>

 

Crkvica sv. Lovre, Grušine

kraj Šibenika

 

Konačni  izvještaj

 

 

           

 

 

 

 

 

 

Maribor, Jadrija-Šibenik, 2016 .

 

                                                                                               everinus kruni gotskog kralja OdovacaraS           

 

 

 

 

Korigiran, dopunjen i samo djelomično lektoriran rad

2016. g

 

 

Naslovna strana: monogrami gotskog kralja Odoakara (476. - 493.)

Flavius ODOVACAR  sa kovanica iz doba gotskog kralja Odovacara (kraj V. stoljeća)

 

 

 

 

 

Zadužbina gotskog kralja ODOAKARA  (476. - 493. godine)

 

Crkvica sv. Lovre, Grušine, Donje polje kraj Šibenika

Noricum Romanum i Dalmacija u V. stoljeću

Kraljev grob

 

TRAGOVI  stanovnika  rimske provincije NORICUM ROMANUM iz noričkog grada LAURIACUMA na tlu Donjeg polja kraj grada Šibenika u Dalmaciji

 

O morinjskom (noričkom) biskupu s početka VI. st. na tlu Dalmacije

 

.

 

Crkvica Sv. Lovre, Grušine na Donjem polju kraj Šibenika, Dalmacija

 

 

 

Maribor, Jadrija-Šibenik, 2015.

 

 

 

 

Ulomak - detalj, artefakt,  crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika, po ocjeni autora kraj V. stoljeća, autor čita Ravennae (prijestolnica gotskog kralja Odoakara, na jadranskoj obali)

 

 

------------------------------------------------------------------------------------------------

Kataložki zapis o publikaciji - CIP

Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana

726:27--523.4(497.5) (0.034.2)

 

Lipovec, Janko

   Crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika /Elektronski vir/

Tekst, risbe in fotografije Janko Lipovec ; terenske skice Ivan

Ostojić. - El. knjiga. - Maribor : samozal., 2011-11-29

 

ISBN  978-961-276-302-2

 

259127040

------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

Lektoriranje: Poliglot SP, Ljubljana, Dalmatinova ul. 9

Samozaložba, Maribor, Pod vinogradi 45, Kamnica, p.št. 2351, Slovenija

 2011.

 

Artefakt s područja crkvice sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika, na artefaktu po sudu autora inicijali (monogram) gotskog kralja Odoakara (Odovacara) ……. R  O  A  V …..  uklesani najvjerojatnije poslije 493. godine. Autor čita:  ODOVACAR. 

 

 

 

Artefakt s uklesanim natpisom … R O A V … s područja crkvice sv. Lovre na Grušinama drži autor ključem povijesti crkvice.

 

 

»Onaj fragment sa »REX«, nažalost je ostao bez drugih koji bi ga popunjavali, pa ostaje dobra volja da se prihvati ili ne mišljenje da se na natpisu spominjao neki hrvatski kralj koji je ili obnovio crkvu ili samostan, ili podigao neku novu crkvu. Nije izgubljena svaka nada da se nađe još po koji fragment, jer otkopavanja na tom lokalitetu nijesu bila dovršena. Možda bi kakav sretan nalaz unio svijetla barem u neka od pitanja na koja ne možemo danas zadovoljavajuće odgovoriti.«                

                                    Prof Ivan Ostojić, Šibenik i okolica od najstarija vremena do 12. stoljeća, Krapina, 1972.g.  (Izvještaj o otkopavanjima na lokalitetu crkvice sv. Lovre na Grušinama 1935. do 1939. godine)

 

          

 

Tri ključna artefakta otkopana na lokaciji Grušine:

- artefakt sa uklesanim natpisom REX, nađen u prvom otkopavanju 1935. do

  1938. godine, fra. L. Marun, prof. I. Ostojić, prof. F. Dujmović,

- artefakt sa uklesanim natpisom OVA.., nađen u prvom otkopavanju,izgubljen  

 za vrijeme II. svj. rata, autor čita ODOVAC,  lijevo dolje u kutu,

Oba artefakta treba čitati zajedno jer pripadaju istom pluteju (I. Ostojić) kao REX  OVA – Rex Odovacar (kralj Odoakar)

- artefakt sa uklesanim natpisom ROAV…, nađen u drugom otkopavanju 1977.

 godine, prof. Gunjača,  autor čita ODOVACAR,

 

 

 

 

 

 

Uspomeni profesora Ivana Ostojića iz Šibenika posvečuje autor

(»Poznati Šibenčani«, Ivan Livaković, Gradska knjižnjica Šibenik, Šibenik, 2003., str.355)

 

Predgovor autora

 

Godine 2005. u ljeto lutao sam kao radoznali turist po Donjem polju kraj Šibenika obilazeći naselja Morinje, Morinj, Jadrtovac, Vrpolje …. Skrenuo sam na Gornje polje, obišao arheološko nalazište Danilo iz II. stoljeća. Več tada pozornost su mi privukli nazivi - toponimi Morinj i Morinje, koje šibenski humanist Juraj Šižgorić u svom djelu »De situ Illyriae et civitate Sibenici« 1487. godine opisuje kao stari norički grad Norik s morskom lukom - noricum oppidum, noricum portus, Noricum. Rođen sam i živim u Sloveniji, u onom dijelu Slovenije koji je od I. do V. stoljeća pripadao rimskoj provinciji Noricum. Taj slovenski dio povijesti rimskog Norika dobro poznajem.

 

U šibenskoj gradskoj knjižnjici u bogatom fondu povijesnih knjiga počeo sam proučavati povijest grada Šibenika, posebno onaj dio koji opisuje događaje na lokaciji Morinj, Morinje - po Šižgoriću Norika.

 

 

Najstariji pečat šibenskog kaptola iz 1255. godine

 

Uskoro sam iz povijesnih knjiga saznao da se upravo tu na Donjem polju događao ključni dio šibenske povijesti. Papa Bonifacij VIII.  1298. godine podijelio je Šibeniku bulom civitet - proglasio ga gradom i odobrio biskupiju u gradu. Papa Bonifacij izdao je bulu na zamolbu šibenskog klera i preporuku sicilijske kraljice Marije i kneza Jurja I. Šubića Bribirskog. U pismu - zamolbi šibenski kler piše 1288. godine papi Nikoli IV. u Vatikan: …. »Kaptol crkve morinjske u Dalmaciji, koji se nalazi kod crkve šibenskog kaštela, morinjske dijeceze, …. nakon što su grčki razkolnici razrušili morinjski grad, dobre uspomene morinski biskup koji je vladao u to vrijeme kao i rečeni kaptol istog grada preseliše u šibenski kaštel za koji se zna da se nalazio blizu spomenutog grada, gdje se kaptol zadržao dugo vremena i još se tamo nalazi, a rečeni se biskup povukao u neki samostan koji se nalazi u selu koje se zove Trogir …. Kako je rečena crkva morinjska nakon smrti spomenutog biskupa dugo ostala ispražnjena …  (Pismo pape Nikole IV. po Trogiranu Ivanu Luciću, 1673. godina).  Trogiranin povjesničar Ivan Lucić, otac hrvatske historiografije (1604. - 1679.) u svom djelu »Povijesna svjedočanstva o Trogiru« 1673. godine proglasio je sadržaj ovog pisma šibenskog klera lažnim.

 

Iako večina hrvatskih povjesničara prihvaća pisanje Ivana Lucića i proglašava sadržaj pisma šibenskog klera lažnim, citiranje »morinjskog biskupa« i »morinjske crkve«  živo me zainteresiralo uz već spomenite toponime Morinj, Morinje, Noricum ….

 

U Mariboru u Sloveniji, gradu u kojem živim, sam već iste 2005. godine počeo u Študijskoj knjižnjici proučavati u bogatom fondu povijesnih knjiga povijest rimske provincije Noricum iz I. do V. stoljeća. Uskoro sam preselio u starim knjigama bogatiju Biskupsku knjižnjicu također u Maribor. U toj knjižnjici sam našao djelo antičnog pisca Eugippiusa »Vita sancti Severini« iz 510. godine u prijevodu s komentarom prof. dr. Bratoša Rajka iz Ljubljane. Sadržaj tog djela me je dovelo od rimskog Norica preko Napulja do samog Donjeg polja kraj Šibenika. U obiteljskoj knjižnjici moje supruge rodom iz Šibenika iznenađen našao sam rukopis djela - izvještaj o istraživanju i arheološkom iskopavanju na Grušinama na Donjem polju kraj Šibenika u godinama 1935. do 1939. šibenskog povjesničara prof. Ivana Ostojića ženinog rođaka, koje me je dovelo do crkvice sv. Lovre.

 

Proučavao sam izvješće prof. Ivana Ostojića iz Šibenika o iskopavanju kraj crkvice sv. Lovra na Grušinama posebno sve pronađene arterfakte na tom nalazištu. Povijest crkvice sv. Lovre proučavao sam sve do nedavno. 2010. godine, u ljeto  susreo sam se s novinarkom Šibenskog lista Marijom Lončar i upoznao je s mojim istaživanjima. U kolovozu iste godine bila je objavljena u Šibenskom listu reportaža Marije Lončar o mom radu »Šibenik je imao biskupa već u 6. stoljeća« (u prilogu, str. 152). U razgovoru s novinarkom najavio sam da ću pronaći ime morinjskog biskupa i ime donatora crkvice sv. Lovre na Grušinama.

 

Gotovo je nevjerojatno da se na lokaciji crkvice sv. Lovre uz sve devastacije kroz stoljeća sačuvalo pravo povijesno blago po ocjeni autora iz V. stoljeća:

- artefakt s imenom sveca sv. Florijana,

- artefakt s imenom sv. Severina, artefakti s imenima sv. Bartula, Damjana i kasnijeg zaštitnika grada Šibenika sv. Mihovila,

- artefakt s monogramom gotskog kralja Odoakara, donatora,

- artefakt s monogramom gotskog kralja Odoakara, donatora, puna verzija,

- artefakt s monogramom graditelja crkvice biskupa Mamertinusa iz Norika, u povijesnim djelima po ocjeni autora pogrešno čitano kao Viktor Martaritanus,

- artefakt s natpisom »REX«,

- artefakt s monogramom »E…NRE SEV…«, autor čita RAVENNE, prijestolnica gotskog kralja Odoakara,

- antični grob, najvjerojatnije grob gotskog kralja Odoakara,

- djelovi sarkofaga - relikvijara

- i mnogi drugi artefakti

 

Na temelju na Donjem polju nađenih najstarijih artefakata - monograma gotskog kralja Odoakara moguće je odrediti gradnju prve crkvice na Grušinama kao zavjetne crkvice gotskog kralja Odoakara (donatora)  489. godine. Dolazak izbjeglica na tu lokaciju danas nazvane Morinje godine 489. godine svjedoči i don Krsto Stošić, šibenski povjesničar, u svom djelu Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941., str. 61.

 

Slijedeće 2011. godine opet u ljetu o mojim čitanjima artefakata s Grušina upoznao sam u Šibeniku novinarku Mariju Lončar. Nije ih objavila. Kasnije sam shvatio da su objavljivanje omeli neki šibenski povjesničari s kojima se novinarka konzultirala. Tada sam shvatio da se moje pisanje ne slaže s tumačenjima nekih povjesničara, magisterijima i doktoratima o arheologiji Grušina, tumačenjima natpisa »REX« hrvatskim kraljem, datiranjem najstarijih artefakta … Postalo mi je jasno da Šibenik neće nikad objaviti ili prihvatiti  moju tezu o crkvici sv. Lovre. Svoju tezu o Morinju objavio sam u svoj trošak krajem 2011. godine kao elektronsku knjigu u Sloveniji u 50 primjeraka …. Da se nađe …… Ovo djelo koje tu objavljujem korigirano je i razšireno novim detaljima proučavanja do 2015. godine. Nije lektorirano u cjelini. Nije recenzirano da bi izbjegao utjecaj profesionalnih povjesničara.

 

 

Sv. Petar i sv. Mihovil, zaštitnik grada Šibenika, franjevački samostan

 

-----------

 

» A mi ćemo, kao u onom što prethodi, pokušati izložiti slijedeći dijelom pisano, dijelom predanje, dijelom nagađanje.«

                                                   

                                      Toma Arhiđakon, Salonitanska povijest, 13. stoljeće

 

Povijesni temelji za ovo  djelo koje autor posebno ističe:

 

- Natpis na artefaktu crkvice sv. Lovre na Grušinama kraj Šibenika, po sudu povjesničara IX.  stoljeće. Čitamo u skladu sa tumačenjem povjesničara : … animae nostrae Severinus (… naše duše Severinus). Po sudu autora natpis NRE je  monogram prijestoljice kralja Odoakara RAVENNE. Identičan monogram grada Ravenne nalazi se na kovanici iz kraja V. st.! 

 

 

------------

 

- Padre Filippo Riceputi (1667. - 1742.), Memorie di cose Dalmatiche nella storia della vita di San Giovanni Orsini vescolo di Trauscritta, Pavlović - Lucić, Zadar, 1864.:

Lorino … detto corrotamente Morino o Morigno, citta d origine antica … Duro questa sede a Morino per alquanto piu d un secolo sino all anno 640. quando con altre citta di Dalmazia distrutta anche questa, il vescovo si ritiro a Trau, che col vantaggio d essere circondata dal mare, si difese felicimento dagli Avari, crudeli autori di quell eccidio. Ivi sedettero li prelati successori sino al discendere del decimo terzo secolo, nel qual tempo la terra di Sebenico, membro ancor essa, come Trau, dell antica diocesi di Morino, principio per certe antiche regionni a pretendere di essere elevata al grado di propria citta, e che al suo clero piuttosto, che al traguriense dovesse differirsi la guirridica elezione del comune pastore. (po prof. I. Ostojiću, Krapina, prijevod str. 51.)

 

- Juraj Šižgorić Šibenčanin, De situ Illyriae et civ. Sibenici, 1487.: Inferior ager … Noricum portus ubi salis copia coficitur. … ubi noricum oppidum erat.

----------------------

 

 

Bista svećenika, povjesničara, utemeljitelja i prvog voditelja Muzeja grada Šibenika don Krste Stošića (1884. - 1944.) ispred šibenskog muzeja

 

- Don Krsto Stošić citira djelo Historia Salonitana splitskog Arhiđakona Tome iz 1266. godine. u kojem Arhiđakon Toma izvještava da je nakon što je gotski kralj Teodorik 489. g. osvojio Salonu, jedan dio Salonitana pobjegao na obalu zapadno od Solina i kod starog grada Tarione (Stari Šibenik) podigao utvrdu koja se prozvala Yadria (Stošić Krsto, Sela šibenskoga kotara, Šibenik, 1941. str. 61.).

 

------------

 

- Don Krsto Stošić: »Na solinskoj sinodi 530. g. bio je prisutan Viktor maritanski biskup (episcopus Maritanus) i misli se da je njegovo sijelo valjda u današnjem Mostaru. Drugi izvode riječ Maritanus od ilirske, mar (more), tar (tvrđava), pa misle da je to naše Morinje (Don Krsto Stošić, Sela šibenskoga kotara, Šibenik, 1941., str. 48.).«

 

---------------

- Ivan Ostojić, »Šibenik i okolica od najstarijih vremena do 12. stoljeća«, Krapina, 1972.: Tradicija činjenicu o postojanju biskupije blizu kasnijeg Šibenika nije mogla izmisliti … Tradicija nije pouzdan izvor povijesnih podataka, iako ponekad može biti odličan putokaz u rješavanju određenih povijesnih pitanja.

 

 

Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, 1266. g., splitski rukopis

 

 

Natpis na artefaktu  ET  SCI : FLOR …, natpis spominje noričkog mučenika sv. FLORIJANA  (pogubljen 304. g.), crkvica sv. Lovre, Grušine, Donje polje kraj Šibenika, po sudu povjesničara iz  IX. stoljeća

 

 

Uvod

 

Povijest crkvice sv. Lovre, Grušine, Donje polje kraj

grada Šibenika,  Dalmacija

 

 

Kraj grada Šibenika u Dalmaciji, udaljena oko 7 km jugoistočno, nalazi se na Grušinama u Donjem  polju ranogotička crkvica sv. Lovre. Crkvica je sagrađena 1387. godine na temeljima stare srušene ranokršćanske crkve, jedne ili više njih.

 

 

Slika 1. Šibenik i desno zaljev Morinje, M. Kolunić Rota, Šibenik, bakropis, detalj, Venecija, 1570. g.

 

Na tlu oko crkvice sv. Lovre izvodila su se kroz stoljeća mnoga nestručna, a kasnije i stručna iskopavanja. Mnogi artefakti bili su uništeni, mnogi otuđeni, one koji su ostali, iskopavali su i proučavali od 1935. do 1939. godine i sačuvali fra Lujo Marun, prof. Ivan  Ostojić, prof. Frano Dujmović i kasnije mnogi drugi arheolozi.

 

Slika 2. Starohrvatska crkvica sv. Lovre, 14. st., Grušine, Donje polje kraj Šibenika, po K. Stošiću spominje se prethodnica te crkve pri osnutku šibenske biskupije 1298. godine.

 

Kraj crkvice sv. Lovre pronađeni su fragmenti sarkofaga, rimska stela s antičkim natpisom i kasnije uklesanim hrvatskim pleterom, kameni fragmenti s natpisima koji spominju,  po ocjeni povjesničara, noričkog sveca i kršćanskog mučenika sv. Florijana, s imenima sv. Kuzma i Damjana, također mučenici, i sv. Lovre. Uz fragmente s prvim spomenom imena arhanđela Mihovila na šibenskom području, kasnije zaštitnika Šibenika i još jednog pretpostavljamo sveca, sačuvan je fragment s uklesanima slovima … SEV... Pronađeni su kraj crkvice i fragmenti s uklesanom riječi »…REX…«, pretpostavlja se dio naslova i imena  jednog od hrvatskih kraljeva, najvjerojatnije Petra Krešimira IV. (1058. - 1075.) ili Zvonimira (1075. - 1089.)  te mnogi fragmenti s dijelovima napisa iz IX. stolj. s pleterom iz XI. st. Pretpostavlja se da je u blizini crkvice bio u X. stoljeću i benediktinski kraljevski samostan sv. Bartula sagrađen na temeljima starog, vjerojatno također benediktinskog samostana. Samostan se spominje za posjete kralja Stjepana II. Šibeniku 1089. godine, kada je kralj tu na Donjem polju održao sabor plemstva, svećenstva i naroda. To potvrđuje u narodu više sačuvanih toponima Bartulovština i toponim Mostir (manastir). Pretpostavlja se da je tu bila i  kraljeva zadužbina u narodu nazvana Kraljevi dvori. »Mora da je tu u Morinju nekad nešto bilo …« zaključuje riječima svećenika i povjesničara D. Farlatija benediktinac prelat msgr. dr. Ivan Ostojić iz Povalja u svojoj glasovitoj knjizi Benediktinci u Hrvatskoj.

 

 

Slika 3. Grad Šibenik, Donje polje, Jadrtovac, Morinjski zaljev, Grušine i crkvica sv. Lovre

 

Marun, Dujmović i Ostojić otkrili su kraj crkvice znatan broj ranokršćanskih hrvatskih grobova iz IX.  do XV. stoljeća, tu su nađene dvije hrvatske urne iz VII. stoljeća, na gomili Martina Bumbaka tragovi raskošne rimske villae rusticae koja je bila nastanjena, zaključujemo po nađenim artefaktima, neprekidno od I. do VI. stoljeća. Sve to dokazuje gotovo kontinuirani život na tom području od I. stoljeća do danas.

 

 

Slika 4. Nadvratnik, ulomak, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika, po sudu povjesničara IX. st.

 

Svi ti nalazi oko crkvice sv. Lovre s fragmentima imena više svetaca navode na zaključak o vrlo ranoj posveti tog objekta ili objekta koji se prije tu nalazio, skupini cijelog niza svetaca i zaštitnika, kršćanskih mučenika, u ranoj građevinskoj fazi.

 

O crkvici sv. Lovre piše već Šibenčan, humanist i povjesničar, Juraj Šižgorić 1487. godine smatrajući da je tu kraj crkvice sv. Lovre bio stari norički grad Norik (danas Morinj) s morskom lukom (današnje Morinje). Šižgorić je vidio ruševine nekoliko crkava i ostatke rimske villae rusticae iz I. stoljeća. Don K. Stošić donosi podatak da se oko sadašnje crkvice sv. Lovre nalazio nekadašnji gradić Loranum.

 

 

 

Slika 5. Artefakti s Grušina, crkvica Sv. Lovre, u Gradskom muzeju u Šibeniku

 

 

 

 

 

 

 

I. Morinj i Morinje na Donjem polju

 

U Šibeniku na jadranskoj obali do danas se je sačuvala predaja o antičkom morinjskom gradu kojeg su srušili »Grci« i o morinjskom biskupu s početka VI. stoljeća:. »Odkud ovdje na Donjem polju kraj Šibenika ime Morinj i Morinje, Norik po Šižgoriću, nemoguće je objasniti«, pišu gotovo svi šibenski povjesničari. Na susjednom Gornjem polju kraj naselja Danilo (nekad rimski grad  Rider) zabilježen je i toponim Noričko brdo. Nije moguće objasniti odkud ovdje  u crkvi sv. Lovre štovanje noričkog sveca i kršćanskog mučenika sv. Florijana kojeg su ubili Rimljani 304. godine u rimskom Noriku šeststo kilometara udaljenom od Donjeg polja. Štovanje sv. Florijana mogli su u te krajeve donijeti misionari benediktinci u prvom stoljeću evangelizacije, zaključili su šibenski povjesničari. Bez odgovora je zaista zanimljivo pitanje podrijetla  više toponima koji su, pretpostavljamo, nastali iz toponima Norik : Morinj, Morinje, Noričko brdo, gradina Norilj, lokva Norilj, gradić Loranum i izvora predaje o morinjskom biskupu iz VI. stoljeća na Donjem polju. Natpis … SEV… na jednom starom kamenom fragmentu nađenom na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre šibenski povjesničari nisu objasnili - kao da tumačenje tog natpisa izbjegavaju.

 

 

Slika 6. Bogato Donje polje kraj Šibenika, zaljev Morinje

1288. godine, kada je šibenski kler tražio od pape Nikole IV. u Vatikanu osnivanje biskupije u Šibeniku i priznanje šibenskog biskupa, kler je uputio papi u Vatikan pismo da opravda nelegalan izbor biskupa u Šibeniku bez suglasnosti Vatikana. Kao glavni dokaz šibenski kler je po ocjeni povjesničara izmislio priču o postojanju morinjskog grada nedaleko od Šibenika. Navodno je taj morinjski grad negdje na početku šestog  stoljeća već imao svoju biskupiju i svog biskupa. Kad su navodno »Grci« porušili taj grad, morinjski biskup, kaptol i kler sklonili su se u obližnji castrum Šibenik. Kasnije je, tvrdili su Šibenčani, biskup otišao u jedan trogirski samostan, a nakon njegove smrti trogirski je kler uzurpirao pravo izbora morinjskog biskupa kojeg su od sada zvali trogirskim (po Dujmoviću, Spomen zbornik Šibenika, 1966. str. 96.).

 

 

Slika 7. Bogato Donje polje kraj Šibenika, u pozadini naselje Vrpolje

 

Hrvatski su povjesničari predaju o morinjskom biskupu proglasili neistinitom, a pisanje šibenskog klera o morinjskom biskupu iz VI. st. u pismu papi Nikoli IV. iz 1288. godine lažnim.

 

»Tradicija činjenicu o postojanju biskupije blizu kasnijega Šibenika nije mogla izmisliti«, zapisao je prof. Ivan Ostojić iz Šibenika 1976.  godine u svom povijesnom djelu o Šibeniku.

 

Kako autor ovog djela Janko Lipovec živi u Sloveniji, na području na kojem je nekad bio venetski (keltski), kasnije rimski Norik, to ga je potaklo pitanje odkud toponimi izvedeni iz naziva Norik na Donjem polju kraj Šibenika. Odlučio je provjeriti moguće podrijetlo više toponima Norik na tlu Donjeg polja, izvor toponima Loranum i izvor legende o morinjskom (noričkom) biskupu s početka VI. stoljeća. U Mariboru je autor pregledao u Univerzitetnoj i Biskupskoj knjižnjici svu dostupnu literaturu i zapise iz povijesti ilirskog (venetskog) -keltsko - rimskog Norika, a u Šibeniku u Gradskoj knjižnjici svu dostupnu građu o povijesti Šibenika i Donjeg polja. Od velike pomoći bio mu je arhiv i neobjavljena djela šibenskog povjesničara prof. Ivana Ostojića iz Krapine i djela benediktinca prelata msgr. dr. Ivana Ostojića iz Povalja na otoku Braču.

 

Autor je proučavajući povijesne materijale ustvrdio da svi  navedeni toponimi potvrđuju da je na Donjem polju nekad nešto bilo i kako ti toponimi potvrđuju predaju o morinjskom biskupu. Možemo postaviti tezu da je krajem petog stojeća, po predaji se to dogodilo u početku VI. stoljeća, na područje Donjeg polja zaista  doselio sa sjevera iz rimskog Norika biskup s narodom i kršćanskim klerom, osnovao biskupiju, sagradio možda samostan i bar jednu crkvicu i nazvao to područje danas zvano Donje polje ili njegov dio imenom svoje stare domovine Norik. Moramo primjetiti da je latinski jezik bio službeni jezik na području cijele goleme rimske države, da se u provincijama govorio vulgarni latinski i tako jezične barijere među provincijama nisu postojale.

 

 

Slika 8. Bogato Donje polje, u pozadini crkvica sv. Lovre

II. Rimska provincija Norik (Noricum Romanum)

 

Provincija Norik je u rimsko doba obuhvaćala krajeve u današnjoj Sloveniji i Austriji (Koruška i Štajerska), dijelove Bavarske do Salzburga i Dunava. U početku je Norik bio kraljestvo Veneta i Kelta (Regnum Noricum) koje su Rimljani priključili oko 15. godine prije Kr. svojoj državi kao provinciju Noricum. Stanovništvo se u gradovima kroz stoljeća romaniziralo. Zemlja je bila bogata rudnim bogatstvom, željezom i zlatom, naročito je bilo poznato noričko željezo. Rim je podijelio provinciju Norik na Noricum Ripense (sjeverni) i Noricum Mediterraneum (južni). Glavni grad Norika bila je prije dolaska Rimljana Noreja negdje na Gosposvetskom polju u današnjoj austrijskoj Koruškoj, za vrijeme Rimljana Virunum na Gosposvetskom polju. Glavni grad Norika Ripense bio je Ovilava (danas Wels), glavni grad Noricum Mediterraneum bio je Virunum. Rimsko vojno zapovjedništvo bilo je u Lauriacumu (ilirski-keltski Lorahha, danas Lorch kraj Ennsa, Austrija).  Na području današnje Slovenije bili su u sastavu Norika od većih gradova Emona (danas Ljubljana), Celeia (danas Celje) kovnica novca, oba kasnije u sastavu provincije Panonije i Poetovio (Petoviona, danas Ptuj). Kao rimska provincija održao se Norik do kraja VI. st. kad ga osvajaju germanska plemena.

 

 

Slika 9. Provincija Noricum Ripense - Sjeverni Norik (po Grafenaueru), V. stoljeće

Zbog provala neprijateljskih germanskih plemena sa sjevera u Norik počeli su krajem IV. i u V. stoljeću napuštati Norik Romani i romanizirani  starosjedioci Veneti i Kelti i seliti prema jugu u Italiju. U Italiju selili su također kršćanski kler, biskupi i biskupije gradova tada djelomično pokršćenog Norika. Sjeverni Norik (Noricum Ripense) bio je službeno napušten već 488. godine. Te velike selidbe romanskog i romaniziranog stanovništva u Italiju nastavljale su se sve do kraja VI. stoljeća kad su na Norik nasrnuli Avari i Slaveni.

 

 

Slika 10. Norički novac u obliku zdjelice, Regnum Noricum, prije Kr., na novcu norički konj, autohtona vrsta konja koja se u Sloveniji sačuvala do danas. Kovnica u Celeii (danas Celje)

 

 

 

Slika 11. Zlatnik, solidus iz vremena gotskog kralja Odoakara (kralj 476. - 493.)

 

Poznato je da su norički biskupi i biskupije krajem V. i cijelo VI. stoljeće  sa skupinama vjernika napuštali područje Poetovia (Petoviona, Ptuj), Celeie (Celja), Emone (Ljubljane), Virunuma, Teurnije, Aguntuma … i naseljavali okolicu današnjih gradova Buje, Kopar i obalu do Novigrada. Današnji Novigrad u Istri osnovali su novi stanovnici iz Norika i nazvali ga u spomen starog grada Emone u Emoniu (Mala Emona, Istarska Emona). Sedamdesetih godina VI. stoljeća pobjegao je biskup iz Poetovia.  Emonu i Virunum na Gosposvetskom polju crkvene vlasti napustile su 580. godine, konačno su 590. godine napustile i Teurniju i Aguntum. Ta naseljavanja iz Norika nisu odobravale istarske crkvene vlasti pa su potjerale iz Emonie posljednjeg panonskog biskupa zvanog Johannes. Biskup je tada otišao čak na Siciliju. Svoje podanike prepustio je istarskoj nadbiskupiji pa su ti vjernici 599. godine zbog bjede zamolili papu za pomoć. 546. godine bilježimo naziv Norik za grad Poetovio (Ptuj) ali se novo ime nije održalo (Zgodovine slovenskega naroda, B. Grafenauer, 1954., str. 81.).

 

Sve do VII. stoljeća harala su po Noriku germanska, kasnije i slavenska plemena. Iz 591. godine sačuvana je okružnica pape Grgura svim biskupima u Iliriku s pozivom da gostoljubivo prime i ugoste one biskupe koje je iz njihovih sijela izagnalo neprijateljsko bjesnilo (Klajić, Povijest Hrvata).

 

 

Slika 12. Noricum Mediterraneum - Južni Norik, po Tomažiču, V. stoljeće

 

 

 

 

 

III. Eksodus Romana iz  noričkog grada Lauriacuma (vendsko-keltski Lorahha, danas Lorch kraj Ennsa,  Noricum Ripense) 488. godine

 

O eksodusu Romana iz grada Lauriacuma u Noriku Ripense (Sjeverni Norik) 488. godine sačuvala su se svjedočanstva svećenika Eugippija u djelu Život sv. Severina koje je Eugippije napisao oko 510. godine. Svećenik Eugippije bio je sam sudionik eksodusa Romana. Djelovao je krajem petog stoljeća u noričkom gradu Lauriacumu u vrijeme biskupa Constancija i u vrijeme djelovanja opata, kasnije sveca svećenika Severina.  Grad Lauriacum nalazio se na sjeveru Norika, bio je biskupski grad s bazilikom posvećenom sv. Lovri (Ecclessio St. Laurentii), s većom rimskom vojnom posadom i zaštićen gradskim zidinama.

 

 

 

Slika 13. Grad Lauriacum, Noricum Ripense (danas Lorch kraj Ennsa u Austriji) u rimska vremena, V. stoljeće, rekonstrukcija vojnog i civilnog predjela

 

U Lauriacumu je početkom četvrtog stoljeća stolovao rimski carski namjesnik za Norik Akvilinij. 304. godine, za vrijeme rimskog cara Diokleciana i proganjanja kršćana u Lauriacumu, prilikom pokušaja spašavanja oko četrdeset kršćana, kasnije mučenika, bio je uhićen, mučen i ubijen rimski tribun Florijan, vođa ureda carskog namjesnika. Za to djelo i mučeničku pogibiju bio je proglašen svetim. Danas ga držimo zaštitnikom od požara, a proglašen je i zaštitnikom Austrije. 

 

Slika 14. Grad Lorch - Enns, Austrija,  danas,

 

Sredinom petog stoljeća provincija Norik a posebno grad Lauriacum bili su izloženi jakim provalama germanskih plemena sa sjevera. Oko 476. godine napustila je grad Lauriacum rimska vojna posada. Svećenik Severinus organizirao je obranu nebranjenog grada, uveo izbjeglim Romanima karitativnu pomoć u hrani i odjeći, spašavao i otkupljivao zarobljene Romane i uspješno pregovarao s gotskim vladarima.

 

 

Slika 15. Sv. Severin (410. - 482.) zaštitnik Bavarske i Beča, zarobljenika, vinogradara, tkalaca platna i čokota vinove loze

Zabilježeno je da je Severinus proricao kasnijem gotskom i rimskom kralju Odoakaru (Odovacaru), dok je taj još bio vojnik, kraljevsko imenovanje. To proročanstvo je približilo kasnijeg kralja Odoakara i svećenika Severinusa. Severinus je u Noriku sagradio više kršćanskih samostana.  Nikad nije htio prihvatiti biskupsku čast. Bio je naprosto sve u jednoj osobi, svećenik - asket, propovjednik, dušebrižnik, vođa naroda, vjerski vođa organizator i državnik s velikim autoritetom. Sve do svoje smrti 482. godine uspio je pametnom i lukavom politikom i pregovaranjem s germanskim vladarima obraniti grad Lauriacum i veliki dio sjevernog Norika te spasiti Romane zarobljeništva, gladi i smrti. Prije svoje smrti u gradu Favianis kraj Lauriacuma predvidio je veliki eksodus Noričana i Romana prema jugu Italije, a svoje najbliže suradnike zavjetovao je da tada ponesu u Italiju njegovo mrtvo tijelo. U najtežim trenucima za stanovništvo Lauriacuma umro je 488. godine i biskup Lauriacuma Constancius. Njega je naslijedio Mamertinus, tribun iz bližnjeg grada Favianisa. Mamertinus postaje biskup nakon smrti Constanciusa, po sudu povjesničara u nekom nepoznatom gradu.

 

 

Slika 16. Gotski kralj Odoakar u posjeti svećeniku Severinu uz kojega ga je vezalo duboko poštovanje i prijateljstvo, freska Leopolda Kupelwiesera (1796.-1862.), austrijski parlament u Beču

 

Gotski kralj Odoakar koji je 476. godine zauzeo Rim, s prestolja  zbacio zadnjeg rimskog cara Romula te se sam proglasio kraljem, naredio je 488. godine evakuaciju romanskog stanovništva iz sjevernog Norika u južnu Italiju. Tako se je obistinilo još jedno od mnogih proročanstava Severina. Pripremu evakuacije vodio je Odoakrov brat Hunwulf (Onoulfus), a evakuaciju kraljev namjesnik Pierius, visoki Odoakarov vojni i politički dužnosnik, u pratnji kolone bila je i kraljeva vojska.  Svećenik imenom Lucillus ispunio je Severinov zavjet, u Favianisu su iskopali Severinovo tjelo te ga ponijeli na jug Italije. Eugippij, i sam sudionik evakuacije, opisuje eksodus izbjeglica i  legendu da je mrtvo tijelo Severina i nakon šest godina ostalo potpuno sačuvano i netaknuto iako nije bilo balzamirano.

 

 

Slika 17. Eksodus Noričana i Romana iz sjevernog Norika i grada Lauriacuma u južnu Italiju 488. godine (M. Schmeiss, Povijest Austrougarske monarhije, 1878.).

 

Dugačka kolona Noričana i Romana sa Severinovim tijelom uputila se iz Lauriacuma  prema jugu Italije. Na poziv neke »tajnovite čestite dame Barbarie«, piše Eugippij, kolona izbeglih Noričana i Romana noseći Severinovo  tijelo krenula je prema Napulju. Najvjerojatnije su krenuli putem Savarije (danas Szombathely, Mađarska) preko Poetovia i Emone do Italije. Čestita dama Barbaria darovala je zemlje i  naredila sagraditi grobnicu mauzolej za Severina kraj Napulja. Pretpostavlja se da je napolitanska čestita dama Barbaria bila majka posljednjeg rimskog cara Romula Augusta rođena u Poetoviu (danas Ptuj) u tadašnjem Noriku. Severina su pokopali u gradiću Lucullanum u samostanu kraj Napulja. Od 1807. godine Severin, u međuvremenu proglašen svetim, počiva u benediktinskom samostanu u Frattamaggiore kraj Napulja u Kaptaniji.

 

Slika  18. Put Poetovio - Celeia - Emona, Tabula Peutingeriana, detalj

 

Dio svećenstva iz duge kolone izbjeglica iz Norika, izvještava Eugippij, našao je smještaj u samostanu u Lucullanumu (castrum Lucullanum) kraj Napulja, ostali svećenici i izbjeglice »naselile su se u raznim krajevima Italije«. Nije zabilježeno gdje.

 

Slika 19. Žena iz Norica, 2. stoljeće, Dhovše (Lendorf), Austrija

IV. Arheološki nalazi na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre, Donje polje, Šibenik

 

 

Slika 20. Tlocrt crkvice sv. Lovre na Grušinama, prof. Ostojić, Dnevnik iskopavanja, 1937. g.

 

Šibenski povjesničar don Krsto Stošić piše u svom povijesnom djelu »Sela šibenskog kotora«, 1941. godine da je kraj crkvice  sv. Lovre na Donjem polju neki stranac 1888. godine otkrio i brodom odvezao iz Šibenika veću mramornu ploču s natpisom. Ne zna se gdje je ona završila. O nađenim drevnim iskopinama u blizini crkvice sv. Lovre na Grušinama prvi izvještava don F. Bulić 1896. godine: »U Šibenskom polju kraj crkvice sv. Lovre našao sam veliki komad lijepo izrađenog sarkofaga iz naše davnije dobe i nekoliko manjih ….« (Starohrvatska prosvjeta, II/3. Knin, 1896.). Po kazivanju don Stošića 1892. godine  Šibenčan fra Lujo Marun pregledavao je groblje oko crkvice sv. Lovre i naišao na dijelove starohrvatskog sarkofaga 1900.  godine. S istog groblja uzeta je, a potom je nestala, antička ploča s reljefom. Povjesničar Šibenčan prof. Ivan Ostojić zabilježio je da su seljaci iz susjednog naselja Jadrtovca 1935. godine iskopali kraj crkvice sv. Lovre neke fragmente stare crkve i razlupane uništili upotrijebivši ih kao prosti materijal za gradnju svojih domova. Neposredno kraj Jadrtovca radnici su prije drugog svjetskog rata gradeći cestu našli nekoliko rimskih grobova pokrivenih tegulom i nekoliko fragmenata od mramora, vjerojatno ostataka nekog svetišta. Fragmente su radnici ugradili u cestu. Tako su propali možda najdragoceniji epigrafski ulomci.

 

Don Krsto Stošić citira u navedenom djelu na str. 48. i vrlo zanimljiv podatak kojeg je donio poznati šibenski humanist Juraj Šižgorić 1487. godine: »Morinje je bilo norički grad«.  Stošić nastavlja tu Šižgorićevu  konstataciju  te je potvrđuje zaista interesantnom tvrdnjom: »Doista se našao mali i jedini grob u sadašnjoj crkvi sv. Lovre na onom mjestu s pleternom ornamentikom i natpisom: S:CTI FLOR … Ovo je prvi put, da se u našoj staroj povijesti spominje norički svetac sv. Florijan …«. Don Stošić, koji je osobno pratio iskopavanja oko crkvice sv. Lovre, povezuje dakle Morinje kao norički grad i sv. Florijana kao  noričkog sveca. Na jednom drugom mjestu (str. 50) ocjenjuje Stošić ulomak s natpisom nađen na Grušinama »kršć. rimskoj dobi« (današnja istraživanja smještaju taj natpis u ranohrvatsko doba).

 

 

Slika 21. Ranohrvatski grobovi kraj crkvice sv. Lovre, Grušine

 

O crkvici sv. Lovre na Donjem Polju piše i šibenski humanist Juraj Šižgorić u svom djelu »De situ Illyriae et civitate Sibenici« godine 1487. smatrajući da je tu bio stari norički grad Norik s morskom lukom (današnji Morinj i Morinje). Juraj Šižgorić 1487. godine piše da je u Morinju vidio ruševine starohrvatske crkve, nedaleko od crkve i rimsku villu rusticu iz I. vijeka po Kr. (koja je službeno istraživana od 1935. g.). Zgrada da je zapremala prostor 14x12 m, jedan se zid pružao još 13 m, u jednom je prostoru bio mozaik od bijelih kamenčića i kupaonica s opekama … (po don Stošiću).

 

Don Stošić donosi podatak da se oko sadašnje crkvice sv. Lovre nalazio nekadašnji gradić Loranum. Splitski povjesničar Grga Novak smješta gradić Loranum nešto sjevernije u današnje naselje Vrpolje (Vrhpolje), što bi moglo biti vjerojatnije. Naziv Morinj bi mogao biti ime  naselja kraj mora i  luke, a Loranum ime grada na kopnu. Tu se, po Stošiću, moramo zaustaviti kod jednog detalja u Šižgorićevom pisanju 1487. godine: »Morinj (Morinje) je bio norički grad (po Šižgoriću »noricum oppidum, noricum portus«).« Taj sitni detalj je izgleda promakao svima koji su proučavali Šižgorićevo pisanje. Nakon više od petsto godina pitamo se šta znaći  pridjev norički (pisano s malim početnim slovom) u Šižgorićevom tekstu: grad (luka) kojeg su sagradili Noričani ili grad (luka) u kojem žive Noričani. Bez takvog tumačenja - točnog definiranja čini se da pridjevi norički nemaju smisla uz samo ime šibenskog Morinja. Šižgorić piše imena gradova i naselja uvijek velikim početnim slovima (… in portu Sibenici ali noricum portus, noricum oppidum).

 

Od 1935. do 1939. godine izvodila su se stručna iskopavanja na lokaciji Grušine oko crkvice sv. Lovre i susjednoj villi rustici. 1953. godine ponovo je na toj lokaciji pronađeno nekoliko predromaničkih ulomaka. 1977. godine šibenski povjesničar Z. Gunjača pronašao je kraj crkvice sv. Lovre još važna dva predromanička ulomka. Od 1995. do 1997. godine istražena su na istoj lokaciji još 53 starohrvatska groba, nađene su dvije starohrvatske urne.

 

Po ocjeni povjesničara, prilikom iskopavanja starohrvatskih grobova kraj crkvice sv. Lovre nađeno je vrlo malo sačuvanih grobnih, većinom metalnih dodataka. Mnogi grobni dodaci bili su zbog preuređivanja groblja otuđeni ili uništeni, a grobovi možda i kroz ratove oskrvnjivani. Ostojić u svom Izvještaju o izkopavanju na lokaciji Grušine iz 1972. godine, str. 52. izvještava » o nađenim metalnim predmetima iz starohrvatskih grobova na groblju sv. Lovre«. U zaista skromnom spisku Ostojić nabraja 23 predmeta. Među tim predmetima našu pozornost privukla je brončana naušnica pod brojem 7. Splitski povjesničar Karaman, piše Ostojić, ocjenio je da ovaj tip naušnica pripada  karantansko-keltaškom tipu naušnica, dakle području rimskog Norika. Ta ocjena mogla bi biti jedan od ključnih potvrda teze koju želimo predstaviti u slijedećem izlaganju jer je taj grobni dodatak  mogao pripadati stanovnici koja možda nije bila iz tih krajeva. Moramo spomenuti i pisanje prof. Zlatka Gunjače u Spomen zborniku Šibenik 1976. godine, str. 51. koji također drži nalaz brončane naušnice karantansko-keltaškog tipa iznimno važnim: » … jedna brončana karičica s pet petlji o koju je obješen isti toliki broj privjesaka načinjenih od spletene brončane žice. Ovu posljednju donio je Karaman na skupnoj fotografiji s legendom »naušnice karantansko-keltaškog tipa u kninskom muzeju«. Zahvaljujući Ostojićevom crtežu i nekim drugim podacima uspio sam je prepoznati.« Doznali smo da se u kninskom muzeju nalazi još jedna drevna naušnica istog izvora a moguće je da je ta prenesena u Gradski muzej Šibenika.

 

                            

 

Slika 22. Karantansko - keltaška naušnica, gradski muzej Šibenik

 

 

 

 

 

 

 

 

V. Ranosrednjovjekovni natpisi nađeni na lokaciji crkvice sv. Lovre na Grušinama  

 

Predhrvatsko razdobje (autorova ocjena):

 

1. Stela - nadvratnik

 

                             

 

Slika 23.  Antička stela iz Ridera, Grušine kraj Šibenika

 

Antička stela - nadvratnik, I. stoljeće, oštećena požarom, upotrebljena u prvoj fazi kao menza oltara u crkvici na Grušinama, u kasnijoj fazi kao nosač vratnice što svjedoče dvije velike rupe za uglavljivanje osovine. Na rimskoj  steli sačuvan je natpis …RAECIO EVMOLPO … možda ime vlasnika villae rusticae na Grušinama (po Ostojiću). Autor drži da je napis na steli dativ od RAETIUS EUMOLPUS (Raetius - stanovnik Raetiae, pokrajine u severnoj Italiji, Eumolpus - Eumolpos, gr. mitologija, sin Pozejdona i Cione). Kao nadvratnik u drugoj fazi stela je ornamentirana troplutom pletenicom. Ponovo je ugrađena po drugi put pa je na poleđini stele uklesan natpis … BORTOLO … (Ostojić 1972.,  Z. Gunjača, 1976.). Rimska stela najvjerojatnije potječe iz današnjeg Danila, naselja nekoliko kilometara istočnije od Donjeg Polja, na Gornjem Polju. Tu se nekada  nalazio ilirski kasnije rimski grad Rider. Tragovi oštećenja požarom na steli vjerojatno svjedoče da je stela doživjela prvo uništenje crkvice paležom sredinom sedmog stoljeća od Avara i Slavena.

 

 

2. Ulomak arhitrava

 

 

Slika 24. Ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne ograde s ukrasom kuka i stiliziranih dvoplutih arkada (Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996), po ocjeni autora kraj V. stoljeća, po ocjeni povjesničara IX. stoljeće. Na fragmentu je uklesan natpis …E - NRE - SEV ….).   Povjesničari tumače samo uklesani tekst »… animae nostrae Sev…« Autor čita po tumačenju povjesničara skraćenicu »NRE« kao »nostrae«: … animae nostrae Severinus.   Pretpostavljamo da napis spominje noričkog svećenika iz V. stoljeća Severinusa, kasnije sv. Severina. Napomenimo da u doba nastanka tog napisa (kraj V. stoljeća) Severinus još nije bio proglašen svecem pa je zato izostao »SCI«.  Autor predpostavlja da je navedeni natpis monogram imena prijestolnice kralja Odoakara RAVENNE i  čita:  ….. INCOLAE RAVENNAE SEVERINO …. (… stanovnici Ravene Severinu …).

 

Tabela I. Usporedba natpisa uklesanog na artefaktu nađenom na lokaciji Grušine i monograma kovnice novca Ravenne (prijestolnica kralja Odoakara na Jadranski obali)  na kovanici gotskog kralja Odoakara, kraj V. stoljeća

 

 

 

 

    

 

 

 

Kovanice s monogramom kovnice novca Ravenne, detalj natpisa uklesanog na artefaktu sa Grušina, usporedba slova »A« na jednom drugom artefaktu također sa Grušina i slova »A« monograma kovnice na kovanici, sve V. stoljeće po sudu autora.

 

 

 

 

 

3. Ulomak arhitrava

 

Najpoznatiji, istaknut i sporan (po službenom tumačenju) artefakt sa Grušina

 

 

 

Slika 25. Ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne ograde s ukrasom kuka i nizom stiliziranih dvoplutih arkada, (K. Stošić, 1941., I. Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.), po ocjeni autora kraj V. stoljeća, po ocjeni povjesničara IX. stoljeće. Na fragmentu je uklesan natpis  …S(?) . REX…, po sudu autora naslov »REX« (kralj) odnosi se na gotskog kralja ODOAKARa (476. - 493.). 

 

 

 

 

 

 

4. Ulomak arhitrava

 

Izgubljeni artefakt prilikom bombardiranja Šibenika u II. svjetskom ratu

 

 

 

Slika 26. Izgubljeni  (?) ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne ograde (Stošić 1941., Ostojić 1972., V. Delonga 1996.), po ocjeni autora kraj V. stoljeća, po ocjeni povjesničara  IX.  stoljeće,  na fragmentu su uklesana  slova              … O V A …              Povjesničari ne tumače značenje uklesanih slova. Po autorovom sudu slova daju zajedno sa natpisom REX titulu i ime gotskog kralja ODOVACAR-a (Odoakar, 476. - 493.). Taj tip monograma je skraćena verzija imena kralja, čitamo Odovac. Ulomak je izgubljen za vrijeme drugog svjetskog rata. Nije nužno da na artefaktu fali na kraju slovo D ali je moguće.

 

 

Tabela II. Usporedba artefakta sa Grušina, Donje polje kraj Šibenika i kovanica gotskog kralja ODOAKARA (476. - 493.). Artefakt pronađen na Grušinama - crkvica sv. Lovre, izgubljen za vrijeme bombardiranja Šibenika u II. svj. ratu. Sačuvana samo fotografija artefakta svećenika L. Maruna i skica istoga po Ostojiću. Autor datira artefakt u kraj V. stoljeća, monogram na artefaktu pripisuje autor gotskom kralju Odoakaru.

 

 

 

  

 

Skraćena verzija monograma gotskog kralja – ODOVAC  (slovo C u D) na kovanicama

 

 

 

5. Ulomak arhitrava

 

 

Slika 27. Ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne pregrade s ukrasom kuka i nizom stiliziranih dvoplutih arkada (Ostojić, 1972., Z. Gunjača, 1976., V. Delonga, 1996.),  po ocjeni autora kraj V. stoljeća, po ocjeni povjesničara IX. stoljeće. Na fragmentu je nespretno uklesan natpis … R A O V …   Povjesničari ne tumače značenje uklesanih slova.  Pretpostavljamo da uklesana slova, koje je na gornji sačuvani ulomak arhitrava uklesao drevni očito neizkusan klesar, predstavljaju inicijale gotskog kralja Odoakara (Odovacara). Autor čita: ODOVACAR (476. - 493.). Taj tip monograma je puna verzija s cijelim imenom kralja.

 

 

 

 

 

Slika 28. Monogram na artefaktu sa Grušina, autor čita ODOVACAR:

 

slovo D u  slovu R

slovo C u slovu D

 

 

 

Tabela III. Usporedba natpisa na artefaktu nađenom na lokaciji Grušine kraj Šibenika i punog monograma gotskog kralja Odoakara na kovanici istog kralja, sve V. stoljeće po sudu autora

 

ROAVD - ODOVACAR (na kovanici - slovo C u D)

 

ROAV - ODOVACAR  (na artefaktu - slovo D u R, slovo C u D), nije nužno da na kraju natpisa fali slovo D ali je moguće.

 

 

 

     

             

 

Puna verzija monograma gotskog kralja - ODOVACAR na kovanici (slovo »C« u slovu »R« ili  »D«, slovo »O« u slovu »D«)

 Ulomak arhitrava

 

 

 

 

 

Slika 29. Natpis na  ulomku arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika (V. Delonga, 1996.)

 

Ulomak arhitrava oltarne pregrade s ukrasom kuka i nizom stiliziranih dvoplutih arkada (Ostojić 1972., V. Delonga, 1996.). Po ocjeni autora kraj V. stoljeće, po ocjeni povjesničara IX. stoljeće. Na fragmentu uklesana slova… »VI« …. Iza VI po autorovom sudu tragovi slova »M«. Povjesničari ne tumače značenje uklesanih slova. Po ocjeni autora  uklesana su slova »VI«i »M« možda inicijali (monogram) morinjskog biskupa Victora Martaritanskog (Mamertinusa) koji je po tezi autora vodio izgradnju prve crkvice na Grušinama nakon 489.  godine. Ocjenjujemo da je slova »VI« i M« klesao isti klesar kao i slova »OVA« na izgubljenom artefaltu (slika 26.).

 

 

 

 

7. Ulomak arhitrava

 

 

 

Slika 30. Ulomak arhitrava,  crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne pregrade nekad s ukrasom kuka i nizom stiliziranih dvoplutih arkada (V. Delonga 1996.), po ocjeni autora kraj V. stoljeća, po ocjeni povjesničara IX. stoljeće,  na fragmentu su   kuke i natpis otklesani. 

 

    

8. Ulomak arhitrava

 

 

 

Slika 31.  Ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne pregrade, natpisno polje nedostaje, na poleđini kasnije uklesana tropluta mreža, ( Z. Gunjača, 1976.), autor uvrstava ulomak u sam kraj petog stoljeća.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

9.  Ulomak arhitrava

 

 

 

Slika 32. Ulomak arhitrava, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak arhitrava oltarne pregrade, kut s dva lica. V. Delonga uvrštava ulomak u sredinu 11. st., autor uvrštava ulomak u sam kraj petog stoljeća. Slovo O je identično obliku slova O na ulomku slika br. 28. Natpis glasi …ITIO  /  ANI … Natpis nije moguće definirati, možda možemo desni natpis čitati ANIMAE - duše.

 

 

 

 

 Hrvatsko razdoblje:

 

10. Ulomak luka oltarne ograde

 

 

Slika 33. Ulomak luka oltarne pregrade, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

Ulomak luka oltarne pregrade s ukrasnim nizom kuka (I. Ostojić, 1972., Z. Gunjača. 1976., V. Delonga. 1996.), na ovom fragmentu uklesana je godina … SIMO XVII IN …  Ovaj tako važan fragment razbijen je baš tako nesretno, da se ne može ustanoviti  datum jer je početak … SIMO neodređen i može se odnositi na razne godine. Po sudu dr. Vedrane Delonga luk oltarne pregrade potječe iz 60-ih i 70-ih godina IX. stoljeća, iz godine gradnje druge nove crkvice na Grušinama.

 

 

 

 

 

 

 

 

11. Ulomak luka oltarne pregrade

 

 

 

Slika 34. Ulomak luka oltarne pregrade, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika

 

 

Ulomak oltarne pregrade s ukrasnim nizom kuka (I. Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.),  na fragmentu je uklesan natpis …ET  SCI : FLOR …, po sudu povjesničara najvjerojatnije iz godine gradnje druge nove crkve početkom IX. stoljeća. Natpis spominje noričkog mučenika sv. Florijana.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

12. Luk i arhitrav oltarne pregrade

 

 

 

 

Slika 35.  Arhitrav i luk oltarne pregrade, crkvica sv. Lovre, Grušine na Donjem polju

 

Manji završni kraj lijevog arhitrava i lijevi kraj luka spojenog od dva ulomka (Ostojić, 1972,. V. Delonga, 1996.).  Arhitrav nosi tropojasnu kompoziciju s velikim žljebljenim kukama u gornjem pojasu i natpisnim poljem po sredini te troplutom pletenico na dnu. Ukrasnu pak kompoziciju luka tvori niz kuka na vanjskom rubu i polje s natpisom. Povjesničari čitaju kompoziciju … tEMporiBUS DOMNO D …« Taj natpis sadrži djelomično sačuvani tekst koji možda obilježava vrijeme vladanja kneza DOMAGOJA (oko 864. - 876., V. Delonga, 1996.). Ostojić čita uklesani napis kao »Domino Deo«.

 

Kompozicija se sastoji iz lijevog starijeg preklesanog ulomka arhitrava s kukama i dvaju mlađih kasnije klesanih ulomka na kojima su uklesane identične kuke. Ako je datacija dr. Delonge točna (doba kneza Domagoja), kompozicija potvrđuje da su ulomci s kukama koje predstavljamo (slike 23. do 29.) stariji (po sudu autora kraj V. stoljeća) od ulomaka s kasnije uklesanim identičnim kukama (po V. Delonga kraj IX. stoljeća). Šibenski povjesničari čitaju godinu na ulomku sl. 35. iste datacije kao »817. ili 917. ili 1017.«   »Kuke su na tom luku znatno rustičnije izvedbe od onih na arhitravu, iako je vidljivo da se majstor  koji je klesao luk ugledao na kuke arhitrava nastojeći ih što više približiti uzoru.« (Jakšić, Krnčević, Predromanički reljefi …, Starorohrvatska prosvjeta, III-3/1997., str. 109.). Zar nije navedena ocjena različitih starosti triju artefakta potvrda da artefakti oltarne pregrade (slike 23. do 28.) potjeću iz kraja petog stoljeća?

 

Kompozicija triju po starosti različitih ulomaka  potvrđuje našu tezu o gradnji prve crkvice na Grušinama nakon godine 489. (dolazak novih stanovnika iz Norika na Donje polje) i gradnju druge crkvice u doba Domagoja (IX. stoljeće).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

13. Ulomak oltarne pregrade ili trijumfalnog  luka apside

 

 

 

Slika 36. Artefakti iz Grušina u Gradskom muzeju u Šibeniku

Skica br.1

 

Skica br. 2

 

Slika 37. Dio luka oltarne pregrade ili trijumfalnog luka apside, crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika (originalne skice Ostojić, 1972.)

 

Luk oltarne pregrade ili trijumfalni luk apside ukrašen ornamentom jednostavnih listova (K. Stošić, 1941., Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.),   Sačuvan natpis povjesničari čitaju … RVITV …, RESTAVRVIMUS E … INPLICIMVS … ISCOR COSME T DAMIA ET LAVRENTII. Natpis najvjerojatnije svjedoči obnovu druge crkvice iz IX. stoljeća po sudu dr. V. Delonga. Obnova bi se mogla dogoditi i u XI. stoljeću. Tom prilikom bila su najvjerojatnije pridodana u natpisu  i imena domaćih svetaca Cosme i Damiana. 

 

 

14. Djelovi ranokršćanskog sarkofaga ili kamenice

 

 

Skica br. 1

 

Skica br. 2

 

Skica br. 3

 

Slika 38. Djelovi ranokršćanskog sarkofaga (tumačenje po Ostojiću) ili kamenice,  Grušine kraj Šibenika, po sudu povjesnićara IX. st. (originalne skice Ostojić, 1972., Delonga, 1996.).

 

                                           ---------------------

 

Šibenčan, povjesničar Zlatko Gunjača, u poslijeratnim godinama direktor Muzeja u Šibeniku, u svom referatu Novija i neobjavljena istraživanja u Dalmaciji u Vodicama 1976. godine na stranici 76. iznosi zapis o iskopavanjima kod crkvice sv. Lovre na Grušinama: »Čini se da je ova kasno srednjevjekovna građevina sjela na ostatke starijeg sakralnog objekta iz starohrvatskog vremena, a osnovano je pretpostaviti da je starohrvatskoj crkvici predhodila starokršćanska. Od tih ranijih zdanja dosada nisu pronađeni građevinski ostaci osim jedne arhitektonske česti, ali nam o njihovom postojanju govore brojni ulomci kamenog namještaja ukrašenog pleternim ornamentom, odnosno nekoliko fragmenata tipičnim za starokršćansko doba.«

 

 

Drugi sačuvani ulomci iz crkve s Grušina, a ima ih mnogo, koji po autorovom sudu nisu relevantni u ovoj tezi, nisu obuhvaćeni.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VI. Predaja o morinjskom biskupu na Morinju kraj Šibenika, početak VI. stoljeća

 

 

 

 Slika 39. Crkvica sv. Lovre, Grušine, Donje polje kraj Šibenika

 

Trogirski povjesničar Ivan Lucić Trogiranin, otac hrvatske historiografije (1604. Trogir - 1679. Rim) objavio je 1673. godine u Veneciji djelo »Povijesna svjedočanstva o Trogiru« (Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau). U tom povijesnom djelu Lucić citira pismo pape Nikole IV. iz 1289. godine: »Šibenčani, utekavši se Rimu, dobiše od Nikole IV. jedan breve slijedećeg sadržaja koji su donijeli u Split. Nađen je u arhivu sv. Keršovana u Zadru: … Nikola papa, sluga slugu božjih časnom bratu … biskupu ninskom i drugim sinovima … Kaptol crkve morinjske u Dalmaciji, koji vele da se nalazi kod crkve šibenskog kaštela, morinjske dijeceze, svojom nas molbom obavijesti da se, nakon što su grčki razkolnici razrušili morinjski grad, dobre uspomene morinjski biskup koji je vladao u to vrijeme kao i rečeni kaptol i kler istog grada preseliše u šibenski kaštel za koji se zna da se nalazio blizu spomenutog grada, gdje se kaptol zadržao dugo vremena i još sada se tamo nalazi, a rečeni se biskup povukao u neki samostan koji se nalazi u selu koje se zove Trogir i u tom je selu dočekao svoj posljednji dan. Međutim, kako je rečena crkva morinjska nakon smrti spomenutog biskupa dugo ostala ispražnjena, jer se spomenuti kaptol rečene crkve nije brinuo da sebi priskrbi biskupa, klerici spomenutog sela Trogira prisvajajući sebi pravo da izaberu sebi nasljednika rečenog biskupa, izabraše kako govorahu, biskupa. Konačno je u raznim vremenima koja su slijedila, spomenuti morinjski kaptol izabrao biskupa i u vezi s potvrdom ovog izbora tražio je od apostolske stolice razna pisma u kojima taj kaptol  sebe naziva kaptolom šibenske crkve tvrdeći da su spomenuti izbor održali u istoj šibenskoj crkvi koja je bila bez svog pastira, iako nijedan izbor uslijed raznih slučajeva nije bio potvrđen. (Prijevod J. Stipičić, I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, Čakavski sabor, Split, 1979.)«. Teški i često krvavi stogodišnji sukob između šibenskog i trogirskog puka i klera zbog biskupa i biskupije treba biti riješen, odluči papa Nikola IV. pa su Trogirani po papinskoj zapovjedi dobili zaduženje za šest mjeseci odgovoriti na pismo. Iako su trogirska biskupija i splitska nadbiskupija poduzele niz mjera da biskupiju zadrže u Trogiru, dugogodišnji spor je bio riješen tek kad su Šibenčani primili od pape Bonifacija VIII. bulu 1298. godine u kojoj papa podijeljuje Šibeniku civitet - proglašava ga gradom i biskupiju u gradu. »Papa je to učinio tek nakon što se za šibensku biskupiju kod njega osobno zauzela sicilijska kraljica Marija i knez Juraj  I. Šubić Bribirski. ( S. Grubišić, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik, 1974.).«

 

U svom djelu iz 1673. godine Ivan Lucić, i sam Trogiranin, proglasio je sadržaj pisma Šibenčana i šibenskog klera papi i tvrdnju Šibenčana o morinjskom biskupu iz 1288. godine bez ikakvog dokazala za svoju tvrdnju lažnim. Njegovo pisanje preuzeli su gotovo svi kasniji povjesničari - sve do danas: »Ova čitava priča o Morinju i bivšoj biskupiji nema nikakve povijesne podloge te je posve izmišljena (A. Stipišić, prijevod, I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, Split, 1979.).«  Uz sud I. Lucića svakako treba uzeti u obzir da je Lucić pisao o Morinju i morinjskom biskupu krajem sedamnaestog stoljeća i da tada još ništa osim pisma papi i možda predaje nije bilo poznato o Morinju kraj Šibenika. Sama mogućnost vjerodostojnosti sadržaja pisma Šibenčana papi bila bi u suprotnosti s povijesnom tezom samog Lucića da su grad Šibenik osnovali tek Hrvati svojim dolaskom u »stoljeću sedmom« a u pismu papi stoji da se morinjski biskup sklonio u kastrum Šibenik početkom šestog stoljeća. Kao Trogirana mora da je vrijeđalo ponosnog Lucića i pisanje Šibenčana da je Trogir u doba morinjskog biskupa, dakle početkom šestog stoljeća bio selo.

 

Zanimljivo je da je papa Nikola IV. u pismu iz 1289. godine u nabrajanju crkvenih dužnostnika kojima je uputio spomenuto pismo citira i »izabranom biskupu šibenskom i morinjskom« iako taj biskup nije bio legalno izabran.

 

Šibenski svećenik Petar Kaer piše u svojim »Povijestnim crtama grada Šibenika« 1912. godine: »Papa Nikola IV., ako i jesu Šibenčani znali mu prikazati izmišljene razloge, i nešto mu tajili pravi uzrok spora, ipak nije im odmah svaku povjerovao, te dade nalog Marcelu biskupu Nina, Ivanu opatu sv. Krševana u Zadru i Jakovu nadđakonu spljetskomu, da oni stvar razvide, da ga kroz šest mjeseci obavieste, da mu pošalju sve spise i izprave te i zanimane osobe u tome poslu, ili njihove zastupnike a da će on izreći konačnu razsudbu.«  Svećenik i povjesničar P. Kaer dakle nije donio svoj sud o morinjskom biskupu.

 

Don Krsto Stošić piše u svom djelu »Sela šibenskog kotara«, Šibenik, 1941., str. 48.: »Iz poslanice pape Nikole IV. od 26.II.1289. godine vidimo, da su Šibenčani insistirali kod Sv. Stolice, da se odcjepe od trogirske i dobiju svoju biskupiju time, što je grad Morinje imao svoga biskupa, dok ga nisu »Grci« porušili. Tada je biskup i svećenstvo pobjeglo u Šibenik, ali je biskup umro u Trogiru. Šta je bilo u stvari, mi danas ne znamo, ali je zanimivo, da su se Šibenčani pozivali na tradiciju o Morinju.«

 

Don Krsto Stošić u istom gore citiranom djelu piše da je na mjestu sadašnje crkve (sv. Lovre) na Grušinama iskopana polukružna apsida stare crkve, koja je bila veća. Neki zidovi kraj nje pripadali su drugim zgradama, možda samostanu ili kraljevskim dvorima. Stošić umješta gradić Loranum oko crkve sv. Lovre u Grušinama i njegovo pisanje  ne slaže se s tvrdnjom Grge Novaka koji umješta Loranum u Vrpolje.  

 

Šibenski povjesničar prof. Ivan Ostojić u svom djelu »Šibenik i okolica od najstarijih vremena do 12. st.«, Krapina, 1972. godine piše: »Od svih spomenutih naselja za Šibenik je najvažnije naselje Rider ili Riditae. Rider je bio u rimsko doba sjedište biskupa, barem tako možemo zaključiti na temelju jednog natpisa iz Milana koji spominje riditskog biskupa Aureliusa, pa bi Šibenik, kako ćemo i poslije vidjeti, bio pravni nasljednik te biskupije (str. 17.). … Rider je, čini se, bio i sjedište biskupije. U Šibeniku je živjela tradicija još u 13. stolj. da je u nekom gradu blizu Šibenika nekada bila biskupija i da je Šibenik pravni nasljednik te biskupije. Kada je H. Delehye (jezuit, 20. st.)  objavio natpis koji svjedoči da ga je matrona Euzebija postavila u čast biskupa Aurelija iz grada RIDITIONA, a nalazio se u crkvi sv. Dionisija u Milanu, izrečeno je mišljenje, da je taj Ridition naš Rider (municipium Riditarum). (str. 21.)« … Na  crkvenom saboru u Solinu 530. i 533. godine spominju se uz biskupe i biskupije Epidaura (Cavtat), Jadere (Zadra), Narone (Vid kod Metkovića),  Scardone (Skradin) … i anonimni biskupi nepoznatih - neodređenih biskupija.

 

Ostojić nastavlja u već spomenutom djelu: »Iako se iz spisa spomenutih crkvenih sabora u Saloni ne može tvrditi da je u Rideru bilo sjedište biskupa, uz onaj milanski natpis, ostaje nam još tradicija o postojanju nekog grada blizu Šibenika u kojem je bio biskup. Šibenčani su vodili dugu bitku s Trogiranima i trogirskim biskupom s ciljem da se odcjepe od trogirske biskupije i dobiju svog posebnog biskupa. Kada su Šibenčani za sebe uzeli pravo da imaju svoga biskupa, kako bi tako stekli civitet u potpunosti i izjednačili se u pravnom položaju s drugim primorskim gradovima, stalno su se pozivali na to da je postojala »civitas Morinensis« koja da je bila sjedište biskupije. … tim više što lokalitet Morinje postoji u blizini Šibenika od davnine do današnjeg dana. S obzirom na plodno polje, prikladne nekad luke, na tom području sigurno da je postojalo veće naselje. Da li je u tom naselju, ili u Rideru, bilo sjedište biskupa, teško je reći, ali tradicija nije tu činjenicu o postojanju biskupije blizu kasnijega Šibenika mogla izmisliti. Municipij kao središte civitasa imao je obično biskupa, pogotovo to vrijedi za V. stolj. Zanimljivo je, a čitavu stvar čini i vjerojatnijom, da su i Trogirani imali istu tradiciju, iako im ona nije pogodovala u njihovoj borbi sa Šibenčanima.«

 

Ostojić u tom svom djelu citira Farlatijev »Životopis sv. Ivana Orsinija«, trogirskog biskupa i sveca (Daniel Farlati, isusovac, 1690 - 1773.: Illyricum sacrum, Venecija, 1751.): »U životopisu nalazimo tvrdnju da u Trogiru nekada ne bijaše biskupa, nego u Loranu, valjda rimskom Loranumu, koji je označen na Peutingerovoj karti negdje oko današnjeg Šibenika, a u visini Magnuma (Kljake kod Drniša), i to njemu jugozapadno prema moru.«

 

Fillipo Riceputi (1667. -1742.), svećenik,  u svom djelu: »Memorie di cose dalmatiche nella storia della vita di San Giovanni Orsine«, tiskao Stjepan Pavlović-Lucić u Zadru 1864. godine, u životopisu sv. Ivana Orsinija  biskupa trogirskog  piše da je u starom gradu Lorinu, rečenom i Morino ili Morigno bila biskupija i da je tu stolovao biskup, koji je na stare dane boravio u Trogiru. Riceputi svjedoči da su Šibenčani i Trogirani u povijesti imali zajedničkog pastira - biskupa i  daje vrlo važan podatak da su Morino (Lorino - Loranum) sjelo biskupa srušili Avari godine 640.

Dakle smatrali su Šibenčani, po tvrđenju samih Trogirana, da imaju barem isto pravo, ako ne i veće od njih, birati biskupa. Upada u oči da i Trogirani govore o nekada zajedničkom im pastiru. Riceputi smatra da je sjedište te biskupije bilo u Loranu, a oblik Morino ili Morinje da je iskrivljeno.

 

»Trogirani su tvrdili«, citira dalje Ostojić, »da je onaj grad Morino bio blizu Trogira, a to bi bila današnja Marina u blizini koje se zaista nalazi i mjesto Biskupija (Morino - Marina,  rimski kompleks u uvali Stari Trogir, sidrište i opskrbna luka rimskog doba, na primorskoj cesti Salona - Jader, oko 25 km udaljena od današnjeg Vrpolja na Donjem Polju). Stanovnici današnje Marine navode da se Marina nekad u davnini zvala Drid (župa Drid) a kasnije Bosiljina. Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su u Loranu kraj Trogira samo temelje rimske vile za odmor.

 

Autor ove teze smatra na temelju sačuvane karte iz XII. stoljeća nazvane Tabula Peuntingeriana, nastale na podacima starijih rimskih vojnih karata prije IV. st. na kojoj je grad (naselje) Loranum ucrtan bliže Trogiru nego lokaciji na kojoj je danas Šibenik, na kasnijim kartama čak samo 6 milja od Trogira, na obali, da je trogirski Loranum (Lorino, Morino, Marina) stariji  od Loranuma na Grušinama odnosno na Donjem polju. Sijelo morinjskog biskupa bi dakle moglo biti u kasnijem noričkom Loranumu iz početka VI. stoljeća na Donjem polju. 

 

Značajna je činjenica da su, prema tvrdnji Šibenčana, a to nam je poznato iz navedene isprave pape Nikole IV., grad Morinum srušili »Grci« i da se biskup najprije sklonio u Šibenik. Dakle, u to je doba Šibenik već postojao, a postojao je do tada i taj grad Morinum. Je li nakon seobe i doseljenja Hrvata u blizini Šibenika postojao još neki grad, koji je bio između Stupina (danas Rogoznica) i Šibenika? Ako je postojao, onda i vjerodostojnost tradicije bila bi veća.

 

Legenda o morinjskom biskupu govori da je početkom šestog stoljeća castrum ili naselje Šibenik već postojao, iako šibenski povjesničari zastupaju Lucićevo tumačenje da su Šibenik sagradili tek Hrvati nakon svog dolaska u sedmom stoljeću i da se Šibenik prvi puta spominje tek 1066. godine u vjerojatno falsificiranoj ispravi (po povjesničarki Nadi Klaić) hrvatskog kralja Petra Krešimira. Autor u svom rukopisnom radu »Podrijetlo imena grada Šibenika«, 2010.,  zastupa tezu, da se Šibenik spominje već 304. godine kao Sibentum, rodni kraj kršćanskog mučenika sv. Ursicina u Iliricumu Superius (Dalmacija), i 639. godine kad su  stanovnici izbjegli iz razrušene Scardone (kraj današnjeg Skradina) od Avara i Slavena i našli utočišće i u Šibeniku. Legenda bi dakle bila još jedna potvrda da je Šibenik postojao već prije dolaska Hrvata. Autor je u gore navedenom djelu dokazao da je ime Šibenika starije i ilirskog podrijetla od biljnog naziva »šeboj ili šiban trava« a ne hrvatskog od riječi šiba (po Šižgoriću).

 

Slika 40. Tabula Peutingeriana,  (Konrad Peutinger, 1465. - 1547.), stara rimska karta najvjerojatnije iz XII. stoljeća nacrtana na osnovi starijih rimskih vojnih karata iz II. do IV. stoljeća, detalj

 

»Mora da je nekada nešto bilo u Morinjama, kad su Šibenčani u XIII. stoljeću izmislili upravo Morinje kao sijelo propale biskupije i dokazivali, da bi šibenska biskupija imala biti priznata kao nasljednica morinjske« piše D. Farlati (po dr. Ostojiću, Benediktinci u Hrvatskoj, 1964., str. 258.; Farlati. n.d. IV, 456; Potthast, Regesta II, 1842 n. 22818).

 

Šibenčan prof. Frane Dujmović, suvremenik i prijatelj prof. Ostojića u djelu »Postanak i razvoj Šibenika«, Šibenski zbornik, 1976., Šibenik, str. 96. piše: »Šibenčani su kao glavni dokaz izmislili fabulu o postojanju Morinjskog grada, nedaleko od Šibenika, koji je imao svog biskupa.«

Šibenski arheolog Željko Krnčević u djelu »Šibenik i šibenski kraj  u ranom srednjem vijeku«, Split, 1998., str. 20. piše o lokalitetu Grušine: »Po svemu sudeći na ovom je mjestu bilo nekoliko sakralnih objekata od kojih su dva ili čak više njih bili istodobno u upotrebi«. Isti pisac nastavlja: »U vrijeme stvaranja vlastite biskupije Šibenčani se pozivaju i na sačuvanu tradiciju - legendu o postojaju morinjskog biskupa. Donose tako priču o morinjskom gradu u blizini Šibenika koji je, tobože, imao i svog crkvenog poglavara - biskupa.«

 

U djelu » 700. godina šibenske biskupije«, Šibenik, 1998., str. 29. autori pišu: »Čak je i priča o postojanju morinjskog biskupa poslužila Šibenčanima u vrijeme borbe za osnivanje biskupije.«

 

 

Slika 41. Karta Šibenik, Vrpolje, Marina (Stari Trogir), Trogir, Split

 

I suvremeni povjesničari spominju Morinje kraj Šibenika i morinjskog (norinjskog - noričkog) biskupa. Prof. Milivoj Zenić iz Šibenika u svom djelu »Stari Šibenik«, 2010. godine na str. 52. piše: »Zanimljivo je spomenuti još jednu tradiciju na koju su se Šibenčani dugo pozivali. To je legenda o postojanju morinjskog - po Jurju Šižgoriću, noričkog - grada, nedaleko od crkve sv. Lovre. Taj je grad navodno imao i svog biskupa, koji je, kad su obijesni Grčići porušili grad, zajedno s klerom najprije prešao u Šibenik, a potom u morem zaštićen Trogir. Tamošnji kler preuzeo je nakon biskupove smrti pravo izbora morinjskih biskupa koji su se odtad nazivali trogirskim. Ta je legenda - začeta davno prije Šižgorića, u doba kad se grad borio za crkvenu samostalnost   - bila izvanredno vrijedna u dugogodišnoj borbi za dobivanje vlastite biskupije (1298. g.) unatoč jasnim osvjedočenjima da je »Šibenik od pamtivijeka pripadao trogirskoj biskupiji«.

 

 

Slika 42.  Morinj i Morinje, crkvica sv. Lovre lijevo na vrhu, detalj,

Rota, 1570. g.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VII. Povijesne poveznice između rimske provincije Noricum Romanum i Donjeg polja kraj Šibenika, Morinje i Morinj po autoru:

 

 

Slika 43. Kraljestvo gotskog kralja Odoakara 480.  g.

 

 

 

Noricum Romanum                       Donje polje kraj Šibenika

 

Lokacija: Noricum                           Lokacija: Morinj, Morinje, Norik,    

                                                                          gradina Norilj,  Noričko

                                                                          brdo (Gornje polje),

                                                                          »norički grad Norik«                            

 

Doba: nakon 488. godine                 Doba: 489. godine (po don Krsti

                                                                    Stošiću)

          Kraj V. stoljeća.                     Kraj V.,  početak VI. stoljeća

Grad: Lauriacum                                 Grad: Loranum kraj Šibenika

         (keltsko Lorahha,                                 Loranum kraj Trogira

           danas Lorch )

 

 

Crkva: bazilika                                    Crkva: crkvica sv. Lovre

          Ecclessia St. Laurentii               Ecclessia St. Laurentii

Svetac: sv. Florijan,                             Svetac: sv. Florijan, natpis,

             sv. Laurentius,                                    sv. Laurentius sv. Lovro, 

                                                                         natpis,

             sv. Severinus                                       Severinus, natpis

 

 

Slika 44.  Lauriacum na Tabuli Peuntingeriani, detalj, ime grada nepravilno je upisano kao Blaboriciaco (Laoriaco), vjerojatno pogreška kasnijeg crtača.

 

 

Biskup Mamertinus, 488.g.             morinjski biskup, poč.                     

poč. VI. st.                                       VI. st., (Morinje) Šibenik, Trogir,

                                                         biskup Viktor iz Martaritanije(?),

                                                         morinjski biskup Maritanus (po

                                                         Stošiću)

                                                         uklesan natpis »VI« i možda »M«  

                                                         (Victor Martaritanus ?)

 

Cilj eksodusa Romana: Napulj        Cilj Salona -  Stari Šibenik

                                                         Donje polje

 

Kralj Odovacar                                 Kralj Teodorik (po Stošiću),

Naslov: rex gentium                       uklesan natpis »REX« ,

                                                        Uklesan natpis »ROAV«

   Monogrami                                  (Odoakar - Odovacar)

kralja Odovacara                             Uklesan natpis »OVA«

OVAD, ROAVD                                       (Odovac  - Odovacar)                                                          

 

Namjesnik (comes) Odoakara         Pierius dobiva  Mljet u Dalmaciji

Pierius vodi Romane iz Norika       kao nagradu, 489. g.

u Napulj, 488. g.

 

Sarkofag kr. mučenika, Lauriacum   sarkofag u crkvi sv. Lovre

4. st.                                                  9. st.

dim. 76 x 75 x 43 cm                      dim. 76 x 90 x (?)  cm (po Ostojiću)

                                                          75 x100 x100 cm (po Krnčeviću) 

 

Monogram imena prijestolnice        Monogram na artefaktu NRE

kralja Odoakara RNE ili NRE      tumačen kao »nostrae« i           RAVENNE                                                RAVENNE

na kovanicama

 

 

Monogrami gotskog kralja Odoakara (Odovacara) na suvremenim kovanicama:

 

               

 

Natpisi na ulomcima crkvice sv. Lovre na Grušinama, Donje polje:

 

          

 

                                         ODOVACAR

 

Monogram morinjskog biskupa Viktora Martaritanskog (?) na ulomku crkvice sv. Lovre na Grušinama:

VIKTOR MARTORITANUS (MAMERTINUS)

 

                               

VIII. TEZA

 

Autor na temelju svih gore iznesenih predaja i povijesnih činjenica zaključuje da nisu svi učesnici - izbjeglice iz noričkog Lauriacuma u Noriku, a moglo ih je biti i više tisuća, 488. godine završili svoj eksodus  u Lucullanumu kraj Napulja i da im Napulj iz tog razloga nije mogao biti konačan cilj. Za toliko izbjeglica naprosto nije bilo u Lucullanumu dovoljno prostora, odnosno slobodne obradive zemlje. Kako je kolona izbjeglica iz Lauriacuma bila samo jedna od mnogih kolona izbjeglica koje su tih godina dolazili iz Norika u Italiju, izbjegli iz Lauriacuma morali su naći neke nove još nenaseljene ili slabo naseljene zemlje gdje bi se mogli trajno naseliti. Kolona izbjeglica je nosila jedan važan zavjet, mrtvo tjelo sv. Severina pa vjerujemo da je tu vjersku dužnost većina izbjeglica željela izvršiti i gotovo svi stići do Napulja. U toj skupini znamo da je bio i kler, možda biskup, skupina je imala vođu namjesnika Pieriusa, vojničku pratnju i vjerojatno je bila vojnički organizirana.

 

 

Slika 45. Gotski kralj Odoakar i sv. Severinus, kraj V. stoljeća

Izbjegli iz Lauriacuma prošli su put do Napulja dugačak preko 1000 km. Kao usporedbu navodimo da su davni autorovi preci Poljičani - Hrvati iz Poljica (Poljičke kneževine - Poljičke republike) na poziv austrijskog kralja Ferdinanda prešli 1532. godine povlačeći se pred Turcima iz Podgrađa u  Poljicima (Zadvarje) preko Trilja, Karlovca do Metlike u današnjoj Sloveniji put dugačak oko 500 km za 90 dana. Možemo dakle izračunati da je slična kolona brojeći vjerojatno  nekoliko tisuća sudionika vodeći sa sobom možda i živo blago trebala od Lauriacuma u Noriku do Napulja oko pet do šest mjeseci. Kako je evakuacija Romana iz Norika dobro poznata iz Životopisa sv. Severina, svećenika Eugippiusa, o putu u toj tezi ne trebamo donositi nikakve nove zaključke, a to nije u ovom djelu ni naša namjera.

 

Prvi i glavni cilj kolone izbjeglica bio je po Eugippiusu gradić Lucullanum kraj Napulja. Tu su izbjegli Romani izpunili zavjet i pokopali Severinovo tijelo u pripremljeni mauzolej kraj Napulja. Eugippius piše da su se sudionici naselili po različitim krajevima rimske države, nije odredio gdje. Danas možemo samo pretpostavljati gdje je moglo završiti  na stotine izbjeglica stanovnika grada Lauriacuma, gdje im je bio konačan cilj. Autor pretpostavlja na temelju istraživanja šibenskih legenda, toponima, arheoloških ostataka na Donjem polju kraj Šibenika i pisanja gore navedenih hrvatskih povjesničara (don Krsto Stošić, prof. Ivan Ostojić …) da je glavnina izbjeglica iz Lauriacuma i Favianisa  nakon dolaska u Napulj i možda nakon odmora preko zime krenula dalje i završila svoj put na Donjem polju kraj današnjeg Šibenika na dalmatinskoj obali Jadranskog mora.

 

 

Slika 46. Bazilika St. Laurentii u gradu Lorch kraj Ennsa (nekad Lauriacum) u Austriji, danas, na temeljima bazilike iz IV. stolj.

 

Slika 47. Ulaz u zaljev Morinje, desno, straga otok Krapanj

 

 

Slika 48. Od mora do zaljeva Morinje vodi uski prolaz

 

Slika 49. Zaljev Morinje, u pozadini Grušine

 

Zašto su izbjegli Romani izabrali baš Donje polje na dalmatinskoj obali preko Jadrana?

 

Autor pretpostavlja da su izbjegli Romani iz Norika tražili nakon burnih i tragičnih događaja u Noriku novu domovinu u kojoj bi mogli živjeti u miru i daleko od stresnih događaja koji su razarali Rimsko Carstvo. Taj novi dom trebao je biti što bliže Napulju, glavnom cilju eksodusa, iza njih je bio već put dugačak preko 1000 km. Njihov novi dom je trebao biti u gotskoj državi kralja Odoakara pod čijom zaštitom su i putovali. Za život im je bilo potrebno puno obradive zemlje. Dalmacija je u to doba bila u sklopu Odoakarovog kraljestva.  Autor zato na temelju tih činjenica zaključuje da su organizatori eksodusa po nalogu gotskog kralja Odoakara  za novi dom izbjeglica iz Norika izabrali baš plodno Donje polje na dalmatinskoj obali. Stoljećima prije Rimljani su dovodili u Dalmaciju svoje zaslužne veterane te im tu na Donjem i Gornjem polju  pa sve do Trogirskog polja i Salone darivali zemlje. Donje polje je nudilo idealan smješaj i sigurnost stotinama novih stanovnika. Izbjeglice iz Norika bili su predmet posebne skrbi kralja Odoakara. Vođu eksodusa namjesnika (comes) Pieriusa kralj Odoakar bogato je nagradio za uspješno preseljenje Romana posjedima u Italiji i otokom Mjetom u Dalmaciji pa vjerujemo da je bio zadužen za smještaj izbjeglih Romana baš u Dalmaciju. Sačuvala se Odoakarova darovnica namjesniku Pieriusu, a ostaci palače namjesnika na Mljetu sačuvani su do danas  u mjestu Polače na Mljetu.

 

 

Slika 50. Tabula Peutingeriana, Napulj, Salona, Trogir, detalj

 

 

 

Slika 51. Morinje i naselje Jadrtovac, pogled s crkvice sv. Lovre

 

Mogući put izbjeglica iz Norika morem: Napulj - Jadransko more - Salona -  Šibenik (Donje polje) po autorovom sudu

 

 

Slika 52. Karta Apeninskog poluotoka i Dalmacije, put Napulj - Salona - Šibenik (Donje polje)

 

Kod Napulja je Apeninski poluotok najuži, širine jedva oko 200 km. Dobro organizirana skupina putnika može taj put od Napulja do Jadranskog mora kopnom preći  u manje od deset dana. Od talijanske do dalmatinske obale mogu brodice za mirnog mora preći more za nekoliko dana. Na pola puta morem nalaze se već otoci Sušac, Lastovo, Vis, Korčula … Kasnije, u osmom stoljeću su Hrvati na svojim brzim brodicama prelazili Jadransko more na tom mjestu i pljačkali po pokrajini Apuliji. Nalazi apulske keramike na Donjem polju govore nam o postojanju robne razmjene najkasnije već sredinom prvog milenija pr. n. e.  (Gunjača, Zbornik, 1966., str. 52.).  Istim tim morskim i kopnenim putem krenuo je s vojskom i hrvatsko - ugarski kralj Ludovik osvojivši 1347. godine Napuljsku kraljevinu. Kasnije, u petnaestom stoljeću, Hrvati su prelazili Jadransko more sličnim brodicama na jedra, po predaji i na vesla, sklanjajući se pred Turcima u talijanske pokrajine Apulija, Abruzzi i Marche (današnji Moliški Hrvati). Moguće je dakle i vjerojatno da su krajem petog stoljeća izbjegli iz Norika nakon dolaska u Napulj nastavili svoj eksodus kopnom do Jadranskog mora  i brodicama preko mora do dalmatinske obale i Donjeg polja.

 

Donje polje kraj današnjeg Šibenika u Dalmaciji je bogato i rodno polje dugačko oko 10 km, široko oko 3 km. Pretpostavlja se da može to polje prehraniti oko 10.000 stanovnika. Ugodna klima pogoduje vinovoj lozi, maslini, smokvi, višnji, ima dovoljno polja za pšenicu, travnjake te pašnjake na kojima pase brojno blago. Polje je bogato izvorskom vodom, gotovo svako naselje ima živu vodu. Kroz polje teče nepresušan potok. Na uzvisinama su nekad sve do 15. stoljeća  bile bogate šume. To polje i sjevernije nešto manje Gornje polje imaju  kontinuitet ljudskog naseljavanja od oko 7.000 godina, od neolitika do danas. Danas drže Šibenčani bogato i rodno Donje polje Kalifornijom Šibenika.

 

 

Slika 53. Donje polje, Morinje, u pozadini grad Šibenik

 

Donje polje ima prilaz morem uskim sigurnim prolazom koji se širi u veliki od vjetra siguran zaljev -  lagunu u kojoj su nekad mogli   pristajati brodovi. Zaljev je u davnini bio bogat ribom i školjkama. Stanovnici ga nazivaju Morinje.  Na obali mora bile su solane, sol je nekada bila jako cijenjena trgovačka roba. Kroz polje je išla glavna rimska cesta koja je povezivala rimske gradove Jader (Zadar), Skardonu (Skradin) s Tragurionom (Trogir) i Salonom (Solin). Jedan krak te ceste išao je prema unutrašnjosti. Usred Donjeg polja nalazi se danas naselje Vrpolje. Nekoliko kilometara sjevernije još je jedno nešto manje polje kojeg su zvali Gornje polje, danas Danilsko polje. I to polje je plodno, s ugodnom mediteranskom klimom.  Na Gornjem polju  nalazio se ilirski, kasnije rimski grad Rider, danas selo Danilo.

 

 

Slika 54.  Donje polje, naselje Vrpolje

 

Mi danas nemamo sigurnih podataka o mogućem putu izbjeglica od Napulja do dalmatinske obale. O tome možemo zbog relativne blizine Napulja samo nagađati. Zato pretpostavljamo da su se izbjegli Romani iz noričkog Lauriacuma na kraju preko 1300 km dugog puta iskrcali u zaljevu, danas nazvanom Morinje na dalmatinskoj obali.

 

Dokaze za konačan dio puta izbjeglica iz Norika godine 489. koliko god bili nepouzdani, možemo naći i u djelu don Krste Stošića »Sela šibenskoga kotara«: Stošić u svom djelu 1941. godine na stranici 61. pod 4. »Jadrtovac (Zamurva), Zaton, Morinje« citira splitskog povjesničara svećenika Tomu Arhiđakona iz njegova djela »Historia Salonitana« (HS) iz 1266. godine: »Toma Arhiđiakon u poznatom svom djelu Historia Salonitana kaže da je jedan dio Solinjana, poslije osvajanja kralja Teodorika 489. g. pobjegao na obalu zapadno od Solina i kod starog porušenog grada Tariona podigao utvrdu koja se prozvala Yadria«. Provjerom sadržaja Historije Salonitane (prof. dr. Olga Perić, Zagreb) ustanovili smo da se u djelu HS Tome u splitskom rukopisu ne nalazi navedena rečenica. Uvjereni smo da je don Stošić tu rečenicu našao najvjerojatnije u nekom drugom rukopisu, prijepisu, prijepisu prijepisa ili redakciji iste Tomine Povijesti, možda u šibeniškom rukopisu koji mu je bio najbliži u  franjevačkoj knjižnjici samostana u Šibeniku ili u djela Historia Salonitana Maior (HSM) koje se u vrijeme don Stošić pripisivalo Tomi Arhiđakonu. Historija Salonitana Maior se po uvjerenju starijih povjesničara pripisuje ranijem djelu Tome Arhiđakona (M. Barada, S. Grubišić), danas suvremeni povjesničari drže da je to djelo HSM pisano kao dopuna djela HS Tome Arhiđakona mnogo kasnije po narudžbi modruškog biskupa Begnija iz 16. st. (N. Klajić). Kao mogući izvor Stošićeve rečenice ne možemo mimoići ni djelo  D. Farlatija Illyricum sacrum koje don Stošić također koristi u svom pisanju. Pada u oči da je u tom citatu o Solinjanima,  kako ga prenosi don Stošić, pogreška kod navoda o gotskom kralju Teodoriku, koji je došao na vlast tek 493. godine, 489. godine bio je na vlasti gotski kralj Odoakar kojega je ubojstvom zbacio s vlasti baš kralj Teodorik. Ali pogreška nije velika, u ta vremena u petom stoljeću datacije događaja bile su vrlo nepouzdane. Svi drugi Stošićevi podaci su točni i slažu se s našim predočenim podacima. Svakako je don Stošić, čini se, točno datirao dolazak izbjeglica iz Salone (iz Norika?) i izgradnju gradića Loranuma (Morinja) u 489. godinu.

 

 

Slika 55. Ruševine rimskog grada Salone kraj Splita, VI. stoljeće

 

Iz povijesti znamo da Goti nisu izvodili veći pritisak na Solinjane - čak suprotno, doba do 555. godine bilo je jedno od mirnijih. »Vladavina Gota u Dalmaciji, posebno Teodorikova vlast, bila je gotovo u svakom pogledu dobra i za starosjeditelje i za Gote«, piše Mihovil Abramović u djelu »Gli Ostrogoti nel antica Dalmazia«. Možemo zaključiti da Solinjani nisu morali bježati od Gota u doba kralja Odoakara (Teodorika kako se krivo navodi u citatu don Stošića). Znamo da je i Toma Arhiđakon bio opsjednut Gotima. Toma optužuje Gote čak za rušenje Salone, drži Slavene Gotima. Koga je mogao zabilježiti autor citirane rečenice don Stošića u 489. godini u zbjegu pred Gotima?

 

 

Slika 56. Norik na Peuntingerovoj karti, XII. stoljeće

 

Po našoj tezi su te iste 489. godine prognanici Lauriacuma prešli Jadransko more i iskrcali se na dalmatinskoj obali. Grad Salona ležao je točno nasuprot mjestu na Apeninskom polotoku u kojem su se izbjegli iz Lauriacuma mogli ukrcati u brodice. Zato pretpostavljamo da je nakon Napulja prvo odredište izbjeglicama bio kao najbliža, jedina i najugodnija luka na dalmatinskoj obali baš grad Salona. Kako pretpostavljamo da je iz Norika  bilo možda i nekoliko stotina izbjeglica, možda tisuću,  tako velika grupa prognanika mogla je ući u neku kroniku nepoznatog autora ili u izvor koje spominje don Stošić i u tradiciju Salone. Možda su se neki najbogatiji građani Lauriacuma iz Norika iskrcali u Saloni i nastavili svoj život u Saloni. Ti su mogli biti izvor legende i predaje da su prognanici pobjegli iz Norika pred Gotima. Znamo da je evakuaciju grada Lauriacuma naredio gotski kralj Odoakar, po pisanju Eugippiusu brez prisile i zlih  namjera.

 

Većina izbjeglica je, pretpostavljamo, u proljeće 489. godine nastavila svoj put od Salone prema sjeverozapadu. U luci kraj Trogira Loranum - Lorano  (današnja Marina - Stari Trogir) dio izbjeglica (možda oni s brodova dubokog gaza) ili možda svi, mogao se izkrcati i kopnom nastaviti put do konačnog odredišta nekih 25 km daleko do Donjeg polja. Izbjeglice nisu mjesto iskrcavanja luku kraj današnjeg Trogira nazvali Loranum po svom gradu Lauriacumu (kelt. Lorahha), to znamo iz činjenice da je trogirski Loranum (Lorano, Morano) ucrtan u Tabulu Peutingerianu prije IV. st., ali činjenica je da u povijesti iz kasnijeg doba imamo zabilježena teritorijalno jako blizu dva Loranuma s istom povijesnom predajom: kraj Starog Trogira i kraj Starog Šibenika. Kako oba kraja povezuje legenda o morinjskom biskupu, često kod pojedinih povjesničara dolazi do pogrešnih interpretacija. Drugi dio izbjeglica (možda s brodova plićeg gaza) došao je pretpostavljamo do konačnog cilja na današnjem Donjem polju preko današnje Grebaštice morem.

 

 

Slika 57. Grebaštica, položaj castela Tariona, Stari Šibenik, Morinje, na vrhu crkvica sv. Lovre,  detalj, bakropis, M. Kolunić Rota, Venecija, 1570.

 

Po citatu kako ga navodi don K. Stošić, konačan cilj izbjeglica iz Norica (Solinjana) bio je kraj porušene gradine Tarione. Prema rimskom povjesničaru  Pliniju (I. stoljeće) castellum Tariona nalazio se na obali teritorija dalmatinskih Tariota (do IV. stoljeća), njegove ostatke možemo tražiti u ruševinama gradine danas nazvane Stari Šibenik blizu naselja Grebaštica kraj današnjeg grada Šibenika.  Taj zapis don Stošića o castellu Tarioni potvrđuje našu tezu o konačnom cilju izbjeglica iz Lauriacuma: Grebaštica i Stari Šibenik se nalaze  upravo ispred ulaza u zaljev Morinje.

 

Po nađenim artefaktima na Morinju, Grušinama i današnjem Jadrtovcu pretpostavljamo da su kraj mjesta konačnog iskrcavanja na današnjem Morinju u novoj domovini  novi stanovnici podigli crkvicu nekih tristo metara od obale. Crkvicu su posvetili, pretpostavljamo, svecu sv. Laurentiju (Lovri) koji je bio i zaštitnik njihove bazilike u Lauriacumu (Ecllessia St. Laurentii). Moralo je to biti u proljeće 489. godine. Crkvu su novi stanovnici možda podigli i u čast sv. Florijana, sveca i kršćanskog mučenika iz domaćeg Lauriacuma, pogubljenog 304. godine za vrijeme cara Dioklecijana i proganjanja kršćana.  Izbjeglice su, zaključujemo po nađenom natpisu iz crkvice sv. Lovre, crkvu i sebe preporučili i dobrotvoru, zaštitniku i dušebrižniku Severinu kasnije sv. Severinu koji je umro u Favianu 482. godine i čije mrtvo tjelo su s toliko muke prognanici donijeli do Napulja. Ocenjujemo, da su novi stanovnici crkvicu na Grušinama počeli graditi godinom dolaska 489. Crkvica koja danas stoji na mjestu prve crkve iz kraja V. stoljeća na Grušinama se danas naziva crkva sv. Lovre (Ecllessia St. Laurentii). Novi stanovnici su najvjerojatnije donijeli iz Lauriacuma u svoju novu domovinu Donje polje i neke relikvije - moći kršćanskih mučenika.

 

Novu domovinu Donje polje su novi stanovnici pretpostavljamo nazvali Norik ili Noricum (po Šižgoriću Noricum portus) po svojoj staroj domovini kao što to čine svi novi naseljenici bilo gdje na svijetu kao potsjetnik na svoj stari dom. Kasnije je naziv Norik prešao u Morinj i Morinje kad su potomci novih iseljenika iz Norika zaboravili podrijetlo naziva Norik. Spomenuli smo već da su i grad Poetovio (danas Ptuj) izbjeglice iz Norica u VI. stoljeću također nazvale Norik.

 

Negdje na današnjem Donjem polju osnovali su novi stanovnici nakon dolaska novo naselje. Moglo je to biti blizu današnje crvice sv. Lovre, a najvjerojatnije nešto više na mjestu današnjeg Vrpolja (Vrhpolja). Svoje su novo naselje nazvali Loranum po svom rodnom noričkom gradu Lauriacumu, odnosno Lorahha kako su svoj grad sami nazivali u keltskom jeziku. Grad koji se danas nalazi na mjestu starog noričkog Lauriacuma u današnjoj Austriji  zove se Lorch. Sjetimo se da su novi stanovnici izbjeglice iz Emone (danas Ljubljana) također u VI. stoljeću osnovali novi grad u Istri te ga nazvali po svom rodnom kraju  Emonija - mala Emona, danas Novigrad u Istri.

Norički tribun i biskup Mamertinus iz Lauriacuma, 488. i 489.  godina

 

S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da su nove stanovnike iz Norika u novu domovinu na dalmatinskoj obali 489. godine pratili, a možda i vodili biskup  i dio kršćanskog klera - onaj dio koji nije ostao u Lucullanumu kraj Napulja. Legenda i predaja na području Šibenika o morinjskom  biskupu s početka šestog stoljeća slažu se dakle s 489. godinom kad su, pretpostavljamo, novi stanovnici naselili Donje polje kraj Šibenika.

 

488. godine spominje se u povijesti rimskog Norica tribun Mamertinus iz Fabianisa grada kraj Lauriacuma. Mamertinus da je sudjelovao u obrani gradova  Fabianisa i Lauriacuma, pretpostavljamo da je naslijedio 488. godine umrlog biskupa Lauriacuma Constantinusa i postao biskup u nekom nepoznatom kraju, pišu kasniji povjesničari. Kao vojni tribun i kasnije biskup nije ni Mamertinus mogao, a nije i smio, ostati u ugroženom Lauriacumu. Pretpostavljamo da je i Mamertinus napustio norički Lauriacum 488. godine zajedno s izbjeglicama. U Lucullanumu nije ostao, to bi  Severinov životopisac Eugippius sigurno spomenuo u svom djelu.   Mogao bi biti taj Mamertinus morinjski biskup iz Martaritanije kojeg spominju šibenske legende. Za sinode (crkveni sabor) u Saloni 530. godine mogao je još biti živ. Možda se norički biskup, po našim predviđanjima biskup Mamertinus iz noričkog Lauriacuma, krije pod imenom biskupa Viktora iz Martaritanije koji je bio sudionik i potpisnik crkvenog sabora u Saloni 530. godine (Mijo Pen, Prapovijest i povijest VII. - XV. stoljeća, Vlastita naklada, 2006., str. 32.). Za biskupa Viktora iz Martaritanije danas se nezna otkud potječe, elementi (slova) njegovog naziva  iz Martaritanije vrlo su blizu imenu noričkog biskupa Mamertinusa. Gotovo sva slova njegovog imena Mamertinus osim slova e istim redoslijedom nalazi se u imenu biskupa - Martaritanus. A blizu njegovom imenu je i ime naselja Morinje (po K. Stošiću).

 

Don Krsto Stošić u svom djelu »Sela šibenskoga kotara«  na stranici 48. još se više približio imenu noričkog biskupa Mamertinusa: »Na solinskoj sinodi 530 g. bio je prisutan Viktor maritanski biskup (episcopus Maritanus) i misli se da je njegovo sijelo bilo valjda u današnjem Mostaru. Drugi izvode riječ Maritanus od ilirske, mar (more), tar (tvrđava), pa misle da je to naše Morinje.« Stošićeva verzija nadimka biskupa »Maritanus« čak je bliža prezimenu noričkog biskupa Mamertinus od suvremenog čitanja nadimka iz Martaritanije. Uz ovu rečenicu navodi don Stošić kao izvor djelo Bulić-Bernaldi Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912. a uz taj izvor i Historiju Salonitanu Tome Arhiđakona, što nije točno. Spisak biskupa učesnika salonitanskih sinoda 530. i 533 godine nalazi se u Historiji Salonitani Major koju danas povjesničari pripisuju kasnijem izvoru, dakle nikako Tomi Arhiđakonu. Autora HSM don Stošić 1941. godine nije mogao znati. Oba iznesena citata don Stošića mogla bi potvrditi naše razmišljanje da don Stošić navodi kao izvore, bar za ta dva citata Tome Arhiđakona, posredno preko djela D. Farlatija, Illyricum sacrum, Venezia, 1751. ili djela Bulić - Bernardi, a ne direktno iz HS kako navodi sam don Stošić u Izvorima svog djela.

 

 

Slika 58. Ruševine rimskog grada Salone kraj Splita, VI. stoljeće

 

Uz navode biskupa učesnika sinode 530. godine za kojeg pretpostavljamo da bi mogao biti morinjski (norički) biskup,  nalazimo u pojedinim rukopisima, prijepisima, prijepisima prijepisa i redakcijama navedeno: iz Martaritanije, iz Martoritanije, iz Mactaritanije, iz Maronianije, a kraju i navod don Stošića Maritanus. Pitanje je dakle, kako se podrijetlo ili prezime biskupa iz sinode iz 530 g. prenosilo kroz stoljeća u prijepisu prijepisa. Crtač Peutingerove karte prepisao je na pr. u XII. stoljeću ime noričkog grada Lauriacuma s izvorne karte kao Blaboriciaco, gotovo do neprepoznatljivosti.

 

Pojedini povjesničari drže zbog sličnosti imena da je sporna biskupija iz početka 6. stoljeća bila u Makarskoj i ne u Morinju. Prof. dr. Milan Ivanišević iz Splita je u Ocjeni Zbornika radova povodom 700. godišnjice Šibenske biskupije takva pisanja odbacio: »Još je od Lučića poznat podatak o biskupiji u obližnjem Morinju, a ne u Makarskoj.«  (Sedam stoljeća Šibenske biskupije, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1999., Gradska knjižnjica Juraj Šižgorić, Šibenik, 2001., prof. dr. Milan Ivanišević, Prikazi i osvrti, str. 468.). Kritika M. Ivaniševića odnosi se na pisanje D. Zelića u istom Zborniku: »Izmišljena morinjska biskupija (kojoj bi tobože Šibenik bio legitimnim nasljednikom) na stanovito je vrijeme uspjela čak zavarati i samu papinsku administraciju …«  Zbornik … D. Zelić, Šibenske crkve …. (str. 800) i Ž. Krnčevića, str. 33-34.  

 

»Poseban kamen smutnje u tim aktima (zaključci crkvenog sabora u Saloni 530. g.) jesu teškoće oko identifikacije pojedinih toponima i do neprepoznatljivosti, nazivi pojedinih mjesta su gdjekod toliko nejasni odnosno iskrivljeni, da je pojedine teško ili gotovo nemoguće identificirati« pišu Farlati, dr. Ostojić, Šišić, Klaić, prof. Ostojić, Gunjača …

 

 

 MAMERTINUS              MARTORITANUS        MARITANUS

  (Eugippius)                        (Toma Arhiđakon)          (K. Stošić)

    

            M*                                      M*                             M*

             A*                                      A*                              A*

             M*                                      R*                              R*                            

             E                                         T *                              I*

             R*                                       A*                              T*

             T*                                        R*                              A*

             I*                                         I*                               N*

             N*                                       T*                              U*

             U*                                       A*                              S*                         

             S *                                       N*

                                                         U*

                                                         S*

 

Slova označena zvjezdicom * pojavljaju se u svim verzijama imena biskupa  Mamertinus, Martaritanus ili Maritanus

 

Pred kraj života, govori legenda, prešao je morinjski biskup zbog opasnosti od Grka  u Šibenik i kasnije u selo Trogir gdje je i umro. Tako legenda potvrđuje da je naselje  (castrum) Šibenik postojao već u početku VI. st.

Latinski natpisi na ulomcima arhitrava po autorovoj  ocjeni s kraja V. stoljeća, nađeni na položaju Grušine koji po sudu autora spominju svećenika Severinusa i gotskog kralja Odoakara (476. - 493.)

 

 

 

Slika 59. Originalna fotografija  starohrvatskih iskopina  fra Krste Stošića iz godine 1935. - 1939., Donje polje, crkvica sv. Lovre, Šibenik (iz knjige K. Stošića, Sela šibenskog kotora, str. 49., Šibenik, 1941.). U prvom redu lijevo izgubljeni ulomak s uklesanim slovima »OVA…«.

U uvom djelu  su predstavljeni:

 

antička stela iz Danila

ulomci arhitrava oltarne pregrade

ulomci trabeacije

luk trabeacije iz više sačuvanih djelova

ulomci relikvijara (sarkofaga, kamenice, krstionice …), svi nađeni na području crkvice sv. Lovre na Grušinama

 

Predmet su ove teze posebno ulomci arhitrava oltarne pregrade crkvice sv. Lovre na Grušinama, Donje polje. Te ulomke autor datira u kraj petog stoljeća:

 

 

Slika 60. Rekonstrukcija oltarne pregrade crkve u Srimi - Prižba kraj Šibenika, 6. stolj., Gradski muzej Šibenik

 

Ulomci arhitrava oltarne pregrade s Grušina - Sačuvanih je bar osam (najvjerojatnije su više od dva izgubljena u ratu) ulomka arhitrava oltarne pregrade iz prve ranokršćanske crkvice s Grušina kojima je zajedničko klesano naličje podijeljeno u tri paralelne zone. Na prvom nivou su ukrasne kuke, u središtu je stiliziran kimation koji je klesan u vidu profiriranih dvoplutih arkada. Na dnu ulomaka je natpisno polje. Zbog ukrasnih arkada i natpisa na ulomcima (u tekstu koji slijedi) autor datira navedene ulomke na sam kraj petog stoljeća (nakon 489. godine). Navedene artefakte s Grušina i slične artefakte po Dalmaciji s motivom uklesanih kuka ali i s ukrasnim (hrvatskim) pleterom datiraju stručnjaci u IX. do XI. stoljeća, ovisno o uklesanim natpisima koji ponekad spominju hrvatske vladare, crkvene titulare, donatore ili je moguće datirati natpis iz drugih sličnih nalaza pomoću kojih možemo odrediti podrijetlo nađenih artefakata. Mnogi artefakti potječu iz već poznatih klesarskih radiona pa su im određivanje podrijetla i datacija lakši.

 

Svi gore navedeni artefakti s Grušina po autorovoj ocjeni potječu s kraja V. stoljeća, sačuvali su se natpisi:

 

a.  …E - NRE - SEV … (slika br. 24.)

b. REX (slika br. 25.)

c. OVA… (slika br. 26.)

d. ROAV… (slika br. 28.)     

e.  VI  M (slika br. 29.)

 

 

1. Ulomak s uklesanim tekstom  … E . NRE . SEV … , slika br. 24.

 

 

Ulomak u kojem skromni ostatak teksta u epigrafičnom polju pokazuje po sudu povjesničara odlike zavjetnog teksta, kojeg povjesničari čitaju  … animaE NostRaE SEV … (Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.). Uklesani tekst po sudu autora spominje svećenika i dušebrižnika Severinusa iz Norika, kasnije sv. Severina (410. - 482.). Tekst potpuno odgovara ulozi koju je imao svećenik i dušebrižnik Severinus među stanovnicima u Noriku. U doba postavljanja natpisa Severinus još nije bio proglašen svetim, na natpisu je izostao »sv.«.

 

Autor drži da je tumačenje povjesničara skračenice NRE kao »nostrae« preopčenito,  »nostrae« - naše ne bi zadovoljilo donatore crkvice jer ne odkriva njihove »identitete«. Kako autor za tumačenje monograma na artefaktima s Grušina za definiranje kao monograme kralja ODOACARA koristi kovanice iz tog povijesnog razdobja, autor drži da je moguće skraćenicu »NRE« čitati kao RAVENNE - ime glavnog grada prijestolnice kralja Odoakara na jadranskoj obali. Ta skraćenica kao monogram kovnice u značenju »Ravenne« nalazi se na suvremenim kovanicama kralja Odoakara. Ostaje otvoreno pitanje šta znači uklesana crta iznan slova NRE na artefaktu sa Grušina: skraćenu riječ ili dvostruko čitanje. U slučaju dvostrukog čitanja znače uklesana slova možda Ravenne nostrae (naše Ravene).

 

 

Kovanica kralja Odoakara, napis FL  ODOVAC, monogram kralja OVAD, monogram RV za kovnicu Ravene.

 

 

 

 Kovanica s monogramon R-A-V-N-E kovnice Ravenne

Monogrami kovnice Ravenne s kovanica

 

 

Artefakt sa Grušina u cjelini

 

 

 

Detalj artefakta sa Grušina            

Na detalju artefakta autor definira slova A, V, N, R i E. Autor čita monogram sa artefakta kao RAVENNE - prijestolnicu kralja Odovacara. Autor čita natpis na artefaktu kao:

 

…. INCOLAE  RAVENNAE  NOSTRAE  SEVERINO ….

(… stanovnici  naše Ravene Severinu …)

 

Autor drži da predloženo novo čitanje natpisa sa Grušina definira donatora gradnje crkvice sv. Lovre na Grušinama i prijestoljicu kralja Odoakara - Ravenu na jadranskoj obali.

 

Ni na jednom od navedenih ulomka oltarne pregrade s uklesanim dvostrukim arkadama nađenih na Grušinama ne možemo sigurno i točno datirati podrijetla.  Najtočnije možemo po našem sudu datirati uklesani natpis »SEV…« (slika 24.) na jednom od navedenih artefakata gore spomenutom. Norički svećenik Severinus bio je poznat krajem petog stoljeća samo Romanima iz Norika i samo ti Romani mogli su donijeti u to vrijeme ime svećenika na područje Dalmacije. To je vrijeme kad su izbjegli iz Norika 489. godine naselili Donje polje. Sv. Severin ostao je gotovo nepoznat u Dalmaciji. Možemo dakle zaključiti da je prva crkvica na Grušinama, predhodnica današnje, bila sagrađena dolaskom izbjeglih Romana iz Norika po ranije navedenoj tezi - krajem petog stoljeća kao zavjetna crkvica  sv. LOVRE, SEVERINA, možda sveca sv. FLORIJANA, kršćanskih mučenika iz Lauriacuma i nekog kralja (REX).

 

 

 

2. Ulomak arhitrava oltarne pregrade s uklesanim slovima »REX«, slika br. 25. (Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.).

 

 

I taj artefakt - identičan drugim navedenim artefaktima s uklesanim ukrasnim kukama i nizom uklesanih arkada po sredini, datira autor u kraj V. stoljeća.  U natpisnom polju je vidljiv jedino ostatak natpisa REX (kralj). »Premda je značenje natpisa pobliže nedifinirano jer implicira podjednako svjetovni vladarski naslov kao i personifikaciju Kralja nebeskog, pretpostavka je da se odnosi na latinsku instituciju hrvatskog kralja koji se u natpisu vjerojatno javlja u funkciji pokrovitelja crkvene donacije.« (V. Delonga, 1996.). Arhitrav oltarne pregrade s Grušina s natpisom »REX« (slika 25.) dio povjesničara datira u IX. a drugi dio povjesničara čak u XI. stoljeće (da bi mogli nedokumentirano potvrditi hrvatsko podrijetlo naziva  »rex« ).

 

Čini se da datacija ulomka ovisio o tome što žele pojedini povjesničari tim artefaktom dokazivati: »REX« kao naslov i natpis koji označava mjesto pokopa hrvatskog kralja iz IX. do XI. stoljeća ili donaciju - zadužbinu jednog od hrvatskih kraljeva. Kako je većina šibenskih povjesničara opterećena dokazivanjima da su svi nalazi u Grušinama starohrvatski, a neki i iz doba hrvatskih kraljeva, što može ali i ne mora biti  u cjelini točno,  može po našem sudu zbog toga doći do krive datacije artefakata iz Grušina.

 

Osim na ulomku arhitrava oltarne pregrade  s  Grušina riječ »REX« sačuvana je na nađenim starohrvatskim spomenicima samo na nadgrobnom natpisu kraljice Jelene na Otoku kraj Salone i na hrvatskom jeziku na Bašćanskoj ploči, piše na str. 49. svoje »Povijesti« prof. Ostojić 1972. godine. O podrijetlu ulomaka zaključuje  Krnčević u svom djelu »Šibenik« godine 1998.: »Ukoliko se radi o ovosvjetovnom vladaru, pretpostavlja se da bi to mogli biti Petar Krešimir IV. (1058. - 1075.) ili Zvonimir (1075. - 1089.) jer stilskim obilježjima ulomak odgovara upravo tome dobu«. Osim toponima Bartulovština, Brtolašćina, Kraljevi dvori i Podvornica koji spominju samostan na lokaciji Grušine i zapisa, koji je možda falsificiran (Nada Klaić), da je tu na Donjem polju hrvatski kralj Stjepan II. održao sabor plemstva, svećeništva i puka te predaje da je tu kralj i okrunjen, možda i pokopan, ne postoje dokumenti ili dokazi o pokopu bilo kojeg hrvatskog kralja ili visokog crkvenog dostojanstvenika (spominje se biskup  Grgur  Ninski, po P. Kaer) na toj lokaciji. »Krešimir IV. ja sahranjen u solinskom polju u crkvici sv. Stjepana, koju je sagradila hrvatska kraljica Jelena. U njoj su bile grobnice hrvatskih kraljeva i knezova. U njoj je pokopan i Krešimirov otac. Za turskih napada, crkvica je razorena, a groblje uništeno«, piše Josip Vidaković u Povijesti šibenskog novinarstva, str. 21., godine 2005. U Solinu bio je pokopan i kralj Zvonimir. Tumačenje natpisa »REX«, ako se radi o ovozemaljskom kralju,  po našem sudu treba tražiti drugdje.

 

Prije iznesena autorova teza o dolasku izbjeglica iz Noricuma na Donje polje 489. godine i  i gradnja zavjetne crkvice na položaju Grušine krajem petog stoljeća otvara dakle još jedno moguće rješenje natpisa »REX« na ulomku arhitrava oltarne pregrade crkvice sv. Lovre: Ne možemo ni zamisliti da negdje na vidnom mjestu u crkvici kao konačnom cilju eksodusa učesnici tog pohoda nisu uklesali i zahvalnicu najzaslužnijoj osobi za njihov spas i smještaj - svome gotskom kralju Odoakaru koji je najvjerojatnije donirao gradnju crkvice u Grušinama. Možda je uklesano ime kralja bila datacija gradnje crkvice te je značila: sagrađeno za vladanja kralja Odoakara (476. - 493.).  Goti su pod Odoakarom zavladali Saloni od 481. godine, a od 493. godine Ostrogoti preuzimaju vlast nad tim gradom pod Teodorikom i njegovim nasljednicima (I. Mužić, Povijest Hrvata devetog stoljeća). Zbog navedenih razloga vjerujemo  da je kraj sačuvane riječi »REX« na arhitravu s lokacije Grušine (slika 25.) najvjerojatnije bilo uklesano i ime gotskog kralja Odoakara. Gotski kralj je nosio naslov »rex gentium« kralj naroda. Ubio ga je je 493. godine ostrogotski kralj Teoderik. Ostrogoti su vladali Italiji i Dalmaciji do 555. godine kada tim teritorijima ponovo zavladaju istočni Romani iz Bizanta (Grci). Pretpostavljamo da se dio natpisa s imenom Odoakara nalazi na ulomku oltarne pregrade sačuvanom, pronađenom, izgubljenom u II. svjetskom ratu, otuđenom ili namjerno zagubljenom s nekim razlogom (po sudu autora).

 

3. Ulomak arhitrava oltarne pregrade s uklesanim slovima »OVA«, slika br. 26. (Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.).

 

                                                      

 

Rekonstrukcija natpisa na ulomku, monogram kralja Odoakara, inicijali kovnice u Raveni. Slovo A na ulomku iz Grušina identično je s oblikom slova na oznaci RE kovnice Ravenne  na kovanicama kralja Odoakara.  

 

Iz dobe vladanja gotsko rimskog kralja Odoakara (Odovacara), koji je vladao od 476. do 493. godine Italiji i Dalmaciji, sačuvao se niz bakrenih i srebrenih novčića koji svi nose monogram kralja Odoakara. Na novčićima iz tog doba nalazi se i oznaka kovnice novčića RA - Ravena, prijestolnica gotskog kralja. Postoje dva tipa monograma:

 

Tip I. - tri slične verzije monograma koji su sve  sastavljene od  slova A, O, V, D i C. Slovo O nalazi se u slovu V, slovo V je naslonjeno na A i D, a slovo C u slovu D. Monogram se čita s desne prema lijevoj strani kao ODOVAC (skračena verzija imena gotskog kralja).

 

Tip II. - monogram se sastoji od slova R, A, V D, O i C. Slovo A nalazi se u R, slovo V naslonjeno je na A i D, slova O se nalaze D, slovo C u D. I ta kompozicija slova čita se s desne prema lijevoj strani kao ODOVACAR.

 

 

 

Slika 61. Monogrami gotskog kralja Odoakara (Odovacara, 476. - 493.) OVAD, AOVD (prva tri) ili ROAVD (zadnji) na srebrenim i bakrenim novcima iz doba kralja Odoakara. Povjesničari čitaju monogram: ODOVAC i ODOVACAR. Monogram čitaju s desne prema lijevoj strani, obrnuto kretanju kazaljke na satu!

 

Gore navedeni ulomak sadrži kompoziciju tri slova (slika 63.), od kojih je slovo O umetnuto u V i slovo A. Slova O u V drevni klesar kao da  je kopirao s monograma tip I. a slovo A s monograma kovnice na drugoj strani kovanice tip II., oba monograma s novčića kralja Odovacara. Autor tu kompoziciju slova čita kao OVA…. Ulomak se stilski uklapa u ostale sačuvane ulomke s uklesanim ukrasnim kukama i stiliziranim arkadama, slova i točke između slova V i A jednaka  su kao na ulomku s riječi REX, klesana najvjerojatnije rukom istog klesara. Iz tih razloga autor smatra da je taj ulomak drugi dio ulomka s riječi REX. Kompozicija slova na navedenom ulomku po autorovom sudu glasi »OVA«. Kompoziciju na ulomku čitamo zajedno sa ulomkom sa REX kao monogram gotskog kralja -  REX OVA ODOVACAR.

 

      

 

Slika 62. Srebreni novčić gotskog kralja Odoakara (Odovacara) s monogramom kralja OVAD ili OAVD (FL ODO VAC), kraj petog stoljeća, kovnica RV i RAVENNE - Ravena, prijestolnica kralja

 

Baš taj po autorovom sudu najvažniji ulomak s Grušina sa samog kraja V. stoljeća s uklesanim slovima OVA…, koja bi mogla poduprijeti značenje riječi REX s imenom gotskog kralja Odoakara (Odovacara) na jednom drugom gore spomenutom ulomku, nestao je za vrijeme drugog svjetskog rata u bombardiranju Šibenika i oštećenju prvog, starog gradskog muzeja. Ostala je samo skica prof. Ostojića i fotografija tog ulomka don K. Stošića. Godine 1996. objavila je dr. Delonga novu skicu, rekonstrukciju izgubljenog ulomka.

Slika 63. Slova sa dva artefakta sa Grušina. Prvi lijevi tekst (tri slova) čita autor  »REX« , drugi desni tekst (također tri slova) čita autor  »OVA«.  Oba teksta zajedno čita autor kao »REX ODOVACAR«.  Slovo D nalazi se u slovu R, slovo C u slovu X. Taj napis datira gradnju crkvice sv. Lovre u doba vladavine gotskog kralja Odovacara – sam kraj petog stoljeća.

 

 

Autor ne isključuje mogućnost da je taj ulovak nakon rata  namjerno uklonjen iz šibenskog muzeja da bi se promoviralo hrvatsko podrijetlo riječi REX na jednom od ulomaka arhitrava (slika 25.). Možda se navedeni uklesani drevni tekst ulomka arhitrava naprosto nije uklapao u teorije nekih povjesničara o hrvatskom podrijetlu naslova »REX«.  Tada na Grušinama još nije bio otkriven drugi artefakt koji nosi, po sudu autora, također uklesan monogram gotskog kralja Odoakara.

 

Spomenimo da je prof. Ostojić koji je s prof. Dujmovićem između 1935. i 1939. godine na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre iskopao taj (prvi) artefakt, zapisao u dnevnik iskopavanja da taj ulomak s slovima OVA… pripada ulomku s reči REX. Ostojić piše: »Među sitnim fragmentima sa slovima je fragment pregrade kojoj pripada i onaj s REX. Na njemu su uklesana slova VO i nepotpuno A. O se nalazi u slovu V (I. Ostojić, Šibenik i okolica od najstarijeg vremena do 12. st., Krapina 1972., str. 51.)«. S time je Ostojić nehotice ne odredivši što slova OVA… znače, točno opredelio po našem sudu značenje riječi REX na drugom artefaktu.  

 

Slika 64.  Zlatnik, iz vremena Odoakara, gotskog kralja, 476. - 493.

 

Autor se duboko nada da gubitak navedenog ulomka arhitrava s inicijalima (monogramom) OVA imena gotskog kralja, nije u vezi s političnim prilikama i događajima koji su se zbili odmah nakon drugog svjetskog rata na tlu novoosnovane države kada je na pr. fra Kerubin Šegović 1945. godine izveden pred vod za streljanje jer je zagovarao tzv. gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata (Večernji list, Denis Kuljiš, Hrvati nisu Slaveni, 27. kolovoz, 2011.).

 

 

Slika 65. Bakreni novčić iz doba gotskog kralja Odoakara (Odovacara), portret i monogram kralja OAVD ili ODVA (ODOVAC)

 

Spomenimo da je u to doba nakon drugog svjetskog rata bilo zabranjeno tiskanje bilo kojeg povijesnog djela kao nepodobnom prof. Ivanu Ostojiću, povjesničaru iz Šibenika, učesniku iskopavanja na Grušinama od 1935. godine, kojeg u tom djelu često citiramo. Čini se da ta zabrana objavljivanja vrijedi u Šibeniku još i danas - godine 2012., povijesna djela prof. Ostojić iako rodom iz Šibenika još nisu stavljena na indeks autora u šibenskoj knjižnjici unatoč nastojanjima autora ovog djela. U Šibeniku su politički močnici 1945. godine tjerali prvoškolce da u školi pjevaju: »Goti mi nismo, mi Slavljani svi smo. Partizanska stvorila nas je svijest. Ko drukčije kaže, kleveće i laže. Osjetit našu će pest …« (Uspomene prof. Pavla R., 72. godine, Šibenik).

 

4. Ulomak arhitrava oltarne pregrade s uklesanim slovima                 … ROAV… , slika br. 28. (Ostojić, 1972., V. Delonga, 1996.).

 

          

 

Da se na gore navedenom ulomku arhitrava (slika 25.) nalazi najvjerojatnije riječ REX u smislu titule kralja Odoakara, potvrđuju uklesana  slova … ROAV …  na jednom drugom sačuvanom ulomku arhitrava nađenom na istoj lokaciji iz istog razdobja (slika 28.) koja su po našem tumačenju također inicijali (monogram)   imena gotskog kralja Odoakara (Odovacara): ODOVACAR. Autor ocjenjuje da se i na tom ulomku nalazi monogram gotskog kralja Odoakara (Odovacara). Natpis u cjelini glasi: ROAV - (slova D i C u R) isto kao na bakrenom novčiću slika 67 i 68.

 

       

Slika 66. Bakreni novčići gotskog kralja Odovacara s portretom i monogramom OAVD ili OVAD i DVAOR ili ROAVD (slovo O u D) s kraja V. stoljeća

 

                    

Slika 67. Monogram na artefaktu sa Grušina (lijevo), monogram sa kovanice kralja Odoakara (desno). Kako se slovo »D« na kraju nije sa

čuvalo a možda ga nije ni bilo, vjerujemo da drevni klesar slovo »D« nije ni uklesao. Možemo zaključiti da se je nespretni klesar snašao pa je artefaktu sa Grušina glavu slova »R« upotrebio za slova »D » i »C«. Na kovanici je slovo »O« smješteno u »D«, drevni klesar uklesao je na artefaktu slovo «O« samostalno. Titulu »Rex« na artefaktu sa Grušina drevni klesar nije uklesao, možda je zaključio da je pokojni kralj kraljevsku titulu izgubio kao i svoju glavu. A titula »rex«  mogla se i čitati na temelju prvog slova »R«. Pomanjkanje poštovanja do pokojnog svrgnutog  kralja?  Na oba monograma sa Grušina i na kovanici nalaze se sva potrebna slova R, D ( i C), O, A i V koja čine složena kraljevo ime - ODOVACAR.

 

Sačuvani inicijali (monogram) uklesani nespretnom rukom na navedenom artefaktu crkvice po sudu autora ovog djela točno datiraju artefakte u doba kralja Odoakara t.j. od 493. godine (godina pogibelji kralja). Klesar nije uklesao titule »REX« pa zaključujemo da je taj monogram bio uklesan poslije pogibelji kralja – moguće povodom ukopa. Prvo slovo »R« možem očitati i kao REX, po tome sva slova ukupno REX ODOVACAR. Uvjereni smo da su ti sačuvani uklesani inicijali (monogrami) dokaz da artefakti s kukama  i arkadama potječu iz prve crkvice građene u doba dolaska Noričana krajem petog stoljeća. Očito je da je drevni klesar na Grušinama monograme kralja Odoakara precrtao s bakrenih i srebrenih novčića koje je držao u džepu.

 

Povjesničari drže da se od  prve crkvice do danas nije sačuvalo ništa osim temelja i antičke stele koja je možda poslužila u crkvici kao menza oltara. Suprotno uvjerenju povjesničara autor ovog djela pretpostavlja da svi gore navedeni najstariji artefakti s natpisima (vjerojatno njih sedam, možda osam) potječu od prve crkvice s Grušina sagrađene brzo nakon 489. godine dolaskom izbjeglica iz Norika. Ti artefakti su sačuvani ugradnjom u novu crkvicu u IX. stoljeću.  Je li prva crkvica na Grušinama stradala, vjerojatno  spaljena prilikom upada Avara i Slavena u VII. stoljeću, nije nam poznato, to možemo samo pretpostavjati.

 

 

5. Ulomak arhitrava oltarne pregrade s uklesanim slovima VI i M, slika br. 29. (Ostojić, 1972., V. Delonga 1996.).

 

 Rekonstrukcija slova

 

Sačuvao se još jedan ulomak arhitrava oltarne pregrade s uklesanim kukama i nizom stiliziranih dvoplutih arkada. Davni klesar je na donjem rubu artefakta, koji je ugrađen bio najvjerojatno jedva vidljiv ili čak nevidljiv, uklesao slova »VI« i »M«  koja bi po sudu autora mogla biti inicijali ili monogram morinjskog biskupa Viktora Martaritanskog (noričkog Mamertinusa) koji je po predaji živio u Morinju krajem petog i početkom šestog stoljeća kada se po sudu autora gradila crkvica, prva prethodnica današnje crkvice sv. Lovre na Grušinama. Autor pretpostavlja da su uklesana slova monogram biskupa -  graditelja prve crkvice na Morinju. Slova »VI«  i »M« uklesana su istom rukom klesara kao na  izgubljenom ulomku arhitrava (slika 26.).

 

O drevnim monogramima piše i prof. Ostojić u svom gore spomenutom djelu 1972. godine, str. 30.: »Monogrami su poznati iz vremena prije dolaska Hrvata, tako na pr. monogrami nekoliko biskupa nađenih u ruševinama Salone koji su po stilu potpuno jednaki monogramima u Bilicama kraj Šibenika. Bulić je pisao da su obično ovi monogrami imena biskupa, a mnogo rjeđe drugih ljudi ……«

 

 

 

6. Jedan drugi ulomak arhitrava oltarne pregrade, slika br. 30. ( Ostojić, 1962., V. Delonga, 1996.)

 

 

Ulomak s otklesanim kukama i također otklesanim nizom stiliziranih dvoplutih arkada dokazuje da su navedeni artefakti oltarne pregrade, od kojih se nekoliko s natpisima sačuvalo do danas, bili upotrebljeni nekoliko stoljeća kasnije u IX. stoljeću u gradnji nove crkvice na Grušinama. Autor pretpostavlja da su samo stari natpisi - stariji artefakti s ukrasima, mogli biti preklesani i upotrebljeni u gradnji nove crkve gotovo 300 godina kasnije (strana 46., slika 30., kompozicija ulomak arhitrava s kukama i dva ulomka oltarne ograde  s kraja IX. stoljeća s identičnim kasnije uklesanim kukama).

 

Tekst, kako ga čita autor, potpuno odgovara odnosu svećenika Severinusa i gotskog kralja Odoakara. Držimo da je prva crkvica na Grušinama sagrađena 489. godine bila donacija - zadužbina gotskog kralja ODOAKARa - ODOVACARa. Ne možemo, a da se ne pitamo: Ako je narodna predaja zapamtila morinjskog biskupa s kraja petog stoljeća i toponime Morinje, Noričko brdo, gradina Norilj, zar nije mogla zapamtiti i donaciju gotskog kralja iz istih godina u toponimu Kraljevi dvori?  Pretpostavljamo da je kralj i boravio na tom mjestu. Možda je tu i pokopan?

 

 

 

Slika 68.  Portret gotskog kralja Odoakara - Odovacara s bakrenog novčića iz kraja V. stoljeća

 

  Flavius Odovacar - gotski kralj (476. - 493), prvi kralj na tlu današnje Hrvatske

 

 

 

 

Kraljev grob na Grušinama?

             (Grob gotskog kralja Odovacara?)

 

 

Slika 69. Ispod cipresa na sjevernoj strani crkvice (lijevo) predpostavljamo nalazi se kraljev grob

 

 

Slika 70. Skica položaja navodnog kraljevog groba (Grob I.) na temeljima prve veće crkve, desno ostaci apside prve najstarije crkve, koja je sudeći po ostacima temelja bila veća od današnje,  po I. Ostojiću

 

Slika 71. Kraljev grob (?)

 

 

Slika 72. Kraljev grob (?)

 

Većina starijih šibenskih povjesničara pretpostavljala je bez ikakvih dokaza da se na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre nalazi mogući grob hrvatskog kralja. Navode predaju da je tu negdje pokopan hrvatski kralj najvjerojatnije Stjepan II. (1089. - 1091.) a da su crkvica sv. Lovre (sv. Bartula) i samostan bili možda donacija - zadužbina  kralja Petra Krešimira (1058. - 1075.) ili Zvonimira (1075. - 1089.) što bi trebao potvrditi ulomak s napisom REX. Nije moguće odrediti odkud predaja o kraljevom pokopu na Grušinama. Toponim »Kraljevi dvori« u blizini ne asocira na  mogući kraljev grob.  Pretpostavljamo da je predaja  o kraljevom grobu nastala otkrićem manjeg artefakta s napisom »REX« kraj crkvice sv. Lovre (Marun, Ostojić, Dujmović 1935. -1939. godine) i većeg građenog groba na sjeveru crkvice sv. Lovre. Kralj Stjepan II. Trpomirović bio je  po izvješću sigurnih izvora pokopan u u mauzoleju kraljeva na Otoku kraj Solina.   

 

Šibenski povjesničar  svećenik Petar Kaer (1848. - 1919.) u svom djelu Povijesne crtice grada Šibenika 1912. godine  navodi da je u Morinju u stara vremena bio benediktinski samostan sv. Bartula. Tu tradiciju mogli bi potvrditi minitoponimi Bartulovština, Brtolašćina i Mostir (manastir) u blizini. Kaer navodi da je našao u jednom starom rukopisu zabilježeno »da je biskup Grgur Ninski (kraj IX. do sredine X. stoljeća) često zalazio u Šibenik i da bi proveo dobar dio godine kod benediktinskog samostana u Morinjam, gdje da je umro i pokopan bio g. 950. (str. 40.).«

 

 

Slika 73. Biskup Grgur Ninski, Ivan Meštrović, Split

 

Sam Kaer kao da nije bio uvjeren da je Grgur Ninski u tom samostanu umro i bio pokopan, ali što se tiče samostana u Morinju pisao je: » Ne ćemo uvažiti onu bilješku iz XIV. stoljeća, koju smo naveli u predprošlom poglavju, po kojoj u Morinjam bio bi obstojao benediktinski samostan već u X. vijeku. Ne možemo ipak, a da ne opazimo, kako je nazad malo vremena nađeno okolo crkve sv. Lovre više arhitektonskih i uresnih komada, koji spadaju hrvatskoj dobi (str. 50.).« U bilješci na istoj stranici donosi podatak da je fra Lujo Marun na tom groblju našao dijelove starohrvatskog sarkofaga. U poglavlju o krunidbi kralja Stjepana II. Kaer se konačno o tom samostanu ovako izjašnjava: » … pak zato naravno je pomisliti na sv. Lovru u Morinjam kod Šibenika (apud castrum Sibinico), kod koje crkve opstajala je, kako vidjesmo, za hrvatskih doba benediktinska opatija. Da se je ta opatija uzdržala i poslije hrvatskih doba, da je imala svoga mitronosnoga opata i da se je taj naslov sačuvao  sve do najkasnijih doba kod naslovnih nadarbenika sv. Lovre od Morinje, to ćemo u svoje vrijeme dokazati.«  Nije nam poznato da li je kasnije Kaer objavio gore navedeni dokument ili napisao tu raspravu, ali je, u svakom slučaju, šteta što Kaer nije iznio u kojem je rukopisu našao tu bilješku o biskupu Grgoru Ninskom i gdje se nalazio taj rukopis, jer nam pokazuje da je postojala tradicija još i prije o samostanu kod sadašnje crkve sv. Lovre, u 14. stoljeću, što je svakako vrijedno svjedočanstvo (po I. Ostojiću).

 

 

Slika 74.  Hrvatski kralj, 11. stolj., plutej oltarne ograde, Šuplja crkva, Solin

 

U izvještaju o arheološkom iskopavanju pod vodstvom svećenika fra Luja Maruna od 1935. do 1939. godine piše prof. Ostojić iz Šibenika o nalazu većeg groba kraj crkvice sv. Lovre na Grušinama (str. 49.): »Na sjevernoj strani današnje crkve ima ostataka zidova, koji također mogu pripadati starohrvatskoj crkvi. Uz njih je neposredno zidan veliki grob dimenzija 225x130 cm koji nije pretražen (na planu naznačen brojem 1., slike 71, 72 i 73)«. Dimenzije groba uz crkvicu odgovaraju dimenzijama klasičnog rimskog sarkofaga  pa vjerujemo da se nekada u grobu nalazio i sarkofag koji je kasnije predpostavljamo razbijen, opljačkan i uništen. Grob je građen od obrađenog kamenja pa vjerujemo da je pripadao bar dostojanstveniku a možda i nekom kralju. Danas je navedeni grob gotovo uništen, jedva prepoznatljiv.

 

U povijesnoj literaturi nismo nakon pisanja Šibenčana prof. Ostojića 1972. godine našli ni spomena navedenog groba što nas začuđuje. Iz novinskih izvještaja (Večernji list, kopija na kraju ovog djela) saznajemo da su 1995. i 1996. godine bila na lokaciji Grušine vršena nova iskopavanja ali se taj grob ne spominje iako je u članku iznijeta mogućnost da je tu negdje pokopan biskup Grgur Ninski ili čak neki hrvatski kralj.

 

Spomenuli smo već da je  arheološkom iskopavanju 1935. do 1939. godine na Grušinama uz crkvicu sv. Lovre uz mnoge druge artefakte bio pronađen artefakt s uklesanim napisom REX. Taj zagonetni artefakt - ulomak arhitrava oltarne pregrade  uzbuđuje povjesničare od dana nalaska do danas te je uzrok mnogih nagađanja o njegovom značenju i dataciji.

 

Kako povjesničari do danas nisu uspjeli pročitati   druga dva artefakta s istog nalazišta na Grušinama - također ulomke arhitrava oltarne pregrade s uklesanim slovima: prvi s slovima OVA… i drugi s slovima ROAV… ne polažu nikakvu pažnju na ta po našem sudu najvažnija ključna artefakta s Grušina. Isti monogrami nalaze se na kovanicama gotskog kralja Odoakara iz kraja V. stoljeća. Prvi artefakt je izgubljen za bombardiranja muzeja u Šibeniku u drugom svjetskom ratu ali postoje fotografija, skica i reprodukcija ulomka. Ni reprodukcija prvoga ni drugi ulomak nisu izloženi u nedavno otvorenoj novoj postavi gradskog muzeja u Šibeniku! Preko tih artefakata moguće je na godinu tačno datirati godinu gradnje prve crkvice na Grušinama - 489. godine i definirati ime kralja s prvog artefakta s uklesanim »REX« - gotski kralj ODOVACAR.

 

 

Slika 75. Hrvatski kralj Krešimir IV. u Šibeniku

 

 

Slika 76. Hrvatski kralj Zvonimir u Kninu

 

.                 

 

 Slika 77. Povelja kralja Stjepana II.

 

 

 

Slika 78. Samostan sv. Stjepana pod borovima (Suspetar), Split, mjesto zatočeništva kralja Stjepana II.

 

 

 

Kako su po obliku i veličini slova identična, ulomku REX pripada ulomak s natpisom OVA… čitamo oba ulomka zajedno REX ODOVACAR. Taj ulomak je po obliku i veličini slova identičan ulomku s uklesanim napisom … E . NRE.SEV… Sva tri uklesana natpisa  čitamo (povjesničari čitaju artefakte odvojeno) … ANIMAE NOSTRAE SEV… ili po autoru (artefakti zajedno) …REX  OVA … E  RAVENNE  SEV …..

 

Iz navedenih napisa možemo zaključiti da je prva crkvica donacija - zadužbina gotskog kralja Odoakara iz kraja petog stoljeća kada je prva crkvica na Grušinama po našem sudu i sagrađena, dakle nakon  489. godine. Kralj Odoakar stolovao je u Raveni prijestolnici svoga kraljestva s druge strane Jadrana. Zbog blizine Ravene nije nevjerojatno da je kraj crkvice sv. Lovre sagrađen grob za kralja Odoakara. Taj tip crkvica obično je bio memorijalna grobna crkvica pa grob kraj crkvice ne iznenađuje.

 

 

Slika 79. Polukružna apsida iza današnje crkve sv. Lovre

 

Da li je u navedeni grob kralj Odovacar bio i pokopan ne možemo znati. Ne postoji nikakav trag ukopa. S obzirom na nesretni kraljev kraj, 493. godine bio je ubijen od mača svoga nasljednika Teodorika, možemo sumljati da je bio nakon ubojstva prenesen preko mora u pripremljen grob. Vjerujemo da je grob nakon ubojstva Odoakara  ostao prazan.  Moguče je ipak da je grad Ravenne - prijestolnica Odoakara ukopao nesretnog kralja na lokaciji Grušine. Po tome bi grob kraj crkvice bio sagrađen 493. godine.

 

Svaki je kralj koji je sebi za života sagradio memorijalnu crkvicu s grobom sagradio kraj crkvice i samostan, prostorije za svečenike koji su grob čuvali i obavljali mise za pokojnikom. S sigurnošću možemo dakle tvrditi da je kralj koji je sagradio crkvu i samostan bio tu i pokopan.

 

Moguće je da je na Grušinama kasnijim stoljećima bio pokopan i neki hrvatski dostojanstvenik, po P. Kaeru biskup Grgur Ninski, možda i kralj. Pretpostavljamo da je samostan bio obnovljen za vladanja hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV., Zvonimira ili Stjepana II. Tada je bio vjerojatno i obnovljena crkvica na Grušinama kao crkvica sv. Batrula. Samostan koji se najvjerojatnije zvao samostan sv. Bartula bio je napušten najvjerojatnije u prvoj polovini XII. stoljeća. Tako je nestao samostan, nestala je crkvica sv. Bartula na Grušinama, zbrisan je spomen na nju.  

 

Kad su Slaveni prihvatili kršćanstvo u devetom stoljeću, bila je sudeći po sačuvanim temeljima i artefaktima kraj temelja  prve srušene crkvice na Grušinama sagrađena nova crkva, možda bogatija  kamenim ukrasima i uklesanim natpisima. Pretpostavljamo da su vjernici iz srušene  stare prve crkvice  prenijeli stare sačuvane natpise i imena svetaca u kamenu te ih tako, neke preklesane u nove natpise, neke neoštečene i netaknute sačuvali. Vjerujemo da je predaja o dolasku njihovih predaka iz Norika mogla biti tada još jaka. Moguće je da su još pamtili i poštivali svoje pretke iz Norika.

 

Pretpostavljamo da su u novoj crkvi dakle bili ugrađeni u IX. stoljeću sačuvani najstariji uklesani artefakti prve ranokršćanske crkvice  s kraja petog stoljeća (po sudu autora) srušene u stoljeću sedmom. Vjerujemo da su bar prva crkvica iz kraja petog stoljeća i možda nova crkva iz IX. stoljeća bile posvećene sv. Severinu, što dokazuje uklesani natpis kako smo ga u tezi pročitali … animae nostrae Severinus ili incolae Ravennae Severino. Moguće je da su   bili titulari tih crkava i sv. Florijan ili sv. Lovre. To iz sačuvanih artefakata ne možemo sigurno definirati.

 

U toj tezi pretpostavljamo da nijedan natpis na sedam, možda osam navedenih najstarijih sačuvanih artefakta - ulomaka arhitrava oltarne pregrade s ukrasnim kukama i nizom stiliziranih dvoplutih arkada s Grušina, po ocjeni autora s kraja petog stoljeća, ne spominje osobe iz hrvatske povijesti. Natpisi na tim artefaktima spominju dosad neidentificiranog »Sev…« (slika 24.),  po našem sudu svećenika Severina iz Norika, kasnije sv. Severina, umrlog 482. godine, dosad neidentificiranog kralja … rex …  po našem sudu gotskog kralja Odoakara (Odovacara) i možda su tu inicijali (monogram) morinjskog biskupa Viktora Martaritanskog (noričkog biskupa Mamertinusa).

 

Sarkofag, kamenica, krstionica …

 

Posebnu pozornost u našoj tezi o dolasku izbjeglih Noričana na Donje polje 489. godine moramo obratiti ulomcima sarkofaga (po Ostojiću) koje su 1892. godine našli don Bulić i 1900. godine fra Lujo Marun na lokaciji kraj crkvice sv. Lovre na Grušinama, a danas se nalaze u lapidariju splitskog Arheološkog muzeja.

 

Prof. Ostojić je 1972. godine u svom gore navedenom  djelu »Povijest Šibenika« -  izvještaju o iskopavanjima kraj crkve sv. Lovre (Ostojić, str. 51.) od 1935. do 1939. godine  zapisao: »Uža strana sarkofaga ima ove dimenzije: širina 76 cm, visina 90 cm, debljina  11 cm, dok je od duže strane ostalo po dužini samo 57 cm. Jedna od dužih strana bila je razdijeljena, uzevši u obzir razmjere sačuvanog dijela, u tri polja. Ornament jednog od krajnjih polja, a možda i oba, sastajao se od troplutastog kruga oko kojega se uvija drugi pleterac ispunjavajući u šiljastom obliku uglove polja prelazeći krug ide oko rozete što se nalazi po sredini. Sa sredine svake strane pleterca izbijaju šiljasti listovi. U srednjem je polju vjerojatno bio križ ispunjen pleterom. Polje na užoj strani sarkofaga podijeljeno je okvirom u obliku pletera u četiri dijela tako da se pleterna vrpca neprestano nastavlja u svakom od četiri okvira, praveći na mjestima prelaza čvorova. U samim se poljima nalaze rozete raznih oblika. Analogiju ovom motivu nalazimo na oplati oltara u splitskoj krstionici, a iz 11. st. na portalu crkve sv. Ambrozija u Milanu te na jednom pluteju iz crkve San Pietro in Toscanela. Starohrvatski su sarkofazi rijetki, dok ih drugi slavenski narodi ne poznaju u najranijem srednjem vijeku. Sarkofazi kod Slavena iznimna su pojava i prihvatili su ih oni Slaveni koji su došli u uži dodir s rimskim svijetom, pa se prvo spominju sarkofazi iz Hrvatske i to iz Biskupije. …«

 

O navedenom »sarkofagu« pišu Ž. Krnčević i N. Jakšić (Predromanski reljefi iz crkvice Sv. Lovre u Morinju, Starohrvatska prosvjeta III/24, 1997., str. 103 - 106). Autori se ne slažu s rekonstrukcijom Ostojića, ulomak nazivaju kamenica, objavljuju svoju verziju rekonstrukcije i smatrajo da bi ulomci koje su našli don Bulić i fra Lujo Marum mogli biti krstionica ili dio crkvenog namještaja, a nikako sarkofag. Ali ni ti povjesničari ne daju konačan odgovor i s velikom rezervom  zaključuju: »Na sve je takve interpretacije teško naći valjane usporedbe.«

 

 

Slika 80. Skica kamenih ulomaka sarkofaga - kamenice, skice iz dnevnika iskopavanja na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre, po Ostojiću, 1935. - 1939. godine

 

Naša teza o dolasku izbjeglica iz Lauriacuma preko Napulja i Salone  na Donje polje krajem petog stoljeća (489. godine) otvara moguće rješenje namjene sarkofaga - kamenice s Grušina. U bazilici St.  Laurentia u Lauriacumu (danas Lorch) su 1900. godine kod arheoloških iskopavanja otkrili sarkofag - relikvijar s ljudskim kostima. Sarkofag - relikvijar iz IV. stoljeća pripadao je onim pogubljenim mučenicima koje je sv. Florijan godine 304. pokušao spasiti i pri tome i sam izgubio život. Možda je nekad u sarkofagu s Grušina bila i koja relikvija sv. Florijana. Austrijski povjesničari se pitaju zašto su izbjegli iz noričkog grada Lauriacuma 488. godine ostavili relikvije, odnosno nisu ponijele relikvije - moći mučenika  na put prema jugu Italije. To su učinili stanovnici susjednog grada Faviana s tijelom Severina, to su činili i svi drugi stanovnici starih gradova kad su napuštali svoj grad. Iz povijesti je poznato da su svi izbjegli nakon 400. godine iz susjedne Panonije u Dalmaciju, Italiju i Makedoniju uvijek nosili relikvije svojih mučenika ili svetaca. Bio bi to jedinstveni primjer kad građani Lauriacuma ne bi na put bez povratka  ponijeli svoje relikvije. Relikvije mučenika ili svetaca bile su u ono vrijeme za crkve veliki izvor sredstava, a i ugleda crkve pa bi to moralo vrijediti i za moričku biskupiju. Izbjegli iz Lauriacuma i Faviana nosili na put nešto još vrjednije od moći svojih kršćanskih mučenika - relikviju tijelo Severina. Ali vjerujemo da su bar dio relikvija - moći mučenika, a možda i koju relikviju sv. Florijana, sudionici eksodusa iz Lariacuma gotovo sigurno ponijeli na put do konačnog cilja - Donjeg polja u Dalmaciji. Pogotovo ako ih je na Donje polje pratio biskup (Mamertinus ?) s klerom, kako pretpostavljamo. Razumljivo je da nisu nosili moći svih svojih kršćanskih mučenika, mučenika iz Lauriacuma je bilo možda oko četrdeset i bilo bi stvarno teško ponijeti sve relikvije.

 

                                                                                                            Slika 81. Tabula Peutingeriana, Salona, detalj

 

Izbjegli Romani iz Norika pretpostavljamo sagradili su na lokaciji Grušine na Donjem polju 489. godine crkvicu koju su posvetili i  kršćanskim mučenicima. Pretpostavljamo da su crkvice posvećene kršćanskim mučenicima gotovo obavezno držale i moći ili relikvije mučenika (prave ili lažne). Ta obaveza bi morala vrijediti i za crkvicu na Grušinama. U Udbini je 2011. godine sagrađena i blagoslovljena nova crkva hrvatskih mučenika. U oltar nove crkve bile su ugrađene moći blaženog Alojzija Stepinca.

 

Vjerujemo da su novi stanovnici   Donjeg polja, bilo ih je iz Faviana i iz Lauriacuma, donijeli bar jedan manji simboličan dio moći kršćanskih mučenika iz Lauriacuma. Ostale relikvije s relikvijarom su zakopali - sakrili ispod basilike St. Lorentii u Lauriacumu. Stručnim istraživanjima tjelesnih ostataka mučenika iz Lauriacuma otkrivenih  nakon 1900.  godine dokazano je prisustvo ostataka najmanje 31 osobe u sarkofagu, po legendi je bilo mučenika više - do četrdeset, dakle mogle su nedostajati neke ljudske kosti.  Ne možemo ni zanijekati mogućnost da su izbjegli donijeli na Donje polje i neke druge vrjednije relikvije - moći iz Lauriacumu, a to bi mogli biti neki moći sv. Severina pokopanog u mauzoleju u Napulju,  i smjestili ih nakon dolazka u prvi, danas pretpostavljamo izgubljeni  relikvijar crkvice iz kraja V. stoljeća na Grušinama. Taj prvi relikvijar mogao je biti uništen zajedno s prvom crkvicom na Grušinasma prilokom upada Avara i Slavena u stoljeću sedmom.

 

 

Slika 82. Dva fragmenta od kojih manji pripada »sarkofagu - kamenici«, skice iz dnevnika iskopavanja na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre, po Ostojiću, 1935. - 1939.

 

Pretpostavljamo da su stanovnici Donjeg polja u devetom stoljeću sagradili novu crkvicu na istoj lokaciji na Grušinama te isklesali ili uvezli novi relikvijar za moći svojih svetaca. Sarkofag-kamenicu s Grušina, koji svojom ljepotom i finom izradom odskače od drugih kamenih artefakata nađenih kraj crkve sv. Lovre, povjesničari datiraju u deveto ili čak deseto stoljeće (hrvatski pleter), mi im to moramo vjerovati. Neki drže da bi kamenica mogla biti čak kraljeski sarkofag jednog od hrvatskih kraljeva ili visokog crkvenog dostojanstvenika. Slažemo se da ta kamenica po obliku nije ni pravi sarkofag a ni krstiona. Možda je skica rekostrukcija kamenice koju su objavili Krnčević i Jakšić blizu pravom izgledu, ali toj skici rekonstrukciji navedeni povjesničari nisu našli pravu primjenu. Sarkofag - kamenica s Grušina jedinstven je po tome da ima jednu stranu otvorenu.

 

U toj tezi podržavamo stav, da je kamenica s Grušina  zapravo bila sarkofag - kameni relikvijar - spremnik relikvija - moći mučenika ili svetaca ili nekog nama nepoznatog kralja i da joj je to bila prava i jedina namjena. U relikvijaru su mogle biti spremljene i izložene vjernicima relikvije - moći iz Lauriacuma. Vjerojatno su bile moći po tadašnjem običaju spremljene u olovnu pa u drveni kutiju i na kraju u kameni relikvijar. Po A. Škobalju »Obredne gomile« Split 1999. str. 75. do 77.  sarkofazi - relikvijari su bili otkriveni na pr. 1860. godine ispod oltara u Puli na trgu kod katedrale, a pred desetak godina nađen je sarkofag ugrađen u oltar u crkvi sv. Duje u Splitu. U prvom sarkofagu bile su po svojoj prilici moći sv. Tome u zlatnoj kutijici, a u 16 srebrenih kutijica moći drugih mučenika. U Splitu je sarkofag s drvenim i olovnim sandučićem bio prazan, ali je jamačno pripadao moćima sv. Duje.

 

 

Slika 83. Sarkofag - relikvijar s moćima mučenika iz IV. stoljeća unesen u oltar s relikvijom sv. Florijana u bazilici St. Laurentii u Lorchu kraj Ennsa (nekad Lauriacum). U sarkofagu su u novom prozirnom plastičnom spremniku relikvije kosti mučenika. Relikviju sv. Florijana je darovao Austriji 1968. godine kardinal Karol Wojtyla, kasnije papa Johannes Paul II.

 

Moramo vjerovati - protuargumenata nemamo da su dataciju sarkofaga relikvijara s Grušina  povjesničari točno odredili. Po uvjerenju autora sarkofag relikvijar postavljen je u novosagrađenu crkvicu na Grušinama u devetom  stoljeću. Sarkofag je mogao biti sastavni dio oltara.

 

Iz detaljnog opisa pronađenog sarkofaga relikvijara u Lauriacumu, danas Lorch kraj Ennsa u Austriji, saznajemo da je sarkofag - relikvijar bio pokriven ravnom kamenom pločom od granita, a kosti mučenika - relikvije bile su smještene u drvenoj kutiji pokrivenoj platnenim rupcem. Drvena kutija bila je umetnuta u kameni sarkofag. Rubac se sačuvao pa je 1964. godine bio izložen na prigodnoj izložbi.

 

Sarkofag - relikvijar iz Lauriacuma ima dimenzije 76 x 75 x 43 cm. Ploča dimenzija 76 x 88 cm  kojom je bio sarkofag pokriven bila je od granita, starijeg datuma i nosila je oznake Geniusa (duha zaštitnika) rimske legije II. Italica iz 191. godine i nije imala izravne veze  sa sarkofagom.

 

 

Slika 84. Oltar relikvijar u bazilici San Gannaro u Napulju

 

Sarkofag relikvijar iz crkve sv. Lovre na Grušinama imao je dimenzije 76 x 90 x (?) cm po Ostojiću, po Krnčeviću 75 x 100 x 100 cm. Krnčević u opisu sarkofaga iz crkvice sv Lovre piše da »sarkofagu nedostaje profilacija za zatvaranje što svi sarkofazi imaju neizostavno«. Taj sarkofag je, dakle, bio pokriven ravnom pločom. Ukupna visina s pločom bila bi mu oko 110 cm, to bi odgovaralo visini oltara. Možda je sarkofag stajao na niskom kamenom postolju (nožicama), odmaknut od zida, što pokazuju ukrašene tri stranice. Mogao je biti otvorenom stranom okrenut za obične dane prema zidu, a za svetkovine prema vjernicima. Pretpostavljamo da je otvorena strana sarkofaga bila zaštićena drvenom ogradom ili kamenim vratima. Kameni sarkofag relikvijar iz Lauriacuma i kameni sarkofag iz Donjeg polja imaju slične dimenzije širine i dužine pa bi drvena ili metalna kutija s relikvijama iz Lauriacuma najvjerojatnije točno sjela u kameni sarkofag s Grušina. Izgleda  da su oba sarkofaga  bila pokrivena kamenim pločama. Sjetimo se već spomenutog: »Neki stranac je 1888.  godine kraj crkvice sv. Lovre otkrio i brodom odvezao iz Šibenika veću mramornu ploču s natpisom. … 1900. godine s istog groblja  uzeta je antična ploča s relijefom i nestala …« O tim pločama danas ništa ne znamo.

 

Sarkofazi - relikvijari otvoreni su s jedne strane prema vjernicima da bi vjernici mogli vidjeti kutiju s relikvijama mučenika ili svetaca i da bi mogli posebnim prilikama dodirnuti relikvije. S gornje strane sarkofag relikvijar je pokriven kamenom pločom i služi kao oltar. Primjer takvog relikvijara možemo vidjeti baš u Napulju u basilici San Gennaro (Duomo, reliquiario, ossa di San Gennaro, Napoli).

 

 

Slika  85. Prijedlog rekonstrukcije sarkofaga - relikvijara s Grušina, crkva sv. Lovre, prijedlog rekonstrukcije izradio autor

 

 

 

Još jedna verzija namjene kamenice - sarkofaga sa Grušina je vjerojatna,  autor drži da je i ta verzija moguća: u kamenici - sarkofagu su bile  pohranjene skupljene kosti gotskog kralja Odoakara nakon devastacije prve  crkve i kraljevog groba i izgradnje nove crkve u IX. stoljeću nakon dolaska Slavena u  »stoljeću sedmom«. Tu verziju ne možemo odbaciti. Gradovi u Dalmaciji bili su u X. stoljeću još pod ingerencijom rimskih vlasti u Bizancu pa su u sarkofagu - relikvijaru mogle biti pohranjeni zemljeni ostaci gotskog kralja Odoakara iz u »stoljeću sedmom«  devastirane crkvice sv. Lovre na Grušinama. Možda su kraj crkvice tada još postojali samostan i kraljevi dvori. K. Stošić piše u djelu »Sela šibenskog kotara«, str. 51.: »Na mjestu sadašnje crkvice iskopana je polukružna apsida stare crkve, koja je bila veća. Neki zidovi kraj nje pripadali su drugim zgradama, možda samostanu ili kraljevim dvorima«.    

 

                                       -------------------------------

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IX. Arheološka nalazišta kraj Šibenika

 

 

 

 

Da u petom i šestom stoljeću okolica današnjeg Šibenika pa tako ni Donje polje nisu bili terra incognita svjedoči nam niz kasnoantičkih sakralnih objekata, kao na pr. zapadno od Šibenika na Srimi - Prižbi bazilika iz VI. stoljeća, crkva na Danilu, crkva u Bilicama … U Dalmaciji su vladali Romani, Goti, Ostrogoti, istočni Romani, nakon dolaska i Slaveni, a poznat je i kontinuitet naseljavanja starosjedioca u vremenima prije dolaska Hrvata.

 

 

 

Bazilika na Srimi - Prižba kraj Šibenika

 

 

 

Slika 86. Ranokršćanska bazilika na području Srime - Prižba kraj Šibenika , VI. stolj.

 

 

 

Slika 87. Grobnica kraj bazilike na Srimi - Prižba, 6. stolj.

 

 

Slika 88. Turistička informacijska ploča na Srimi- Prižbi

Crkva Danilo kraj Šibenika

 

 

Slika 89. Crkva na Danilu, Šematorij, 2. stolj.

 

 

 

Slika 90. Terme na Danilu, šematorij, 2. stolj.

 

Slika 91.  Sarkofag, Danilo, šematorij, 2. stolj.

 

 

 

Slika 92. Turistička  ploča s informacijama na Danilu

Crkvica Dedića Punta Bilice, 5. stolj.

 

Slika 93.  Bilice, Dedića Punta, pogled na ostatke starokršćanske bazilike (1909.), V. stoljeće (Jelićev arhiv, po Z. Gunjača)

 

 

 

Slika 94. Plutej oltarne ograde s Dedića Punte, Bilice kraj Šibenika,  5. stoljeće i monogrami cara ZENO-na s kovanica.

        

 

Na lokaciji Dedića Punta kraj Bilica šibenski svećenik P. Kaer iskopavao je od 1908. do 1909. godine ostatke starokršćanske bazilike. Pronađeni su tu ulomci crkvenog kamenog namještaja. Tu je otkopan i plutej crkvene ograde s monogramima. Povjesničari datiraju baziliku i plutej s monogramima u V. pa sve do X. stoljeća.

  

 

Slika 95. Kovanica s likom i monogramom bizantinskog cara ZENO-a (slovo Z može biti i okrenuto kao S, vidi na zlatniku), V. stoljeće

 

Lijevi monogram na pluteju s Dedića Punte i gradnju prve faze bazilike datira autor Janko Lipovec na temelju identičnog monograma na kovanici bizantinskog cara ZENO-a (Tarasis Flavius Zeno Augustus, *425.,+491. u Konstantinopulu, bizantinski car 474. - 475. i 476. - 491.) u gotsko doba od 476. - 491. godine. Zato čita autor lijevi monogram pluteja ZENO odnosno - in nomine ZENO.

 

Oba monograma na pluteju s Dedića Punte čitaju kroz sto godina povjesničari: JOHANNES CHROATENSIS (L. Jelić), HERMES CHRISTE (Ćiro Truhelka) ili MISERERE CHRISTE (V. Novak) i drugi. Većina stručnjaka danas ocjenjuje da ni jedno rješenje nije točno. Na temelju identičnog monograma na kovanici bizantinskog cara ZENO-a čita autor Janko Lipovec oba monograma zajedno: (in nomine) ZENO - ORA CHRISTE ET MARIA (slova A i M s lijevog monograma).

 

 

 

Slika 96. Bilice, Dedića Punta, tlocrt starokršćanske bazilike (Jelićev arhiv, po Z. Gunjača)

 

 

 

Slika 97. Bilice, Dedića Punta danas - turistička ploča ne postoji!                               

 

 

Stilizirani natpis - monogrami s Bilica - Ć. Truhelka

 

 

Tabela IV: Usporedba lijevog monograma pluteja oltarne pregrade sa lokaliteta Dedića Punte kraj Bilica, Šibenik i monograma  rimskog  cara Zenona i monograma na kovanicama  istog cara, sve kraj V. stoljeća

 

IX. Ko su bili »Grci« koji su po legendi potjerali morinjskog biskupa u Šibenik i kasnije u Trogir?

 

Po pismu pape Nikole IV. i po legendi iz 1288. godine morinjski biskup, kler i kaptol sklonili su se u obližnji castrum Šibenik kad su Grci  porušili grad Loranum. Po legendi to se dogodilo početkom šestog stoljeća. Iz povijesti znamo da je nakon zauzimanja prijestolnice gotskog kralja Odoakara  Ravene na drugoj strani jadranske obale i njegove pogibije 493. godine gotskom kraljestvu zavladao Teodorik, kralj Istočnih Gota (Ostrogota). Tako je Italija i Dalmacija došla pod vlast Istočnih Gota s glavnim gradom Ravenom. Istočni Goti su vladali Italiji i Dalmaciji do 555.  godine (do 535. godine i možda koju godinu više) kad vlast u Dalmaciji preuzme Justinijan, car istočnih Rimljana (Bizanta). Povijesno, dakle, možemo odlazak morinjskog biskupa u castrum Šibenik smjestiti u doba do 535. godine kad bizantinski car Justinijan  započe rat u Dalmaciji protiv Istočnih Gota. Povijesni događaji dakle potvrđuju legendu da se morinjski biskup mogao skloniti zbog Grka u castrum Šibenik.  Legenda i papino pismo su Rimljane iz Bizanta nazvala Grcima.  Pretpostavljamo da zbog visoke starosti morinjski biskup nije mogao dugo ostati u Šibeniku. Uskoro odlazi u morem zaštićen otok Trogir i tu umire.  

 

Jesu li Grci srušili grad Loranum i crkve u okolici kako to spominje legenda i papinsko pismo? To bi se moglo dogoditi oko 535. godine, Dalmacija je bila pod vlašću Istočnih Gota od 493. do 555. godine. Starosjedioci Dalmacije nisu bili zadovoljni vlašću Istočni Gota jer je vlast uzimala starosjediocima jednu trećinu plodnog zemljišta. K tome dijelio ih je i vjerski jaz, jer su Istočni Goti, iako kršćani, kao pristalice nauke biskupa Arijana bili omraženi kod starosjedioca kršćana koji su se držali službenog crkvenog učenja. Odnos pripadnika nicejskog i arijanskog vjerovanja nije uvjek bio idiličan. »Poznato je da je, na primjer, u Saloni dolazilo do žestokih sukoba s arijancima nakon smrti biskupa Glicerija (oko 480. godine) a i poslije« piše E. Dyggve, »Povijest salonitanskog kršćanstva«, Split, 1996.« To bi mogao biti uzrok da se morinjski biskup u ratnim godinama sklonio u Šibenik.  Kako su i Grci - Romani iz Bizanta bili kršćani, nije vjerojatno da su oni rušili kršćanske crkve pa ni onu na Grušinama.

 

Vjerojatnije je da se uništenje grada Lorana i crkve sv. Lovre  dogodilo tek kasnije upadom Avara i Slavena (Hrvata) u stoljeću sedmom. F. Riceputi piše u svom djelu da su 640. godine Morino srušili Avari (Riceputi je vrlo precizan: 639. godine srušili su Avari i Slaveni Scardonu (Skradin). Avari i Slaveni (Hrvati) su za svog dolaska na tlo Dalmacije još bili pogani pa su rušili i pljačkali sve što im se našlo na putu pa i kršćanske crkve.

 

 

Slika 98. Dolazak Hrvata u stoljeću sedmom, Celestin Medović, 1903.

 

614. godine Avari i Slaveni zauzeli su glavni grad Dalmacije Salonu. Tih godina pod udarcem Avara i Slavena padoše i dalmatinski gradovi Delminium, Epidaurum i Aeguum. Održaše se samo gradovi na otočićima i tik uz kopno: Jader (Zadar), Tragurion (Trogir) i tvrda Dioklecijanova palača u Spalatumu - Split (po G. Novak, Prošlost Dalmacije, Split, 2004., str. 91.). Pretpostavljamo da je šibenska pučka predaja u slučaju pamćenja života i djela morinjskog biskupa pomiješala tri veća povijesna događaja kroz stopetdeset godina i spojila ih u jednu priču: upad Ostrogota negdje nakon godine 493. u Dalmaciju, rat Ostrogota i Istočnih Romana iz Bizanta (Grka) u Dalmaciji koji je počeo 535. godine i upad Avara i Slavena u Dalmaciju u stoljeću sedmom kada je po F. Riceputiju porušen grad Loranum. Legende o Morinju i morinjskom biskupu potvrđuju događaje na tlu Šibenika i Dalmacije šire i slažu se s pismom Šibenčana papi 1288. godine.

 

Istu vrlo povoljnu lokaciju na Morinju na plodnom Donjem polju izabrali su svoj novi dom stoljeće i pol nakon dolaska izbjeglica iz Norika i prognanici iz nakon 614. godine osvojene Salone. Toma splitski Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana 1266. godine piše kako su izbjegli iz Salone, koji su se u prvo vrijeme nakon 614.  godine sklonili na otoke, zaželjeli vratiti se na kopno. Kako potpuno srušene Salone nisu mogli obnoviti, željeli su utemeljiti novo naselje. Ploveći prema zapadu pronašli su drevni, ali porušen grad ili naselja i na njegovim temeljima na kopnu sagradili svoje novo naselje oko 640. godine. To srušeno naselje pretpostavljaju povjesničari moglo bi biti današnji  Morinj ili neko naselje uz današnje Morinje (Loranum). Arhiđakon Toma piše da su prognani stanovnici Salone kao uspomenu na salonsku riječicu Jadro to svoje novo naselje nazvali Jadro ili Jadrentum. Toma je vjerovao da su izbjegli iz Salone obnovili današnji Zadar. Danas povjesničari (Šišić i dr.) tumače da su izbjegli iz Salone osnovali gotovo sigurno naselje Jadrentum, kasnije zvano Zaton pa Zamurva na Morinju. Stručnjaci povjesničari pišu  da je današnje naselje Jadrtovac koje se nalazi, pretpostavljamo, na istoj lokaciji kao nekad Jadrentum dobilo svoje ime kasnije u XV. stoljeću po prezimenu trogirske obitelji Andreis koja je tu imala svoje posjede. U starim ispravama piše se Morigne sive Castel Andreis (po K. Stošiću). »Taj je grad Jadrentum, čini se, i sam kratko vrijeme postojao pa i Toma nije znao gdje se tačno nalazio« piše Ostojić.

 

Pisanje Arhiđakona Tome zanimljivo je za našu tezu jer možemo na temelju njegova zapisa pretpostaviti da su izbjeglice iz Salone zajedno - novi stanovnici i starosjedioci, na području Morinja mogli sagraditi kraj srušene crkvice sv. Lovre na Grušinama već krajem osmog ili u početku devetog stoljeća novu crkvu čiji su se temelji sačuvali do danas kraj prve najvjerojatnije spaljene crkvice s kraja V. stoljeća. Novi naseljenici iz Salone mogli su u tu novu crkvicu  donijeti štovanje svojih svetaca mučenika Cosme i Damjana, čija su imena uklesana na nekim ulomcima nađenim kraj crkvice sv. Lovre. 

 

Kad su Slaveni (Hrvati) u devetom stoljeću primili kršćansku vjeru, počeli su graditi nove crkve ili obnavljati stare na njihovim starim temeljima i položajima. Sačuvani ulomci luka oltarne pregrade ili trijumfalni luk apside nađen na položaju crkvice sv. Lovre potvrđuju da se to dogodilo u IX. stoljeću. Jesu li tada obnovili samo jednu crkvicu ili više njih, nije moguče utvrditi. Na jednom od sačuvanih ulomaka iz XI. stoljeća (po ocjeni povjesničara) piše … RESTAVR(a)VIMUS … (slika 37.). Iz tog doba je i ulomak koji spominje Mihovila arhanđela, zaštitnika grada Šibenika. Tada ili kasnije bilo je uklesano još jedno ime sveca - Bartolo.

 

 

Slika 99.  Avari - ratnici, 6. stoljeće

 

Još su jedamput, u srednjem vijeku, crkvica sv. Lovre i možda koja druga nova crkva u Grušinama bile srušene. Mogli su to učiniti Tatari goneći mađarskog kralja Belu IV. koji su po tradiciji doživjeli poraz izpod zidina Šibenika (1242. g.). i bili prisiljeni vratiti se u svoje krajeve. Među tradicijama u toj borbi je i crkvica sv. Elizabete u Crnici kraj Šibenika gdje se tobože skrio kralj Bela IV. (kralj od 1235. do 1270.) pred Tatarima (J. A. Soldo, Kratka povijest šibenske biskupije, Šibenik, 1997., str. 14.). Ne možemo da ne spomenemo i Mlečane kao potencijalne krivce za rušenje crkvice sv. Lovre, u to doba su  triput rušili i pljačkali Šibenik i okolicu: 1116., 1378. i 1409. godine.

 

Nedostaju konkretni materijalni dokazi ili zapisi za iznesenu tezu o dolasku izbjeglica - novih stanovnika iz noričkog Lauriacuma na Donje polje kraj Šibenika  krajem petog stoljeća, osim  već iznesenog zapisa don Krste Stošića. Ako je dokaza i bilo, svi su nestali u selidbama naroda u ranom srednjem vijeku. Sedmo i osmo stoljeće je u cijeloj Hrvatskoj gotovo potpuno nepoznato, tama, jedva da ima koji materijalni povijesni trag. »Od 640. do 642. g. kada je papa Ivan poslao opata Martina kroz Dalmaciju i Istru da iskupi zarobljenike od pogana (Slavena), pa sve do 805. g. ne doznajemo mi o Dalmaciji ništa, osim dvije nevažne stvari. Isti je papa dao prenijeti iz Dalmacije u Rim relikvije dalmatinskih mučenika.« piše Grga Novak u svojoj »Prošlosti Dalmacije« (str. 92.). Zato se u našoj tezi moramo oslanjati na legende, predaju, malobrojne pisane izvore, toponime … Tu nas vodi uvjerenje da predaje nije moguće izmisliti, sve predaje sadrže bar zrno istine …

 

 

Slika 100. Dolazak Hrvata k moru, »u stoljeću sedmom«, Ferdo Quiquerez, 1870.

 

Jedan od vrlo važnih tragova u našem proučavanju su toponimi: Morinj, Morinje, Norilj, Noričko brdo, Norička lokva, Loranum … »Toponimi - imena krajeva očituju se kao spomenici i podsjetnici jer je ljudsko pamćenje u njima pohranjeno. U zapisu i nazivu kraja, zemljišta, rijeka i jezera živi i posvjedočuje bivši i današnji život. I mnogo kazuje. Sve što je zapisano u kamen - ostaje.«

 

                                         ---------------------------------

 

Današnja crkvica sv. Lovre u Grušinama bila je podignuta ili u cjelini obnovljena po treći put na temeljima starije ranokršćanske crkve 1387. godine.

 

 

X. Grušine kraj Šibenika, lokacija crkvice sv. Lovre,  danas

 

 

Zmija - jedini čuvar crkvice, turistička ploča ne postoji!

 

  Zaboravljeni artefakt

 Zaboravljeni nadgrobnik I.

 

 

Zaboravljen i devastiran kraljev grob (?)

  Starohrvatski grobovi u travi

 

 

 

Novi život se rađa u crkvici

 Devastirani oltar u crkvici

 

 

Starohrvatsko groblje kraj crkvice sv. Lovre nakon požara

 

Starohrvatsko groblje kraj crkvice sv. Lovre nakon požara

 

 

 

Starohrvatsko groblje kraj crkvice sv. Lovre nakon požara

 Provaljena vrata u crkvicu

 

 

Spaljeni borovi nakon požara

  Zaboravljeni artefakti

 

 

 

Zaboravljeni artefakti

 Zaboravljen grob

 

 

 Zaboravljen nadgrobnik II.

 

 

Zaboravljena nadgrobna  ploča s uklesanim križem, XIV. stolj.?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKLJUČAK

 

Autor je rođen i živi u Sloveniji, po struci nije povjesničar i nema ambiciju pisati stručna povijesna djela. U ovom djelu je autor izložio dio saznanja koja je sakupio u svojim ljetnim lutanjima posljednjih deset godina po Dalmaciji, Šibeniku i posebno na Donjem polju kraj Šibenika. Autor u tom djelu  citira mnoge povijesne dokumente, dokaze, tradiciju i tekstove drevnih i suvremenih povjesničara kroz povijest o rimskom Noriku, o eksodusu Romana iz Norika do Napulja godine 488. i na kraju tradiciju o crkvici sv. Lovre s Grušina na Donjem polju kraj Šibenika kao konačnom cilju eksodusa  izbjeglica iz Norika 489. godine. Autor je konzultirao mnoge povijesne stručnjake iz Slovenije i Hrvatske i složio svoje impresije u ovu povijesnu priču - tezu  koja u cjelini bazira na povijesnim činjenicama.     

 

Autor, rodom iz Slovenije - s područja koje je u antici do kraja VI. stoljeća pripadalo rimskom Noriku (Noricum Ripense - Sjeverni Norik, Poetovio - Ptuj) u proučavanju povijesti svoje domovine Slovenije našao je poveznice između drevnog grada Lauriacuma u drevnom Noriku, Sjevernog Norika i drevnih gradova Dalmacije Salone, Šibenika i šibenskog Donjeg polja.

 

Glavni izvor za proučavanja prošlosti navedenih krajeva bili su autoru,  uz mnoga povijesna djela i dokumente Slovenije, Hrvatske, Austrije, Italije i starog  Rima, djelo rimskog svećenika Eugippiusa »Život sv. Severina« iz 510. godine, povijest »Historia Salonitana« Tome Arhiđakona iz 1266. godine, povijesna djela šibenskog povjesničara prof. Ivana Ostojića iz 1976. godine, povijesna djela Šibenčana don Krste Stošića i prijevod djela Eugippiusa »Život sv. Severina s komentarom«  prof. dr.  Rajka Bratoža iz Ljubljane iz 1982. godine. Ta djela kao izvore autor posebno ističe.

 

Autor postavlja tezu da su izbjeglice Romani iz Lauriacuma i Faviana u Sjevernog Noriku (Noricum Ripense) 488. godine po nalogu gotskog kralja Odoakara (Odovacara) prešli put preko Italije do Napulja noseći mrtvo tjelo sv. Severina, svog učitelja i dušebrižnika i slijedeće 489. godine do Salone i Donjeg polja u Dalmacije, put dug oko 1.300 km. Ocjenjujemo da je bilo u koloni više stotina a možda i tisuću izbjeglih Romana - Noričana. Kraj Napulja su izbjegli Romani pokopali tjelo sv. Severina u mauzolej samostana u Lacullanumu. Prvi dio puta do Napulja opisao je 510. godine svećenik Eugippius, sam učesnik tog pohoda.

 

 

Slika 101. Smaknuće sv. Florijana, Albrecht Altdorfer (1480. - 1538.)

 

U iznesenoj tezi pretpostavljamo da su u proljeće 489. godine izbjegli Romani nastavili put od Napulja do Jadranskog mora i brodicama preko Salone do konačnog cilja - obale Dalmacije do Donjeg polja kraj današnjeg grada Šibenika. To potvrđuje i zapis šibenskog povjesničara don Krste Stošića »Sela šibenskoga kotara«, Šibenik, 1941. str. 61. (»… 489. godine jedan dio Salonitana pobjegao je na obalu zapadno od Solina i kod starog grada Tarione (Stari Šibenik) podigao utrdbu koju je prozvao Yadria …«).   Tu  na Donjem polju Romani su se udomili i nazvali to područje po svojoj staroj domovini Norik što potvrđuju do danas sačuvani toponimi: Morinj (Norinj), Morinje (Norinje), gradina Norinj, Noričko brdo …

 

Negdje na današnjem Donjem polju osnovali su iseljenici iz Norika  naselje koje su po svom rodnom kraju noričkom Lauriacumu  nazvali Loranum (keltska verzija naziva za Lauriacum - Lorahha). Danas se grad u današnjoj Austriji koji je podignut na temeljima noričkog grada Lauriacuma naziva Lorch. Kraj mora na današnjim Grušinama sagradili su novi stanovnici krajem V. stoljeća crkvicu i možda je nazvali po svecu titularu  svoje bazilike u Lauriacumu crkvica sv. Lovre (Ecllessia sc. Laurentii). Crkvicu u Grušinama su posvetili svojim svecima, kršćanskim mučenicima iz Lauriacuma smaknutim 304. godine, svom dušebrižniku iz Lauriacuma sv. Severinu i možda gotskom kralju Odoakaru, što sve potvrđuju sačunavi najstariji kameni ulomci crkvice.  Dva ulomka s Grušina nose monograme gotskog kralja Odoakara (Odovacara) pa te ulomke autor svrstava u sam kraj petog stoljeća. Monogrami gotskog kralja po autorovom mišljenju određuju  natpis na ulomku s uklesanom riječi REX - kralj  koji autor pripisuje gotskom kralju Odoakaru - REX ODOVACAR. Možda su izbjegli iz Norika donijeli na Donje polje i relikvijar s moćima - relikvijama kršćanskih mučenika iz Lauriacuma, to bi mogao potvrditi nađeni sarkofag - relikvijar, kamenica nađena na tlu oko crkvice sv. Lovre na Grušinama. Naselje, najvjerojatnije i prvu crkvicu na Grušinama na Donjem polju srušili su Avari i Slaveni oko 640. godine.

 

      

 

Slika 102. Ulomak s položaja crkvice sv. Lovre, po sudu autora na ulomku uklesan monogram gotskog kralja Odovacara OVA

 

Po navedenoj su tezi na Donje polje s novim stanovnicima došli 489. godine kršćanski kler i biskup - vojni tribun iz Faviana Mamertinus. Mogao bi to biti, kako ga naziva šibenska legenda, morinjski biskup s početka VI. stoljeća koji se zbog neprijateljskih Grka sklonio po legendi u castrum Šibenik, a kasnije u Trogir gdje je i umro. Spominju ga Šibenčani u pismu papi 1288. godine kad su tražili od pape biskupiju u Šibeniku. Taj norički biskup Mamertinus mogao bi biti dosada neidentificirani biskup Viktor Martaritanus (iz nepoznate Martaritanije) koji je bio sudionik biskupske sinode u Solinu 530. godine. Spominje ga nepoznati pisac u djelu Historia Salonitana Maior u 16. stoljeću. Don Krsto Stošić naziva morinjskog biskupa Maritanus, što je kakođer jako blizu imenu noričkog biskupa iz Lauriacuma Mamertinusa. Don Stošić drži mogućim da je biskup Maritanus stolovao u Morinju u VI. stoljeću (Sela šibenskoga kotara, Šibenik, 1941., str. 48.). Prisutnost morinjskog biskupa Viktora Martaritanskog u gradnji starokršćanske crkvice na lokaciji Grušine pred kraj petog stoljeća potvrđuje monogram »VI« i »M« na jednom od ulomaka s Grušina koji bi mogao pripadati biskupu Viktoru Martaritanskom.

 

Autor postavlja tezu da sačuvani artefakti s natpisima koji spominju svećenika Severinusa, noriškog biskupa Viktor Mamertinusa i gotskog kralja Odoakara (Odovacara) potječu s kraja petog ili početka šestog stoljeća, a sarkofag - relikvijar nađen na Grušinama po sudu povjesničara iz IX. stoljeća. Autor čita po tumačenju povjesničara uklesani tekst na sačuvanim artefaktima - ulomcima arhitrava oltarne pregrade … animae nostrae Severinus. Autor predlaže da se isti tekst čita: … incolae Ravennae (nostrae) - Severino. Prvu crkvicu na Grušina, s kraja petog stoljeća, drži autor donacijom, zadužbinom i memorijalnom grobnom crkvicom gotskog kralja Odoakara. Na osnovi iznesenog možemo zaključiti da današnja crkvica sv. Lovre stoji na temeljima donacije - zadužbine gotskog kralja Odoakara (Odovacara) s kraja V. stoljeća.

    

Slika 103. Portret i monogram gotskog kralja Odoakara (Odovacara) na srebrenom i bakrenom novčiću, monogrami OVAD i ROAVD (slovo O u D i R ),  kraj V. stoljeća

 

Teza daje logično tumačenje događaja, odnosa gotskog kralja Odoakara i svećenika Severinusa, toponima, naziva i natpisa na kamenim ulomcima i namjenu sarkofaga - relikvijara, kamenice u crkvici sv. Lovre na Grušinama  na području današnjega Šibenika.

 

Teza daje vjerodostojnost pismu Šibenčana papi 1288. godine i otkriva ime prvog šibenskog biskupa s početka VI. stoljeća - Viktora Martaritanusa, po tumačenju autora vojnog tribuna Mamertinusa iz Faviana u Sjevernom Noricu.

 

 

Čitanje artefakta s Grušina kako ga predlaže autor – NRE,  monograma imena prijestolnice Odoakara RAVENNE, identičnog monogramu na kovanicama Odoakara,  potvrđuje tezu o donaciji - zadužbini kralja Odoakara na Grušinama.

 

 

Slika 104. Kip svetog Florijana mučenika iz Lauriacuma iz rimskog Norika, po tradiciji u odori rimskog ratnika, zaštitnik od požara, ispred vatrogasnog doma u Šibeniku, danas.

Sa nešto hrabrosti i malo više mašte datira i čita autor najstarije artefakte sa Grušina:

 

Godina 489. (godina dolaska izbjeglica iz Norika)

 

REX  AOV … E  NRE SEV …  kao

 

… REX  ODOVACAR ET  INCOLAE  RAVENNAE  NOSTRAE  SEVERINO …

 

 (… kralj Odoakar i građani naše Ravene Severinu …   - natpis na oltarnoj pregradi)

 

                      

Poštarska  marka Austrije povodom 1.500 godišnjice smrti sv. Severina

 

 

VI  M …. kao Viktor Mamertinus  (ime graditelja biskupa Mamertinusa iz Norica - natpis na oltarnoj pregradi)

 

Godina 493. (godina ubojstva kralja Odoakara)

 

ROAV   kao ODOVACAR  (natpis na oltarnoj pregradi)

 

Godina 817. (godina gradnje druge crkvice na Grušinama)

 

… SIMO XVII IN … (luk oltarne pregrade) kao 817. godina

 

IX. stoljeće   (restavracija druge crkvice)

 

… ET  SCI  :  FLOR … kao ET SANCTI  FLORIANI  (i Sveti Florian - natpis na oltarnoj pregradi)

 

… DOMNO  D … kao kao DOMINO  DEO (Gospodinu Bogu - nikako Gospodinu Domagoju - natpis na oltarnoj pregradi ili triumfalnom luku apside)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                 

 

 

LlTERATURA, IZVORI

 

 

  Ivan Lucić, Trogir 1604. - Rim  1679.

 

Bratoš, Rajko, Diokletian und die Tetrarchie, Aspekte einer Zeitenwende, Verzeichnis der Opfer der Christenverfolgungen, Die Diokletianische Christenverfolgung in Balkan Provincen, Walter de Gruyter, Millennium Studies, Split, 2004., str. 219, 220.

 

Bibliotheca Sanctorum, Instituto Giovanni XXIII. della Pontificio Universita Lateranense, str. 856, 857.

 

Bor, Matej, Šavli Jožko, Tomažič Ivan, Veneti, Ljubljana 1989.

 

Burić, Zdenko, Bribir, Split, 1997.

 

Cunliffe, Barry, Rimljani, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1982.

 

Delonga, Vedrana, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Muzej HAS-Split, Split, 1996.

 

 

  Pavao Diakon, VIII. st., iz »Laurencianski kodex«, 11.st.

 

Diaconus, Pavlus, Historia Longobardorum, VIII. stoljeće, Montecassino, prijevod Fran Bradač, Povijest Longobarda, Obzorja, Maribor, 1988.

 

Eugippius, Vita sancti Severini,  Život svetega Severina, V. stoletje, prijevod Bratoš Rajko, magisterska naloga, Univerza E.K. v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Znanstveni institut, Ljubljana, 1982.

 

Farlati, D., Illyricum sacrum, Venezia, 1751.

 

Ferić, Stanko, Crkvica sv. Lovro na Donjem Polju, Večernji list, 1.2.1997.,

 

Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji, Venezia, 1774, Globus Zagreb, 1984., str. 87., 111.

 

Glavić, Branimir, Marulićev latinski rječnik, Književni krug, Split, 1997., str. 46 i 47.

 

Gorys, Erhard, Leksikon svetaca, Naklada Slap, Jastrebarsko

 

Grabovac, Filip, Cvit razgovora naroda  i jezika iliričkog aliti arvackoga, Mleci, 1747., Faksimilni pretisak, Školska knjiga, Zagreb,

 

Grafenauer, Bogo, Zgodovina slovenskega naroda, I. zvezek, Kmečka knjiga, 1954.

 

Grierson, Philip, Black Burm Mark, Madieval European Coinage, The Erly Middle Ages (5th - 10th Centuries), Cambridge University Press, 1986.

 

Grubišić, Slavo, Šibenik kroz stoljeća, 1974., str. 8 i 9.

 

Gruden, Josip, Zgodovina slovenskega naroda, Družba sv. Mohorja, Celovec, 1910., str. 92.

 

Gunjača, S. , Historia Salonitana Maior, JAZU, Zagreb, 1951.

 

Gunjača, Zlatko, O kontinuitetu naseljavanja na području Šibenika i najuže okolice, Šibenik, 1976.

 

Gunjača, Zlatko, Novija i neobjavljena istraživanja u Dalmaciji, Znanstveni skup Vodice, 1976., Split, 1978.

 

Ilustrirana povijest Hrvata, Stvarnost, Zagreb, 1971.

 

Kaer, Petar, Povjesne crte grada Šibenika, Šibenik, 1912.

 

Klaić, V., Povijest Hrvata, Zagreb, 1925.

 

Klaić, Nada, Historia Salonitana Maior, Srpska akademija znanosti, Beograd, 1967.

 

Kravar, Miroslav, Šibenik, Spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976., O

imenu grada Šibenika, str. 61 - 70.

 

Krnčević, Željko, Šibenik, Split, 1998.

 

Krnčević, Željko, Srednjevjekovna arheološka nalazišta na Šibenskom području, Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 1998.

 

Krnčević, Željko, Mendušić M., Pedišić I., Danilo, Arheološki vodić, Šibenik, 2000.

 

Krnčević, Željko, Nikola Jakšić, Predromanički reljefi iz crkvice Sv. Lovre u Morinju kraj Šibenika, Starohrvatska prosvjeta, III-3/1997.

 

Kuljiš, Denis, Hrvati nisu Slaveni, Jutarnji list, Zagreb, Magazin, 27. 8. 2011., str. 54-56

 

Livaković, Ivo, Tisućljetni Šibenik, Gradska knjižnjica Šibenik, 1974., str. 8 i 9.

 

Lucić, Ivan,  Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, 1673., Povijesna svedočanstva o Trogiru, Prijevod Jakov Stipičić, Čakavski sabor, Split, 1979.

 

Matijević, Sokol Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Slap, Jastrebarsko, 2002.,

 

Martyologium Romanum, Typis Vaticanis, 2001., str. 429.

 

Mužić, Ivan, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Matica hrvatska, Split, 2007.

 

Novak, Grga, Povijest Splita, Škuna, Split, 2005.

 

Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, knjiga prva, Slobodna Dalmacija, Split, 2004.

 

Orbini, Mavro, Kraljestvo Slavena, Pesara, 1601., prijevod Golden marketing, Zagreb, 1999. g.

 

Ostojić, Ivan, prof., Šibenik i okolica od najstarijih vremena do 12.stolj. (Arheološko-povijesne bilješke), Samoizdanje, Krapina, 1972.

 

Ostojić, Ivan, dr., Povlja, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1964.

 

Pem, Mijo, Prapovijest i povijest Hrvatske VII. - XV. stoljeća, Zagreb, 2006.

 

Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga Zagreb, 2003.

 

Riceputi, Fillipo, padre, Memorie di cose dalmatiche nella storia della vita di San Giovanni Orsini vescolo di Trauscritta,  Pavlović - Lucić, Zadar, 1864.

 

Sayles, G. Wayne, Ancient Coin Collecting V: The Romaion/Byzantine Culture, Krause Publications, USA, 2003.

 

Soldo, Josip Ante, fra., Kratka povijest šibenske biskupije, Šibenik, 1997.

 

Stošić, Krsto, don, Sela šibenskoga kotara, Šibenik, 1941.

 

Šibenik na starim crtežima i grafikama, Šibenik, 1990., Županijski muzej Šibenik.

 

Šimunović, Petar, Toponomija hrvatskoga jadranskoga prostora, Zagreb, 2005.

 

Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, prvi dio, Marjan tisak, 2004.

 

Šižgorić, Juraj, Šibenčanin, O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku, 1487., Muzej

grada Šibenika, Šibenik, 1981., str. 32 -35.

 

  Juraj Šižgorić Šibenčan

 

Škobalj, Ante, Obredne gomile, Matica hrvatska Trogir, 1999.,  str. 75 -77.

 

 Tabula Peutingeriana, XII. stoljeće

 

Tabula Peutingeriana, Konrad Peuntinger, 1464. - 1547.

 

Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, 1266. g., prijevod Olga Perić, komentar Mirjana Matijević Sokol, Književni krug, Split, 2003.

 

 Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, 1266. g.

 

Tomažič, Ivan, Slovenci, Ljubljana, 1999.

 

Tomažič, Bor, Šavli, Veneti, Ljubljanja, 1989.

 

Truhelka, Ćiro, Starohrvatska arheologija, Zagreb, 1931.

 

Vidoković, Josip, Povijest šibenskog novinarstva, Šibenik, Zadar, 2005.

 

Zenić, Milivoj, Stari Šibenik, Agam, Zagreb, 2010.

 

Zgodovina Slovencev, Cankarjeva založba, Edition Veneti (Ivan Tomažić), Ljubljana, 1979.

 

Znanstveni skup o fra. Luji Marunu, Zbornik, Skradin - Knin, 2007.

 

Županijski muzej Šibenik, Na slavu božju, 700 godina šibenske biskupije, Šibenik 1998.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SADRŽAJ

 

 

-  Autorov predgovor

                                                                                                     str.  7

 

    Uvod, Povijest crkvice sv. Lovre, Grušine, Donje polje kraj grada Šibenika, Dalmacija

                                                                                                    str. 13

 

I. Morinj i Morinje na Donjem polju                                          str. 17

                                                                                                     

 

II.   Rimska provincija Norik (Noricum Romanum)

                                                                                                    str.  20       

 

III. Eksodus Romana iz noričkog grada Lauriacuma (keltski Lorahha, danas Lorch kraj Ennsa, Austrija, Noricum Ripense) 488. godine

                                                                                                   str.  23

 

IV. Arheološki nalazi na Grušinama kraj crkvice sv. Lovre, Donje polje kraj Šibenika

                                                                                                   str.  28

 

V.  Ranosrednjevjekovni natpisi nađeni na lokaciji crkvice  sv. Lovre na Grušinama  

                                                                                                   str.   32

 

VI. Predaja o morinjskom biskupu na Morinju kraj Šibenika, početak VI. stoljeća

                                                                                                   str.   56

 

VII. Povijesne poveznice između rimske provincije  Noricum Romanum i Donjeg polja kraj Šibenika

                                                                                                   str.   64

 

VIII. Teza                                                                                  str.   67

         - Mogući put izbjeglica iz Norika: Napulj - Jadransko   

            more - Salona - Donje polje                                         str.   72

 

         - Norički tribun i biskup Mamertinus iz Lauriacuma     str.   79             

 

         - Latinski natpisi na ulomcima arhitrava, natpis REX    str.  82

 

         - Kraljev grob na Grušinama?                                         str.   97                      

                               

         - Sarkofag, kamenica, krstionica …                                str.   106

 

IX.    Arheološka nalazišta kraj Šibenika                                str.   114

        

X.    Ko su bili Grci                                                                  str.   122

 

XI.   Grušine kraj Šibenika danas                                             str.   127

 

 - Zaključak                                                                               str.   136                      

 

- Literatura, izvori                                                                     str.   143

 

- Sadržaj                                                                                    str.   148

 

- Tabela I.                                                                                  str.    34

- Tabela II.                                                                                 str.    38

- Tabela III.                                                                               str.    42

- Tabela IV.                                                                               str.  121

 

- Novinski članci Večernji list,  Šibenski list, Šibenski tjednik, Šibenski portal                                                                          str.  150

 

 

 

 

 

 

 

Vijesti o crkvici sv. Lovre na Grušinama u dnevnim novinama, Večernji list, 1.2.1997.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Šibenski list:

 

 

 

 

Djelo Janka Lipovca Crkvica sv. Lovre na Grušinama  objavljeno je u obliku reportaže u tjedniku Šibenski list 7. kolovoza 2010., Marija Lončar, pod naslovom Šibenik je imao biskupa već u 6. stoljeću.

 

                               -----------------------------------------------

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Šibenski tjednik:

 

 

Šibenski tjednik, Šibenski portal, broj 390., 21. kolovoza 2013., Antonija Mrša

 

Cvijet šeboja (ljubica, vijola, šebuj, rumenija), biljka po kojoj je prema autorovom mišljenju grad Šibenik dobio ime, Podstinje - Dolac, Šibenik, 2010. g.  

 

Oltarna pregrada, Dedića Punta, Bilice, V. stolj., (čitanje autora: U ime cara Zenona - Hvaljen Isus i Marija), Šibenik, 2012.g.

 

 

Rebus s Dobrića, Šibenik, 1345. g. (čitanje autora: Šubićima, ubojicama, pijancima, kockarima - smrt), Šibenik, 2010. g.

 

 

Napis na kamenici, crkvica sv. Ante, Šibenik, 1453. g, (tumačenje autora: Mrzne vjera, mraz molitvom otopimo, 1453., u starohrvatskom jeziku), Šibenik 2013.g.

 

 

 

Tekst, risbe in fotografije: Janko Lipovec

Terenske skice prof. Ivan Ostojić

 

 

Samozaložba

Maribor, Kamnica, Pod vinogradi 45, p.š. 2351, Slovenija

 

Naklada 50 izvodov