju slovenskom manjinom u Mađarskoj sa svim pravima manjine. Zovu ih prekmurski Slovenci. Ocjenjuje se da u Mađarskoj, Austriji i Sloveniji živi ukupno između 60.000 do 90.000 pripadnika prekmurskih Slovenaca.

 

U tu grupu mađarskih Venda neki povjesničari krivo ubrajaju i Hrvate koji su doselili u Mađarsku nakon 16. stoljeća.

 

O neuspjelim pokušajima mađarske znanosti da dokaže neslovensko ili neslavensko podrijetlo prekmurskih Venda između oba svjetska rata citirajmo nekoliko zapisa (Časopisje v Prekmurju 1941-1945, Suzana Szabo Pahić, Časopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, 1990, br. 2, str. 216 - 230):

 

- Prekmurci su poseban narod, potomci Kelta i zato mađarski Vendi ili Mađari (tjednik Murazsombat es Videke, izdaje Vendsko-mađarsko prosvjetno društvo ),

 

- Vendsko nazivanje naroda spominju već rimski i grčki pisci, kao na pr. Plinius, Ptolomeus, Caesar, Tacitus. Vendi su su stoljeća prije Krista naseljavali područja oko Alpa. Julij Caesar je ratovao protiv Venda. Selidbe Slavena su još nakon Krista u 7. i 8. stoljeću dotakla ta područja. Bez sumlje je i činjenica da  Vende nikada nisu nazivali Slavenima. Korabunszyjeva zbirka geografskih karata (Atlas Hungariae Portalis, 1805.) spominje samo Wendent, Csaplovicsa već 1829. godine potvrđuje samobitnost vendskog jezika (Croaten und Wenden) (Erno  Sasz,  Tjednik Murazsombad es Videke). 

 

 

 

3. WINDISCHE (Vindi, Vindišari, Vendi) na Koruškoj i Štajerskoj  (Austrija)

 

Već od davnine, više od pet stoljeća zvali su njemačko govoreći narodi svoje južne susjede, danas Slovence Vindi ili Windische. Taj narod, današnji Slovenci, prihvatio je u prošlosti taj naziv za svoj jezik, kojeg su zvali windisch.

 

Jednu od ranijih zabilježba naziva »Windisch« nalazimo čak kod Albrechta Durera, slavnog slikara iz Nurnberga, koji je negdje u Alpama kod Brennera 1505. godine nacrtao portret »Una villana Windisch« (danas bi preveli kao slovenska seljanka).

 

 

Slika br. 15. Albrecht Durer, Una villana Windisch, 1505.g.

 

Prve knjige koje su Slovenci dobili u svom jeziku godine 1550. bile su Trubarjevi Catechismus i Abecedarius, tiskani u Tubingenu u Njemačkoj. Trubar je tada napisao na naslovnoj stranici da su knjige pisane na jeziku vindiš (danas prevedeno slovenski).

                       

 

Slika br. 16. Trubar, Catechismus, 1551., Windische Sprache

 

1583. godine dobili su Slovenci prvi prijevod Biblije Jurija Dalmatina. Biblija je bila tiskana u Wutennbergu u Njemačkoj. Bila je tiskana na jeziku vindiš (danas prevedeno slovenski).

 

 

  

 

Slika br. 17. Jurij Dalmatin, Biblija, 1583., Schrifft Windisch (pisano u vindišu)

 

1760. godine bila je tiskana karta sjevernoistočne Slovenije (danas zvane Štajerska) svećenika Ivana A. Apostola iz Maribora u njemačko slovenskom rječniku. Pokrajina uz Dravu i Muru je bila nazvana Vindija, današnji gradič Slovengradec u Sloveniji Vindish Graz.

 

 

Slika br. 18. Karta Vindije (danas austrijska i slovenska Štajerska)

 

Slovenski slavist Franc Bezlaj je 1967. godine u jednom eseju o slovenskom jeziku napisao:

 

»Prekmurski i mletački Slovenci su se najvjerojatnije uvijek zvali Slovenje. Kajkavski i čakavski Hrvati su se još u 17. i djelomično 18. stoljeću zvali Slovenci, Slovinci. Ako je Primož Trubar (1508. - 1586.) napisao »lubi Slouenzi« (dragi Slovenci) nije potpuno jasno, da li je pod tim nazivom mislio tačno ono što mi danas osjećamo. Nacionalno ime Slovenci dobili smo tek nakon revolucije 1848. godine.«

 

 

Slika br. 19. Područje Južnih Veneta

 

S okupacijom Slovenije 1941. godine Slovenija je bila podijeljena između Njemačke, Italije i Mađarske. Italija je dobila Primorsku s Ljubljanom, Njemačka cijelu Štajersku, Gorenjsku i Korušku, a Mađarska cijelo Prekmurje. Njemačka je na svom teritoriju zabranila slovenski jezik, palila slovenske knjige, zabranila slovenski jezik u vrtićima, školama, u javnom životu i javnim ustanovama. Vindišare su smatrali slaveniziranim Germanima. Slovenski jezik postao je opet »Vindiš« upotrebljavan kao psovka (Windische Hunde). Slovenci su bili podijeljeni na Windisch Heimattreu (Vindišar domovini vjeran) i Windisch Deutschfeindlich (Vindišar Njemačkoj neprijateljski). U Srbiju, Bosnu i Hrvatsku bilo je u doba rata prognano 60.000 Slovenaca, a oko 50.000 odvedeno u koncentracione logore u Njemačku. Kategoriju »vindišarstvo«, koju su proglasile nacistične vlasti, nakon rata je nekritično preuzela 2. republika Austrija. Tek nakon protesta je Centralni statistični ured pridobio ekspertizu Instituta za slavistiku u Beču. U ekspertizi je pisalo, da je »vindišarski« slovenski dialekt i ne poseban jezik i da zato »vindišarski narod« ne postoji. »Vindišarima«  bio je priznat status slovenske manjine tkzv. koruški Slovenci.

 

 

Slovenski slavist prof. dr. Bezlaj iz Ljubljane u svojim »Esejima«, Ljubljana, 1967.,  piše o Venetima - Slavenima:

 

»Povijesni izvori u kasnoj antici spominju prvi put Slavene pod imenom Veneti… Nijemci su sačuvali to ime za svoje direktne slavenske susjede od Baltika do Koruške v svom današnjem Vindische… U skromnim jezičnim ostacima talijanskih Veneta, koji su nestali već u starom vijeku, sačuvalo se nekoliko riječi i imena slavenskog podrijetla, ali toga je premalo za siguran zaključak… Najstariji nivo možemo samo naslućivati. Nekdje u staroj Evropi vjerojatno je lutao neki praslavenski rod, koji se je možda još v početku naše ere otrgao i kasnije opet spojio sa slavenskim migracijama.«

 

Venetska (Vendska) baština

 

Veliki broj arheoloških nalazišta u Severnoj Italiji, Sloveniji, Srednjoj Evropi pa sve do Baltika, Bretanije na Atlanskoj obali, istočno na Balkanu i Podunavlju potvrđuje da su tu već prije naše ere živjela plemena (narodi) koja su se zvala Vendi. Mnogi antični pisci ostavili su nam pisane dokaze o Vendima.

 

 

Mnoštvo toponima svjedoči o davnoj prisutnosti Veneta, nabrojimo samo neke:

 

- Windischland (zemlja Venda) - Slavonija još u XVI. st.

- Vindelicia, pokrajina u Njemačkoj do Rena, prije dolaska Rimljana,

- Wendenheim, Alzacija, blizu Strassburga,

- Wenden, kraj Bonna, Njemačka,

- Vindobona, danas Beč (Wien),

- Venedotia, Britanija, Wales,

- Veneton, uz Egejsku obalu,

- Venetico, na Siciliji,

- Windor, kraj Londona, Engleska

- Venecia, Italija,

- Grosswenediger, planina, Austrija,

- Lacus Venetus, (Bodensee), jezero,  Austrija,

- Wendenberge, Salzburg, Austrija  itd.

 

Spomenimo na jadranskoj obali na području Veneta grad Trst -Trieste koji nosi potpuno slavensko ime od  slavenskog korjena »trg«. Ne možemo a da ne spomenemo i drevni grad Pulu u Istri, nekada zvanu Pola. Izvor imena je sigurno slavensko »polja«. Spomenimo i krivi prijevod sa vendskog (slavenskog) jezika na njemački jezik vrha planine na švicarskoj granici Jungfrau (Djevica) nekad nazvanom po starom slavenskom božanstvu Devinu (iransko Deva), vrh u Alpama Grossglockner - pogrešan prijevod slavenskog Veliki Klek na Veliko zvono i glečer Pasterze u Alpama (Austrija) koji je začuda zadržao svoje slavensko ime (pastirica). Krivih prijevoda slavenskih imena iz pradavnina na njemački jezik zbog lošeg poznavanja slavenskih jezika ima po Evropi jako puno.

 

Imena za narode izvedena iz naziva »Slaveni« koja su se sačuvala do danas:

 

Slavonci, Slovenci, Slovaci, Sorbi (Vendi) Slovinci, Slovieni, Švedi (Svenska)

 

 

 

Slika broj 20. Nazivi naroda Slavena koji su se sačuvali do danas

Venetsko pismo

 

 Slika br.  21. Venetsko pismo

 

 

Slika br. 22.  Venetskom slično punktiranje tekstova sačuvalo se u Sloveniji čak do 18. stoljeća.

 

 

Venetsko pismo se je razvilo iz pisma Etrušćana pa mu je zato vrlo slično. Venetsko pismo puno sliči pismu Latina - latinskom pismu pa se pretpostavlja da su Latini preuzeli pismo od Etrušćana. Veneti su pisali s desne prema lijevoj strani, ponekad, rjeđe, i obrnuto (način bustrofedon - kako volovi oru). Interesantno je da je prof. dr. Radivoje Pešić iz Milana u tekstovima artefakta koje je nalazio kraj Dunava (kultura Vinča, 6. do 4. tisućljeće pr. Kr.) prepoznao slova slična etrusko-venetskim.  Veneti su tekstove pisali »in continuo« bez razdeljka pa je zato čitanje njihovih tekstova još više otežano. Punktacija između slova je najvjerojatnije samo ukrasna i ne pomaže čitanju. Za razliku od Veneta Etruščani nisu punktirali svoje tekstove.

 

Tekst na slici br. 22  koji se sačuvao na staroj vodenici kraj Kobarida, Slovenija glasi: »1787. Blikokrad je mlinar nadushno smagan. Ga ni blu n ga na bo mlinaria, db mogu celmu kamunu prou služit. Po prabici se ni treba bati ne slodia inu ne boga. Taistih ldi pa k ne bido kai dilajo n ki govorio se teku boim de me serce boli. Ke čast bogu nej bo vse kar …« (Puno puta je vodeničar krivo optužen. Pošten se ne mora bojati vraga ni boga. Ljudi koji ne znaju šta rade i govore toliko se bojim da me srce boli. Čast bogu nek i bude sve što…) Čak i sam tekst potsjeća na stare venetske tekstove. Iz »Zgodovina slovenskega slovstva«, L.Legiša i A. Gspan, Ljubljana, 1956.

 

 

Slika br. 23. Ateinske tablice s venetskim pismom, 5. st. pr. Kr., Museo Nazionale Atestino

 

Do danas je pronađeno oko 300 venetskih tekstova, većina je uklesana na kamenim nadgrobnicima, nekoliko tekstova je nađeno na metalnim podloškama, glinenim posudama  ili na okruglim kamenima. Kako danas ne poznajemo jezika Veneta venetski napisi su samo djelomično ili nikako prečitani. Venetologi vide u njima samo imena pokojnih i imena božanstava što vjerojatno nije točno ili je samo djelomično točno. Postoje pokušaju da se tekstovi čitaju na osnovi staroslavenskih jezika ali su ti pokušaji tek na početku. Na osnovi staroslavenskih jezika pokušavaju u poslednjih nekoliko godina čitati tekstove slovenski znanstvenici mlađe generacije ali ti nemaju podrške »stare garde«. Neki segmenti venetskih natpisa pokazuju moguću vezu s praslavenskim jezicima na pr. ime praslavenskog božanstva »trumuziat« ali je i to sporno zbog već spomenutog pisanja Veneta »in continuo«. Veliki problem čitanja venetskih natpisa je i u lošem ili nikakvom poznavanju slavenskih jezika stranih venetologa.

 

 

 

Slika br. 24. Arheološko nalazište, Vače kraj Novog mesta, Slovenija, 1910.

 

 

AD PIRUM - Grušica

 

U današnjoj Sloveniji sačuvali su se latinski toponimi iz vremena Rimljana (3. stoljeće) koji su prijevod prvobitnih slavenskih (venetskih) naziva na latinski jezik. Izdvajamo najkarakterističan:

 

Ad pirum - rimska gradina (kastel) kraj Postojne ispod gore Nanos, 858 m n/v, 3. stoljeće, sačuvao se drevni - venetski naziv Grušica (Hrušica) do danas, na rimskoj cesti Aquilea - Emona. Pogrešan prijevod na latinski jezik Ad pirum - Kraj kruške, na lokaciji na toj nadmorskoj visini ne rastu kruške, naziv dolazi od  slavenske riječi grušč - oštri otkrušeni kamenčići na planinskim putevima.  

 

 

 

Slika br. 25.  Grušica, pokrajina iznad Postojne i stara rimska cesta

 

 

Slika br. 26. Rimska gradina  Ad pirum (Grušica), 3. stoljeće

Materijalni dokazi prisustva Veneta na području Srednje Evrope (mali izbor)

 

 Slika br.27.  Vaška situla, Vač,

 

Situla iz Vač, Slovenija, 6.-5. st. pr. Kr., jedna od mnogih sačuvanih situla, nađena na području Zap. Slovenije, prizori iz života Veneta, Narodni muzej Ljubljana

 

 Slika br. 28. Kaciga iz Negove

 

Brončana kaciga iz Negove kraj Radenca, Sjevernoistočna Slovenija, jedna od 26 nađenih kaciga na depojskom nalazišću kraj Negove, venetski natpisi, 4.-3. st. pr. Kr. Narodni muzej Ljubljana

Slika br. 29. Brončana venetska posuda s venetskim natpisom, Idrija pri Bači, Slovenija, 1. st. pr. Kr., KH Muzej Beč

 

 

Slika br. 30. Votivne posude s ručkama, napisi na ručkama

 

Votivne posude s ručkama, na ručkama votivni napisi u venetskom jeziku, Lagole di Calalzo, Sj. Italija, izvor mineralne vode, vjerojatno antičko lječilište. Ime kraja Calalzo - drugi dio je slavenskog izvora: kal - slavensko bara, lokva, prvi dio imena ital. lagole - jezerce, dvostruko ime kraja. 

  

 

 

 detalj

 

 

 detalj

 

 

 

    detalj

 

Slika br. 31. Venetski natpis na jednoj od votivnih ručka: TRUMUSIAT

 

Na jednoj od ručka natpis ime venetskog (praslavenskog) božanstva:  TRUMUSIAT. Na votivnim ručkama je taj natpis vrlo čest, nalazimo ga u više oblika: Trumuskat, Trumuskatei, Trumusiat… Na ručki je i vjerovatno natpis darujem - donom. Izvor imena božanstva je sigurno u slavenskom jeziku. Na istoj ručki je možda i prvi spomen Slavena - SLOVONICUS.

 

Slika  br. 32. Artefakt venetsko (praslavensko) troglavo božanstvo Troglav - Trumužijat, nađen na vrhu Štalenske gore (Magdalenensberg, Koruška, Austria), na području drevnog Norica, 8. ili 9. st. (?)

 

Tvorci venetske teorije Bor, Šavli, Tomažič pišu o artefaktu Trumužijat na Štalenskoj gori: »Tek uz poznavanje venetskog božanstva Trumužijat postaje jasno značenje kamena sa tri glave, kojeg su v prošlom stoljeću našli na vrhu Štalenske gore u Koruškoj. Njegov izrazito udubljen oblik kazuje na kultno značenje. Poznajemo doduše i druge slične kamene artefakte ali njih po ocjeni stručnjaka nije moguće jednačiti sa štalenskim. Taj kamen se jako razlikuje i od drugih sličnih rimskih artefakata. Štalenski kamen arheolozi pripisuju Keltima. To nas ne iznenađuje, arheolozi još nisu došli do spoznaje i prave ocjene venetske kulture. U nekadašnjem Noriku ocjenjuju kao keltsko sve što se ne može pripisati Rimljanima. Samo na temelju venetskih zapisa koji govore o Trumužijatu moguće je razumjeti značenje štalenskog troglavog kamena i toponima Triglav.«

 

 

Slika br. 33. Artefakt Troglav (Kamen, Berlina, Menhir), Krkavče, Dragonja, Istra, Slovenija, troglavo praslavensko - venetsko božanstvo, 1. st. (možda stariji), vezano na praznik sv. Vida.  

 

 

 

Slika br. 34. Troglav - Triglav slavensko božanstvo, drvo, 6. - 8. stolj., Štetine, Poljska; iz Svet davnych Slovanu, Zdenek Vana, Artia, 1983. Praga, str. 87.

 

Slika br. 35. Triglav, Slovenija, 2864 m, gora koja nosi ime starog slavenskog boga neba, zemlje i podzemlja.

 

 

Slika br. 36. Troglav, Veliki Troglav,  najviši vrh Dinare, na granici između Hrvatske i BIH, općina Livno, 1913 m, ime staroslavenskog božanstva.

Planina Troglav nalazi se i u Srbiji, 1178 m, selo Lopatnica kraj Kraljeva. Srpski povjesničari pišu: »Ime slavenskog boga ratnika iz predkršćanskog perioda Troglav sačuvano je u imenu planine iznad doline rijeke Ibra.«

 

Opća i nacionalna Enciklopedija, Pro leksis d.o.o. Večernji list d.d., Zagreb, 2007., knjiga 20., str.58.: »Triglav ili Troglav, u slav. mitologiji, božanstvo koje se os. štovalo u polj. Pomorju. Prikazan u liku s trima glavama, što vjerojatno simbolički označava vladavinu nad nebeskim, zemaljskim i podzemnim svijetom. Tragovi njegovog kulta javljaju se i u toponimici juž. Slavena«.

 

 

Troglav - Trumužijat u Dalmaciji

 

Kamena skulptura s tri lica - troglav - troglavo božanstvo, nađena je u Hrvatskoj  u selu Vaćani (brdo Sevid, sv. Vid?) iznad Skradina, Dalmacija.  Skulptura je jako slična troglavom božanstvu nađenom kod Štalenskih gora - Magdalenensberga u Austriji. Zbog sličnosti s kamenomm skulpturom kod Magdalenensberga (Trumužijat) autor tu skupturu pripisuje jadranskim Venetima - Vendima (Praslaveni). Povjesničari pripisuju skupturu Keltima, Slavenima, Rimljanima. U konačnici su povjesničari odbacili teoriju o slavenskom božanstvu, pa skulpturu pripisuju keltskom božanstvu. I druge slične skulpture troglavih božanstvava nađenih u Engleskoj, Irskoj i Francuskoj koja se danas pripisuju Keltima mogla bi po sudu autora pripasti Venetima (Praslavenima).

 

 Slika br. 37.  Troglav, Vačani, Dalmacija

U Predgovoru djela Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata (Genetički dokazi autohtonosti, Matica hrvatska, Vinkovci, 2013.) prof. dr. Vladimir Goss na stranici 25. piše: »Konačno valja spomenuti i Troglavca iz Vaćana kojeg je iskopao otac starohrvatske arheologije, fra Lujo Marun. Ta kamena skulptura u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu ima mnoge analogije širom slavenskog svijeta. Sela Troglava i Trojeglava kraj Daruvara vjerojatno podsjećajuna takve višeglave idole.«

 

 

Slika broj 38.  Artefakt Troglav, Vaćani, Dalmacija, MHA Split 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ime grada Šibenika u Dalmaciji slavenskog podrijetla?

 

»Na Balkan se moglo dogoditi doseljenje samo jedne ili nekoliko ratničkih družina i pod hrvatskim nazivom, ali Hrvati kao narod nisu doselili na Balkan nego su na njemu nastali (Predgovor Ivana Mužića k djelu Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata (Genetički dokazi autohtonosti, Matica hrvatska, Vinkovci, 2013, str. 27.) 

 

Suvremani šibenski povjesničari danas drže da se Šibenik kao naselje gradinskog tipa - castrum kao i preteča grada Šibenika u Dalmaciji prvi put spominje u dosad poznatim i sačuvanim dokumentima za vladanja hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. na Božić, 25. prosinca 1066. godine. Nada Klaić, povjesničarka, je uvjerena da je i taj dokument krivotvoren.  

 

Mi danas ne znamo koliko stoljeća je Šibenik postojao kao naselje ili grad prije spomenute 1066. godine. Šibenik je proglašen službeno gradom papinskom bulom 1. srpnja 1298. godine.

 

Istraživanja na šibenskoj tvrđavi potvrđuju da su stari Iliri imali na tom mjestu davno pred dolaskom Hrvata naselje gradinskog tipa. Većina hrvatskih povjesničara podržava staru tezu da su Hrvati temelje grada Šibenika podigli ispod ilirske ili rimske gradine nakon svog dolaska na Jadransko more u stoljeću sedmom pa drže da je Šibenik jedini autohtoni grad na jadranskoj obali kojeg su podigli Hrvati nakon svog dolaska na obale Jadrana u stoljeću sedmom.

 

Ali ime Šibenika pojavljuje se u povijesti puno prije sedmog stoljeća:

 

- Mavro Orbini, dubrovnički benediktinac, povjesničar, objavio je 1601. godine u Pesaru opširne povijesne rasprave pod naslovom »Il Regno degli Slavi oggi corrottamente detti Schiavoni« - Kraljestvo Slavena danas iskrivljeno nazivanih Skjavoni. »Grad Šibenik, koji Latini zvahu Sico, utemeljiše stanovnici dalmatinske Salone, 4649. godine od postanka svijeta, a 550. godine prije Krista.« Pisanje Orbinia 1747. godine potvrđuje Filip Grabovac, svećenik i povjesničar u svom djelu Cvit razgovora, Venetia: »Solinjani sagradiše grad Šibenik 550. godine prije Krista.«  To pisanje moramo prihvaćati s rezervom pogotovo jer danas povjesničari drže da se grad Sicum nalazio negdje na trogirskom polju.

 

- Vatikanski srednjevjekovni spisi spominju u djelima o kršćanskim mučenicima (Martyologium Hieronymianum) iz rimsko doba u IV. stoljeću ilirski grad Sibenton, rodni kraj sv. Ursicina (Ursicinus), Ilira, kršćanskog mučenika. Sv. Ursicin je po vatikanskim spisime bio rođen u ilirskoj kršćanskoj obitelji u ilirskom gradu Sibentumu (latinska verzija) ili Sibentonu (grčka verzija) u Iliriji krajem trećeg stoljeća. Bio je vojni tribun u rimskoj legiji. U doba cara Dioklecijana Ursicin bijaše uhićen i mučenički smaknut kao kršćanin možda u gradu Sirmium (Sremska Mitrovica) ili u samom Sibentumu oko 304. godine. Ilirski grad Sibentum nalazio se po navodima antičnih pisaca u rimskoj provinciji Illyricum Superius. Nakon mučeničke smrti Ursicin je pokopan u predgrađu Sirmiuma ili Sibenta nazvanom Callamum (hrvatski prijevod Trstik, Trsteno, Trstenik) udaljenom 22 rimska stadija od mjesta pogibilje.

 

Grad Sibentum rimske pokrajine Illyricum Superius (Gornji Ilirik) umješta većina starijih povjesničara u Panoniju. Držali su da bi taj izgubljeni i neidentificirani grad mogao biti Sebatum, danas St. Lorenzen u Tirolu (Noric) ili Bissentum (Basante, Basantis) u Panoniji. Suvremeni slovenski povjesničar prof. Rajko Bratuša umješta 2003. godine u svom referatu: »Die Dioklezianische Christenverfolgung in Donau und Balkan Provinzen« izgubljeni rodni kraj sv. Ursicina Sibentum u Dalmaciju (Illyricum Superius) i drži tumačenje da se Sibentum nalazio u Panoniji (u Illyricum Inferius) pogrešnim. »Rimska provincija Dalmacija zvala se u starije doba Illyricum ili točnije »Superior provintia Illyricum«, dok je možda još za Flavijavaca, ali najkasnije u drugoj polovini prvog vijeka po Kristu dobila konačni naziv »provintia Dalmatia.« piše Grga Novak u Prošlosti Dalmacije, prva knjiga, str. 73., 2004. godine. I Uglješa Belić u djelu Prilog proučavanju antične prošlosti Vojvodine, 2007., Rad muzeja Vojvodine, br. 49., piše da se naziv Illyricum Superius upotrebljavao u Rimu nakon pobjede nad Ilirima u prvom stoljeću za rimsku provinciju Dalmaciju.

 

Napomenimu da je rimski car Dioklecijan bio Ilir. I rimski papa Ivan IV. (640. - 642.) bio je rodom iz Dalmacije.

 

Gore citirana povijesna djela potvrđuju tezu da se drevni Sibentum nalazio u Dalmaciji i da se spominje već prije trećeg stoljeća.

 

Ilirskog podrijetla su po pisanju povjesničara na pr. imena naselja sjeverozapadno kraj Šibenika Scardona  - danas Skradin, ime planine Boraja istočno od Šibenika i mnoga imena naselja i lokaliteta u okolici. Ima grada Knina starijeg je podrijetla i po mišljenju stručnjaka povlači se od ilirskog doba (Paško Paić, Knin). Na ušću rijeke Jadra, gospodareći ulazom u dalmatinsko zagorje, dizao se u predrimska vremena ilirski grad Salon ili Salona (Grga Novak, Povijest Splita, 2005.). Na ušću rijeke Cetine nalazilo se ilirsko naselje Oeneum danas Omiš. U povijesti se Zadar prvi put javlja u IV. stolj. pr. Kr. kao naselje Jader… »Sva imena otoka današnje srednje Dalmacije jesu ilirska ili predindoevropska.« (M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmata, Šibenik, 2007., str. 70.)  

 

Autor je puno godina proučavao stariju šibensku povijest i izvor imena grada Šibenika (djelo autora »O podrijetlu toponima Šibenik«, u rukopisu, 2012.). Na rubnom položaju castruma Šibenika (apud castrum Sibenici) nalazi se lokacija nazvana Krvavica, nekad Krvava smokva. Moglo bi to biti u pamćenju naroda sačuvano ime mjesta uhićenja i pogubljenja sv. Ursicina. 22 rimska stadija udaljeno od Krvave smokve (4,2 km) nalazi se manje selo Kalac (Callamum ?) s crkvicom i naselje Trstenik (hrvatski prijevod Callamum). 22 rimskih stadija udaljenost od mjesta uhičenja do mjesta ukopa navode antični pisci. Na toj lokaciji nađeni su djelovi rimskog sarkofaga (Krsto Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941. i Ivan Ostojić, Povijest Šibenika, Krapina, samoizdanje, 1976.).

 

- Castrum Šibenik spominje se početkom šestog stoljeća (oko 530. godine) kao sjelo morinjskog biskupa.  1288. godine kada je šibenski kler tražio od pape u Vatikanu osnivanje biskupije u Šibeniku i priznanje šibenskog biskupa, uputio je papi pismo da opravda nelegalan izbor biskupa u Šibeniku bez suglasnosti Vatikana. Kao glavni dokaz šibenski kler je, po ocjeni suvremenih povjesničara, izmislio priču o postojanju morinjskog grada nedaleko od Šibenika i taj morinjski grad da je negdje na početku šestog stoljeća već imao svoju biskupiju i svog biskupa. Kad su, navodno »Grci« porušili taj grad, morinjski biskup, kaptol i kler, sklonili su se u obližnji castrum Šibenik. Kasnije je, tvrde Šibenčani, biskup otišao u jedan trogirski samostan, a nakon njegove smrti trogirski je kler uzurpirao pravo izbora morinjskog biskupa, koji su se od tada nazivali trogirskim.

 

Iako postoji mnoštvo pisnih izvora da je pisanje šibenskog klera papi bilo istinito, Trogiranin povjesničar Ivan Lucić 1673. godine tvrdio je u svom djelu (Memoriae istoriche  di Tragurio ora detto Trau) suprotno, da su Šibenčani u pismu papi izmislili cijelu tu priču. Autor je proučio i objavio u svom djelu (J. Lipovec, Crkvica sv. Lovre, Grušine, Morinje kraj Šibenika, 2011., Ljubljana, el. knjiga), da je pisanje šibenskog klera papi bilo istinito: 488. godine veća skupina Noričana, možda i nekoliko tisuća, pošlo je bježeći pred navalom germanskih plemena iz gradića Lauriacuma u Gornjem Noriku po nalogu gotskog kralja Odovacara i noseći mrtvo tijelo sv. Severina na put do Napulja (po pisanju Eugipiusa Život sv. Severina, 511. g.). Autor pretpostavlja da je dio Noričana pokopavši sv. Severina u mauzolej kraj Napulja prešao Jadransko more i naselio Donje polje kraj Šibenika. 489. godine Noričani su na Donjem polju podigli crkvicu, nazvali je po svom svecu sv. Lovri iz Lauriacuma (Lorahha po jeziku Noričana) i osnovali naselje Loranum nazvavši ga imenom svog rodnog grada a okolicu Norinj - Morinj, Morinje po nazivu svoje domovine Noricum.  Autor vjeruje da su Noričani u Noricu bili Praslaveni (Veneti) preci današnjih Slovenaca pa bi uzrok izbora njihovog novog doma na Donjem polju mogla biti baš praslavenska sredina. S Noričanima pošao je na put i biskup iz Lauriacuma Mamertinus, kasnije sudionik sinode u Soloni (530. godine po Tomi Arhiđakonu). Biskupovo ime Mamertinus čitaju povjesničari danas po sudu autora pogrešno kao Martaritanus. Biskup se pred Grcima sklonio u šibenski castrum nakon 530. godine. (Autor je koristio izvore: Eugippius, Vita sancti Severine, 510. g., Toma Arhiđacon, Historia Salonitana, 1266. g., Krsto Stošić, Sela šibenskog kotora, 1941., Ivan Ostojić, Povijest Šibenika, 1976. i dr., vidi Literatura).

 

- U naselje Šibenik su se sklonili Skradinjani 639. godine iz ilirske (rimske) Skardone, danas Skradin. U izvještaju G.B.Giustianija iz 1553. godine stoji da su se 639. godine u Šibenik naselili bjegunci iz Skardone sklonivši se od  Slavena (Hrvata) i Avara. Dolazak Slavena (Hrvata) na tlo Dalmacije i vrijeme njihovog naseljavanja još uvijek nije točno definirano. Većina povjesničara vjeruje da se to dogodilo početkom sedmog stoljeća.

 

Iz gore navedenih pisnih izvora možemo zaključiti da se ime naselja ili grada Šibenika spominje već bar od trećeg stoljeća, vjerujemo da naselje Šibenik postoji već i prije Krista, i vezano je uvijek uz Ilire stanovnike starosjedilace Dalmacije. 

 

Podrijetlo imena grada Šibenika nikad nije definitivno utvrđeno. Postoji jako puno teorija o izvoru imena Šibenika ali ni jedno rješenje nije konačno prihvaćeno. Najčešće povjesničari citiraju djelo šibenskog povjesničara iz 16. stoljeća Juraja Šižgorića (1420.-1509.) »De situ Illyriae et civitate Sibenici« u kojem Šižgorić piše da se grad Šibenik naziva po hrvatskoj riječi šiba odnosno od korjena šib- jer je grad bio nekada ograđen šibama. U poglavlju C.IX. »De nomine Sibenici« Šižgorić piše znamenitu rečenicu:

»Sibenicum autem dictum lingua vernacula eo, quod viminibus fuerit circumseptum.«

Znamenitu su rečenicu prevodili povjesničari stoljećima: »Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio ograđen šibjem.«

 

Na neki način tomačenju podrijetla imena grada pridružuje se Šižgoriću  mnogo kasnije u 19. stoljeću u svom Riječniku Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.). Karadžić citira stih narodne pjesme: »S onu bandu Šibenika šiban trava do koljena.« Šiban predstavlja hapaks kojemu se ni do danas ne zna pravo značenje, ali očevidno hoće da potsjeti na šibu. Autor je u djelu Povijesne crtice grada Šibenika, (Šibenik, 1913.,)  šibenskoga svećenika i povjesničara P. Kaera (1848.-1919.) zapazio zapis o šiban travi koji je najvjerojatnije izbjegao pažnju povjesničara. P. Kaer piše o imenu Šibenika: »Šiban je trava poznata u našem narodu pak o istoj čobanice pjevaju: »S onu stranu Šibenika šiban trava do koljena.« Šteta što ni Kaer ne daje opis te biljke.

 

Autor je više od deset godina proučavao podrijetlo imena grada Šibenika. U Sloveniji je autor pronašao tri toponima Šibenik, u Hrvatskoj gotovo deset, dva u Češkoj, u Bjelorusiji, nekoliko u Bosni i Srbiji i jedan u Albaniji. Autora je mnoštvo toponima Šibenik zainteresiralo, obišao je gotovo sve. Želio je pronaći podrijetlo tog imena, tražio je što ti toponimi imaju zajedničko. Kraj grada Šibenika nosi isto ime i Stari Šibenik kraj Grebaštice, Stari Šibenik (danas Šarlije) kraj Obrovca, na Biokovu tri: Šibenik, Mali i Veliki Šibenik. Autor je nakon niz godina obilaženja istoznačnih toponima Šibenik našao: svi toponimi imena Šibenik  obilježavaju srednjevisoke uzvisine, najčešće do visine 500 m, u podnožju nalazi se voda (rijeka ili more) na vrhu se gotovo uvijek nalaze tragovi ilirskih gradina, na ruševinama gradine i u okolici raste ljekovito bilje samorodno ili podivljalo, u narodu nazvano šeboj, šebuj (Šibenik),  na Balkanu siboj, u Sloveniji šebenik, šebenica, šebenika, hrvatsko narodno ime i ljubica, rumenija.… Naziv za tu biljku šeboj poznaju i Turci a po slovenskim etimolozima (F. Bezlaj i suradnici, Etimološki slovar slovenskega jezika, Ljubljana, 2005., knjiga Iv., str. 27, 28, 39, 40) naziv šeboj i šebenich poznaje i perzijska nomenklatura. Naziv šeboj tumači Bezlaj kao perzijsku riječ šebbuy sintagme šeb - noč i buy - miris dakle miris noči što čak odgovara karakteristikama biljke.   

 

 

 Slika br. 39. Šeboj na gradskim zidinama Šibenika, Podstinje, Šibenik

Tu biljku je našao kraj Celja na ostacima ilirske gradine, prvi definirao kao posebnu vrstu, nazvao i objavio 1826. godine slovenski botaničar J. Dolinar. Biljka nosi po Dolinaru naziv kranjski šeboj ili latinski Cheirantes carniolicum Doll. Biljka znaju u narodu kao jednu od najpoznatijih ljekovitih biljka još od antike, pa je zovu i ženska trava. Iste 1826. godine objavio je i Šibenčan liječnik i botaničar R. Visiani opis iste biljke pod nazivom žuta ljubica, žuta vijola. Biljku je našao na zidinama kuća i gradskih bedema. Hrvatski botaničari Schlosser i Vuković opisuju u djelu »Flora Croatica« 1869. godine biljku šeboj koju su našli na gradskim zidinama Šibenika, Splita, Dubrovnika i Budve. Hrvatski botanik Forenbah opisuje šeboj 1990. godine: »Kranjski šeboj je tipičan predstavnik ilirskog flornog elementa koji osim u Sloveniji i srednjoj Hrvatskoj raste i u Istri, Dalmaciji te u Bosni i Hercegovini i Madžarskoj. Širi rod te biljke naziva se latinski Cheirantes cheiri, po novoj sistematizaciji Erysimum cheiri. Prvi je o toj ljekovitoj biljci pisao antički liječnik Dioskorides iz Turske u 1. stoljeću n. Kr., njegovo djelo »Materia Medica« sačuvalo se u Evropi do 16. stoljeća kao najvažnije i najutjecajnije evropsko učenje o ljekovitom bilju.

 

 

Slika br. 40. Šebenik, šebenica, šebenika, šeboj, siboj, rumenija, žuta viola, šibuj, ljubica, žuta ljubica, šiban trava (?) … u Šibeniku

Pojedini šibenski povjesničari pokušali su ime grada Šibenika izvesti od ilirske riječi sibyna - koplje. Bili su u pravu ali opterećeni rječju »šiba« po Šižgoriću nisu našli pravu vezu odnosno rješenje. Tek ako tumačenje podrijetla imena grada Šibenika potražimo u nazivu biljke šibenica, šeboj, vjerojatno i šiban travi, rješenje se pokazuje samo. Biljka ima kopljaste listove pa su je najvjerojatnije već Veneti - Praslaveni nazvali po kopljastom obliku listova.

 

Neki povjesničari su osjećali da bi ime Šibenika i ilirska rijeć sibyna - koplje mogli biti slavensko - hrvatskog podrijetla i istog izvora ali dalje od toga i ti opterećeni s šibom Šižgorića nisu mogli ili se nisu usudili poći. Mogli bismo pretpostavljati da riječ šiba i naziv za koplje sibyna imaju isti korjen šib-  zbog sličnog izgleda šibe i koplja.

 

 

Slika br. 41. Buketić šeboja i klesarski alat na portalu kuće slavnog kipara iz XV. stoljeća Jurja Matejeva Dalmatinca u Šibeniku. Autor pretpostavlja da je Juraj Dalmatinac (ili njegov učenik) poznavao tajnu podrijetla imena grada Šibenika.

 

Autor čita kameni rebus: Juraj M. Dalmatinac klesar u Šibeniku.

Pretpostavljamo da su prvi Praslaveni (Iliri, Veneti, Vendi) gradinu iznad današnjeg Šibenika nazvali možda već prije 2. stoljeću pr. Kr. po ljekovitoj biljci koju su brali na uzvisini Šibenik. Dolaskom Hrvata u stoljeću sedmom novodošli su od starosjedilaca Ilira saznali ime tvrđave (možda već naselja) po biljci šeboju (šebenici, šebeniku), ime preveli na svoj jezik po todobnom nazivu za istu biljku ljubica, sagradili sebi naselje (gusarsko ?) ispod tvrđave i dali mu hrvatsko ime Ljubica. To ime naselja Ljubica ispod tvrđave održalo se sve do 16. stoljeća za predgrađe grada, nakon toga staro ime tvrđave Šibenik prešlo je na novo naselje izpod tvrđave. U 16. stoljeću zbog kuge predgrađe Šibenika Ljubica dobilo je novo ime Crnica zbog tuge za umrlim od kuge.

 

Danas se pitamo što je zapravo zapisao u latinskom jeziku slavni Šižgorić u 16. stoljeću o imenu Šibenika. Ponovo smo proučili njegovu latinsku rječenicu: latinska riječ circumsaepio osim značenja ograditi ima i tumačenje opkoliti, okružiti, obrasti. Pretpostavljamo da je naziv šeboj, šiboj, šiban Šižgorić preveo sa šiba, drugog adekvatnog tumačenja odnosno rijeći za šeboj, šiban travu u latinskom jeziku nije bilo ili je Šižgorić nije poznavao. Možemo pretpostaviti da su glasovitu rečenicu kroz povijest povjesničari krivo prevodili. Pravilan prijevod Šižgorićeve rečenice o imenu grada Šibenija po našem sudu glasi:

 

Taj je grad u domaćem jeziku nazvan Šibenik zato što je bio obrašćen s šebojem (šiban travom).

 

Danas je dovoljno oko Uskrsa (početkom travnja mjeseca) prošetati ispod zidina Šibenika kroz Podstinje - drevnu koljevku grada Šibenika i uvjeriti se da se u posljednjih dvije tisuća godina a i od Šižgorićevih vremena ništa u Šibeniku nije promijenilo: na Podstinju ispod Šibenika - kolijevci Šibenika stare zidine su još i danas obrasle s šebojem u punom cvatu u mjesecu travnju, žuto smeđe narađasto crveni cvjetovi šeboja potvrđuju staru priču o podrijetlu imena grada Šibenika (možda i boje šibenske kape) (slika 34.). Šeboj još raste na pravom mjestu - na Podstinju u koljevci Šibenika.

 

Gotovo je nevjerojatno kako  naziv ljekovite biljke šebenik, šebenica, šebenika, šeboj, sibuj, šiban prati put Veneta (Venda, Praslavena) prema jugu negdje prije 2. stoljeća pr. Kr., od današnje Slovenije preko cijelog Balkana, Turske do arapskih zemalja, Češke Mađarske i Bjelorusije. Istim putem putuju i toponimi Šibenik  izvedeni iz naziva te bilke.

 

Put Veneta prate nazivi biljke šeboj i istoznačni toponimi i imena vrhova gora Triglav i Troglav praslavenskog (venetskog) troglavog božanstva i kamene skulpture tog troglavog božastva (Trumužjat). U okolici grada Šibenika u Dalmaciji potvrđuju prisustvo Veneta (Venda, Praslavena) po pretpostavci autora kameni nadgrobnici s uklesanim etničkim nazivom Vendi i Retijani (dat. Vendo, nom. Vendus, dat. Raecio, nom. Raecius, žen. nom. Raecia). Svi ti spomenici Praslavena (Venda, Veneta) od prije 2. stoljeća pr. Kr. pa dalje skupili su se na jednom mjestu - u županiji Šibenik u Dalmatinskoj zagori.

 

Dr. Ivan Mužić, Split, u svom djelu »O slavenskoj pismenosti na današnjem teritoriju Hrvata u antično i ranosrednjevjekovno doba, Zbornik Kačić, god. XXV., Split, 1993., str. 385., piše: »Da su današnji Slaveni autohtoni na teritoriju Panonije i Dalmacije, proizlazi iz prvorazrednog izvora, pisma pape Ivana X. koje je uputio kralju Tomislavu. … Papa Ivan X. svjedoči u jednom pismu da su Slaveni u Dalmaciji autohtono stanovništvo. To potvrđuju mnogi toponimi  i hidronimi. Slaveni su na Balkanu imali svoje pismo, što potvrđuju arheološki nalazi i povijesni izvori. … Postoje i dokazi da su se Hrvati služili prijevodom Svetog Pisma iz doba prije sv. Jeronima.« … Na str. 386. piše dr. Mužić: » U znanosti postaje sve manje prijeporno da naziv Slaveni nije bilo izvorno ime starosjeditelja na današnjem slavenskim prostorima. Strani pisci Slavene su ranije nazivali drugim imenima, kao što je jedno vrijeme bilo Veneti za Slavene na sjeverozapadu ili Anti na jugozapadu, ali ni to nisu bili slavenski samonazivi.« … Str. 387., dr. Mužić: »Na pitanje zašto prisutnost ovih prvih Slavena nije zabilježena u starih pisaca, možemo odgovoriti ili nesigurnom i slabom etnografijom u to doba, ili tako da se pod imenom Iliri krije i naziv za te prvobitne Slavene budući da su sve te etničke skupine dolazile sa sjevera ili sa njima.«  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zaključak

 

Autor je rođen i živi u Sloveniji, po struci nije povjesničar i nema ambiciju pisati stručna povijesna djela. U ovom djelu je autor izložio dio saznanja koja je sakupio u svojim ljetnim lutanjima otvorenih očiju i radoznalog pogleda posljednjih desetak godina po Sloveniji, Dalmaciji, Šibeniku i posebno na Donjem i Gornjem polju kraj Šibenika. Autor uspoređuje svoja zapažanja iz povijesti i otkrića suvremenih povjesničara prateći u svojim zapažanjima poveznice sadašnjosti i daleke prošlosti predaka. Autor pokušava sebi odgovoriti na pitanja iz prošlosti na koja mu todobni povjesničari nisi htjeli ili nisu znali odgovoriti.

 

Autor otkriva uklesane natpise na drevnim rimskim nadgrobnicima iz 2. stoljeća   u Dalmatinskoj zagori raecio i vendo kao obilježja etničke pripadnosti drevnih Slavena u dativu.

 

 

---------------------------------------

 

 

 

 

Šeboj, šebuj, žuta vijola, šiban trava (?), gradske zidine Šibenika, Podstinje      (S one bande Šibenika šiban trava do koljena, narodna pjesma)