L  I  K  O  V  I

      HRVATSKIH    VLADARA

  na apsidama katedrale Sv. Jakova

         u  Šibeniku

          Juraj Matejev Dalmatinac        

     Po tragovima šibenskih pučkih predaja i legendi

      

                         Maribor - Šibenik 2016.                         

                                          

               

Šibenik, katedrala Sv. Jakova, 2015.

 

 

Pitanja na koja nema odgovora na Forum.hr. Wikipedia - Internet na temu

                     Grobovi hrvatskih vladara

 

-         Zna li se zapravo grob ijednog hrvatskog vladara?

-         Gdje su pokopani Tomislav, Zvonimir, Domagoj, Trpimir, Petar Krešimir IV.?

-         Ne postoji grob za koji se zna da je u njemu neki od te ekipe. Davno je bilo …

-         Ima li očuvana barem neka crkvica gdje su pokopani ili je i to nestalo sa turskom invazijom i drugim ratovima kroz povijest?

-         Možda u budučnosti pronađu.

-         Nadam se da će arheologija pronaći još spomenika i artefakata jer ovo što sada imamo je premalo. Jedva se i spominju naši kraljevi i knezovi … nažalost u hrvatsku se arheologiju malo ulaže, pa tako ne možemo mnogo očekivati. Nažalost …

-         Nažalost zbog nedostatka kuna u Hrvatskoj se posljednjih 20- tak godina ne otvaraju nova nalazišta …

-         I ja sam se to oduvijek pitao, ali kad bi pitao nekog povjesničara, samo šutnja i zbunjeno gledanje bi dobio. I naravno da znaju za grob kraljice Jelene što zna svatko živ.

  Hrvatska kruna kralja Zvonimira, plutej iz Šuplje crkve, Solin, 10. st.

   Izgled izgubljene krune kralja Zvonimira (Tomislava?)

                                

Hrvatska kruna u grbu Biograda na moru             Hrvatska kruna u grbu grada Knina

 Hrvatska kruna u grbu Vrane (Vransko jezero, Pakoštani)

                                                            

Splitsko – dalmatinska županija                        Šibensko - kninska županija

Hrvatska kruna u grbu Tomislavgrada - BIH

Dolazak Hrvata na Balkan

 

Avarsko-slavenska vojska ugrozila je i sam glavni grad Bizanta – Carigrad (Konstantinopol). U to je doba u njemu vladao car Heraklije, koji se još morao boriti proti Perzijancima na istoku. Stoga je on, kako bi spasio Carstvo, morao potražiti saveznika. Našao ga je u avarskom sjevernom neprijatelju, u Bijeloj Hrvatskoj. On je tada pozvao Hrvate, da mu priteknu u pomoć. Oni su se odazvali, pa se tako dio Hrvata iz pradomovine uputio na jug u trećem desetljeću 7. stoljeća. Predaje kaže da ih je vodilo petero braće, Kluk, Lobel, Muhlo, Kosenc i Hrvat te dvije sestre Tuga i Buga.

                       Povijest hrvatskog naroda, Trpimir Macan, ŠK Zagreb, 1999.    

         

                  Dolazak Hrvata na Jadransko more, Oton Iveković

 

Hrvati su došli na područje Dalmacije i Panonije u stoljeću sedmom, pišu gotovo svi suvremeni povjesničari. Samo manjina suvremenih povjesničara danas vjeruje da su Hrvati u novoj domovini naišli na plemena Praslavena (Venda, Veneta …) koja su na tom području živela već stoljećima prije dolaska Hrvata. Ta manjina povjesničara  mogla bi biti u pravu.  Jedino tako moguće je tumačiti činjenicu da su Hrvati relativno brzo u manje od dva stoljeća (od sedmog do devetog) zauzeli gotovo cijelo područje Dalmacije i Panonije (Hrvatsku). Povjesničari ocjenjuju naime da je u stoljeću sedmom došla na ovo područje relativno mala skupina između 5.000 i 7.000 do najviše 10.000  Hrvata pretežno ratnika na konjima.

Neki artefakti, zapisi i toponimi na šibenskom području iz vremena prije dolaska Hrvata  po sudu autora mogli bi potvrditi tezu da su već u drugom stoljeću negdje na podrućju današnje Hrvatske lutala plemena Praslavena (Venda, Veneta …) koja su vladala nekim staroslavenskim jezikom. Navesti ćemo samo nekoliko povijesnih dokaza:

-         Kamena skulptura s tri lica – Troglav – troglavo božanstvo nađeno je u selu Vaćani (brdo Sevid, sv. Vid?) iznad Skradina u dalmatinskoj zagori. Povjesničari pripisuju tu skulpturu iz 2. stoljeća Keltima. Autor zbog sličnosti skulpture sa skulpturama nađenim na području današnje Austrije i Slovenije – nekad i hrvatske Karantanije pripisuje skulpturu u Dalmaciji jadranskim Venetima – Vendima – Praslavenima koji su slavili božanstvo s tri lica (tromužjat).

-         Toponim Troglav Veliki Troglav, najviši vrh Dinare, na granici između Hrvatske i BIH, općina Livno, 1913 m (usporedi Triglav najviši planinski vrh u Sloveniji, 2864 m) i planina Troglav u Srbiji selo Lopatnica kraj Kraljeva, 1178 m, svi nose ime staroslavenskog božanstva.

-         Sv. Jeronim, rođen 347. godine u Stradonu, današnji Starod na granici između današnje Hrvatske i Slovenije (Podgrad između Ilirske Bistrice i Rijeke). Sv. Jeronim u jednom svom radu tumači osobno ime Tyhicus – Tyhicus enim silens interpretatur – Tihik znači šutljiv, tih. Očito je sv. Jeronim vladao nekim staroslavenskim jezikom vjerojatno je bio Ilir. To potvđuje i sam sv. Jeronim svojom poznatom izrekom: Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum – Oprosti Gospodine jer sam Dalmatinac.

-         Dva nadgrobnika iz 2. stoljeća, Danilo, Šematorij kraj Šibenika i Veruša, Gomilica kraj Šibenika, drugi danas u Šibenskom muzeju, na oba uklesano VENDO, po tumačenju povjesničara Vendona, žensko domorodačko ime, po autoru dativ od Vendus – Venetus – Slaven (Slavenetus).

Povijest Hrvata u prva dva stoljeća sedmom i osmom na tlu današnje Hrvatske zavijena je u tamu, gotovo ne postoji nikakav trag u zapisima iz ta dva stoljeća. Povjesničari ne znaju gotovo ništa iz tog razdobja. Iz ta dva stoljeća imamo samo jedan pisani trag - izvješće opata Martina kojeg je rimski papa Ivan IV. Dalmatinac (640 – 642) poslao u hrvatske zemlje da skupi kosti mučenika i donese ih u Rim.  Novodošli Hrvati su u ta dva stoljeća utvrdili vlast, pokorili plemena starosjedioca na novoosvojenom  području, donijeli nove navike,  jezik i ime naroda – Hrvati. U evropskoj povijesti Hrvati se pojavljuju znatno prije Nijemaca, Francuza i Engleza.

              

Hrvatska za vrijeme kneza Trpimira (845 – 864)

Povijesni izvori – rukopisi iz hrvatske prošlosti

Glavne izvore za ranu hrvatsku povijest hrvatskih vladara do 1102. godine sakupio i objavio je 1877. godine Franjo Rački  (1828 – 1894). Od vladalačkih listina nije se ni jedna poslije Trpinirove (852.) i Muncimirove (892.) u IX. vijeku sačuvala sve do Petra Krešimira, t.j. do polovice XI. vijeka.  ( F. Rački).

Među ljetopiscima i piscima o najstarijoj hrvatskoj prošlosti ističe se u prvom redu bizantinski car Konstantin VII. Porfirogenit (912 – 959) koji je napisao djelo De administrando imperio. U tom djelu car je iznio najstarije vijesti o Hrvatima od njihovog doseljenja na jug pa sve do polovice X. stoleća. Car u tom djelu donosi vijesti koje je dobio od svojih pouzdanika iz bizantinskih dalmatinskih gradova i tradiciju. Njegove vijesti su blizu njegove dobe iz X. stoljeća prilično pouzdane, dok su vijesti od VII. stoljeća dalje slabo pouzdane.

Domača hrvatska historigrafija javlja se tek u drugoj polovici XII. stoljeća. Taj spis se obično naziva Ljetopis popa Dukljanina, danas najčešće kao Hrvatska kronika 547. - 1089. Originalni naslov tog djela glasi Libellus Gothorum ili Sclavorum regnum (Kraljestvo Slavena). Prvi dio (prvih deset glava) tog djela možda datira već s kraja X. stoljeća (Vojislav Nikčević) 

Mnogo je važniji pisac od anonimnog barskog svećenika arhiđakon splitske crkve Toma (umro 1268. godine). Arhiđakon Toma napisao je djelo Historija Salonitana, povijest svoje crkve od rimskih vremena do svoje smrti. Toma je najodličniji i najpouzdaniji srednjevjekovni dalmatinski pisac.

Spomenimo tu i mletačkog ljetopisca dužda Andriju Dandola (umro 1354. godine) i njegovo djelo Chronicon Venetum o mletačko – hrvatskim odnosima do 1280. godine.

Ljetopis popa Dukljanina djelo  je nepoznatog svećenika – nazvanog pop Dukljanin barske nadbiskupije krajem 11. ili početkom 12. stoljeću pa zato taj ljetopis nazivamo i Barski ljetopis. Ljetopis obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjevjekovne države, posebno Duklje od 5. do 12. stoljeća. Pop Dukljanin (najvjerojatnije nadbiskup Grgur u Baru) preveo je u 12. stoljeću jedan rukopis sa hrvatskog pisan u glagoljici na latinski jezik (takozvanu latinsku redakciju) kako sam citira u uvodu »da su starci i mladići našeg grada (Bara) zamolili popa Dukljanina za prijevod starog spisa iz početka 12. stoljeća sa slavenskog na latinski jezik«. Djelo je negdje u 15. stoljeću nepoznati prevodilac preveo ponovno na hrvatski jezik  (takozvana hrvatska redakcija) i dodao legendu o smrti kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju pronašao je Spličanin Dmine Papalić u Poljicima 1500. godine te je donio u Split. Papalić, Marulić i Čaletić koristili su izvornu hrvatsku redakciju (»iz rečenih knjig, iz jedne knjige stare  – pisana hrvackim pismom«). 1510. godine Papalić i Čaletić su učinili prijepis, a Marulić je izvornu hrvatsku redakciju preveo na latinski. Marulićev prijevod na latinski dao je tiskati Trogiranin Ivan Lucić 1666. godine, a prijevod na talijanski Mavro Orbini 1601. godine. Sačuvali su se samo Čaletićev prijepis (u Vatikanskoj knjižnjici), rukopis prijevoda Marulića (u Beogradskoj knjižnjici) i izvodi Marulićevih tiskanih prijevoda.

Marko Marulić, hrvatski renesančni humanist, pjesnik i pisac, otac hrvatske književnosti, 1450 – 1524

Mavro Orbini, hrvatski povjesničar,  ? – 1614

Ivan Lucić, Ivan Lucić, otac hrvatski povjesne znanosti, 1604 – 1679

 

 

 Mavro Orbini,  Ljetopis popa Dukljanina, 1601.g., prijevod na talijanski

Gotoslavenski vladari

po hrvatskoj redakciji izvornog rukopisa Sclavorum Regnum (Hrvatska kronika, Ljetopis popa Dukljanina) iz XII.stoljeća

Ljetopis je prvo djelo hrvatske historiografije i književnosti, u njemu se obrađuju zbivanja samo na teritoriju današnje Hrvatske i Bosne, djelo smješta doseljenje Goto-Slavena u sredinu VI. stoljeća u rimsku Dalmaciju. Goto-Slaveni i starosjeditelji živjeli su, prema Sclavorum Regnum, u jedinstvenom kraljestvu, koje je najkasnije do svršetka VII. stoljeća pod vlašću kraljevske loze gotskog podrijetla. Kralj je zajedničke države imao sjedište u bosanskoj banovini. Izvor izjedničava Slavene s Gotima, ali izrično ne izjedničava Gote s Hrvatima. Moguće je da su Hrvati po izvoru bili sastavni ili pridruženi dio vojske osvajača Gota. Hrvatima su vladali banovi, koji su do kraja VIII. stoljeća priznavali vrhovništvo gotoslavenskih kraljeva. Hrvati su do najkasnije IX. stoljeća naselili cijeli stari teritorij Dalmata i to na način da su tijekom vremena s njime u cjelini zavladali. (Po Ivan Mužić, Hrvatska kronika 547. – 1089., Marjan Tisak, Split, 2002.)

 

Gotoslavenski kraljevi u hrvatskoj redakciji izvora Sclavorum Regnum, XII. stoljeće

(trideset i sedam koljena vladara)

Sviholad (Sviolad)

Bris

Totila (Ratovao od oko 541., umro 552.)

Stroil (osvajanja u Dalmaciji započeo prema Maruliću od 547. godine)

Sviholad

Silimir

Bladin (u Marulića Bladimerus, mogao vladati oko 600. godine)

Ratimir

Satimir

Budimir

Svetolik

Vladislav – Stipan

Polislav

Sebislav

Razbivoj i Vladimir

Kanimir

Tvrdoslav

Kristivoj (u Marulića Ostrivoj)

Tolimir

Pribislav

Cepimir

Svetožak

Radoslav

Seislav

Radoslav po drugi put

Koloman

Krišimir

Zvonimir

(Po Ivan Mužić,  Hrvatska kronika 547. – 1089.,  Marjan Tisak, Split, 2002.)

 

 

Hrvatski vladari po suvremenoj historiografiji

Doba hrvatskih knezova (banova)

 

Panonska Hrvatska

Knez Pribina (kip u Slovačkoj)

 

Spomenploča kneževima Pribini i Koclju, Blatenski kostel, Zalavar, Mađarska

Kameni ulomak s uklesanim imenom kneza Pribine, 945 -947, Knin

         

Knez Kocelj (kip u Beogradu), knez Kocelj je ugostio sv. Ćirila i Metoda 863. godine

Spomenik knezu Koclju u Mariboru, Slovenija, A.G. Gaberi

 

  -  Kuber (Huber), oko 758. g. 

  -  Vojnomir, 791 – 810, knez panonskih Hrvata, vazal Karla Velikog

  -  Ljudevit Posavski, nećak kneza Borne, 810 – 823, panonski knez,

  -  Ratimir, 829 – 838, panonski knez

  -  Pribina, 840 -861, otac kneza Kocelja

  -  Kocelj,  842 - 874

  -  Muncimir,   864 – 884

  -  Braslav,  884 – 897

  -  Negomir,  oko 965

  -  Stjepan Svetislavić,  1050 – 1070, sin Svetislava Suronje

  -  Dmitar Zvonimir, 1070 – 1076, kasnije hrvatski kralj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Primorska Hrvatska

 

Knez Borna (802 – 821), Mate Čvrljak, Otočac

 

Savez Ljudevita Posavskog sa Slovencima, J.F. Micke

                  

Knez Domagoj, Vid kod Metkovića, Stjepan Skoke

 

-  Kačić, 620 – 642

-  Porga, 640 – 680, najstariji poznati knez Primorske Hrvatske

-  Radoslav, knez Bijelih Hrvata koji ih je poveo u današnju Hrvatsku , 678 – 688

-  Pavlimir,  700 - ?

-  Budimir Svetolik, 752 -780, prvi dokumentirani ban Dalmacije, ustoličen na

   Duvanjkom polju.

- Višeslav, 800 – 803, ime mu je uklesano na tkzv. Višeslavovoj krstionici iz godine oko 800., nađena u NInu 

-  Borna, 802 – 821, vazal franačkog cara Karla Velikog

-  Vladislav, 821 – 823 (835?)-  Ljudemisl,  821? – 835, ujak i nasljednik kneza Borne koji je vjerojatno pogubio panonskog kneza  Ljudevita Posavskog

-   Mislav, 835 – 840, s poznatim sjedištem u Biaćima, kasnije u Klisu

 

 

Višeslavova krstiona, Nin, 9. st.

 

-  Držislav, 840 – 848,

-  Trpimir I.,  845 – 864, osnivač dinastije Trpimirovići

-  Domagoj, 864 – 876, zbacio sa prestolja Zdeslava

-  Petar Zdeslav (Sedeslav), sin Trpimira I., 864 -876

-  Iljko (Inoslav),  876 – 878, sin Domagoja

-  Petar Zdeslav (Sedeslav), 878 -879, po drugi put

-  Branimir, 879 – 892, svrgnuo kneza Zdeslava

-  Muncimir, (Mutimir) 892 – 910 mlađi Zdeslavov brat

-  Tomislav,  ban 910 -925, kasnije kralj

 

Knez Branimir u Ninu, Josip Poljan

Kraljevski Zvonimirov grad Knin

Nin kraj Biograda na moru, prvo sijelo hrvatskih vladara

Nejasno je, jesu li prvi hrvatski knezovi počeli stolovati prvo u Ninu ili prvo u Bijaćima kraj Trogira. Krstionica kneza Višeslava bila je u stolnoj crkvi Svetog Križa u Ninu sve do 1746. godine, kad je prenesena u Veneciju. Ovaj podatak govori u prilog tvrdnji da bi prvo sjedište prvih hrvatskih knezova moglo biti u Ninu.

Crkva Sv. Križa  u Ninu

Crkva Sv. Križa u Ninu nazvana je »najmanjom katedralom na svijetu«. Crkva je jedna od najvrijednijih sačuvanih spomenika romanične arhitekture  starohrvatskog crkvenog graditeljstva. Izgrađena je u 9. stoljeću, u razdobju ranog kršćanstva. Služila je kao dvorska kapela obližnjeg kneževog dvora. Oko crkve nalazi se srednjevjekovno groblje.

879. godine, prvi put u povijesti, je priznata hrvatska država i to upravo u Ninu. Zato držimo Nin prvom prijestolnicom hrvatskih vladara. Papa Ivan VIII. novom hrvatskom vladaru knezu Branimiru 7. lipnja 879.  godine uputio je pismo:

»Kad smo na dan Uzačašća Gospodinjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo Tebe i cijeli narod Tvoj i cijelu zemlju Tvoju, da možeš ovdje spašen tijelom i dušom sretan sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i davječno vladaš.« Kako je tog dana daleke 879. godine Hrvatska zapravo priznata,  taj dan, 7. lipanj, slavi se u Hrvatskoj kao Dan hrvatske diplomacije.

 

Krunidbena crkva Sv. Nikole kraj Nina

Na brežuljku na polju Prahumljama kraj Nina nalazi se crkva Sv. Nikole, jedan od samo nekoliko sačuvanih primjeraka romanične arhitekture s kraja 11. stoljeća. Prema narodnoj predaji krunilo se u Ninu sedam kraljeva. Prilikom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao bi do crkvice Sv. Nikole gdje bi se narodu predstavio i u znak kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.

Crkva Sv. Nikole kraj Nina, krunidbena crkva

U Ninu je osnovana u 9. stoljeću prva hrvatska katolička biskupija. Najpoznatiji ninski biskup je Grgur Ninski – kancelar hrvatskog dvora i ninski biskup od 900. do 929. godine.

 

Kip ninskog biskupa – Grgur Ninski, kipovi u Varaždinu, Splitu i Ninu, Ivan Meštrović

Natpis nad vratnicama crkve Sv. Križa u Ninu je po tumačenju hrvatskih povjesničara, koliko znamo, prvi poznati nam kameni spomenik Hrvata:

 Prijevod sa latinskog: Župan Godeslav je sagradio ovu crkvu

 

Bijaći – Kaštela kraj Trogira – sijelo hrvatskih vladara

Prvi hrvatski vladar koji se spominje s sjedištem u Bijaćima bio je knez Mislav (835 – 845). U Bijaćima su stolovali hrvatski kneževi Trpimir (845 – 864) i Mutimir (Muncimir, 892 – 900) koji se spominju u darovnicama izdanim u kneževim dvorima na lokaciji u Bijaćima.

Kneževi dvori u Bijaćima bili sa najvjerojatnije sagrađeni na temeljima rimske ville rustice. Dvor u Bijaćima – rezidencija vladara Trpimirović je bio je glavno sjedište kneza uz tvrđavu  Klis, a sastojao se  od stanbenih odaja vladara, odaja dvorskih službenika, gospodarskih zgrada i od okolnog obradivog zemljišta.

  

U Bijaćima na lokaciji današnje crkvice Sv. Marte  istraživao je don Frane Bulić. Bogati nalazi artefakata čuvaju se danas većinom u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Don Bulić sagradio je 1908. godine na temeljima stare crkve Sv. Marte, koju su sagradili knez Mislav ili Trpimir, novu crkvicu Sv. Marte. Na groblju oko crkvice, pretpostavlja se, ukopani su neki od hrvatskih vladara. Njihovi grobovi do sada nisu nađeni.

Na lokaciji sv. Marte pronađen je artefakt sa natpisom s kraja 8. stoljeća koji, koliko znamo, prvi put u povijesti spominje Hrvate (… croatorum …).

 

KNIN – sijelo hrvatskih vladara

Kninska tvrđava, oko 1875. godine

U srednjevjekovnom Kninu kroz povijest su povremeno stolovali hrvatski narodnin vladari Trpimir, Muncimir, Svetoslav, Držislav, Zvonimir i Petar. Oko 1400. godine osnovana je kninska biskupija s jurisdikcijom do Drave na sjeveru.

Kninska tvrđava naimpresivniji je  srednjevjekovni barokni fortifikacijski sustav u unutrašnjosti Dalmacije koji je bio pod Turcima gotovo 200 godina, do oslobođenja 1688. godine.

Za vrijeme hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (1076 – 1089) Knin je bio sjedište hrvatskog kraljestva.

Bašćanska ploča oko g. 1100, natpis Zvonimir kralj Hrvatske

Natpis s imenom kneza Trpimira iz Solina, 9. st.

 

Natpis s imenom kneza Branimira iz Šopota kraj Benkovca, 9. st.

 

Ploča ambona s imenom kneza Držislava iz Kapitula kraj Knina, 10. st.

Kameni ulomak s imenom kneza Branislava iz 888. godine, crkva Sv. Petra u Gornjem Muću

Mauzolej hrvatskih vladara Crkvine – Biskupija kraj Knina

Za vrijeme hrvatskih kneževa jedno od političkih središta Hrvatske nalazilo se i u Kninu, o čemo svjedoče ostatci benediktinskog samostana i crkve Sv. Marije na lokalitetu Crkvine u Biskupiji kraj Knina u čijem su predzdanju pronađeni sarkofazi koji upućuju na to da je crkva bila mauzolej hrvatskih vladara (kneževa) u 9. stoljeću.

            

Rekonstrukcija, benediktinski samostan i crkva Sv. Marije, Crkvine, Biskupija kraj Knina, 9. stoljeće

Nalaz u Crkvinama sadrži pet predromaničnih crkava od kojih je najveća Sv. Marija bila u 9. stoljeću mauzolej hrvatskih vladara. Njezini korjeni sežu u slavensku predkršćansku prošlost. Radi se o groblju s ukupom desetak hrvatskih poglavara, grobovi sadrže oružje, luksuznu konjaničku opremu …  

Crkva je u svoje vrijeme bila najveća u Hrvatskoj. Bila je posvećene sv. Mariji a možda i sv. Stjepanu. U 11. stoljeću Biskupija postaje sjedište dvorskog biskupa. Sjeverno od crkve nalazile su se zgrade – samostan, sijelo kaptola ili vladarski dvor. Predpostavlja su se da ukopi vladara v Biskupiji vršili u vremenu kasnijeg poganstva, u prijelazu na kršćanstvo i ranog kršćanskog razdobja. Tu su najvjerojatnije bili ukopani hrvatski vladari (kneževi) Višeslav (800 – 803), Borna (810 – 821), Vladislav (821 – 835) i drugi sve do Branimira (879 – 892). Za vrijeme hrvatskih kraljeva seli se političko sjedište kraljeva iz Knina u blizinu Solina. Taj je proces završen za vladavine kralja Stjepana Držislava o čemu svjedoči  crkva Sv. Stjepana na Otoku kraj Solina koja je zamijenila staru crkvu Sv. Marije u Biskupiji kraj Knina kao grobnica (mauzolej) hrvatskih kraljeva (po Vladimir Peter Gros, Rijeka, 2012).

Fra Lujo Marun (Skradin 1857. – Knin 1939.) jedan od utemeljitelja hrvatske arheogije kraj takozvanog Bornina sarkofaga i skupocjenih grobnih dodataka koje je fra Lujo Marun otkrio i izkopao u Biskupiji. Nema dokaza da je sarkofag pripadao knezu Borni.

Takozvani Bornin sarkofag sa Biskupije (224 x 82 x 45 cm)

Fra Lujo Marum, arheološka istraživanja na Kninskom polju

Hrvatski dostojanstvenik, detalj transene, 11. stoljeće, Biskupija kraj Knina

 

 

Doba hrvatskih kraljeva narodne krvi

Hrvatska kraljevska kruna, Etnografski muzej, Zagreb, Rudolf Valdec

Prvi poznati kralj (rex) na području Dalmacije i  Panonije bio je gotski kralj Odovacar (Odoakar) 476. – 493. godine, njegova prijestolnica bila je Ravena na zapadnoj jadranskoj obali. Autor prateći šibensku legendu o morinjskom biskupu iz početka 6. stoljeća pretpostavlja po nizu najstarijih nađenih artefakata iz kraja 5. stoljeća kraj crkvice Sv. Lovre na Grušinama kraj Šibenika da je kralj Odovacar bio pokopan ili je bar trebao biti pokopan kraj crkvice Sv. Lovre na Grušinama na Donjem polju kraj Šibenika što svjedoči prazan grob i sitni artefakti (vidi djelo: Janko Lipovec, Crkvica sv. Lovre, Grušine kraj Šibenika, el. knjiga, 2011).

Monogram uklesan na dva artefakta na crkvici Sv. Lovre na Grušinama kraj Šibenika, po tumačenju autora monogram kralja Odovacara (476. – 493.)

Hrvatski naziv kralj (kral)  potječe od imena Karla Velikog od kojeg su ime Hrvati preuzeli kao naziv za kraljevu službu. Svi hrvatski kraljevi bili su nezavisni hrvatski kraljevi. Hrvatski kraljevi nisu imali stalno sjedište, već su prebivali u raznim gradovima, među kojima se ističu Biograd, Nin, Knin, Bijaći,  Klis kraj  Solina (Salona)

Kralj Tomislav, Zagreb, Robert Frangeš Mihanović

-          Tomislav  910 – 928, ban do 925., prvi hrvatski vladar koji je nosio naslov kralja bio je sin kneza Muncimira (Mutimira). Kako je papa Ivan u poruci datiranoj 925. godine oslovio Tomislava kralj Hrvata, smatra se da se krunidba kralja Tomislava dogodila prije slanja te poruke. Potpuni prikaz ceremonijala krunidbe dat je u Ljetopisu popa Dukljanina (nazvana i Povijest Hrvata) i potvrđen sporednim  dokazima. Za vrijeme kralja Tomislava Hrvatska je bila jaka vojna sila: mogla je dignuti 100.000 pješaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, a na moru je imala osamdeset brodova – sagena, svaka sa četrdeset člana posade i stotinu manjih brodica – kondura sa po deset do dvadeset člana posade (Šišić, Povijest Hrvata …).                                                         

Krunjenje kralja Tomislava pamti i pučka predaja na Duvanjskom polju. Vjekoslav Klajić donosi u svom djelu Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju, Zagreb, 1925.  zapis pučke predaji koju su pričali braća Kovačević, stari oko 82. godine sa Duvanjskog polja: Kralj Tomislavo, kad je u stara vremena vlado rvatskom državom, bio je krunisan u Kongori pod čvorovim hrastom, a i danas se zna, gdje je bila crkva, u kojoj se Tomislavo krunio. Kako stari ljudi pamte i pripovidaju, ukopan je Tomislavo na Jabuci njivi (na Čondraku), i pored Tomislava ukopana su još tri poglavita rvatska kralja. Najprvo je na cilom svitu od svih svitskih vladara onoga  starog vakta, najprvo je Tomislavo okrunjen. Stari su naši pripovedali, da je naroda bilo za vrime krunisanja Tomislava 3 i 1/2 milijuna, i od Stržanja do Sovičkih vrata ispod kapka si mogao proć, da čovik pokiso ne bi.

 

-         Trpimir II., 928 - 935, mlađi brat kralja Tomislava

-         Krešimir I., 935 - 945, sin kralja Trpimira II

-         Miroslav (Stjepan I. Miroslav), 945 – 949, sin Krešimira I., ubijen od bana Pribine

-         Mihajlo Krešimir II., 949 – 969, brat kralja Miroslava, njegovoj ženi Jeleni Slavnoj pripisuje se gradnja dviju crkava kraj Solina od kojih je jedna postala mauzolej hrvatskih kraljeva.

-          Držislav (Stjepan II. Držislav), 969 – 997, sin Mihajla Krešimira, prestolje ostavio na brigu svojim sinovima: Svetoslavu, Krešimiru Suronji i Gojislavu, 

-         Svetoslav Suronja,  997 – 1000, svrgnut 1000. godine od braće, sin kralja Stjepana II. Držislava,

-         Gojislav (Gojslav), 1000 – 1019, kao suvladar umro 1019. godine, sin kralja  Stjepana II. Držislava,

-         Stjepan Svetoslavić, 1026 – 1030, slavonski ban, sin Svetoslava Suronje

 

Natpis s imenom kneza Mutimira (Muncimira) iz Uzdobja kraj Knina, 9 st.

              

                                   Krunidba kralja Tomislava, Oton Iveković

               

                                  Smrt kralja Držislava, Josip Franjo Mucke

 

-         Krešimir III. Suronja, 1000 – 1030, sin kralja Stjepana II. Držislava

-         Stjepan I. (Stjepan III. Dobroslav), 1030 – 1058, sin Krešimira III. Suronje

-         Petar Krešimir IV. Veliki, 1058 – 1074, sin kralja Stjepana I. Dobroslava

-         Dmitar Zvonimir, 1074 – 1089, najvjerojatnije potomak Stjepana Svetoslavića sina kralja Stjepana Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. i po tome Trpimirović, majka Strezina Bribirska

-         Stjepan II. (Stjepan IV.), 1089 – 1091, sin Častimira (Tišemira) brata Petra Krešimira IV., umro prije 1075. godine, sinovac Gojslava mlađeg brata Krešimira III., unuk kralja Stjepana I.

                                        

                      Hrvatski kralj Petar Krešimir IV., Josip Franjo Mucke

 

Zaruke kralja  Dmitra Zvonimira, Celestin Medović

Krunidba kralja Zvonimira, nepoznati autor

 

                     

                          Samostan Sv. Stjepan pod borovima, Sustipan, danas, Split

Kako Stjepan II. nije uspio nakon smrti Petra Krešimira IV. popeti se na vlast bio je prisiljen povući se u samostan Sv. Stjepana pod borovima kraj Spita (na poluotoku koji se danas zove po samostanu Sustipan). Tu je prisiljen napisao oporuku: Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, skrhan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskog kraljestva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovom savjetu pobrinuh se te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru u samostanu, da me spominje u svojim molitvama.                

                  

Nakon smrti kralja Zvonimira 1089. godine hrvatsko plemstvo je doslovce Stjepana II. izvuklo iz samostana te svečano okrunilo za kralja. Umro je 1091. godine. Ukopan je u kraljevskoj grobnici kraj Solina. Nakon smrti Stjepana II. posljednjeg Trpimirovića Zvonimirova udovica Jelena Lijepa je pozvala svoga brata mađarskog kralja Ludovika iz Mađarske da zauzme Hrvatsku i proglasi se kraljicom. 

-         Slavac (Kačić?), 1091 – 1093 (ili 1074 – 1075), po jednoj verziji vladao dijelu Hrvatske nakon smrti kralja Stjepana II. Nejasnog podrijetla, možda iz neretvanske obitelji Kačić ili plemena Snačića iz Trstenika kraj Omiša, nije bio okrunjen kao kralj. Po jednoj drugoj legendi Slavac je uzorpirao prijestolje dvadeset godina prije, nakon smrti kralja Krešimira IV. 1074. godine ali su njegovi protivnici pozvali u pomoč Normane koje je vodio Amik, koji su ga zarobili i odveli u normansku Italiju, gdje mu se zameo trag. Ta vijest o Normanima nesigurna je. Dio hrvatskih znanstvenika – povjesničara drži da su Normani zarobili hrvatskog kralja Krešimira IV. i za kojeg je čak bila isplaćena visoka otkupnina. Slavac da nije bio hrvatski vladar.

 -  Petar Snačić (Kačić?), 1093 – 1097, posljednji hrvatski kralj nacionalne krvi. Kako je Stjepan II. posljednji iz kraljevske loze Trpimirovića umro 1091. godine, narodni su pristaše izabrali za kralja Petra Snačića, u narodu nazvanog Petar Svačić iz obitelji Kačića, nećaka kralja Slavca. Unuk kralja Krešimira IV. po kćeri kralja Krešimira Nedi Krešimirovoj, supruzi neretvanskog bana i hrvatskog admirala Marjana II. Slavca. Po rodu bio je Petar Snačić roda Trpimirovića. Petar Snačić bio je pogubljen u bitci s Madžarima koje je vodio madžarski kralj Koloman kot Gvozda na rijeci Krki  1097. godine. Mjesto navodne kraljeve  pogibelji narod je nazvao Petrova gora. Smrću posljednjeg hrvatskog kralja nacionalne krvi prestaje samostalnost Hrvatske. Slijedećih gotovo devetsto godina vladaju Hrvatskom tuđi vladari.

 

                                        Hrvatski kralj Petar Snačić, Kažimir Hraste

 

O hrvatskom kralju Petru II. Snačiću (1093 – 1097) nema mnogo podataka.  Zna se tek toliko da se nakon smrti Stjepana II. Trpimirovića Snačić stavio na čelo svoga naroda i u Kninu bio izabran od hrvatskog plemstva za kralja. O posljednjem hrvatskom kralju nacionalne krvi Petru Snačiću (Svačiću) govore mnoge legende i predaja:  Kralj Petar II. Snačić poveo je Hrvate u borbu protiv ugarskog kralja. U toj nadasve rodoljubnoj akciji je poginuo u odlučujućoj bitci 1097. godini na Planini Gvozd, po njemu nazvanoj Petrova gora, čime je ostao trajni uzor junaka u ukupnoj svijesti hrvatskog naroda. Kralj Petar II Snačić u trenutku najveće nesreće hrvatskog naroda znao je izbrati pravu istinu i radije je poginuo nego dopustio da tuđin ušeta u Bijelu Hrvatsku. Lik kralja Snačića, izgubivši konkretne povijesne crtice u svijesti naroda, postao je metamorfoza slobode, utjelovljenje žrtve i stradanja za slobodu. Tako je Petar II. Snačić postao nacionalni mit. Ne zna mu se grob.

                 

                              Smrt kralja Petra Snačića, Oton Iveković

Hrvatski pisac A. Šenoa ispjevao je divnu pjesmu o kralju Petru II. Snačiću:

»… o čudan se je opro štap;

Slomnjeni držak stijega cijela,

Krpetina još na njemu visi,

Još zna se kocka rujna,

To zastava nam sveta ti si…

… taj narod strven i poražen,

Rukovet strancu, prezren, gažen,

Doviknut će svijetu čuj,

Da, još nas ima, još Hrvata,

Slobodu našu, svijet, štuj!«

 

Navodno mjesto pogibelji hrvatskog kralja Petra Snačića na Petrovoj gori

Kralju Petru II. Snačiću pripadaju nazivi Posljednji hrvatski kralj nacionalne krvi ili Posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi. U rodnom Kamičku na Miljevcima iznad rijeke Krke i otoka Visovca kraj Šibenika 2002. godine u okviru 900. obljetnice smrti kralju Petru Snačiću svečano je otkriven monumentalni spomenik, djelo akademskog kipara Kažimira Hraste.

Kao u svim kraljestvima Staroga svijeta ni u Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku nije prošlo bez nasilnog svrgavanja hrvatskih vladara, rijedko koji hrvatski kralj je doživio starost:

-         Posavskog kneza Ljudevita 823. godine ubio je ujak kneza Borne Ljudemisl

-         U zavjeri je 879. godine ubijen knez Zdeslav

-         U X. stoljeću kralja Miroslava ubio je ban Pribina

-           Knez Svetoslav Suronja ubijen je oko 1000. godine u progonstvu

-    Kralj Krešimir IV. osumničen je da je ubio brata sredinom X. stoljeća

-    Kralj Slavac nestaje 1076. godine odveden od Normana (?) 

 -  Kralj  Dmitar Zvonimir po legendi biva ubijen na Kosovom polju kraj Knina 1089. godine

 -   Kralj Petar Snačić pogiba nasilnom smrću 1097. godine na Petrovoj gori

 

Posljednji kralj hrvatske krvi bio je bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić  pogubljen od Turaka 1463. godine.

 

Posljednji kralj tuđe krvi koji je vladao Hrvatskoj je Karlo I. Habzburški, abdicirao je nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine. Morao se odreći prijestolja u Austriji, dva dana kasnije i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Umro je deportinan na otoku Madeira 1922. godine.

 

Drugi svjetski rat napustio je povijesti hrvatskih kraljeva jednu sramnu epizodu. Po dogovoru  dr. Ante Pavelića, Mussolinija i talijanske kraljevske kuće od Savoja suverenitet krnje Hrvatske (NDH) 1941. godine prešao je na Zvonimirovu krunu koja je simbolično predana Talijanu  vojvodi Amadeu od Spoleta iz kuće Savoja nazvanim za Hrvate uvrijedljivo Tomislav II. kralj Hrvata, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina.  Danas malo tko zna da je NDH bila kraljevina. Negdje u Italiji još luta prijestolonasljednik Amadeo Zvonimir II.  sin Tomislava II. od Savoja, rođen 1943. godine. Sam Tomislav II. abdicirao je 12. listopada 1943. godine, nikad nije stupio na tlo Hrvatske. Umro je 1948. godine prognan u Argentinu.

Hrvatske vladarice u ranom srednjem vijeku

 

-           Marija Dragodid, prva poznata ranohrvatska banica iz 9. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj. Njeno ime zapisao je svećenik na stranici čedadskog evanđelija  prilikom hodočašća sa suprugom  banom Trpimirom (848 – 863) i djecom u Čedadu (sjev. Italija, talij. Cividala), majka kralja Muncimira

-           Maruša (Černi Mariosa), ranohrvatska banica, krajem 9. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj, supruga dalmatinskog bana Muncimira (892 – 910), majka kralja Tomislava (910 – 929) i kralja Trpimira (929 – 933)

-          Domaslava, hrvatska kraljica, početkom 10. stoljeća, njeno ime uklesano je na nedavno pronađenom artefaktu sa natpisom iz oltarne pregrade u crkvi Sv. Vida na Klisu, crkvu su Turci pregradili u džamiju, kasnije je vraćena u katoličku crkvu, žena kralja Tomislava ili Krešimira I. Uklesani epitaf glasi: Ja … kralj Hrvata sin kralja … zajedno sa svojom suprugom kraljicom Domaslavom naložio sam neka se napravi ovo djelo … (prijevod sa latinskog). 

-            Margareta, kraljica Hrvata sredinom 10. stoljeća, supruga kralja Stjepana  I. Miroslava (945 – 949)

-            Jelena Slavna – Mediana, hrvatska kraljica u 10. stoljeću iz Zadra, supruga kralja Mihajla Krešimira II. (949 – 969), do svoje smrti 976. godine sama obavljala vladarske dužnosti kao regentka svoga malodobnog sina kasnije hrvatskog kralja Držislava.

-           Hicela Orseola (Mletačka), hrvatska kraljica u II. stoljeću, kći venecijanskog dužda Petra Orseola, snaha hrvatskog kralja Krešimira III. Suronje (1019 – 1030), supruga hrvatskog kralja Stjepana I. (Stjepana III.), majka hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. i baka hrvatskog kralja Stjepana II. (1090 – 1091)  

-           Strezina Bribirska iz loze Bribirskih Šubića, snaha svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava (995 - 999), supruga slavonskog bana Stjepana Svetoslavića (1027 – 1050)  i majka slavonskog  bana Dmitra Zvonimira (1050 – 1076) i kasnije hrvatskog kralja (1076 – 1089).

                       

                                       Hrvatska kraljica Jelena Slavna

Šubići su bili jedno od dvanaest starohrvatskih plemena i hrvatska velikaška obitelj, imali su značajnu ulogu u konstituiranju nezavisne i suvremene srednjevjekovne države. Imali su pravo birati kralja, te su niz stoljeća kao istaknuti fevdalci bili utjecajni u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske. Sjedište Bribirskih Šubića je bila jaka utrvdba Bribir. Šubići su poznati kao kneževi Bribirski Šubići. Osim bribirske tvrđave posjedovali su i tvrđavu Ostrovicu i utvrđen Skradin. Značajni uspon Šubića počinje početkom 12. stoljeća, pa postaju splitski, šibenski, trogirski i ninski knezovi. Vrhunac moći dostižu Šubići u drugoj polovici 13. iI početkom 14. stoljeća za vladanja Pavla Šubića Bribirskog koji je bio hrvatski ban i gospodar Bosne i Humske zemlje. Pavao Šubić nosio je laskavu titulu neokrunjenog hrvatskog kralja. Krajem četrnaestog stoljeća moć Šubića upada.

-          Jelena Lijepa – Ilonka Arpadović, (1051 – 1093?), kći madžarskog kralja Bele I. Arpadovića, sestra njegovog nasljednika hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II., supruga hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Nakon smrti supruga Zvonimira pozvala je mađarsku vojsku koja je na Gvozdu (Petrova gora) pogubila hrvatskog kralja Petra Snačića. Kratko je vladala kao hrvatska kraljica.

-         Neda Krešimirova, kraljevna, kći kralja Petra Krešimira IV. (1058 – 1074), žena neretvanskog bana i hrvatskog admirala Marjana II. Slavca (1073 – 1076), njen sin i unuk kralja Krešimira IV. postao je zadnji hrvatski kralj Petar Snačić (Svačić, Krešimirov, 1092 – 1097) posljednji hrvatski kralj nacionalne krvi.

 

Don Krsto Stošić, Knin

 

 

 

 

Sudbina hrvatske kraljevske krune

Sudbina srednjevjekovne hrvatske kraljevske krune ne samo da je bila predmet istraživanja povjesničara, nego je raspirivala maštu mnogih Hrvata. Pa ipak, do danas nije razjašnjeno kako je i gdje nestala kruna kojom su se krunili hrvatski kraljevi.

                     

Kruna hrvatskog kralja Tomislava

 

Pouzdano se zna da je kralj Tomislav okrunjen 925. godine. Kraljevske insignije Trpimirovića čuvale su se do krunidbe Dmitra Zvonimira (kralj od 1075. do 1089.) u samostanu Sv. Grgura u Vrani. Kralj Dmitar Zvonimir bio je okrunjen 1076. godine u  crkvi Sv. Petra i Mojsija kraj Solina koju je sam izgradio (danas nazvana Šuplja crkva). Zvonimir je bio okrunjen pred papinskim legatima, sam papa Grgur poslao je iz Vatikana kraljevska insignija – krunu, žezlo, mač i papinsku zastavu. Iako su se čuvale u samostanu Sv. Grgura u Vrani »dvije zlatne krune dragim kamenjem optočene« Zvonimir se nije htio okruniti krunom Trpimirovića. Zvonimir je naime preko žene Jelene Lijepe bio povezan s ugarskom dinastijom Arpadovića. Dvije krune koje su se čuvale u Vrani pripadale su najvjerojatnije kralju Tomislavu a druga kralju Stjepanu Držislavu (969.- 996.) koji su bili njima okrunjeni. U Vrani su bile čuvane i druga kraljevska insignija – dva križa, dva kaleža, plitice i evanđelistar izrađen srebrnim slovima. Tako su bile u Hrvatskoj nakon smrti Zvonimira tri kraljevske krune. Znamo da se Stjepan II. nakon smrti Zvonimira okrunio u Biogradu krunom Trpimirovića. Nije poznato da li je posljednji hrvatski kralj Petar Snačić, koji je poginuo u bitci na Grozdu, 1097. godine bio okrunjen. Hrvatsko ugarski kralj Koloman okrunio se 1102. godine u  Biogradu na moru krunom Trpimirovića. Iako su Mlečani 1124. godine razrušili Biograd, hrvatsko ugarski kraljevi do Bele IV. (1235. – 1270.) su se i dalje krunili hrvatskom krunom – ne znamo kojom. Posljednji hrvatskom krunom okrunjeni vladar bio je Ladislav Napuljski 1403. godine u zadarskoj crkvi Sv. Stošije.  Ladislav Napuljski, i titularni hrvatsko ugarski kralj pretendent na hrvatsko ugarsko prijestolje, 1409. godine  prodao je Dalmaciju  za 100.000 dukata Mlečanima.

Kamo su hrvatske kraljevske krune dospjela nakon vladanja narodne dinastije? Kobnom godinom 1102. zavladaju Hrvatskoj hrvatsko-ugarski vladari u čije vlasništvo dospiju hrvatska kraljevska insignija. Od tog vremena, pa sve do Nikole Petra Zrinskoga nema spomena hrvatskim krunama.

Vjekoslav Klaić u članku »Nagađanja o kraljevskoj kruni« piše da je u Zagrebu živio starohrvatski plemić Ivan Ružić, muž odličan i obrazovan, prijateljevao je s većinom velikaša a među njima i sa Zrinskima. 4. studenog 1634. godine piše Ružić jednom prijatelju da se u Ozlju gradu raspao neki zid, gdje se nalazilo skriveno blago knezova Frankopana, a među blagom i »kraljevska kruna«. Nakon smaknuća Frana Krsta Frankopana i Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine o kruni se ništa više ne zna. Sva potraga bila je uzaludna i hrvatska kruna je nestala. (Po Hrvatski fokus, 1. kolovoz 2011., Đivo Basić)

Hrvatska kruna (?), freska, crkvica Sv. Mihajla, Ston, nepoznati hrvatsko dukljanski kralj (Mihajlo ?, 1046 -1081, Ljetopis popa Dukljanina)

Mauzolej hrvatskih kraljeva

 

Mihajlo Krešimir II.  hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića Hrvatsko, je vladao od 947. – 969. godine. Njegova majka mogla bi biti kraljica Domaslava. Supruga kralja Mihajla Krešimira II. bila je kraljica Jelena Slavna iz najmoćnije zadarske obitelji Modijenaca, najpoznatija i najveća hrvatska kraljica, omiljena u hrvatskom narodu.

Nakon smrti kralja Mihajla Krešimira II. 969. godine kraljica Jelena Slavna je vladala kao regentkinja malodobnog sina Stjepana Držislava. 976. godine dala je kraljica Jelena sagraditi ispod tvrđave Klis, na rijeci Jadro, na Otoku kraj Solina dvije crkve:

-         crkvu Blažene Djevice Marije – narod je crkvu nazvao Gospa u bristima zbog brestova koji su rasli oko crkvice, na mjestu današnje župne crkve Gospe od otoka

-         crkvu Sv. Stjepana kao mauzolej hrvatskih kraljeva na Otoku   

-                                  

Mauzolej hrvatskih kraljeva na Otoku, rekonstrukcija danskog arhitekta Dyggvea, kraj nje crkva Blažene Djevice Marije (rekonstrukcija)

Te crkve zadužbine kraljice Jelene Slavne spominje više srednjevjekovnih dokumenata, između njima i splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200 – 1268). Obje crkve idu u red tkz. dvojnih crkava. U Hrvatskoj su ukopavali kraljeve obično u onoj crkvi u kojoj su bili i krunjeni. Crkva Blažene Djevice Marije – crkva Gospe u bristima bila je krunitbenom crkvom dok kralj Zvonimir nije sagradio nedaleko od nje na Gradini novu krunitbenu crkvu Sv. Petra i Mojsija (u narodu Šuplja crkva). U Šupljoj crkvi okrunjen je hrvatski kralj Zvonimir. U crkvi Blažene Djevice Marije -  crkvi Gospe u bristima bili su sahranjeni kralj Mihajlo Krešimir 969. godine i kraljica Jelena Slavna 8. listopada 976.  godine.

 

Kip Krešimira IV. u Šibeniku, Marija Ujević

Prema narodnoj predaji u mauzoleju hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina je bilo sahranjeno sedam hrvatskih kraljeva i kraljica. Po sačuvanim zapisima u crkvici – mauzoleju Sv. Stjepana na Otoku kraj Solina bili su sahranjeni:

-         kralj Sjepan Držislav, umro 997. godine

-         kralj Gojslav, umro 1020. godine

-         kralj Krešimir III., umro 1030. godine

-         kralj Stjepan I., umro 1058. godine

-         kralj Petar Krešimir IV., umro 1075. godine

-         kralj Dmitar Zvonimir, umro 1089. godine

-         kralj Stjepan II., umro 1091. godine

 

Pretpostavljamo da je kraljević Radovan, sin kralja Dmitra Zvonimira i Jelene Lijepe umro mlad prije oca kralja Dmitra Zvonimira, dakle prije 1089. godine, vjerujemo da je bio ukopan također u mauzoleju na Otoku.

U kraljevskom mauzoleju na Otoku kraj Solina je bilo ukopano dakle sedam hrvatskih kraljeva pa bi narodna predaja mogla biti u pravu.

 

Splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200 – 1268) u 13. stoljeću u djelu Historija Salonitana Maior (ako to djelo nije, kako se pretpostavlja, mlađe, iz 16. stoljeća)  spominje u Solinu mauzolej hrvatskih kraljeva i time potvrđuje da je u to vrijeme mauzolej kraljeva još  postojao. U najezdi Tatara 1242. godine,  koji su ganjali hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV. sve do Trogira i Klisa, crkve i mauzolej su bili oštećeni. Tatari su napali neuspješno tvrđavu Klis iznad Solina vjerujući da se hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. sklonio u klišku tvrđavu. Kralju Beli IV. utočišće je dao utvrđeni grad Trogir i dalmatinski otoci. Povjesničar Katić dokazuje  da su obje crkve bile još čitave 1397. godine.

Bribirski kneževi Šubići, novi gospodari Solina obnavljaju u 14. stoljeću crkve i mauzolej. Nakon pada Bosne 1463. godine učestaju napadi Turaka na Dalmaciju. U početku 16. stoljeća počinju turski napadi na Solinsko polje, 1537. godine Turci osvajaju Solin i tvrđavu Klis. Početkom 16. stoljeća Turci ruše mauzolej hrvatskih kraljeva do temelja.

 

 

 

 

Sarkofag hrvatske kraljice Jelene Slavne (? – 976)

 

U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana i držala je vlast u kraljestvu.    

                                                                 Epitaf na srkofagu kraljice Jelene Slavne

               Natpis na sarkofagu kraljice Jelene Slavne, 976. godine

1898. godine su pokraj današnje crkve Gospe od Otoka na rijeci Jadro ispod Klisa radnici kopali temelje za novi zvonik i pri tom otkrili temelje stare crkve.  Bili so to temelji  starohrvatske bazilike Blažene Djevice  Marije koju je dala sagraditi 976. godine hrvatska kraljica Jelena Slavna. Baziliku na Otoku spominje i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću (po S. Gunjači).

 

Radove na otkriću temelja starohrvatske crkve nastavio je arheolog don Frane Burić. Otkrio je temelje cijele starohrvatske bazilike. U predvorju bazilike iste godine don Burić pronašao je nadgrobnu ploču kraljice Jelene Slavne razbivenu u 90 komada. Ploča je sastavni dio sargofaga. Sa puno muka uz pomoć I. Barata i dr. I. Križanića rekonstruirao je tekst na sarkofagu – epitaf na latinskom jeziku:

 

U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralja Mihajla i majka kralja Sjepana i držala je vlast u kraljestvu. Dana 8. listopada u miru je ovdje pokopana 976. godine. Ona je za života bila mati kraljestva i postala zaštitnicom siročadi i udovica. Čovječe, kad amo svratiš pogled, reci: Bože, smiluj se duši njenoj.

 

Nalazom epitafa kraljice Jelene Slavne definirani su bitni podaci o kraljici Jeleni, njezinom mužu Mihajlu i sinu Stjepanu Držislavu.

Rekonstrukcija sarkofaga kraljice Jelene Slavne

 

 

 

 

 

Legende o smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira

Legende nije moguće izmisliti. Svaka legenda sadrži bar zrno istine.

                                     Ivo Ostojić, prof. povijesti, Šibenik

  Spomenik kralju Zvonimiru u Kninu, Ale Guberina

Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075 – 1089). Vjerojatno je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. Jedan od uspješnijih velikih hrvatskih kraljeva. 1070. godine spominje se kao ban Slavonije. Njegova supruga je bila Jelena Lijepa, kći ugarskog kralja Bele I. i sestra ugarskog kralja Ladislava. Kao rođak ugarskih kraljeva vladao je u Slavoniji koju mu je prepustio kralj Ladislav. I070. godine hrvatski kralj Petar Krešimir IV. uzima ga za suvladara i prijestolonasljednika čime je došlo do sjedinjenja Slavonije sa Hrvatskom. Dmitar Zvonimir postao je hrvatski kralj 1076. godine. Zvonimir je bi okrunjen krunom rimskog pape u krunidbenoj crkvi Sv. Petra i Mojzija kraj Soluna. Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu. Danas nazivaju Knin kraljevskim gradom ili Zvonimirovim gradom. Zvonimirovo ime uklesano je na bašćanskoj ploči iz oko 1100. godine.

Bašćanska ploča, oko 1100. g.

 

Postoji preko deset varijanti povijesnih izvora o smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Proučit ćemo najvažnije izvore:

 

Povijesni izvori koji podupiru prirodnu smrt hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira

 

Po nekim povijesnim dokumentima Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir umro je bolestan ili ranjavan  1089. godine na kraljevskom dobru Bijaći u kliškoj županiji kraj Solina koje je  bilo i sjedište hrvatskih vladara. To potvrđuju arheološka istraživanja kod crkve Sv. Martina. Moguće je da su tu bili sahranjivani hrvatski vladari prije gradnje mauzoleja hrvatskih kraljeva. Naselje Bijaći se spominje u darovnici kneza Trpimira iz 859. godine, u Muncimirovoj ispravi i u presudi kralja Zvonimira. Često su morali stanovnici Bijaća napuštati domove zbog neprijateljskih napada tuđih vojski, izbjegli su se sklanjali u utvrđeni Trogir. Pred Turcima, u 16. stoljeću, odselili su stanovnici Bijaća u Kaštel Štafilić.

Kralj Dmitar Zvonimir bio je pokopan u mauzoleju hrvatskih kraljeva u crkvi Sv. Stjepana na Otoku kraj Solina 1089. godine.

Postoji još jedna varijanta priče o prirodnoj smrti kralja Dmitra Zvonimira. Po toj varijanti kralj je umro prirodnom smrću negdje kraj Bribira, a kao mjesto ukopa navodi se crkva Sv. Marije na Bribiru. Kako su oba lokaliteta na području plemićke obitelji drevnih bribirskih Šubića vjeruje se da su verziju o ukopu kralja Zvonimira na Bribiru izmislili sami bribirski Šubići.

Sarkofazi na Bribiru

Bribirska glavica na Bribiru je jedno od najvažnijih povijesnih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Na toj lokaciji možemo pratiti kontinuirano naseljavanje više od 6.000 godina. Nalazi se iznad sela Bribira, 15 km od Skradina, u šibensko-kninskoj županiji. Lokalitet nazivaju i  Hrvatska Troja (po arheologu don Luju Marunu), Hrvatski Machu Picchu i Hrvatska Akropola. Bribirska glavica bila je prapovijesno pa liburnijsko naselje, centar rimskog municipija nazvanog Varvarija, starokršćanske crkve iz 4. stoljeća, starohrvatske crkve iz 9. -11. stoljeća. Hrvati mu daju u 13. stoljeću ime Bribir.  Sijelo moćnih bribirskih Šubića.  Bribirski Šubić Pavao I. u 13. stoljeću bio je ban Hrvarske i gospodar Bosne, Bribir je u 13. I 14. stoljeću bilo sjedište hrvatske države. U samostanu Sv. Marije na Bribiru stupio je u fraljevački red prvi hrvatski svetac sv. Nikola Tavelić 1375. godine. Bribir je hrvatski arheološki spomenik najviše kategorije. 

Oko godine 1960. arheolozi su kraj crkve Sv. Marije na Bribirskoj glavici slučajno otkrili uz temelje najstarije starokršćanske crkve presvođenu grobnicu (hipogej) sa dva sarkofaga zaista kraljevskih dimenzija. Po pričanju svećenika koji nas je vodio 1995. godine po Bribirskoj glavici arheolozi su, duboko uvjereni veličinom sarkofaga, da su našli sarkofage kralja Dmitra Zvonimira i supruge  Jelene Lijepe, pozvali novinare na svečano otvaranje sarkofaga. Sarkofazi su bili rimski iz 4. stoljeća, u sarkofazima su bili zemljani ostaci dvaju visokih rimskih dostojanstvenika. To je bio kraj priče o grobu kralja Zvonimira na Bribirskoj glavica.

Spomenimo, da dio šibenskih povjesničara još danas vjeruje da bi se na jednoj drugoj lokaciji na Grušinama, na Donjem polju kraj Šibenika, uz crkvicu Sv. Lovre mogao nalaziti grob jednog od hrvatskog kralja Krešimira IV., Dmitra Zvonimira ili Stjepana II. Zaista se na toj lokaciji nalazi zidani grob od kamena, tu je nađen artefakt sa natpisom REX i postoji toponim Kraljevi dvori. Stjepan II. održao je na toj lokaciji zbor naroda, govori jedan dokument - ako dokument nije falsificiran (po N. Klaić). Osim navedenog dokazi za tezu o grobu jednoga od hrvatskih kraljeva na Grušinama kraj Šibenika ne postoje. 

 

Jedna mala vijest u časopisu Slobodna Dalmacija 6.5.2011.: Otkriven grob kralja Zvonimira. Časopis donosi članak da su prilikom restauracije kaštelanske crkvice  Sv. Bare našli ljudske kosti ispod kamene ploče s pleterskom ornamentikom koja datira iz 9. - 10. stoljeća. Crkvica potječe iz 15. stoljeća. Pretpostavljaju da su kosti i ploča prenesene sa druge lokacije. Arheolozi drže da bi kosti mogle biti ostaci kralja Zvonimira. Nikakvih dokaza za tu tvrdnju za sada nema. 

 

Tim navodima smo iscrpili glavne izvore varijante prirodne smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. 

 

Legende o nasilnoj smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira

 

Legenda o nasilnoj smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira je najverojatnije najviše obrađivana povijesna autentična hrvatska legenda. Pitanje da li je kralj Zvonimir umro prirodne ili nasilne smrti zaokupilo je gotovo sve hrvatske povjesničare, pisce i pjesnike koji istražuju ili opisuju doba hrvatskih vladara, polemika nije završila ni do danas.

 

Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana spominje hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (po S. Gunjači):

 

U to je vrijeme preminuo kralj Zvonimir ne ostavivši svoga potomka kao nasljednika. Budući da se ugasio sav rod kraljevske krvi, u hrvatskom kraljestvu nije bilo više nikoga tko bi po nasljednom pravu trebao preuzeti prijestolje.  U tom pisanje Toma Arhiđakon ne spominje nasilnu smrt kralja Zvonimira. Ako bi kralj umro nasilnom smrću to bi vjerujemo Toma sigurno zapisao. Pogotovo jer je kralj Zvonimir bio naklonjen splitskoj crkvi.

 

Međutim pomutnju čini jedno drugo djelo kojega su autorsto dugo pripisivali također Tomi Arhiđakonu. U jednoj kasnijoj redakciji Tominog djela, u 16. stoljeću, vjeruju današnji povjesničari, nepoznati autor preradio je Tominu Historiu Salonitanu i dodao nove povijesne detalje ili legende a neke druge nevažne izostavio. Radi se o djelu Historia Salonitana Maior (HSM) iz 16. stoljeća. Taj nepoznati autor dodao je izvornom tekstu HS i legendu o Zvonimirovoj smrti:

 

U to vrijeme Zvonimir, kralj Hrvata, kojega su Ugri nazivali Zolomer, zapovjedi i odredi, da se svi plemići i vitezovi, kao i ratovanju vješti muževi njegova kraljestva, sakupe u mjestu ilirskom nazvano Kosovo, gdje je, kaže se, mjesto Pet crkava, i ondje dade pročitati pisma papinskog dvora i carska, u kojima među ostalim bijaše i ovo: Zapovijedamo i nalažemo tebi, kralju Svonemiriju, i zaklinjemo te osim toga, da ti zajedno sa svojom vojskom, da bi se oslobodio grob slavnog Krista, prijeđeš preko mora …. O događajima na Kosovu polju piše HSM: I odmah tako uznemireni i razpaljeni bijesom i srdžbom, jer su mislili, da će se to dogoditi privolom kralja, navališe na samog kralja i ubiše ga. A taj kralj već je preživio u svojem kraljestvu 35 godina vrlo sveto i bez nasljednika…. I tako poslije njega Hrvati nikada nisu imali kralja…

 

HSM donosi i epitaf kralju Zvonimiru koji se, tobože,  nalazio na grobnoj ploći (sarkofagu) kralja Zvonimira u mauzoleju kraljeva na Otoku kraj Solina (po Nadi Klaić):

 

Tko će moći suzdržati narod, da ne uzdiše

kada bude gledao ovaj grob, doista vrijedan oplakivanja?

Jer u ovoj tami počiva svijetla zvijezda

uzvišena podrijetla. Kako li se čudno trne!

Jer njezina se divljačka smrt može s proklinjanjem tumačiti

crnim zločinom pokvarena naroda.

Bijesni popustiše do krajnosti srcu

i najtežim umorstvom pogubiše kralja.

Krepke snage, rukom moćnoga

pobožnoga Zvonimira, bezkrajno poštenoga,

koji je bio njihov štit protiv dušmanina,

navikao da satire neprijateljska vrata.

Oplakujte, prvaci, već jednom glavara časti,

starci i mladići hrvatske zemlje

jer što bijaše prva svečanost kraljestva

i ujedno čast i slava, sad je propalo.

 

Povjesničari danas vjeruju da je HSM mlađa redakcija Tomine HS i datiraju je u 16. stoljeće.

 

Šibenski povjesničar Stipe Gunjača u svom djelu Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dmitar Zvonimir s dodatkom O grobu kralja Zvonimira na Kapitolu kod Knina  iz 1952. godine na temelju narodne   predaje i arheoloških iskopavanja dokazuje da je hrvatski kralj Zvonimir ubijen na Kapitolu kraj Knina na saboru Hrvata.

 

Temelji starokršćanske crkve Sv. Cecilije na Kosovom polju kraj Knina

 

Povjesničar S. Gunjača uvjeren je da je bio hrvatski kralj Zvonimir svakako ubijen na saboru Hrvata 20. travnja 1089. godine u današnjem selu Biskupiji na Kosovom polju na lokaciji Pet crkava ispred crkve Sv. Cecilije na položaju današnjih Stupova i to dokazuje arheološkim iskopavanjima, mnogim nađenim artefaktima i predajom. Kralj je bio pokopan na Kapitolu kraj Knina pred Velikim oltarom. Kasnije je tijelo kralja preneseno u mauzolej kraljeva u Solin piše Gunjača.  S. Gunjača je uvjeren da je Historia Salonitana Maior ranije djelo Tome Arhiđakona, to da je djelo skup građe samog Tome Arhiđakona za kasnije djelo Historia Salonitana. Toma Arhiđakon bi po tome sam prepisao epitaf kralja Zvonimira sa kraljeva sarkofaga u Solinu i da je Toma Arhiđakon osobno vidio sarkofag kralja Zvonimira, kategorički je uvjeren S. Gunjača.  

 

U hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina (HR LJPD) zapisana je legenda o hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru:

 

I za dobroga kralja Zvonimira beše vesela sva zemlja, jerebe biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji jaki ni sluga da mu učine nepravdu gospodin. Nadalje se govori u Ljetopisu kako su rimski car i papa poslali pismo kralju Zvonimiru u kojem ga mole da sazove skupštinu i zamoli narod da krene u križarski rat za oslobađanje Kristusova groba i drugih svetih mjesta. On to i učini te sazove narodnu skupštinu u pet crikvah u Kosovu. Međutim Hrvati, ne dopustivši mu da do kraja pročita pismo, …nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, kome ne daše ni pregovoriti, nere s bukom i oružjem počeše sići na njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni prokle tada nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrti njegovom, i da bi veće Hrvati nikdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tudju jaziku podložni bili. I imaše kralja Belu za gospodina, jer svoga bihu ubili od volje u nevolju; i od slobodnih u rabotu obrati. 

 

Vjerojatno je taj zapis u HR LJPD najstariji zapis o nasilnoj smrti hrvatskog kralja Zvonimira. U tekstu HRLJPD je zapisana i tkz.

Zvonimirova kletva koja se od navodne Zvonimirove nasilne pogibelji na Kosovom polju pojavljuje u povijesti Hrvata sve do danas. Gotovo nikad nije citirana u povijesnim knjigama ili udžbenicima. Nije bila primjerena, odlučili su vlastodržci ….. Ali se Zvonimirova kletva sačuvala u narodu. Do nas je došla Zvonimirova kletva u promjenjenom obliku: … da Hrvati nikad ne imali vladara svoga  jezika … promjenjena je u kletvu  da Hrvati tisuću godina ne imali vladara svoje krvi. 

 

Danas je  u hrvatskom narodu uvjerenje da je zbivanjima u Hrvatskoj 1989. godine i  uspostavom Republike Hrvatske tisućljetno Zvonimirovo prokletstvo  prestalo. Malo tko je primjetio da je od izrečenog prokletsta do danas prošlo tek devetsto a ne tisuću godina. Pa to je samo legenda!

 

Većina današnjih hrvatskih povjesničara podržava tvrdnju o prirodnoj smrti kralja Dmitra Zvonimira. Manji broj hrvatskih povjesničara oko pokojnog S.  Gunjače, profesora i ravnatelja Šibenskog muzeja, podržava tezu o nasilnoj smrti kralja Zvonimira. Svi povjesničari se slažu da je bio kralj Zvonimir 1089. godine pokopan u mauzoleju kraljeva na Otoku kraj Solina u crkvici Sv. Stjepana koju je sagradila 976. godine hrvatska kraljica Jelena Slavna. Turci su mauzolej kraljeva na Otoku kraj Solina uništili u 16. stoljeću.

 

 

 

 

 

 

 

Mauzolej bosanskih kraljeva

                                      hrvatske krvi

 

Posljednji kralj hrvatske krvi bio je Stjepan Tomašević Kotromanić (1461 – 1463) posljednji kralj Bosne.

Misa kraj crkvice Sv. Mihovila - mauzoleja na Bobovcu

 

Tvrdi grad Bobovac u Bosni bio je sijelo i stolno mjesto bosanskih kraljeva u 14. i 15. stoljeću. Visoko u planini na litici utvrđen i osiguran sa visokim bedemom  bio je gotovo neosvojiv. Sagradio ga je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u prvoj polovici 14. stoljeća. Prvi put se grad Bobovac spominje u pisanim dokumentima 1349. godine. U Bobovcu se čuvala bosanska kraljevska kruna.

Kralj Stjepan Ostojić (1418 – 1421) preuredio je za svog života gradsku kapelu Sv. Mihovila zaštitnika viteštva na Bobovcu u grobnu kapelu – mauzolej bosanskih kraljeva. U mauzoleju bilo je pokopano više bosanskih kraljeva i jedna bosanska kraljica. Ne možemo odoljeti pretpostavci da je bosanski kralj Ostojić uredio mauzolej na Bobovcu po uzoru tristogodina starijeg Jeleninog mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina. Mauzolej na Otoku bio je u to vrijeme još netaknut, Bribirski Šubići su u 14.  stoljeću mauzolej na Otoku  obnovili.

Grad Bobovac, nepoznati autor

Bobovac kao sijelo bosanskih kraljeva bio je često meta osvajača. I463. godine napali su ga Turci. Tri dana su hrabri branitelji odbijali Turke. Izdajom kneza Radaka upravitelja Bobovca Turci su četvrti dan osvojili grad. Bobovac je bio prvi grad kojeg su Turci osvojili. Kneza Radaka koji je očekivao za izdajstvo bogatu nagradu Turci su kao izdajicu bacili sa visokih litica Bobovca u ponor. Tako mi nagrađujemo izdajice, govorili su Turci. Turci su nakon toga srušili cijeli Bobovac i kraljevski mauzolej. Kasnije su nešto obnovili i ostali na Bobovcu do 1626. godine.

Bosanski kralj Stjepan Tomašević s obitelji izbjegao je turski napad na Bobovac. Kako je kralja brzi pad Bobovca iznenadio nije uspio organizirati odbranu Bosne. Turci su kralja presreli na bijegu u gradu Kljuću, krenuo je s pratnjom vjerojatno prema Dalmaciji. Iako mu je bilo garantirano da će mu poštedjeti život ako se preda, sultan je naredio da ga blizu Jajca, prijestolnice Bosne, pogube iza brda na položaju sa kojeg nije moguće vidjeti grad Jajce. Da nikad više ne vidio svoj grad, izjavio je sultan nakon smaknuća kralja.

Nakon pada Bobovca i smrti kralja predali su se svi bosanski utvrđeni gradovi. Bosna je pala šaptom čime je prestala biti srednjevjekovno kraljestvo.

Stećak Kraljev grob, mjesto pogibelji i prvog ukopa bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, blizu Jajca, 1463.g.

Ćiro Truhelka, prvi upravnik sarajevskog muzeja, je 1888. godine prateći narodnu predaju kraj Jajca na mjestu kojeg je narod zvao Kraljev grob otkrio stećak, ispod stećka grob. U grobu su nađene kosti pogubljenog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića. Danas se posmrtni ostaci kralja nalaze u staklenom lijesu i izloženi su u franjevačkom samostanu u Jajcu. Stećak iznad kraljevog groba proglašen je nacionalnim spomenikom BIH.

 

Arheološka iskopavanja na Bobovcu vršena su od 1959. do 1967. godine. Na mjestu nekadašnjeg kraljevskog mauzoleja otkriveno je mnoštvo kamenih artefakata kraljevskih sarkofaga i grobnica, tragovi fresaka, crkvenog kamenog namještaja i mnoštvo ljudskih kosti. Rekonstrukcijom artefakata i analizom kostiju ustanovili su arheolozi da je u mauzoleju bilo sahranjeno, u četiri grobnice u mauzoleju i četiri grobnice izvan crkvice,  devet osoba, sedam muških i jedna ženska osoba te jedno dijete.

Sarkofazi kraljeva su bili pokriveni pločama izrađenima iz crvenog mramora uvezenog iz Panonije. Na svima su bili u visokom reljefu izrađeni likovi pokojnika s insignijima kraljevske vlasti  i položaja a rubovima ploča tekao je natpis. Autor fresaka u mauzoleju je vjerojatno čuveni zadarski i splitski slikar 14. stoljeća Dujan Vušković slikar fresaka u kapeli Sv. Duje u Splitu. To bi mogao biti još jedan dokaz da je mauzolej na Bobovcu bio uređen po uzoru na tristo godina stariji mauzolej na Otoku kraj Solina. Bobovac je proglašen nacionalnim spomenikom BIH.

Stakleni lijes, bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić

 

Sa sigurnošću je ustanovljeno da su u mauzoleju bili pokopani:

kralj Stjepan Dabiša 1391 – 1395

kralj Stjepan Ostoja 1398 -1404 i 1409 - 1418

kralj Tvrtko II. Tvrtković 1404 -1408 i 1420 -1443

kralj Stjepan Ostojić 1418 - 1420

kralj Stjepan Tomaš 1443 - 1461

kraljica Doroteja Gorjanska 

i djete kralja Tvrtka i Doroteje Gorjanske

Crkvica – kapela Sv. Mihovila na Bobovcu je danas rekonstruirana.

 

Zlatni prsten iz groba Tvrtka I. na Milima (Arnautovići, Visoko, BIH)

 

Arheološkim iskopavanjem u Milima (Arnautovići, Visoko, BIH)  otkriveno je u crkvi Sv. Nikola grobno mjesto u kojem je bio pokopan bosanski kralj Tvrtko I. i supruga Doroteja Bdinska. U grobu su nađeni djelovi kraljevskog plašta s insignijimi ljiljanima i kraljev zlatni prstan. Mile su bile kraljevsko stolno i saborsko mjesto velikog rusaga bosanskog te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva prije izgradnje kraljevskog mauzolega na Bobovcu.

Grob bosanskog kralja Tvrtka I. u Milima

Tri bosanske kraljice su umrle van Bosne, kraljica Mara i Katarina Kosača sahranjene su van Bosne. Kraljica Katarina (1425? – 1478), kći Stjepana Vukčića Kosače, hercega (vojvoda) današnje Hercegovine, krivo nazvana posljednja kraljica Bosne, umrla je 1478. godine u progonstvu u Rimu, sahranjena u crkvi St. Maria d Aracoeli u Rimu. Ispod zidne mramorne nadgrobne ploče na grobu kraljice Katerine još danas štovatelji kraljice donose bukete svježih ruža. U Bosni još danas žene nose crne marame tkzv. katarinke u uspomenu na nesretnu kraljicu Katarinu kojoj su Turci odveli u ropstvo sina i kćer. Rušim kraljicu (oplakujem kraljicu) govore žene koje i danas nose crne marame.  Tri bosanske kraljice izgubile su kraljevsku titulu prije smrti pa nisu sahranjene na Bobovcu. Posljednja bosanska kraljica bila je Mara kći srpskog despota Lazara Brankovića i bizantske carevne, maloljetna supruga kralja Stjepana Tomaševića, umrla oko 1500. godine u Turskoj.

 

Kraljevina Bosna u vrijeme bosanskog kralja Tvrtka I., 1390. godine

 Katarina Kosača, bosanska kraljica, Giovani Bellini

Bosanska kraljica Katarina Kosača u sceni sa gubavcem, Siktinska kapela u Vatikanu, po legendi gubavac koji kleči, na slici u desnom kutu slike, je njen sin Sigismund koji je prešao na islam, Giovanni Bellini

Nadgrobna ploča Katarine Kosače u crkvi Santa Maria, Ara Coeli, Rim

Bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić imao je sa Katarinom Kosačom dvoje djece, sina  Sigismunda (pučki Šišmar) i kćer Katarinu. 1463. godine Turci su djecu kralja zarobili i odveli u Tursku. Kći Katarina je bila odvedena u harem, posljednje dane svog života preživjela je navodno kraj Bugojna te je pokopana u mjestu Sultanije nazvanoj po imenu kojeg je Katarina nosila kao muslimanka. Po jednoj drugoj verziji udala se za skopskog pašu Isakovića, koji joj je postavio nakon smrti mauzolej – turbe. Sin Sigismund je preveden na islam i dobiva ime Ishak – beg, u spomenicima Kraloglu (Kraljev sin). Pokopan je u Seresu u Makedoniji. Sa prvom ženom Vojačom imao je kralj Stjepan uz Stjepana još jednog sina po predaji Šimuna, brata budućeg kralja Stjepana Tomaševića, koji je navodno umro maloljetan na hodočašću sa pomajkom Katarinom Kosačom na otoku  Mljetu. U jednoj crkvici na otoku Mljetu navodno stoji ploča iznad groba na kojoj piše da je tu sahranjen sin kralja Stjepana Tomaša.

 

Bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić

 

 

Bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić

Turbe posljednje bosanske princeze Katarine Tomašević Kotromanić kraj Skopja, obnovljene

 

Kruna Elizabete Kotromanić, supruge hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca (1340 – 1387), Zadar

Bosanska kruna (?), oteta od Turaka 1463. na Bobovcu, Povijesni  muzej Beč

 

 

Novac bosanskih vladara                        Zlatnik bosanskog kralja Tvrtka I.

 

       

Pečat kralja Trvrta I.                                       Krunidbena crkva Sv. Nikole u Milima

 

Zavjetna škrinja sv. Šimuna, dar hrvatsko ugarske i poljske kraljice Elizabete Kotromanić (1340 – 1387) crkvi Sv. Šimuna u Zadru

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz povijesti Krešimirovog grada Šibenika – jednog od sijela hrvatskog kralja Krešimira IV.

 

Šibenik je jedini hrvatski samonikli (samorodni) grad na Jadranskoj obali

                                                            Šibenski povjesničari

 

Grad Šibenik je po sudu većine hrvatskih povjesničara najstariji hrvatski  grad na istočnoj obali Jadrana. Dok su ostali gradovi na jadranskoj obali, koji su puno stariji od Šibenika, svoj život započeli kao naselja starih Ilira, kao grčke kolonije ili rimski gradovi, temelje današnjeg Šibenika su najvjerojatnije udarili Hrvati po svom dolasku u te krajeve u stoljeću sedmom.

                               

Konrad Grunberg, Šibenik, 1486.

U povijesti grada Šibenika ponosno pišu povjesničari: Šibenik je započeo kao castrum-utrdba. Izgradili su ga Hrvati od VIII. do  najkasnije X. stoljeća. U drugoj polovici XI. stoljeća javlja se Šibenik u hrvatskoj državi kao jedno od sijela njenih kraljeva P. Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II. Iz činjenice da je Krešimir IV. na sam Božić (najveći kršćanski blagdan) održao u Šibeniku saborovanje s mnogim državnim funcionerima i visokim crkvenim dostojanstvenicima, proizlazi da je Šibenik imao tada veliko vojno i političko značenje i da je kralj s dvorom i čitavim dalmatinskim i hrvatskim episkopatom vijećao o važnim državnim poslovima. Ako je bilo moguće da se kraljevi s mnogobrojnom pratnjom smjeste u Šibeniku, onda se može opravdano pretpostaviti da je Šibenik u drugoj polovici XI. stoljeća ne samo castrum, nego da je, i kao gradsko naselje koje se podno utvrde izgrađivalo, dobro uznapredovalo.     

 

Thomas Graham Jackson, Šibenik sa starim zvonikom, nekad kula, srušen 1889. godine

Negdje u 8. Ili 9. stoljeću, nakon što su se Hrvati spustili do jadranskih obala, podižu po hrvatskim povjesničarima utvrdu  kao plemensko-županijsko središte na temeljima gdje se od davnina nalazila utvrda plemena Ilira, pri samom ušću rijeke Krke, na strmoj litici prostrane prirodne luke.

Prvi se put po sudu šibenskih povjesničara u sačuvanim povijesnim izvorima spominje Šibenik u darovnici kralja Krešimira IV.  25. 12. 1066. godine, u vrijeme kada je hrvatska srednjevjekovna država bila na vrhuncu svoje moći, za vrijeme njezina najsnažnija vladara Petra Krešimira IV. (1058 – 1074). Zato Šibenik zovemo i Krešimirov grad. Šibenik je u to doba jedno od sjedišta hrvatskih kraljeva te je u srednjevjekovnoj hrvatskoj državi u doba vladara iz narodne dinastije Trpimirovića imao važno upravno i političko značenje. 1298. godine postaje Šibenik samostalnom biskupijom i gradom. 

Hrvatski povjesničari iz nepoznatih razloga nerado spominju da se naselje SIBENTON spominje već u IV. stoljeću. Vatikanski srednjevjekovni spisi spominju u djelima o kršćanskim mučenicima  iz rimskog doba u IV. stoljeću grad Sibentum (grčki Sibenton) rodni kraj sv. Ursicina (Ursicinus), Ilira, kršćanskog mučenika. Vatikanski spisi prenose antičke izvore tkzv. pasionarije – grčke, bizantinske i rimske tekstove o rimskim mučenicima. Povjesničari drže da se rodni kraj sv. Ursicina Sibentum nalazio u Panoniji. Savremeni slovenski povjesničar dr. R. Bratoša u svom referatu »Die Dioklezianische Christenverfolgung in Donau und Balkan Provinzen« u Splitu 1966. godine umješta Sibentum u Dalmaciju (Superior provintia Illyricum).

Šibenik se spominje i 1078. godine u Supetarskom kartularu. Iz jedne isprave utvrđeno je da je 1089. godine boravio u Šibeniku hrvatski kralj Stjepan II. zadnji kralj iz narodne dinastije Trpimirovića.  Kralj je na Donjem polju održao sabor plemstva, svećenstva i puka.

Mlečani su prvi put razorili Šibenik 1116. godine do temelja. Od tada je bio Šibenik slobodan grad ali se od 1322. godine stavio pod zaštitu mletačke vlasti zbog stalnih prijetnji i napada na grad bribirskog velikaša Mladena II. Šubića hrvatsko-dalmatinskog bana i gospodara Bosne. Mlečani su ponovno napali Šibenik s 36 galija 1378. godine. Predaju su hrabri Šibenčani odbili pismom: Predaja nam se može nametnuti samo oružjem a ne riječima. Stanovnici su tri dana branili svoj grad u jednoj od najveličastvenijih bitaka u svojoj povijesti. U bitci je poginulo preko tri tisuća Šibenčana. Grad nisu mogli odbraniti. Mlečani su grad opljačkali i zapalili. Zbog dolaska genoveške flote u pomoč Šibeniku Mlečani su napustili grad.

1390. godine  Šibenik je sa svih strana okružen teritorijem koji je bio u sastavu države bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (Split i Trogir priznali su vlast bosanskog kralja  nešto prije) bez pomoči , usamljen priznao Tvrtkovu vlast. Time je bosanski kralj Tvrtko I. zagospodario svim dalmatinskim gradovima osim Zadra. Vlast Tvrtka I. kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja bila je kratkotrajna. 1390. godine smrću Tvrtka bosansko kraljestvo se raspalo. Tvrtka je naslijedio brat Dabiša koji se 1393. godine morao odreći naslova kralja Hrvatske i Dalmacije. Dalmatinski gradovi su opet priznali vlast hrvatsko-ugarskog  kralja Žigmunda. 

Trideset  godina Šibenčani su se užurbano pripremali za odbranu ne vjerujući u mir. Prodaju se neka općinska dobra kako bi se kupio građevinski material, radi jačanja gradskog fortifikacijskog sustava i željezni lanci koji su postavljeni na ulazu u šibensku luku na kanalu sv. Ante. 1409. godine Ladislav Napuljski i titularni ugarsko hrvatski kralj pretendent na hrvatsko ugarsko prestolje prodao je Mlečanima pravo na Dalmaciju za 100.000 dukata. Mletačka vojska ušla je u Zadar iste godine. Mlečani su 1409. godine napali grad Šibenik. Nakon trideset osam mjeseca otpora iscrpljeni dugotrajnom odbranom, glađu i bolestima hrabri su se branitelji morali predati. Mlečani su vladali Šibenikom od 1412. do 1797. godine,  gotovo četristo godina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Krešimirov grad Šibenik pod Venecijom

Turska vremena, Šibenčani grade katedralu Sv. Jakova

 

Šibenik je grad u koji Osmanlije nikada nisu zakoračili!

                                                      Ivo Livaković, Tisućljetni Šibenik, 2002

Niže prema trgu …  nalazi se bazilika posvećena sv. Jakovu starijem, Kristovu učeniku, sagrađena u našem stoljeću, divnim, kako smatram, umijećem.

                                  Juraj Šižgorić ml., šibenski humanist,  1487. g.        

Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu petdeset godina. Međutim, jer je izvanredno lijepa i jer je neobična oblika, htio sam je kao ukras svoje domovine uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića. Osim toga, jer je načinjena bez ikakve drvene građe, također nije kao ostale nadsvođena ciglama, već je u potpunosti pokrivena velikim kamenjem postavljanim po dužini, koje se vidi kako s unutrašnje i vanjske strane.

                                Faust Vrančić, šibenski humanist, Machinae novae, 1616. g.

 

               Kad je Šibenik pao pod mletačku vlast 1412. godine računa se, da je njegov kotar imao 120 naselja na 32 milje u dužini i 25 u širini. Kotar se prostirao od Rogoznice do Modrava, od mora do Petrova Polja. (po  D. Krsto Stošić, Sela šibenskoga kotora, Tiskara Kačić, Šibenik, 1941.

Početkom 15. stoljeća jača Turska država uz veliki uspon i širenje carstva na Balkan ugrožavajući gotovo sav balkanski polutok. Prvi put dolaze Turci na šibenski teritorij 1414. godine. Turci pljačkajući po selima blago, odvode u ropstvo muškarce, žene i djecu. Gradu Šibeniku, koji je bio dobro zaštićen  i branjen, Turci se još ne približavaju.

1417. godine Šibenčani zbog turske opasnosti obnavljaju kaštel Sv. Mihovil, jačaju i obnavljaju gradske zidine, grade dvostruki bedem, koji omugućava brzu vezu kaštela Sv. Mihovila s morem. Dvostruki bedem znatno je poboljšao obranu kaštela Sv. Mihovila. Prilaz moru kroz dvostruki bedem omogućio je izravnu vezu kaštela i mora pa se u slučaju opasnosti kaštel mogao opskrbljivati oružjem i hranom, a služio je kao odstupnica u slučaju opasnosti da bude kaštel osvojen.

1418. godine prvi put se na šibenskom području pojavljuju manje turske čete koje dolaze preko Bosne. Turci pljačkaju, otimaju žene i djecu, zarobljavaju muškarce. Šibenčani otjeraju Turke i spase zarobljenike.

Kad su se prilike u Šibeniku nakon trogodišnjeg rata sa Mlečanima smirile i mletačka vlast počela funkcionirati Šibenčani donose odluku da se pristupi gradnji nove katedrale na mjestu kod današnje crkve Sv. Ivana. U Šibeniku se razvija trgovina posebno sa soli iz šibenskih solana i poljoprivreda.  Uskoro je odlučeno da se katedrala gradi na prostoru gdje je prije nalazila stara katedrala.

                   

Faust Vrančić, katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, 1616. g

 

1431. godine Šibenčani počnu graditi katedralu Sv. Jakova.

 9. travnja 1431. godine Šibenčani su položili kamen temeljac nove katedrale. Na mjestu na kojem se gradila nova katedrala stajala je nekoč skromna građevina romanskog stila, crkvica Sv. Jakova i groblje. Strani građevinari, pretežno iz Venecije podigli su južni, zapadni i sjeverni zid, oba portala te prvu kapelu na lijevom bočnom brodu crkve.

23. travnja 1441. godine sastalo se gradsko vijeće Šibenika i na svojoj sjednici utvrdilo: …da su u gradnji stolne crkve Sv. Jakova počinjene mnoge greške i omaške … a novci su bili gotovo bačeni, jer zgrada i njezini dijelovi nisu bili ni izgrađeni kako bi trebalo … To je bio presudan trenutak u gradnji šibenske katedrale.

Šibenska katedrala Sv. Jakova, oko 1930. g.

Iste 1441.  godine, dva mjeseca kasnije, zaključuju Šibenčani novi ugovor o gradnji katedrale s protomajstorom, kiparom i klesarom Jurjem Matejevim Dalmatincem iz Zadra. Juraj Dalmatinac je ispravio sve greške prethodnika i izmjenjuje stare nacrte katedrale, gradi mnogo veću i monumentalniju. Juraj Dalmatinac uzima za svoje pomočnike Šibenčana domaćeg graditelja i kipara Ivana Pribislavića i majstora Andriju Alešija iz Draća. 1441. godine preuzima Juraj Matejev Dalmatinac gradnju katedrale. Iste godine završavaju Šibenčani gotičko-renesansnu  biskupsku palaču uz južnom boku katedrale.

Kad se Juraj Dalmatinac prihvatio posla, prethodni su majstori već sagradili pobočne zidove i podigli oba portala katedrale. Nastavio je izgradnjom ali je proširio plan produljenjem i širenjem poprečnog broda, svetišta i apside. Svoju novu zamisao naglasio je zaokruživši i istaknuvši završetak trobrodne bazilike koja će biti veličanstvenija i skladnija nego li u planovima prijašnjih graditelja. Juraj je koristeći individualnu i osebujnu gradnju diskretno povećao prostor i nad njegovim križištem s uzdužnim brodom podigao stupove nad kojima je predvidio kupolu kao završetak svoje veličansvene zamisli.

 

Juraj Matejev Dalmatinac, Zadar 

 

1443. i 1444. godine kleše Juraj Dalmatinac 71 glavu na frizu apsida katedrale. Na izbočenom vijencu kojim je opasao sve tri apside, u frizu postavlja najveću ranorenesansnu galeriju porteta u prvoj polovici 15. stoljeća. Uzidao je u vodoravnom redu sedamdeset i jednu ljudsku i tri lavlje glave te se predstavio kao vrstan kipar. Povjesničari neke glave prepoznavaju kao portrete protagonista protuturske lige kršćanskih i nekršćanskih vladara. Neke glave su portreti Jurjevih suvremenika koje je majstor susretao na bučnim šibenskim ulicama i trgovima. U narodnoj predaji jedna je ženska glava prepoznata kao portret Lijepe Jelene kćeri Jurja Dalmatinca.

Na strmom terenu južne strane katedrale Juraj je ugradio krstionicu  (1443-1452) remek djelo ranorenesansnog doba i najraskošniji prostor katedrale.

Zbog  čestog pomanjkanja novca, epidemija bolesti – kuge i požara u gradu morao je Juraj Dalmatinac često prekidati rad na katedrali i preuzimati poslove izvan Šibenika.

Šibenski knez Kristoforo Marcello dao je popisati te godine sve praćkare i lukonoše u gradu Šibeniku i na njegovu teritoriju, i prisilio sve one koje je smatrao da su sposobni za to oružje, da ga kupe. To su vrlo rado učinili oni koji su to financijski mogli, ali je bilo mnogo njih koji su bili sposobni za baratanje tim oružjem, ali ga zbog siromaštva nisu mogli kupiti.

Zvog velike turske opasnosti radovi na katedrali su bili često prekidani. 1445. godine Šibenčani prekidaju gradnju katedrale i počnu graditi veliku gradsku cisternu za vodu kapaciteta 28.000 barela (1 barel = 159 litara) vode sa zapadne strane gradilišta katedrale. Cisternu gradi arhitekt Jakov Carera, tada glavni arhitekt katedrale u Korčuli. Šibenčani su za gradnju nužnije velike gradske cisterne za vodu, nazvane četiri bunara, upotrebili kamenu građu za katedralu.  Šibenčani su gradili cisternu gotovo osam  godina (1445 – 1453) a gradnja katedrale je tada gotovo stala. Gradnju cisterne završavaju  Šibenčani 1453. godine.  Kapaciteta cisterne kraj katedrale sa zapadne strane iznosila je 28.000 barila vode. Dno cisterni je dva metra ispod razine mora. Sa izgradnjom cisterne na zapadnoj strani katedrale Šibenčani su bili spremni za dugu i ne daj Bože višegodišnju opsadu. Cisterne su opskrbljivale Šibenčane vodom sve do 1879. godine. Drugi veliki rezervoar vode bio je izgrađen tek početkom 18. stoljeća, nalazi se ispod površine trga između katedrale i vijećnice kapaciteta 27.200 barila vode. Danas o tome svjedoči zdenac smješten pred vijećnicom.  Ta druga cisterna sagrađena je na prirodnom udubljenju (to posebno ističemo), prostor cisterne je nasvođen.

 Često se građa katedrale koju je Juraj sam nabavljao na otocima Braču, Korčuli i Hvaru, upotrebljavana za izgradnju ili popravak bedema oko Šibenika. 

1448. godine sklanjaju se u grad Šibenik prvi izbjeglice iz okolice Šibenika.

1463. godine Bosna pada u ruke Turaka. Smaknut bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić.

1467. godine dogodio se dotad najžešći i krvavi upad turskih četa na šibensko područje. Venecija šalje Šibeniku slijedeće godine u pomoč 300 naoružanih pješaka i 100 konjenika, za utvrđivanje gradskih bedema dodjeljuje 3.000 dukata.

Juraj Šižgorić šibenski pjesnik i humanist (1445 – 1509) 1477. godine u svojoj pjesničkoj zbirci Elegiarum et carminum libri tres (prva hrvatska pjesnička zbirka) s visoke kule promatra i opisuje bijes turski: Navaljuju Turci na našu mladež, jure na brzim konjima, pale kuće, uništavaju mlado žito i lozu, ruše crkve. Uhvaćene ljude udaraju batinama i muče na razne načine. Na mladeži bezstidno bludniče. Uz to pjesnik detaljno opisuje tok bitke, navalu Šibenčana, koji se bez straha odvažno bore za svoj dom i zavičaj. Gledajući to, osjeća Šižgorić duboku mržnju i gnušenje prema nasilnicima. Šižgorić ne vidi izlaz u očekivanju pomoći državne vojske, niti zazivlje neku drugu, stranu pomoć. On kao da je odjednom osjetio i spoznao da je jedini spas u htijenju da se dom i zaviđaj brani vlastitom krvi, pa svoju Elegiju završava stihovima:

Evo sad ustajem smjesta i Febovu odlažem liru,

Zamahom snažnim da ljut trgnem iz korica mač.

Uzbuđen ostavit ja ću bezbrojne pravničke svežnje,

Uz pomoć Marsovu hvatat sad ću štita svog.

Za te, o vjera mi sveta, za te, o mili moj dome,

Život žrtvujem svoj divni što vreba ga rod,

Tebi se zaklinjem, za te svoje sad izlažem grudi,

Pripravan za tebe mrijet i izranjen sav.

Katedrala je bila ipak preveliko zdanje da bi ga Juraj Dalmatinac mogao za svog života dovršiti. 1473.  godine ga dokumenti više ne spominju među živima, umro je neutvrđenog datuma između 1473. I 1476. godine.

Nakon smrti Jurja Dalmatinca 1477. godine gradnju šibenske katedrale preuzima Nikola Firentinac, koji nastavlja graditeljsko djelo katedrale prema Jurjevim zamislima, po modelu, što ga je Juraj izradio u gipsu. Nikola Firentinac je bio navodno Šibenčan iz zaleđa imenom Nikola Kokarić, koji je u mladosti otišao u Firence. 

1479. godine Venecija zaključuje mir s Turcima koji traje do 1499. godine. Šibenik još pati zbog turskih napada i pljačke.

1485. godine Šibenik kuje svoj novac tkzv. šibenski bagatin.

1493. godine kreće brodom iz Šibenika u Veneciju prva poštarska pošiljka, do danas sačuvana. Jedno sačuvano pismo nalazi se u muzeju Grenwicha u Engleskoj, na pismu napis Brodom uz božju pomoć.

1499. Šibenčani u bitci s turskim odredom od 500 konjenika pred gradskim zidinama premoćno pobjeđuju.

Junaštvo i hrabrost Šibenčana - Vodičana (Vodice kraj Šibenika) opjevao je hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704  - 1760) u djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga 1756. godine:

Za pašom se četa otisnula,                    Turcim ljute zadavaju rane,

Mala četa trista Vodičana,                     Vas dan Turci juriše činiše,

A toliko od Krapnja delija,                      Al maleno selo ne uzeše,

Od Vrhpoljca i od Jadrtovca.                    Jer ga brani malo i veliko,                   

U busiji Turke dočekaše,                         Žene, starci, dica i divojke.

Na njih živi oganj  boriše.                        Pade mrtvih hiljadu Turaka,

Mnoge turske odsikaše glave,               Sve najboljih na glasu junaka

Ter se i sad od junaka slave.                 Kod Vodica ukraj sinja mora       

Otodet se natrag povratiše                    Kao gusta isečena šuma.

Pivajući i popivajući.                                Ne čudim se gradu Šibeniku,

Zdravo četa u Vodice dođe,                   Jer je ono soko na krajini,

Al ih paša sa svojom vojskom nađe.    Već selu Vodicam selu kraj mora.

Na Vodice Turci udariše,                        Kako se je Turkom obranilo

Sa svih strana juriš učiniše.                    Bez ikakve moći i pomoći

Vodičani viteško se brane,                     Bez galija i bez lumbarada.

1500. i 1501. godine turske čete pljačkaju i pustoše šibenski teritorij. Veliko vijeće konstatira da je šibenski kotar mnogo puta napadan i uznemiravan od neprijatelja, u prošlim danima, može se kazati, potpuno razoren od turskih provala; stanovnici su odvedeni u ropstvo, stoka je opljačkana, a malobrojni seljaci, ostavši brez krova i hrane, prisiljeni su napustiti kotar, što je na žalost veliki gubitak za duždevu vlast, a ogromna nevolja i šteta za grad … Te su godine Turci popalili 16 sela zapadno od Šibenika (Srima, Pišća, Rakitnica, Dazlina, Putičanje, Velim, Grabovce, Humljane, Zlosela, Raslina i dr.), mnoge su ljude pobili, 308 odveli u ropstvo i opljačkali 1.000 komada krupne i 4.000 grla sitne stoke.

Don Krsto Stošić opisuje: Od 1500. godine pa dalje Turci su nemilovno navaljivali na sela robeći i ubijajući čeljad, paleći kuće i odgoneći blago, pogotovo kad su zauzeli Skradin 1522.  godine. Neki su naši sasvim zapustili selo, prebjegli u grad, na obale  i na otoke, a mnogi odoše u Italiju u Abruzzi i Marche. Polja su ostala zapuštena, pa su Šibenčani primili morlake (turske kršć. podanike), da se obnovi gospodarstvo. Da se nekako urede odnosi s Turcima, šib. Plemićko Vijeće odaslalo je u Carigrad Mihovila Lučića. Turci su vratili Šibeniku 33 naselja uz odštetu od 1000 dukata. Ipak je kotor ostao sužen od nekadašnjih 35x30 milja na 7x3 (ili 4) milje. Prema izvješću dalm. sindika 1512. godine cio je šiben. kotar opustošen i porušen od Turaka.

1502. godine je Venecija zaključila novi mir s Turskom, ali su pogranične turske jedinice i dalje upadale na šibenski teritorij.

Nikola Firentinac radio je na šibenskoj katedrali do kraja života, do 1505. godine. Ni Nikola Firentinac katedrale nije dovršio.

1504. godine u još nedovršenu katedralu sahranili su u neoznačeni grob slavnog šibenskog slikara Jurja Čalinovića zeta Jurja Dalmatinca, pod apsidom nalazi se grob hrvatskog humanista plemića Ambroza Mihetića (umro 1508. g.). U katedrali nalazi se grobnica biskupa Luke Spignarolija (umro 1587. g.), grobnica biskupa Ivana Dominika Callegarija (umro 1722. g.), desno od ulaza sarkofag biskupa Jurja Šižgorića (umro 1454. g.), lijevo od ulaza sarkofag šibenskog biskupa Ivana II. Lučića Stafilića (umro 1557. g.), u kapeli grob biskupa Srećka Badurine (umro 1996. g.) i grob šibenskog biskupa Ćirila Banića (umro 1961. g.). Kraj katedrale Sv. Jakova ukopavali su mrtve sve do 1828. godine, 1888. godine preselili su stare grobove na novo groblje.

1512. godine pored Knina je na udaru Turaka Skradin, kojemu su se Turci nastojali primaći i s mora.

1514. godine su turski brodovi  stigli pred Šibenik, zahtjevajući od gradskog kneza da prođu kroz kanal i luku do Skradina, ali su bili odbijeni. Na kraju šibenskog kanala nalazile su se dvije male kule, na svakoj strani po jedna, s malom posadom. Šibenčani su u tu postavili lanac između te dvije kule da spriječe ulaz neprijateljskim brodovima u šibensku luku. Hrvatski ban Petar Berislavić bio je s 2.000 pješaka i 500 konjanika nedaleko od Šibenika te godine poražen od Turaka. Skradin mora plaćati Turcima godišnji porez od 100 dukata.

1522. godine Turci su zauzeli Knin, stanovnici su se u panici razbježali na sve strane. Turci zauzimaju i Skradin.

1523. godine u Šibeniku prenijela se vijest da se Turci spremaju osvojiti i sam grad. Turci traže slobodan prolaz brodovima do Skradina i dobiju ga od Venecije.

1527. godine Turci osvojiše Obrovac na Zrmanji.

1533. do 1536.  godine  Šibenčani grade i dovršavaju kraj katedrale renesansnu gradsku vijećnicu.

1536. godine Šibenčani završavaju gradnju katedrale.

1537. do 1540. godine nova teška opasnost nadvila se nad Šibenik. Turci su napali solane i razorili ih.

1538.  i 1539. godine Turci neuspješno napadaju Šibenik.

1540. godine Mlečani dogovore mir s Turcima. Nastupa 30 godišnji mir. Šibenik je izgubio gotovo sav svoj teritorij.  Šibenski teritorij se proteže u dužinu 25 milja a u širinu uz more samo 2 do 6 milja. Prije rata Šibenik je imao 300 sela, nakon rata 45, od čega samo 15 naseljenih smještenih uz more. Grad se sada spašava prodajom soli podanicima turskog carstva. Grad je sa prodajom soli turskim podanicima zaradio 50.000 dukata godišnje (trošak gradnje katedrale je procenjena na 80.000 dukata). Nakon 1540. godine Šibenik se sa prodajom soli turskim podanicima ekonomsko podigao. 

Sredinom 16. stoljeća Šibenčani dovršavaju gradnju najljepše renesansne utvrde na hrvatskoj obali Jadrana – tvrđave Sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal i renesansnu vijećnicu na trgu ispred katedrale.

U to doba Šibenik je bio najnapučeniji grad u Dalmaciji sa 8.200 stanovnika, Split 3.073, Trogir sa čitavim teritorijem 5.000,  Zadar glavni grad i administrativno-politički centar 6.536 stanovnika.  

Grad je branila stalna posada ukupno manje od sto ljudi. Sav teret odbrane bio je na stanovništvu.

Katedralu Sv. Jakova u Šibeniku dovršili su novi majstori. Dana 3. prosinca 1536. godine bila je dovršena nakon 105 godina gradnje katedralna crkva Svetog Jakova u Šibeniku, koje je započeta 1431. godine. Katedrala je bila posvećena tek 1555. godine, katedralu posvećuje biskup Ivan II. Štafilić.

1553. godine šibenski kotar ima 45 naselja, od kojih je samo 15 bolje nastanjenih i važnijih, većinom uz more. U izvješću od 1559. godine, kaže se, da je otprije bilo 150 naselja, a sada 28 i to slabo napučenih, sa svega 6.000 duša….

Kad je biskup Jer. Savorgran 1564. godine sazvao sinod, bilo je zastupano samo 14 župa (Donje pole, Primošten, Grebac, Zaton, Vodice, Rakitnica, Rasline, Tribunj, Zlarin, Tisno, Murter, Dazlina i Žirje). Ostale su župe bile bez svećenika, jer su sela ostala u turskim rukama…. I povjesničar Franjo Divnić piše 1566. godine, da je od 120 šiben. sela ostalo samo 16 …., a pučanstvo prebjeglo u grad i druga mjesta.

Nešto prije 1542. godine Antun Diego piše Senatu iz Šibenika: U gradu i kotaru ima 16.223 čeljade. Kotar je dug 25 milja. Pripada mu 45 naselja, od kojih je samo 25 nastanjenih, a prije rata bilo ih je 105, od kojih su neka porušena a neka zauzeta od Turaka….Mnogi su iz zapuštenih sela pobjegli u šiben. Varoš i Crnicu, u Zlarin, Prvić, Žirje, Kaprije, Krapanj, Tribunj i Primošten, a neki u Italiju, u Pulju. Dotada se nije u nekim selima obrađivala zemlja za 40 godina….

1569. godine Turci opet napadaju Šibenik, koji brane žene dok su stigli muškarci koji su bili van zidina.

1570. godine počinje ciparski rat između Venecije i Turaka. Turci napadaju tvrdi Šibenik i pljačkaju po široj okolici. Turske lađe napadaju otok Žirje i opljačkaju ga, stanovništvo pobiju. U gradu živi još samo 5.391 stanovnik, drugi su poubijani ili su pobjegli. Mlečani brodovima zauzimaju Skradin, zarobljavaju 70 Turaka a Skradin spale. Ulaz u šibensku luku brani nova tvrđava Sv. Nikola sa 32 topa. Stanje u gradu je vrlo teško,  pa ga Turci mogu svakog časa zauzeti. O narodu mogu samo kazati da je bačen u siromaštvo i da je umoran od rata, izvještava providur Foscarini. U pomorskoj bitci  kod Lepanta sudjeluje i šibenska galija Sv. Juraj.  Sindik Giustiniani opisuje tvrđavu Sv. Nikole s očitim zadovoljstvom da je odlična, a napose ističe kako se u njoj nalazi cisterna najperfektnije vode, koja nikad na presuši.

Do ciparskog rata bila su pod Turcima sela: Podlanovo, Golo brdo, Murići, Pokrovnik, Skradin. dolina, Konjevrate, Lukovnik, Patrošćane, Kosević Kremik, Ljubostinje, Nevest, Unešić, Koprno, Parteniš, Žitnica, Zvoničac, Zaplanje, Mravnica, Podlužje, Lepenica, Vrsnica, Mitlo, Selišće,  Divniča, Božac.

1646. godine popravljaju Šibenčani gradske bedeme i utvrđenja u gradu. Svi Šibenčani složno grade trđavu Sv. Ivan, pripremajući se na odlučnu bitku i  odbranu grada Šibenika. Te godine Šibenik ima 11.917 stanovnika i bio je najveći grad u Hrvatskoj. Grad obsjeda puni mjesec dana turska vojska pod zapovjednicima Halil begom i Ibrahim pašom s 4.000 pješaka  1.000 konjanika bez uspjeha. Šibenčani poprave bedeme, dovršena je gradnja tvrđave Sv. Ivan i sagrađena još jedna tvrđava Degenfeld  danas Šubićevac. Šibenčani su bili spremni.

Od 17. kolovoza do 16. rujna 1646. godine vodi se najveća i najslavnija bitka za opstanak Šibenika u njegovoj tisućljetnoj povijesti. Paša Tekelija opsjedao je grad s 20.000 vojnika i rujna na tvrđavi sv. Ivana  pokušao slomiti obranu Šibenika. Poražen, 16. rujna napušta opsadu grada i povlači se, izgubivši u bitci čak 4.000 vojnika. Šibenik je branilo 4.000 plaćenika, 2.000 domaćih, 50 lakih konjanika, dvije galije i ratni brod, 2.000 građana, uključujući i žene i djecu koji su na svoj način pomagali u bitci.

1649. godine kao posljedica ratova Šibenik je pogodila najstrašnija kuga koja je pomorila 10.000 do 12.000 građana, vojnika i seljaka oko grada. Preživjelo ih je jedva 1.500.

1652., 1654. i 1659. godine Turci su još dolazili pred same gradske bedeme, ali su bili uvijek poraženi od šibenskih branitelja. Gradnja obrambenog sustava grada Šibenika odvijala se do kraja 17. stoljeća.

 1674. godine dogovara Venecija s Turcima novi mir, Venecija gubi Cipar. Turski Ferhat beg jednostrano i samovoljno odredi granicu prema Šibeniku i postavi međaše. Tek nakon novog razgraničenja 1576. godine započinje mirniji period u povijesti Šibenika.

Tvrđava Sv. Nikola na ulazu u šibenski kanal (Kanal Sv. Ante)

 

Katedralu Sv. Jakova u Šibeniku je UNESCO-ov Odbor za svjetsku baštinu 2000. godine uvrstio u Popis svjetske baštine.

 

Niz od sedamdeset i jedne kamene glave na apsidama katedrale Sv. Jakova djelo Jurja Matejeva Dalmatinca

 

Riječ je o izvanrednoj galeriji psiholoških porteta i ljudskih tipova, nastaloj u duhu ranorenesansnog humanizma. U naše vrijeme friz s glavama na apsidama  i sjevernom zidu tumači se kao jedinstven prikaz ikonografske teme ecclesia peragrinans (hodočasničke Crkve) u kamenoj skulpturi 15. st., pa se neke glave prepoznaju kao portreti protoganista protuturske lige kršćanskih i nekršćanskih vladara.   

                           Šibenska katedrala, Milivoj Zenić, Šibenska biskupija, 2003

 

Juraj Matejev Dalmatinac, kamene glave na apsidi katedrale Sv. Jakova

Šibenčani počnu graditi katedralu Sv. Jakova 1431. godine. Nezadovoljni sa učinkom i radovima Šibenčani 1441. godine sklapaju za gradnju katedrale novi ugovor sa protomajstorom Jurjem Matejevim Dalmatincem iz Zadra. Juraj Dalmatinac gradi katedralu Sv. Jakova od 1441. godine.

Kad se Juraj Dalmatinac prihvatio posla, prethodni majstori su već sagradili pobočne zidove i podigli oba portala katedrale. Nastavio je, stoga, izgradnjom, ali je proširio plan produljenjem i širenjem poprečnog broda, svetišta i apsida. Svoju novu zamisao naglasio je zaokruživši i istaknuvši završetak trobrodne bazilike koja će biti veličastvenija i skladnija negoli u planovima prijašnih graditelja.

Da bi mogao pristupiti gradnji apsida po svom nacrtu, Juraj je tražio da se ishodi odobrenje za rušenje kneževe palače i drugih objekata. To mu je bilo odobreno dukalom od 22. svibnja 1441. godine. Do rušenja susjednih objekata i gradnje apsida dolazi 1442. godine. Juraj velikim kamenim blokovima i pločama gradi apside. Na sjevernoj apsidi uklesuje Juraj natpis kojeg podržavaju dva putta sa stihovima da je ovaj dio gradnje započet 1443.  godine za biskupovanje Jurja Šižgorića. Ispod stihova Juraj je uklesao svoj potpis: Hoc opus curavum fecit magister Georgius Mathaei Dalmaticus 1443. (Ovaj rad apsida izveo je Juraj Dalmatinac, sin Matejev 1443.). To je ujedno i jedini potpis Jurja Dalmatinca urezan u kamenu na katedrali.

Juraj Dalmatinac kleše 1443. godine na apsidama friz kamenih glava.

Miro Montani u svom djelu Juraj Dalmatinac i njegov krug  1967. godine piše: Friz glava duž triju apsida predstavlja jedno od značajnih Jurjevih kreacija. Te glave nisu imaginirani ni stilizirani tipovi. Svaka od njih nosi u sebi svoj vlastiti karakter, čvrst i određen. Nijedan potez dljeta nije u tom likovnom stvaranju promašen. Svaki detalj glave čvrsto je vezan s karakterom lica. I izraz je očit. Pogledi tih živih kamenih lica govore nam za sebe, misaono, kao renesansni portreti. Preko njih majstor Juraj kao da je želio dati priznanje onima koji su prema njegovom ljudskom osjećaju zaslužili da budu zabilježeni za sva vremena. Tim vijencem ljudskih glava dao je gradu Šibeniku na otvorenom prostoru galeriju tipova onog nemirnog doba, ljudi i lica koji su direktno ili indirektno u njemu ostavili dublje utiske. Ti likovi, iako okamenjeni, kao da nas slušaju, gledaju i govore, a nas ostavljaju u uvjerenju da smo u nekom dodiru, premda njihova poruka ostaje u mnogočemu neizrečena.

Po kvaliteti klesanja glava ocjenjuju stručnjaci da Juraj Dalmatinac nije klesao sve kamene glave sam. Ta tvrdnja zasnovana je na neujednačenoj kvaliteti izrađenih lica i stanovitim razlikama u kiparskom tretmanu materjiala. Juraj je prilagođivao način klesanja prikazanoj osobi. Na muškim zrelim fizionomijama, da bi postigao karakter, odlučno reže pojedine detalje lica, posebice očiju, kose i odjeće. Fizionomije djece, mladih djevojaka i muškaraca klesao je meko kao da radi u glini. Stručnjaci ocijenjuju da Juraj nije klesao više od polovice svih glava i te nisu njegovi radovi. Te glave su klesali njegovi pomoćnici.

 

Glava majstora Pasinija umetnuta krajem 19. stoljeća na apsidi katedrale kao zamjena za izgubljenu kamenu glavu nepoznatog izgleda

 

Poseban problem je 13 glava koje su bile zamijenjene novim glavama prilikom restauriranja katedrale 1843. do 1856. godine. Te nove glave, iako kopije, ne dosežu Jurjeve kvalitete.

Pitanje identifikacije glava te interpretacija friza na apsidama šibenske katedrale kao cjeline, koje je Juraj Dalmatinac isklesao u periodu od 1443. do 1444. godine, od svršetka 19. stoljeća zaokuplja mnoge istraživače, povjesničare umjetnosti: Fosca, Venturija, MiIagostovicha, istraživače Jurjeva opusa u 20. stoljeću K. Stošića,  Lj. Karamana, C. i I. Fiskovića, I. Petriciolija, M. Škarica, S. Kokolea, Ivane Prijatelj Pavičić i drugih. I. Petricioli, prepoznavši portret bizantinskog cara Ivana VIII. Paleologa, prvi je ponudio čvrste dokaze za identifikaciju ostalih, tj. ukazao da se na temelju komparacija sa sačuvanim portretima istaknutih ličnosti - vladara, vojvoda, vojskovođa, crkvenih prelata, može ustanoviti da nekoliko Jurjevih glava prikazuje portrete državnika i ratnika.

Nadalje Ivana Prijatelj Pavičić naslućuje da se na prvoj apsidi nalaze portreti albanskog vojvode Jurja Kastriota i pape Eugena IV., na drugoj portreti napuljskog kralja Alfonza Aragonskog, kardinala Bessariona (portret cara Ivana VIII. Paleologa), Sigismunda Malateste (?), venecijanskog dužda Foscarija, Francesca Sforce, burgundskog vojvode Filipa Dobrog, a na trećoj apsidi portreti poljskog i ugarskog kralja Vladislava II. Varnenčika i glavnog kapetana kršćanske vojske Janka Hunjadija, a moguće i firentinskog vojvode Cosima Medicija, dakle enciklopedijske osobe.

Juraj Matejev Dalmatinac, Ivan Mirković, Mostar

Šibenski povjesničar don Krsto Stošić u svom djelu Umjetnički Vjenac šibenske katedrale, Nova doba br. 88, Split 1929. piše o pučkoj predaji (tradiciji), da su među glavama na katedrali reproducirani kipari, klesari i ostali radnici na crkvi. Ne isključuje mogučnost da su pojedine ličnosti povijesne, a da bi portreti mogli prikazivati plemiće i kakvu glasovitu osobu.

Danka Radić u djelu Prilog za Jurja Dalmatinca zaključuje (Trogir, 2006.): Tim glavama majstor Juraj, uz dekoracijsku namjeru, kao da je želio dati priznanje onima koji, prema njegovom ljudskom osjećaju i vjerojatno sukladno i željama naručitelja iz crkvenog odbora, zaslužili da budu zabilježeni za sva vremena. Vijencem ljudskih glava dao je gradu Šibeniku na otvorenom prostoru galeriju tipova onog nemirnog doba, ljud i lica koji izravno ili neizravno u njemu ostaviše tragove.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Apside na katedrali Sv. Jakova u Šibeniku galerija likova drevnih hrvatskih vladara?

 

Šibenik je jedini hrvatski samonikli (samorodni) grad na Jadranskoj obali.

                                                     Šibenski povjesničari

 

…već odavno nema ni jednog stranog ni domaćeg pisca – povjesničara koji bi posumljao u hrvatsko podrijetlo ovoga grada. 

                 S. Grubišić, Šibenik kroz stoljeća, Zagreb, 1974.

 

Povjesničari koji pišu povijest grada Šibenika uvjerenu su da grad Šibenik nosi potpuno hrvatsko ime. Pučka ali i učena etimologija povezuje ime grada Šibenika s riječju »šiba«. Da je tako povezivanje staro svjedoči i znameniti Šibenčanin Juraj Šižgorić (1420. – 1509.) u 15. stoljeću. U poznatom djelu »De situ IIyriae et civitate Sibenici« piše da se Šibenik naziva po hrvatskoj riječi šiba odnosno od korjena šib-  jer je nekad bio ograđen šibama. Po Vjekoslavu Kulašu, Odakle ime Šibenika, 1982.: Šibenik se u početku mogao zvati Sibenik, kao što se onaj bilogorski zove i danas. Kako se gradski živalj pri dolasku novih slojeva mijenjao, padala je i riječ siba prvobitnom očevidno kajkavskom sloju poznata u zaborav, pa se pod naziv Sibenik lako mogao podvući lik Šibenik, izazvan pučkom etimologijom prema šibi, to više što se u slučaju sibova pruća i radilo o šiblju svoje vrste.

 

Način odijevanja, govor, način međusobnog saobračaja ovih Šibenčana potpuno je slovenski (hrvatski), ali je točno da svi poznaju i talijanski (la lingua franca), a poneki plemić se odijeva na talijanski način ali rijetko. Sve se žene oblače na hrvatski način i gotovo ni jedna ne zna talijanski (franco).

 

Šibenska molitva Blaženoj Djevici Mariji iz 14. stoljeća pronađena u knjižnjici šibenskog samostana Sv. Frane jedan je od prvih poznatih pisanih hrvatskih tekstova. Molitvu je zapisao fra. Paulus Sclavonia:

O blažena! O prislavna! O presvitla! Svarhu vsih blaženih

Bogom živim uzvišena! Vsimi Božjimi dari urešena!

O prislavna prije vsega vika! Bogom živim zbrana,

O umilena Divo Marije! …

Po jezičnim se odlikama postanak Šibenske molitve može locirati u grad Šibenik ili njegovu bližnju okolicu (Bribir).

U takvoj hrvatskoj sredini, koju gore opisujemo, gradi se u Šibeniku u 15. i 16. stoljeću katedrala Sv. Jakova po nacrtima i nadzorom protomajstora koji se ponosno potpisuje na apsidi katedrale kao Juraj Matejev Dalmatinac. Prvi ugovor sa talijanskim izvođačima gradnje sklapa biskup Bogdan Pulšić (biskup 1402. – 1435.) sa dvojicom plemića iz roda Tavelića. Uz talijanske izvođače sudjeluju i domaći majstori, Šibenčani Andrija Budčić, Grubiša Slavčić, Jakov Tetić Milutinić i Ivan Draginović. Ugovor za gradnju prve kapele sjevernog broda 1435. godine sklapa šibenski plemić Deša Jakovljev. Novac za crkvu osigurava šibenski puk. Novac  za gradnju kapela i zavjetnih oltara osigurale su ugledne obitelji i pučke bratovštine iz Šibenika. Među obiteljima koje su dale priloge za kapele u bočnim brodovima katedrale, a čiji su mnogi članovi ostavili znatna traga u šibenskoj i hrvatskoj kulturnoj povijesti, nalazimo obitelji Divnić, Lavrić, Tolimerić, Šižgorić, Pribislavić, Tavelić itd., sve sama hrvatska prezimena. Mnogi Šibenčani oporučno dodjeljuju sredstva za gradnju katedrale. Među darovateljima je i biskup Pulšić, koji 1435. godine izdvaja znatan iznos od 400 dukata…  Pripadnik stare šibenske plemićke obitelji stric uglednoga hrvatskoga humanističnog pjesnika Jurja Šižgorića, biskup Juraj Šižgorić doveo je 1441. godine Zadrana Jurja Matejeva Dalmatinca za novoga voditelja gradnje i da ispravi pogrješke u gradnji katedrale koje su u prvih deset godina gradnje napravili talijanski majstori.

Kako je Šibenik imao gotovo isključivo hrvatsko stanovištvo, pa time i domaće plemstvo, u ugovoru sa Jurjem Matejevim Dalmatincem su mahom imena domaćih ljudi: uz biskupa Jurja Šižgorića i nadstojnike gradnje Jakova Žiletića i Mihovila Cvitanova, tu su plemići Cvitan Grčić, Radić Šižgorić, Ivan Tobolović, Marko Dobrojević i Šimun Divnić (po Milivoju Zeniću).

Klesar Luka Kusalović Ratković uvjetuje svoj rad na gradilištu da radove vodi majstor Juraj. Među mnogim suradnicima u ostvarenju velike zamisli gradnje katedrale su i Šibenčani Petar Berčić i Ivan Pribislavić. Već 1464. godine pridružuje se Jurju Dalmatincu protomajstor Nikola Firentinac, najvažnija umjetnička pojava u Dalmaciji u drugoj polovici 15. stoljeća. Nikolu Firentinca poistovjećuju povjesničari s Nikolom Ivanovim Kokarićem, domaćim čovjekom iz šibenskoga zaleđa, koji  je kao mladić otišao u Firence. Nakon smrti Jurja Dalmatinca djelo na šibenskog katedrali  sv. Jakova će nastaviti Nikola  Firentina i suradnik Jurja Dalmatinca Andrej Aleši, rodom iz Drača koji je zanat učio u Zadru.

1470. godine za biskupa u Šibeniku je izabran Korčulanin Luka Tolentić, koji je osobitu pozornost posvetio namiranju novaca za gradnju katedrale. Na njegovom grobu u katedralli uklesano je: Ovdje počivaju kosti biskupa Luke Tolentića, kojega nam je dar najveći dio ovoga uzvišenog hrama.

Kipar Ivan Mestičević iz Zadra dovršava veliku rozetu na pročelju.

Poslije smrti Nikole Firentinca dovršavaju radove na katedrali talijanski majstor Bartul iz Mestre, njegov sin Jakov i domaći majstor Ivan Mestićev.

U petnaestom stoljeću stvaraju u Šibeniku splitski slikari Dujam Vušković, Šibenčanin Nikola Vladanov, Blaž Jurjev Trogiranin, Šibenčanin Juraj Čulinović rodom iz Skradina …

Kontinuiranost rada na katedrali prekidale su različite nedače, kao što su novčana kriza, pojave kužnih epidemija koje su uništavale pučanstvo i tjerale u bijeg graditelje, požari i opasnosti od turskog neprijatelja, koje su tražile da se energija, novac i vrijeme kojim se raspolagalo stavi u službu jačanja obrambenog sistema grada …

Nitko ne može opisati ponos Šibenčana na katedralu Sv. Jakova ljepše nego je to učinio Šibenčanin povjesničar Slavo Grubišić u svom djelu Šibenik kroz stoljeća, Šibenik, 1974.:

Katedrala je bila ponos starih Šibenčana, dokaz upornosti i vitalnosti jedne male srednjevjekovne komune koja, možemo kazati, u jednom od najdramatičnijih stoljeća naše povijesti, uspjeva podići najoriginalniji i jedan od najvećih spomenika čitavog sakralnog graditeljstva jugoslavenskih naroda.

 

Juraj Matejev Dalmatinac je na šibenskoj katedrali Sv. Jakova 1443. i 1444. godine postavio na izbočenom vijencu kojim je opasao sve tri apside u frizu najveću ranorenesansnu galeriju portreta u Europi.

Glave na apsidi katedrale u Šibeniku

Prepustiti ćemo opis Jurjeve galerije portreta na apsidi šibenske katedrale sv. Jakova C. Fiskoviću: Uzidao je u vodoravnom redu odijeljeno i u punoj oblini sedamdeset i jednu različitu ljudsku i tri lavje glave gdje se predstavio ne samo kao vrstan kipar, nego i kao promatrač ljudskih osječaja i misli. Širina spontanog oblikovanja rastvara im oblike prožete i pokrenute različitim, ali podjednako snažnim unutrašnjim doživljajem koji je izražen suprotnostima smijeha, prezira, tuge. U živom su, dakle dodiru s gledaocima kao da su željne vječne svakidašnjosti života, pripadnici različitih rasa i naroda od Šibenčana i okolnih Zagoraca do dalekih istočnjaka i zagonetnih putnika. U tom neposrednom dodiru kamenih obraza sa živim gledaocima sva je Jurjeva snaga. Prolaznik se tu može diviti njegovoj vještini klesanja i oblikovanja, poznavanju suprotnosti svjetla i sjene, dosljednosti u zaokruženju pojedinosti, beskrajnom mijenjanju različitih fizionija izraženih naturalizmom rimskih ili gotičko - renesansnih portretista, ali najviše umjetnikovu prodiranju u ljudsku psihu.  

Juraj Matejev Dalmatinac: glave na apsidi katedrale u Šibeniku

I zaista, kameni portreti so odmak od tradicionalne gotičke katedralne skulpture i zamak u renesansu, potpuno originalno rješenje koje nema ni uzora, ni usporedbe u evropskoj skulpturi prve polovice XV. stoljeća. Sedamdesetak isklesanih skuptura ljudskih glava u prirodnoj veličini jedinstven su primjer profane skupture na jednom sakralnom spomeniku u Evropi.

Ne postoje zapisi koji bi identificirali podrijetlo likova na apsidama  katedrale. Prvi istraživači (među njima i Šibenčan don Krsto Stošić) držali su da je šibenska galerija portreta na katedrali Sv. Jakova sastavljena od običnih ljudi, pučana, trgovaca, obrtnika, seljaka, staraca, žena, momaka i djevojaka. Jednu od glava sa katedrale definira don Stošić kao ženu čudakinju s koprenom spuštenom preko glave.

Vjerujemo da nikada nećemo u potpunosti  saznati za istinito podrijetlo likova na apsidama katedrale, nikad nećemo moći odrediti koje je od gore navedenih ličnosti staroga kontinenta mogao Juraj Dalmatinac osobno sresti, poznavati ili samo vidjeti, kojih poznatih likova portrete ili crteže je mogao Juraj Dalmatinac na svojim putovanjima vidjeti i upoznati. Treba uzeti i u obzir da je po sudu stručnjaka sam Juraj klesao samo polovicu glava na katedrali, drugu polovicu klesali su njegovi pomoćnici.  Čak su i istraživači povjesničari umjetnosti u  svojim sudovima o pripadnosti likova jako suzdržani i oprezni pa u njihovim ocjenama uvijek stoji možda, vjerojatno, pretpostavljamo, naslućujemo ili slično. Čini se da u njihovim sudovima o podrijetlu, iako vrlo stručnima, nema konačne ocjene. Moramo još naglasiti da su stručnjaci – povjesničari umjetnosti pisali tek sudove za manje od pola glava na katedrali, za drugu polovicu kamenih glava nemamo nikakvih pretpostavki kome pripadaju. Postoji dakle još puno mogućnosti za istraživanja i pretpostavke o identitetu likova po kojim su klesane glave na šibenskoj katedrali.

Zbog lakšeg traženja likova na apsidama katedrale numerirati ćemo sve kamene glave na katedrali rednim brojevima od 1 do 71, počevši sa kamenom ženskom glavom  iznad krstione.

Za jednu glavu – šesnaestu na drugoj apsidi katedrale ženski lik »izrazito pravilna ovalna lica« mislilo se da prikazuje Danteovu Beatrice. Za tu kamenu glavu  postoji pučka predaja da lik pripada kćeri Jurja Dalmatinca Jeleni. Kći Jurja Jelena udala se za uspješnog i bogatog šibenskog slikara Jurja Čulinovića (1435. - 1504.)  rodom iz Skradina. Glava na katedrali, koju pučka predaja pripisuju kćeri Jurja, prikazuje lik djevojke između 18 i 25 godina. Ako pretpostavimo da je Jelena kći Jurja Dalmatinca bila istih godina kao suprug Juraj Čulinović tj. da je rođena najranije 1435. godine mogla je Jelena  1443. godine kad je glave na katedrali klesao Juraj Dalmatinac imati najviše osam godina a najvjerojatnije i manje. Vjerojatno je Jelena rođena kasnije - nakon 1435. godine. Isto toliko godina mogao je imati i njen suprug - kasniji slikar Juraj Čulinović.  Čulinović  je kao mladić otišao na naukovanje u Split i Padovu i vraća se u Šibenik 1460. godine. Zbog svojih godina Jelenin lik  dakle nije mogla biti klesana glava na apsidi djevojke u zrelim godinama koju joj pripisuje pučka predaja. Vjerujemo da šibenski puk ne bi nazvao dijete od oko 8 godina Lijepa Jelena. Dokumenti govore da se Čulinović 1463. godine oženio s Jelenom kćerkom majstora Jurja Dalmatinca. To potvrđuje da je kći Jelena 1443/44. godine, kad je majstor Jura klesao likove u kamenu za apsidu katedrale, bila još dijete.

 Na  apsidama katedrale ima i likova djece kojih autorstvo  stručnjaci pripisuju Jurju Dalmatincu pa bi mogla neka druga glava na apsidi katedrale zaista pripadati Jeleni maloljetnoj kćeri Jurja Dalmatinca. Stručnjaci povjesničari u svojim studijama ne spominju lik Jelene kćeri Jurja Dalmatinca na  katedrali. Naš stav je da u pomanjkanju drugih eksaktnijih podataka moguće je okrenuti se predaji ili legendama. One ne mogu biti potpuno izmišljene, u njima uvjek ima zrno istine. Zar nije najveći bosanski povjesničar i prvi upravnik sarajevskog muzeja Ćiro Truhelka prateći pučku predaju – legendu odkrio kraj Jajca na mjestu koju je narod zvao kraljev grob ispod stećka grob posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića? Pučku priču prenose o liku Lijepe Jelene na katedrali najviše prodavači suvenira, uspješno nude turistima odljeve tog lika u gipsu i tako je predaja ostala pri životu.

Juraj Matejev Dalmatinac, mogući lik kćeri majstora Jurja Dalmatinca na apsidi šibenske katedrale, glava br. 36.

Glava na apsidi šibenske katedrale koju pučka predaja pripisuje kćeri Jurja Dalmatina Jeleni po našem sudu dakle ne može pripadati liku Jelene kćeri Jurja Dalmatinca!

Vjerujemo da kamena glava na drugoj apsidi (broj 36.) potpuno odgovara liku kćeri Jurja Dalmatina Jeleni. I taj lik djevojčice od 8 godina je djelo Jurja Dalmatina. 

 

 

Juraj Matejev Dalmatinac: hrvatska kraljica Lijepa Jelena – Jelena Lijepa,(?) glava na apsidi katedrale (po odlitku), glava br. 31.

 

Koliko je do danas poznato, sačuvalo se 13 slika sigurno utvrđernih djela Jurja Čulinovića šibenskog slikara 15. stoljeća. Slike se nalaze u galerijama jedna u Šibeniku, dvije u Londonu, dvije u Parizu, 6 po galerijama Italije, jedna u Amsterdamu i jedna u Baltimoru u SAD.

Pučka predaja kamenu glavu koju pripisuje kćeri Jurja Dalmatinca naziva Lijepa Jelena. Pod imenom Lijepa Jelena poznaje povijest hrvatskog srednjeg vijeka samo jednu osobu – suprugu hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira Jelenu – nazvanu Lijepa Jelena.

Jelena Lijepa ili Lijepa  Jelena - Ilonka Arpadović (1051. – 1093.), mađarska princeza, kći mađarskog kralja Bele I. Arpadovića, sestra njegovog nasljednika mađarskog kralja Ludovika II. i  supruga hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Nakon smrti muža Dmitra Zvonimira pozvala je u Hrvatsku mađarsku vojsku. Kao hrvatska kraljica kratko je vladala. Nakon smrti 1093. godine je sahranjena u mauzoleju na Otoku kraj Solina na rijeci Jadro ispod Klisa.

Ako prihvatimo vrlo vjerojatno rješenje da glava na apsidi koju pučka predaja pripisuje kćeri Jurja Dalmatina pripada hrvatskoj kraljici iz 11. stoljeća Jeleni Lijepoj otvaramo vrlo privlačnu tezu da je Juraj Dalmatinac na apsidama katedrale izložio galeriju hrvatskih vladara – kraljeva i kraljica narodne krvi. Držimo kao gotovo nemoguće da Juraj uz toliko srednjevjekovnih povijesnih likova stare Evrope nije na apsidama katedrale izložio kao pripadnik hrvatskog (dalmatinskog) naroda  likove drevnih hrvatskih vladara. Vjerujemo da su političke prilike u Šibeniku za vlade Venecije bile u vrijemena Jurja Dalmatinca i gradnje katedrale u sredini 15. stoljeća sigurno vrlo nepovoljne za isticanje bilo kakve druge nacionalne pripadnosti osim mletačke pa je gotovo sigurno Juraj Dalmatinac morao kriti identitet svojih likova na apsidama katedrale ako nisu bili izabrani po volji mletačkih moćnika. Pogotova ako su to bili likovi hrvatskih vladara. To je vjerojatno uzrokom da danas ne poznajemo identitete likova na apsidama katedrale sv. Jakova. Hrvatske povijesne osobe za Mlečane bile su često vrlo neprijateljske, s nekim hrvatskim vladarima i gradovima (Šibenik) Mlečani su u povijesti i ratovali. Uspomena na hrvatske vladare sigurno je za Mlečane bila neprijatna, bolna i neprihvatljiva. 

Blizu kamene glave Lijepe Jelene na apsidi katedrale nalazi se još jedna ženska glava  koja joj puno sliči. I ta je glava po sudu stručnjaka originalni rad Jurja Dalmatinca. Ako prihvatimo lik Lijepe Jelene kao lik hrvatske kraljice onda ne dvoumimo da je susjedni lik na apsidi katedrale još jedna hrvatska kraljica - Jelena Slavna. Očito su se u pučkoj predaji tri Jelene – dvije hrvatske kraljice i Jelena kći Jurja Dalmatinca - kroz stoljeća gotovo četristo godina pod Mlečanima prelile u jednu jedinu – Lijepu Jelenu.

 Jelena Slavna – Mediana ( ? – 976.), hrvatska kraljica rodom iz Zadra, supruga kralja Mihajla Krešimira II. (946. – 969.), do svoje smrti 976. godine sama obavljala vladarske dužnosti kao regentka svoga malodobnog sina kasnije hrvatskog kralja Držislava.

U Šibeniku smo tražili moguću pučku predaju o tom gore navedenom drugom liku – ženskoj kamenoj glavi na apsidi katedrale. Našli smo čak dvije varijante pučke predaje. Prvu varijantu ispričala nam je časna sestra u suvenirnici ženskog samostana Sv. Luce u Šibeniku. Časna sestra Fortunata koja nas je vodila po muzeju časnih sestara Sv. Luce ispričala nam je narodnu predaju da spomenuta kamena glava na apsidi katedrale sv. Jakopa pripada ženi majstora Jurja Matejeva Dalmatinca Juliji. Pod tim imenom ponudila nam je odljev te kamene glave.

   Moderna verzija izgleda hrvatske kraljice Jelene Slavne - Mediane

Juraj Matejev Dalmatinac, hrvatska kraljica Jelena Slavna (?), glava na apsidi katedrale (po odlitku), glava br. 33.

Lutajući po gradu Šibeniku navratili smo u kiparsku radionu šibenskog kipara Ale Guberine. Među poznatijim kipovima koje je izradio Ale Guberina sigurno je najpoznatiji kip hrvatskog kralja Zvonimira u Kninu. Kipar izrađuje odljeve kamenih glava sa apside kao suvenire. Primjetili smo odljev iste kamene glave koju je časna sestra nazvala Julijom. Upitali smo kipara Guberina kome pripada kamena glava sa apside katedrale također djelo slavnog kipara Jurja Dalmatinca. Ispričao nam je još jednu varijantu pučke predaje o toj glavi – glava pripada najboljoj prijateljici kćere Jurja Dalmatinca Jelene - Juliji. Komu povjerovati, čija je verzija vjerojatnija? Nedavno je u šibenskom mjesečniku »Volim Šibenik«  (br. 27/6) izišao članak koji pripisuje obje glave – šesnaestu i osamnaestu na drugoj apsidi – dvima »lijepim nepoznatim Šibenčankama«. Mjesečnik nastavlja: »O njima nema nikakvih pisanih tragova u šibenskoj povijesti pa ne znamo ni kako su se zvale ni čijeg su roda, pa ni čime su zaslužile čast da im se portret nađe na apsidi katedrale. No, to i nije toliko važno u usporedbi sa spoznajom da bi one sa svojim finim crtama lica, izraženim očima, čutnim usnama i profinjenim frizurama i danas bile jednako atraktivne ljepotice kao što su bile prije pola milenija.« 

 Burgundski vojvoda Filip Lijepi

Obje ženske kamene glave na apsidi katedrale koje mi pripisujemo hrvatskim vladaricama nalaze se lijevo i desno od muške glave (sedamnaesta na drugoj apsidi katedrale). Ta bi muška glava navodno po pisanju povjesničara mogla pripadati burgundskom vojvodi Filipu Lijepom (1396. – 1467.) sinu Maksimiljana I. cara Svetog RImskog carstva, kojeg su u njegovoj dobi nazivali  spasiteljem Carigrada.  I tu glavu je isklesao Juraj Dalmatinac.

Juraj Matejev Dalmatinac, glava na apsidi šibenske katedrale, lik burgundskog vojvode Filipa Lijepog (?) – po odlitku, glava br. 32.

Gotovo je nemoguće da bi majstor Juraj smjestio dva ženska lika šibenskih pučanki uz lik burgudskog vojvode pa makar one bile njegova kćer ili supruga (ili prijateljica kćeri). Likovi kćeri Juraja i njene prijateljice ne odgovaraju ni po godinama, u godinama kad je Juraj klesao kamene glave na katedrali bile su još djevojčice.  Vjerujemo zato da obe kamene glave pripadaju hrvatskim kraljicama Jeleni Lijepoj (šestnaesta na drugoj apsidi katedrale) i Jeleni Slavnoj – Mediani (osamnaesta na drugoj apsidi katedrale).

 

Juraj Matejev Dalmatinac: dvije glave kraj lika Filipa Lijepoga – hrvatske kraljice?  

Često prolazimo kraj katedrale Sv. Jakova u Šibeniku. Pogledom proučavamo galeriju 71 lika na apsidama katedrale genijalno djelo Jurja Matejeva Dalmatinca i njegovih pomoćnika iz 15. stoljeća. Kao ni mi danas tako ni Juraj Dalmatinac 1443. godine kad je klesao likovi u kamen  nije imao nikakvih predložaka, slika ili skica izgleda hrvatskih vladara 10. stoljeća. Kakve likove hrvatskih vladara bi Juraj Dalmatinac isklesao? Pitamo se kako bi Juraj Dalmatinac u mašti vidio lik hrvatskog kralja? Morao bi to biti gotovo sigurno muškarac lijepog izgleda, odlučnog pogleda, u najboljim godinama, pun energije, možda bogatih brkova, divne kose, dinarski tip … idealni muškarac.  Razvijamo tezu o galeriji hrvatskih vladara 10. I 11. stoljeća na apsidama katedrale. U galeriju apsida bi Juraj sigurno stavio najutjecajnije hrvatske kraljeve, sve one koji se spominju u povijesti grada Šibenika: kraljeve Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II. … Možda bi sličili jedan drugome, bili su u rodu, svi su bili plemenitog roda Trpimirovića. Kralj Stjepan II. možda bi bio mršaviji, po legendi bio je boležljiv. Likovi kraljeva bili bi sigurno bez vladarskih insignija, ti bi sigurno smetali mletačkoj vlasti.

Pet kamenih glava (peta, šesta, sedma, osma i deveta na slici) po našem uvjerenju likovi hrvatskih narodnih vladara nalazi se kraj pilastra na trećoj apsidi katedrale Sv. Jakova

Tražimo na apsidama takve likove. Definiranjem dviju ženskih kamenih glava na drugoj apsidi katedrale koje pretpostavljamo da su klesane po likovima hrvatskih vladarica uvjereni smo da na apsidama moraju biti i glave klesane po namišljenim likovima hrvatskih vladara. Sa puno intuicije izaberemo na apsidama takve likove. Potpuno odgovaraju našim predodžbama. Većinu od njih po sudu povjesničara isklesao je majstor Juraj, neke njegovi pomoćnici. Naslučujemo, pretpostavljamo, …  (upotrebljavamo iste izraze kao visoko stručni povjesničari umjetnosti) da bi to mogli biti likovi drevnih hrvatskih vladara. Možda je na apsidama katedrale i koji lik hrvatskog kralja više, mi izaberemo pet najkarakterističnijih likova. Da, tako bi mogli izgledati drevni hrvatski vladari! Vjerujemo da smo ih našli pomoću likova hrvatskih kraljica Jelene Slavne i Jelene Lijepe.

Svih pet kamenih glava poredanih na trećoj apsidi katedrale potpuno odgovara našoj predočbi o mogućem izgledu likova hrvatskih vladara. Primjećujemo da je Juraj postavio svih pet likova, koje smo izabrali po našem sudu, na počasno mjesto - lijevo od pilastra na kojem je zavjetni natpis. Na pilasteru stavlja Juraj Dalmatinac svoj jedini potpis na katedrali urezan u kamen: Ovaj rad apsida izveo je Juraj Dalmatinac, sin Matejev, 1443.

 

 

Ivan Meštrović, Juraj Matejev Dalmatinac, Šibenik

 

 

 

Juraj Matejev Dalmatinac: glave na apsidi šibenske katedrale, likovi četiri hrvatska kralja i hrvatskog kraljevića (?)

Kamene glave na apsidi katedrale predstavljaju po našem uvjerenju likove:

kralj Mihajlo Krešimir II. (947 – 969),

kralj Petar Krešimir IV. Veliki (1058 – 1074)

kralj Dmitar Zvonimir (1076 – 1089)

kraljević Radovan Trpimirović, sin kralja Dmitra Zvonimira (? – prije 1089.)

kralj Stjepan II. (1089 – 1091)

 

 

 

 

Prvi lik hrvatskog kralja (dvanaesta kamena glava – četvrta lijevo od pilastra) na trećoj apsidi katedrale, pretpostavljamo, pripada hrvatskom kralju Mihajlu Krešimiru  II. (947 – 969) suprugu Jelene Slavne – Mediane ( -  976). Mihajlo Krešimir bio je prvi kralj pokopan na Otoku u mauzoleju kraljeva kojeg je sagradila Jelena Slavna. Na Otoku je sahranjena i kraljeva supruga Jelena Slavna, koja je vladala nakon smrti svog muža kao regentkinja svoga malodobnog sina.

  

Juraj Matejev Dalmatinac: kralj Mihajlo Krešimir II. (947 -969)? Glava br. 51.

Drugi lik hrvatskog kralja (trinaesta kamena glava – treća lijevo od pilastra) na trećoj apsidi katedrale, pretpostavljamo, pripada hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV. Velikom (1058 – 1074), pokopanom u mauzoleju hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina.

Ivana Prijatelj Pavičić u svom djelu Pokušaj identifikacija …, Split, 1994. naslućuje u tom liku poljsko-ugarskog kralja Vladislava II.: Druga glava lijevo od pilastra (trinaesta na trećoj apsidi) pokazuje velike sličnosti s fizionomimom poljsko-ugarskog kralja …

 

 Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. Veliki (1058 – 1074) ? Glava br. 52.

Treći lik hrvatskog kralja (četrnaesta kamena glava -  druga lijevo od piljastra) na trećoj apsidi katedrale, pretpostavljamo, da pripada hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru (1076 – 1089), pokopanom u kraljevskom mauzoleju na Otoku kraj Solina. Kraj njega pokopana je na Otoku i njegova supruga Jelena Lijepa.

Ivana Prijatelj Pavičić  u svom djelu Pokušaj identifikacija … , Split, 1994. naslućuje u tom liku Sibinjanina Janka (1387 – 1456), glavnog kapetana kršćanske vojske: Uočavamo velike sličnosti Jurjeve glave i poznatih portreta tog vladara…

Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1076 – 1089)? Glava br. 53.

 

Četvrti lik (petnaesta kamena glava – prva lijevo od pilastra ) na trećoj apsidi katedrale, pretpostavljamo, pripada kraljeviću Radovanu Trpimiroviću, sinu hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira i Jelene Lijepe - Ilonke iz roda Arpadovića, kćeri mađarskog kralja Bele I. Arpadovića. Radovan Trpimirović  umro je mlad prije oca Zvonimira, dakle prije 1089. godine.  Pretpostavljamo da je bio ukopan također u kraljevskom mauzoleju na Otoku kraj Solina.

Hrvatski kraljević Radovan Trpimirović (1070 – 1089)? Glava br. 54.

Peti lik (šestnaesta na trećoj apsidi, prva glava lijevo na pilastru,  pretpostavljamo, pripada hrvatskom kralju Stjepanu II. (1089 – 1091) koji je umro nakon samo godine dana vladanja. Pokopan je u kraljevskom mauzoleju na Otoku kraj Solina. Na pilastru mu pripada najistaknutije mjesto. Kralj Stjepan II. je posljednji kralj Trpimirović, pokopan je u kraljevskom mauzoleju na Otoku kraj Solina.

Juraj Matejev Dalmatinac: hrvatski kralj Stjepan II. (1089 – 1091) ? Glava br. 55.

 

Položaj likova hrvatskih kraljeva na apsidi katedrale Sv. Jakova

»Problem identifikacije dviju glava na pilastru okruženih s pet bucmastih dječjih glava ostaje otvoren – a time i interperacija pilastra, koji zbog posvetnog napisa i Jurjeva potpisa postavlja kao ključni kamen u frizu glava« pišu povjesničari koji su proučavali kamene glave na katedrali sv. Jakova u Šibeniku (Ivana Prijatelj Pavičić, Pokušaj identifikacije pojedinih glava Jurja Dalmatinca na šibenskoj katedrali, Split, 1994.

Juraj Matejev Dalmatinac, pilastar apside šibenske katedrale, pretpostavljamo troje djece hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. (?)

 

Ne postoje slike, kipovi, medalje, skice iz prošlosti koji bi pomogli identifikaciji djećjih glava na pilastru katedrale. Svakako je majstor Juraj Dalmatinac  tri djećje glave postavio na pilaster na najistaknutiji položaj na katedrali – izpod svog potpisa. Vjerujemo da je Juraj to učinio namjerno. Kojom namjerom je postavio tri lika nevine djece na istaknuti položaj? Da li postoje povijesni podaci ili predaja iz njegove dobe koji bi pomogli rješiti tu zagonetku?

Proučavajući povijest  dobe Jurja Dalmatinca a i stariju hrvatsku povijest pronašli smo povijesne podatke koje je Juraj Dalmatinac mogao znati i upotrebiti klesajući likove troje djece na pilastru.

Taj povijesni događaj vezan je na tragičnu sudbinu djece hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV. Kralj je imao desetero  djece:

-         Kunigunda Poljska (1224-1292)

-         Margareta I., umrla na Klisu (1225-1242)

-         Katarina, umrla na Klisu (1226-1242)

-         Ana Ugarska (1227-1271)

-         Jolanda Poljska (1236-1303)

-         Elizabeta Ugarska (1228-1271)

-         Kostanca Ugarska (1235-1284)

-         Stjepan V.  (1239-1272), kralj Ugarske (1270-1272), umro u trideset drugoj godini

-         Sveta Margareta II. Ugarska, rođena na Klisu (1242-1271)

-         Bela, herceg hrvatski , umro u devetnaestoj godini (1245-1269)

 

1242. godine hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. pretpio je u ratu s Tatarima teški poraz. Kralja Belu IV. slijedili su Tatari preko Hrvatske i Dalmacije da bi ga uhitili. Kralj Bela IV. našao je utočišće sa obitelji i pratnjom u utvrđenoj tvrđavi Klis iznad Solina. Kasnije su mu pružili utočišće kneževi Bribirski u Trogiru i na otocima. Na Klisu su preminule dvije malodobne kćeri kralja Bela IV. – princeze Margareta i Katarina. Njihovi posmrtni ostaci pohranjeni su u malom sarkofagu smještenim iznad ulaza u splitsku katedralu. I danas se sarkofag tu nalazi.

Kako je majstor Juraj Dalmatinac u doba kad je klesao glave za šibensku katedralu od 1443. – 1448. godine  radio i u Splitu,  sigurno je poznavao te povijesne događaje. Čak je mogao vidjeti djećji sarkofag u splitskoj katedrali u kojoj je također izvodio neke veće radove. Vjerujemo da je Juraj inspiriran tragičnom sudinom dviju malih princeza ovjekovječio  njihove likove na šibenskoj katedrali.

Na Klisu se 1242. godine rodila još jedna kći kralja Bele IV. i kraljice Marije, dobila je ime umrle sestre Margarete, kasnije Sveta Margareta. Pretpostavljamo da je prva kamena glava sa desne strane  lik kćeri kralja Bele IV. sveta Margareta Ugarska, rođena na Klisu, koja je nosila ime na Klisu umrle druge kćeri kralja. Margaretu Ugarsku  su sa samo četiri godine predali na odgoj  časnim sestrama u samostan kao zavjet za spas pred Tatarima.  Rođena na Klisu je na neki način vezana na sudbinu Hrvatske. Po ocu je i hrvatska princeza. Zbog svog časnog života Margareta je držana svetom. 1943. godine Vatikan i papa Pio XII. proglasili su Margaretu svetom.

Najstarija kći Bele IV. Kunigunda Poljska, kraljica Poljske, supruga poljskog kralja Boleskava, zvana i Kinga, bila je za života vrlo vjerna (1224-1292). Nakon smrti supruga zaredila se u red klarisa. 1999. godine papa Pavao II. proglasio je Kunigundu svetom. A.K. Miošić piše o sv. Konigundi: »Sv. Kunigunda, kralja Ugarskog, Dalmatinskog i Horvatskog imenom Bele kći …«  Blaženonicom Katoličke crkve postala je i njena sestra Jolanda.

Spomenimo da su sve kćeri hrvatskog-ugarskog kralja Bele IV. bile i hrvatske princeze.

Bela, mlađi sin hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., maloljetan, vladao je kao herceg u Hrvatskoj. Budući da je bio maloljetan, njegova vlast je bila podređena od 1261. - 1268. godine  njegovoj majci kraljici Mariji Laskarini, supruzi kralja Bele IV. i kćeri bizantinskog cara Teodora I. Laskaria kao regetkinji. Majka i sin vladali su Hrvatskoj kao kraljevi. Posjedovali su dvor u Zagrebu i Kninu. Bela je postao 1268. godine punoljetan, od tada je samostalno vladao. Nakon samo jedne godine vladanja iznenada je umro.

Hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV. naslijedio je njegov sin hrvatsko-ugarski kralj Stjepan V. (1239 -1272). Nakon samo dvije godine vladanja umro je 1272. godine u trideset drugoj godini života.

.

Smrt Svete Margarete ugarske

Smrt malodobne djece hrvatsko- ugarskog kralja Bele IV. mogla je biti dovoljno jaka inspiracija majstoru Jurju Dalmatincu da bi na katedrali u Šibeniku    ovjekovječio djecu kralja Bele IV. kao i samog hrvatsko-ugarskog vladara.  Čini sa da je tragična sudbina djece hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. opčinila Jurja Matejeva Dalmatinca u tolikoj mjeri da je isklesao u kamenu još tri lika djece žalostnog oca kralja Bele IV. – jednu žensku djećju glavu i dvije glave mladića i kamene glave i tih likova stavio na desnu stranu oca, ukupno šestoro djece kralja. Kako je kralj imao osmero ženske djece najvjerojatnije nećemo moći sa sigurnošću odrediti po imenima sve likove – tri kamene glave sa lijeve strane i tri kamene glave sa desne strane glave isklesane vjerojatno po  liku  hrvatskog kralja Bele IV

        Ako je naša pretpostavka točna mogao bi biti tužni muški lik u sredini između troje djećjih likova sa lijeve strane pilastra i troje mladih sa desne strane pilastra  katedrale njihov otac - hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Sa lijeve i desne strane uz kralja dvije njegove kćeri - i katoličke svetice.

 

Tatari gone hrvatsko-ugarskog kralja, 1242. godina, suvremena minijatura

 

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., suvremena slika

 

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., suvremena slika

 

Sv. Kunigunda ugarska, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.

Sv. Margareta ugarska, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., rođena na Klisu 1242. godine  

 

Juraj Matejev Dalmatinac, prva djećja glava na pilastru apside šibenske katedrale, pretpostavljamo, lik kćere hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. princeze Katarine, umrle u zbjegu u tvrđavi Klis iznad Solina. Glava br. 56.

 

Juraj Matejev Dalmatinac, druga djećja glava na pilastru apside šibenske katerale, pretpostavljamo, lik kćere hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. princeze Margarete, umrle u zbjegu u tvrđavi Klis iznad Solina. Glava br. 57.

  

Juraj Matejev Dalmatinac, treća glava na pilastru apside šibenske katedrale, pretpostavljamo, lik sv. Kunigunde kćere hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, poljske kraljice. Glava br. 58.

 

Juraj Matejev Dalmatinac, pretpostavljamo, lik hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., glava na pilastru apside šibenske katedrale. Glava br. 59.

 

Tri djećje glave na pilastru treće apside na katedrali Sv. Jakova u Šibeniku (lijeva strana slike) i tri djećje glave sa desne strane, pretpostavljamo svi djeca hrvatsko-ugarskog kralja Bela IV. (u sredini) – pretpostavljamo, likovi obitelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. 

Juraj Matejev Dalmatinac, pretpostavljamo, lik kćere hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.  svete Margarete rođene na Klisu 1242. godine. Glava br. 60.

Juraj Matejev Dalmatinac, kraljević i regent Hrvatske Bela (1245-1269), pretpostavljamo, lik  sina hrvatsko-ugarskog kralj Bele IV., umro mlad u 24. godini. Glava br. 61.

Juraj Matejev Dalmatinac, pretpostavljamo, lik hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V. Arpadovića (1239-1272), sina kralja Bele IV., regent Hrvatske, umro u 32. godini. Glava br. 62.

 

 Krunjenje hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., suvremena skica

Položaji likova obitelji kralja Bele IV. i lika Ivana Hunjadija, na apsidi katedrale Sv. Jakova

 

Juraj Matejev Dalmatinac: treća glava u sredini na apsidi šibenske katedrale pretpostavljamo lik hrvatsko-ugarske kraljice Marije Laskarine supruge hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Glava br. 6.

U hrvatskoj povijesti supruga hrvatko-ugarskog vladara Bele IV. kraljica Marija Laskarina imala je značajnu ulogu ne samo kao supruga kralja već i kao regentica malodobnog hrvatskog hercega Bele, sina kralja Bele IV.,  sa dvorom u Zagrebu i Kninu, majka desetero djece od kojih dvoje djece je ukopano u sarkofagu u splitskoj katedrali. Vjerujemo da je šibenski majstor Juraj Dalmatinac uklesao na katedrali lik kraljice Marije te ga sakrio među ženskim likovima na apsidama katedrale. Šesti ženski lik na prvoj apsidi, dosad neidentificiran, posebno privlaći pažnju promatrača svojim dostojanstvom i ljepotom. Kameni lik dostojan kraljice! Pretpostavljamo da je šesta glava na prvoj apsidi (istočnoj) lik hrvatsko-ugarske kraljice Marije Laskarine, supruge hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.

Šibenska pučka predaja pamti još jedan kameni lik na apsidi katedrale – suprugu slavnog majstora Jurja Dalmatinca. U Šibeniku smo sreli nekoliko šibenskih starosjedilaca koji su nam ispričali predaju da je Juraj Dalmatinac uklesao u kamen i lik svoje supruge. Na našu žalost nitko od njih nije znao reći na koji se lik na apsidi katedrale odnosi ta pučka predaja. Pretpostavljamo da je pučko pamćenje, ako je istinito, zaboravilo lokaciju te glave na apsidi.  Tako je ta predaja ostala samo zagonetka. Pretpostavljamo da je Juraj Dalmatinac postavio kamenu glavu – lik svoje supruge na počasno mjesto na prvoj apsidi – kraj lika hrvatsko – ugarske kraljice Marije. (Glava br. 7)

 

             

Položaji likova hrvatsko-ugarske kraljice Marije i supruge Juraja Dalmatinca na apsidi katedrale sv. Jakova

Čini se da je moguće definirati još jednu kamenu glava na apsidi katedrale djelo Jurja Matejeva Dalmatinca. Pretpostavljamo da je majstor Juraj klesao glavu br. 26. po liku bosanskog kralja Tvrtka I. (bosanski ban 1353. – 1377., prvi bosanski kralj, 1377. – 1391.). Kralj Trvtko I. bio je vladar Bosne, Srbije a kralj Dalmacije (i Šibenika) i Hrvatske kratko – godinu dana, od 1390. do svoje smrti. Šibenik se oslobodio bosanske vlasti 1393. godine. Pretpostavljamo da je majstor Juraj držao da kralju pripada povijesno mjesto u galeriji istaknutih vladara na apsidu katedrale. Čini nam se gotovo nemoguće da majstor Juraj ne bi ovjekovječio najjačeg bosanskog kralja Tvrtka I. Kratko je vladao Dalmaciji i Šibeniku, čini se da je bio i pobjednik kosovske bitke (po izvješću samog kralja Tvrtka I. u Firence).

Juraj Matejev Dalmatinac, kamena glava na apsidi katedrale Sv. Jakova  pretpostavljamo klesana po liku bosanskog kralja Tvrtka I. Glava br.26.

Bosanski kralj Tvrtko I.  bio je pokopan u crkvi sv. Nikole u Milima (Arnautovići, Visoko, BIH). Analiza artefakata ploča sarkofaga u mauzoleju bosanskih kraljeva na Bobovcu i sačuvani detalji lica (brkovi) bosanskog kralja podsjećaju na lik  kralja Tvrtka I. po kojem je liku, pretpostavljamo,  majstor Juraj Dalmatinac isklesao kamenu glavu i stavio je na apsidu katedrale.  Te detalje iz mauzoleja na Bobovcu pripisuju stručnjaci kralju Stjepanu Tomašu Ostojiću koji je bio tu pokopan. Bili su bliži rođaci (Ostojići) Tvrtka I.

                               

Artefakti sa kamene nadgrobne ploče iz dvorske kapele na Bobovcu. Detalj lica i ruke koja je držala u ruci kraljevsko žezlo.

Bosanski kraljevi Tvrtko II. i Stjepan Tomaš bili su ukopani na Bobovcu. Pretpostavljamo da je Juraj Dalmatinac posjetio mauzolej u Bobovcu, bio je u Visokom, mogao je vidjeti nadgrobne ploče s likovima bosanskih vladara. Sačuvane slike likova  kralja Stjepana Tomaša i kralja Stjepana Tomaševića nasljednika  bosanskog kralja Tvrtka I. također potsjećaju na lik muškarca s brkovima  sa apside katedrale.   

 Bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić

Bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić

 

          

Juraj Matejev Dalmatinac, tri glave na apsidi katedrale. Glave br. 25, 26 i 27. Pretpostavljamo: glava broj 26. u sredini po liku bosanskog kralja Tvrtka I., glave br. 25 i 27 po likovima Mongola (Tatara) ili Osmanlija.

Interesantno je da je majstor Juraj postavio sa lijeve i desne strane kamene glave, za koju pretpostavljamo da je klesana po liku bosanskog kralja Tvrtka I., dva strana lika, po našem sudu mongolskog ili osmanlijskog tipa. Iz povijesti znamo da je kralj Tvrtko I. uspješno ratovao sa Osmanlijama. Napomenimo da je bosanska vojska za kralja Tvrtka I. sudjelovala u bitci na Kosovom polju 1389. godine. Lijevi lik, kamena glava br. 25. mogao bi biti turski sultan Murat I. (1359  - 1389), osnivač osmanlijskog carstva, kojeg je za bitke na Kosovom polju 1389. godine ubio Hrvat junak plemić Mile Kobilić iz Turopolja (po srpskim izvorima Miloš Obilić). 

 Sultan Murat I.  (1359-1389)

Desni lik (glava br. 27) na apsidi katedrali mogao bi biti također povijesni. Pretpostavljamo da taj lik predstavlja mongolskog (tatarskog) kana Batu Kana (1207-1255), koji je pobjedio hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV.

 

Batu kan (1207-1255)  

Kao i sve prethodne kamene glave na apsidama i te glave vladara nemaju nikakvih vladarskih obilježja (krune) – pred Bogom svi smo jednaki.

 

U definiranju likova na apsidama šibenske katedrale Sv. Jakova ne možemo da ne spomenemo i ne potražimo na apsidi kamenu glavu lik heroja kosovske bitke 1389. godine Mila Kobilića (po srpskoj verziji Miloša Obilića) koji je ubio turskog sultana Murata I. Za Milu Kobilića Juraj Matejev Dalmatinac sigurno je znao, petdeset godina nakon bitke na Kosovom polju mit u junaku bitke na Kosovom polju bio je vrlo jak.

Da je grad Šibenik znao za junačko djelo viteza Mila Kobilića u vrijeme Jurja Dalmatinca potvrđuje sačuvani predivni gravirani mjedeni umivaonik šibenskog renesansnog umjetnika Horacija Fortezze (1530 – 1596)  iz godina oko 1570. godine. Na umivaoniku je umjetnik gravirao tri scene kosovske bitke: večeru kod kneza Lazara, Milo Kobilić ubije sultana Murata i smrt Mila Kobilića. Umivaonik je šibenska privreda odkupila od aukcijske kuće Sothebi iz Londova za 60.000 funti, danas umivaonik krasi šibenski gradski muzej. Sigurni smo da Juraj Dalmatinac nije mogao mimoići lik junaka kosovske bitke Kobilića. Na umivaoniku je umjetnik Fortezza zapisao ime junaka Milo Equitius – Milo Kobilić.

Umivaonik Horacia Fortezze, 1570. g.,  Muzej grada Šibenika

O podrijetlu junaka Mila Kobilića ne znamo gotovo ništa. Hrvati, Srbi, Albanci svojataju tog junaka. Srbi su ga čak proglasili svetcem. Po prezimenu Kobilić vjerojatno je bio Hrvat, neki kažu iz Turopolja. Godine 1689. slovenski povjesničar Janez Vajkard Valvazor u svom slavnom djelu Slava Vojvodine Kranjske piše: Hrvat ubije Amurata; 1388. godine je Hrvat s imenom Milo Kobilović žrtvovao život za cijelo kršćanstvo a posebno za svoga gospodara i despota, kad je turskog trinoga Amurata umrtio s kopljem... Čovjek bi mogao pomisliti da je Scaevolova duša ušla u hrabrog Hrvata, kad ne bi pogodio svoga cilja tiranovog srca mnogo točnije nego prije njega Scaevola Persenoi kad ne bi dobio nagradu junačke smrti, jer su ga Turci nakon ubojstva Murata sasjekli na komadiće …  (Slava Vojvodine Kranjske, 1689. g., str. 300, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1977.). Vjerujemo da je Milo Kobilić bio Hrvat iz Hrvatske ili Bosne. Vjerojatno je bio najamni ratnik – možda plemenitog podrijetla. Mitovi o podrijetlu junaka kosovske bitke gotovu su potpuno zamaglili njegovo podrijetlo.

Horacije Fortezza: Večera kod kneza Lazara na Kosovom polju, Milo Kobilić

Šibenski povjesničar prof. Ivo Ostojić objavljuje  u svom radu diplomatski protokol na sultanovom dvoru u Carigradu nakon kosovske bitke: tuđi diplomati su izvještavali da su  na dvoru sultana Bajazita za prijema ispred sultana diplomatima vezali ruke na leđima, taj su protokol uveli kad je neki Hrvat na Kosovom polju ubio sultana Murata.

Pretpostavljamo da je glava  br. 48. na trećoj apsidi klesana po namišljenom liku Mila Kobilića (srpska verzija Miloša Obilića). Današnja glava po sudu stručnjaka nije izvorno djelo Jurja Dalmatinca. Glava je zamijenjena u 19. stoljeću vjerojatno zbog oštećenja pa je, vjerujemo, identifikacija i zbog toga teža. Original se nije sačuvao.

 

Horacije Fortezza: Milo Kobilić ubije sultana Murata na Kosovom polju

Horacije Fortezza: Smrt Mila Kobilića na Kosovom polju

Milo Kobilić (Miloš Obilić) freska u manastiru Hilandar na gori Atos, Grčija

Juraj Matejev Dalmatinac, Milo Kobilić (Miloš Obilić)?, lik na apsidi katedrale Sv. Jakova u Šibeniku

Lik na apsidi katedrale za kojeg vjerujemo da pripada junaku kosovske bitke nosi na glavi, pretpostavljamo, metalnu kacigu kojoj je majstor Juraj skinuo obilježja. Kaciga sliči kacigama s kojom su kasniji umjetnici prikazivali junaka  Milu Kobilića (čak do danas). Možda je Juraj okrenuo štitnik na kacigi Mila Kobilića da ne bi prepoznali lik na apsidi. Vjerojatno je bila takva kaciga sastavni dio viteške opreme u srednjem vijeku. Puno sliči rimskim ratničkim kacigama nađenim na tom području (Ljubuški).              

 

   

 Milo Kobilić (Miloš Obilić) sa karakterističnom kacigom, prikaz 19. st.

 

Milo Kobilić (Miloš Obilić) na prvoj moneti države SHS iz 1918. godine

 

Janez Vajkard Valvazor, Bitka s Turcima, bakrorez, 1689. g.

Janez Vajkard Valvazor, detalj sa slike, kaciga ratnika protiv Turaka, 1689. g

Rimska ratna kaciga nađena na području Ljubuškog, pr. Kr.

 

 

Poštarska marka povodom 700. obljetnice šibenske biskupije, Juraj Matejev Dalmatinac, katedrala Sv. Jakova, krstiona

 

 

Moguće je definirati još jednu kamenu glavu na apsidi šibenske katedrale. Pretpostavljamo da je kamenu glavu na apsidi katedrale pod brojem 63.  klesao majstor Juraj Dalmatinac po liku Ivana Hunjadija (u narodu Janka Sibinjanina).  Ivan Hunjadi (1387. – 1456.) bio je madžarski plemić, regent Madžarske, kapetan Beograda, član protiturske koalicije, uspješan u bitkama sa Turcima. Umro je u Beogradu od kuge braneći grad od Turaka. Prepoznatljiv je po brkovima i dugoj kosi.

Juraj Matejev Dalmatinac, pretpostavljamo da kamena glava na apsidi katedrale pripada liku člana protiturske koalicije, vojskovođi, regentu Mađarske, kapetanu Beograda Ivanu Hunjadiju. Glava br. 63.

 Ivan Hunjadi, suvremena skica

Ivan Hunjadi, moderni prikaz, spomen plaketa, godina rođenja na plaketi pod upitnikom (1407(?) – 1456)

 

 

 Spomenik Ivanu Hunjadiju danas

 

Iz bogate riznice predaje Šibenika izvukli smo još dvije pučke predaje koje definiraju još jedan lik na apsidi katedrale sv. Jakova. Pučka predaja zapamtila je da je jednu kamenu glavu - stariji muškarac s bradom i  bujnom kosom isklesao Juraj Dalmatinac po svome liku. Ta kamena glava prikazuje dakle samog Jurja Matejeva Dalmatinca! Stručnjaci povjesničari ne spominju ni tu pučku predaju. Jedna druga šibenska pučka predaja mogla bi potvrditi identitet te kamene glave. U ulici Jurja Dalmatinca na portalu kuće u kojoj je (opet po pučkoj predaji) boravio Juraj Matejev Dalmatinac nalazi se klesana kompozicija koja prikazuje medvjeda, dva buketića cvijeća, pretpostavljamo šeboja (ljubica, žuta vijola, šiban trava) i klesarski alat u buketićima šeboja. To se djelo pripisuje Jurju Dalmatincu ili vjerojatnije jednom od njegovih učenika ili nasljednika.

Juraj Matejev Dalmatinac, pretpostavljamo da glava na apsidi šibenske katedrale pripada liku majstora Jurja Matejeva Dalmatinca, po odlitku. Glava br. 17.

 

Pučka predaja pamti da su Jurja Dalmatinca zbog krupnijeg stasa,  bujne brade i kose zvali Medo ili Medvjed (Medo – talijanski Ursini, kasnije je Jurjev unuk ženidbom pridobio mletačko plemstvo i presime Orsini). Lik medvjeda na kamenom portalu mogao bi potvrditi identitet kamene glave bujne kose i brade na apsidi katedrale Sv. Jakoba kao lik Jurja Dalmatinca. Lik Jurja Dalmatinca na apsidi spominje po pučkoj predaji i šibenski novinar Ivo Jakovljević. Vjerujemo da je postavljanjem kamene glave isklesane po svome liku na apsidi katedrale Sv. Jakoba majstor i kipar Juraj Matejev Dalmatinac odredio sebi i mjesto svoga ukopa – kriptu katedrale. Možda je Juraj Dalmatinac odredio za sebe anonimni grob u katedrali kao i tridesetak godina kasnije njegov zet slikar Čulinović. Ovu mogućnost potrebno je također proučiti! Tom prilikom kategorički nijekamo da je Juraj  Matejev Dalmatinac bilo kada upotrebio prezime Orsini koje mu se danas često pripisuje.

Lik medvjeda na portalu kuće u kojoj je navodno radio Juraj Dalmatinac, lik medvjeda po pučkoj predaji aludira na nadimak Jurja Dalmatinca Medo – lat. Ursus, djelo je rad samog Jurja Dalmatinca ili jednog od njegovih učenika.

U suvenirnicama u Šibeniku smo našli gipsane odljeve te iste glave koja se prodaje turistima kao lik Jurja Dalmatinca. Izgleda da su šibenski kipari koji odljeve glava sa katedrale izrađuju, došli do istog zaključka o liku Jurja Dalmatinca kao i mi. Možda imaju neke druge povijesne izvore koje mi ne poznajemo. Uvažavajući pučku predaju čitamo kompoziciju na portalu navodne kuće Jurja Matejeva Dalmatinca u Šibeniku:  Juraj Dalmatinac majstor kamena i majstor graditelj u Šibeniku (alat čekić i dlijeta u buketićima šeboja-šiban trave).

 

Lik pjesnika Danteja na apsidi katedrale?

Iznenadila nas je treća kamena glava na drugoj apsini katedrale   (glava br. 18.) sa desne strane glave za koju pretpostavljamo da pripada liku Jurja Matejeva Dalmatinca. To je jedina glava od ukupno 71. koja ima obilježje (insignij) – lovorov vijenac. Povjesničari koji su proučavali identitet kamenih glava pripisivali su tu glavu liku rimskog pjesnika Vergila, napuljskom kralju Alfonzu Aragonskom,  šibenskom humanističnom pjesniku Jurju Šišgoriću nećaku šibenskog biskupa itd. Ako vjerujemo pretpostavci da treća glava na drugoj apsidi pripada liku majstora Jurja Damnatinca (u što smo uvjereni), onda pretpostavljamo da je majstor kraj sebe sa desne strane na apsidu katedrale sa ponosom i uz veliko poštovanje stavio lik talijanskog pjesnika Dantea Alighieria (1265 – 1321) slavnog pjesnika Božanske komedije. Upravo slavnog pjesnika Danteja autora Božanske komedije prikazuju sve do danas uvjek ovjenčanog sa lovorovim vijencem. Kao da je majstor Juraj namjerno dao pjesniku obilježje da bi ga mogli sigurno prepoznati za razliku od svih drugih glava bez obilježja. 

  Talijanski pjesnik Dante Aligghieri (1265-1311)

Kako ni jedna  od 71. kamene glave na apsidi nema obilježja položaja ili vlasti po kojem bi jih mogli prepoznati osim kamene glave sa likom pjesnika Danteja lovorov vjenac (koji je po Bogu dan) mogli bismo sa velikom sigurnošću iznjedriti poruku koju nam genijalni majstor Juraj Matejev Dalmatinac šalje sa apsida katedrale Sv. Jakova:

»Svi, od prve kamene glave na apsidi lika nepoznate redovnice, veselog gradskog luđaka (treća glava), slučajnog prolaznika po šibenskim ulicama, kraljica, šibenskih pučanka, biskupa, kraljeva, vojskovođa, učesnika protiturske koalicije, turskog sultana, mongolskog kana, pjesnika, nevine djece, majstora i klesara …. baš svi smo pred Bogom jednaki bez obilježja položaja ili vlasti.«   

 

Dante Alighieri, ilustracija iz Božanske komedije.

 

 Kip pjesnika Danteja u Firenci, Italija

Pjesnik Juraj Šižgorić, rođen u Šibeniku, 1445. g – 1509, središnja ličnost šibenskog humanističnog kruga i jedan od najznačajnijih ličnosti kulturnog života u XV. stoljeću hrvatskog naroda. Nažalost, rođen je prekasno (1445. g.)  da bi ga Juraj Dalmatinac mogao ovjekovječiti na katedrali Sv. Jakova (1443. i 1444. g.).

Vjerujemo da je Juraj Dalmatinac na apsidama katedrale Sv. Jakova u Šibeniku ovjekovječio dakle tri obitelji hrvatskih vladara i kao četvrtu svoju obitelj:

-         obitelj hrvatskog kralja  Mihajla Krešimira i suprugu kraljicu Jelenu Slavnu,

-         obitelj hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, suprugu Jelenu Arpadović, kćer mađarskog kralja Bele I. i sina kralja Zvonimira  rano umrlog hrvatskog kraljevića Radovana Trpimirovića,

-         obitelj hrvatskog-ugarskog kralja Belu IV., suprugu kraljicu Mariju Laskarinu, njihove na Klisu rano umrle kćeri princezu Margaretu i Katarinu, kćeri sv. Kunigundu i sv. Margaretu, njihovog rano umrlog sina  mađarskog kraljevića regenta Hrvatske Belu i hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V.,

-         obitelj Jurja Matejeva Dalmatinca – svoj lik, likove svoje supruge i kćeri.

 

Po pučkim predajama pokušali smo definirati likove kamenih glava na katedrali: 

-         Glava br. 6. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku kraljice Marije supruge hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.,

-         Glava br. 7. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku supruge majstora Jurja Dalmatinca,

-         Glava br. 17. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku Jurja Matejeva Dalmatinca  nalazi se na srednjoj apsidi kao druga, rad je Jurja Dalmatinca. Čini se da je i slavni kipar Ivan Meštrović za svoj kip Jurja Dalmatinca u Šibeniku uzeo kao podložak za svoj rad baš tu glavu sa apside katedrale sv. Jakova,

-         Glava br. 18. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku talijanskog pjesnika Dantea Alighieria.

-         Glava br. 25.  Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku turskog sultana Murata I.,

-         Glava br. 26. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku bosanskog kralja Tvrtka I.,

-         Glava br. 27. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku mongolskog (tatarskog) vladara Batu Kana,

-         Glava br. 31. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku hrvatske kraljice Jelene Lijepe nalazi se na srednjoj apsidi kao šesnaesta, rad je Jurja Dalmatinca,

-          Glava br. 33. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku hrvatske kraljice Jelene Slavne nalazi se na srednjoj apsidi kao osamnaesta, rad je Jurja Dalmatinca,

-          Glava br. 36. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku kćeri Jurja Dalmatinca Jeleni nalazi se na srednjoj apsidi kao dvadeset i prva, rad je Jurja Dalmatinca,

-         Glava br. 48. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku junaka kosovske bitke Mile Kobilića (po srpskoj verziji Miloš Obilić) nalazi se na srednjoj apsidi kao deveta, kasnija kopija.

-         Glave br. 51, 52, 53, 54 i 55. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku jednog od hrvatskih kraljeva nalazi se u srednjoj apsidi kao jedanaesta, druga dvije glave za koje pretpostavljamo da su klesane po likovimu hrvatskih kraljeva nalaze se u sjeveroj apsidi kao dvanaesta i trinaesta rad su Juraja Dalmatinca, posljednje dvije četrnaesta po liku malodobnog kraljevića i petnaesta glava po liku hrvatskog kralja također su rad Jurja Dalmatinca,

-         Glave br. 56, 57, 58 i 60. Kamene glave za koje pretpostavljamo da su klesane po likovima kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. nalaze se sjevernoj fasadi kao šesnaesta, sedamnaesta, osamnaesta i dvadeseta,

-         Glava br. 59. Kamena glava za koju pretpostavljamo da je klesana po liku hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.,  

-         Glava br. 61. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku kraljevića i hercega Hrvatske Bele, sina hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.,

-         Glava br. 62. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V. Arpadoviću, sinu hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.

-         Glava br. 63. Kamena glava za koju pretpostavljamo da pripada liku Ivana Hunjadija madžarskog plemića, vojskovođe protiv Turaka, regenta Mađarske i kapetana Beograda.

Dojam je da glava broj 55. (hrvatski kralj Stjepan II.) i glava broj 63. (regent Mađarske i kapetan Beograda Ivan Hunjadi) kao da čuvaju veliku obitelj (sedam članova) hrvatsko – ugarskog kralja Bele IV. (glave 56., 57., 58., 59., 60., 61. i 62.).

Stručnjaci drže da je sam Juraj Dalmatinac klesao oko pola glava na apsidama, druge da su klesali njegovi pomočnici. Držimo da je važno napomenuti da je od gore napomenutih 24 kamenih glava klesao sam Juraj gotovo 19, samo su četiri glave (br. 6, 26 i 51) drže stručnjaci klesane od njegovih pomoćnika, jedna je kasnija kopija.

Trinaest oštećenih glava na apsidama zamijenjeno je sredinom 19. stoljeća novima. Na mjestu jedne glave četrnaeste, koja je nedostajala, stavljena je glava isklesana po liku majstora Jakova Pasinija. Na južnoj apsidi, na kojoj je 15 glava, zamijenjene su, brojeći od juga prema sjeveru, s lijeve prema desnoj, osma, jedanaesta, dvanaesta, trinaesta, četrnaesta i petnaesta, na srednjoj apsidi, na kojoj su 24 glave, zamijenjena je petnaesta,a na sjevernoj apsidi, na kojoj je 15 glava, zamijenjene su četvrta, peta, šesta, sedma, deveta, deseta i jedanaesta. Na sjevernom zidu i na dva pilastera 17 je glava, ukupno 71. glava.

 

Suveniri na šibenskim ulicama, odljevi glava sa katedrale, lik  Jurja Dalmatinca?

Suveniri na šibenskim ulicama, odljevi glava sa katedrale, lik kraljice Jelene Lijepe, kraljice Jelene Slavne i burgundskog vojvode Filipa Lijepog  (?).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tajna u 19. stoljeću zamjenjenih 13 + 1 oštećena kamena ljudska glava djelo Jurja Dalmatinca sa apsida katedrale Sv. Jakova u Šibeniku

 

Naša glava, vjerojatno muški portret po K. Stošiću je žena čudakinja s koprenom spuštenom preko glave, a po Miagostovichu slikar  i kipar Giotto.

              Danka Radić, Kamena glava rad Jurja Dalmatinca na svjetioniku Jadrija kraj Šibenika, Trogir, 2006.

 

Sredinom 19. stoljeća – od 1843. do 1856. godine prilikom restavriranja katedrale Sv. Jakova trinaest oštećenih kamenih glava na apsidama zamijenjeno je novo isklesanima. Sudbina starih oštećenih glava zamijenjenih novim glavama nije poznata.

Dr. prof. Danka Radić kustosica  Gradskog muzeja Trogira godine 2006. objavljuje u svom djelu Prilog za Jurja Dalmatina, 2006. predaju o zamijenjenim glavama, koja je poznata u Šibeniku već dugi niz godina:

Polovicom 19. stoljeća na restauraciji šibenske katedrale od 1843. do 1856. godine radili su inženjer Pavao Brioni, Šibenčanin, Wolfgang Paklar i Jakov (Giacomo) Pasini sa svojim sinovima Antunom, Domenikom i Demetrijem od 1850. do 1852. godine te Petar Testa iz Mletaka. Tom prilikom Jakob Pasini izradio je 14 novih glava. Majstor Pasini je zamijenio stare glave koje su bile oštećene zubom vremena ili pak udarcima dječurlije koja se stoljećima oko njih igrala. Gdje su završile stare, nije poznato, osim da je Jakov Pasini dvije bolje sačuvane uzidao na pročelje kuće svoje obitelji. Jednu glavu je za vrijeme talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, digao i ponio sa sobom u Italiju šef šibenskih karabinjera, a druga glava je zajedno s kućom stradala u isto doba.

Rod Pasini koji još uvjek živi u Šibeniku govori drugo. Na Jadriji u ljetnikovcu obitelji Pasini razgovarali smo sa dr. Joškom Pasinijem potomcem Jakova Pasinija.  Iako obitelj Pasini iz Šibenika jako dobro poznaje povijest svoje obitelji od dolaska obitelj Jakova Pasinija – njihovih predaka u Šibenik, nije im poznata priča o ugradnji dviju glava na njihovu staru obiteljsku kuću u Šibeniku. Obitelj ne potvrđuje tu priču! Obitelj dr. Joška Pasinija, poznata i poštovana u Šibeniku, nikad nije čula ni jedan detalj o ugradnji kamenih glava na njihovoj kući iako su obitelji poznati mnogi drugi detalji obnove katedrale vezani za njihove pretke Pasinije, neki detalji i iz dokumenata koji se čuvaju u Arhivu šibenske katedrale i Arhivu u Veneciji i Beču. Obitelji Pasini poznaje u detalje istinitu priču o zamjeni četrnaest kamenih glava s katedrale. Jakov Pasini zamijenio je trinaest kamenih glava a u četrnaestu rupu na katedrali u kojoj je nedostajala glava možda i više od sto godina ugradio je sa dozvolom Crkve glavu koja je je bila izrađena po njegovom liku. Obitelj Pasini i danas drži u svojoj kući odljev te kamene glave. Ta glava u kamenu još i danas stoji u vijencu glava na absidi katedrale. Svojim izgledom iskače od drugih glava na katedrali i lako ju je uočiti. Ova priča - pučka predaja je poznata u Šibeniku. Gipsani odljev glave po liku majstora Pazinija prodaju suvenirnice u Šibeniku turistima kao kopiju originalnog rada  Jurja Dalmatinca. 

Obitelj Pasini preselila je za vrijeme rata iz stare obiteljske zgrade u novu u centru Šibenika prije savezničkog bombardiranja Šibenika. Nije vjerojatno da obitelj ne bi ponijela dvije vrijedne glave iz stare kuće na novu lokaciju ako bi zaista bile ugrađene na staroj kući Pasini. Stara kuća Pasinija je stradala u ratu. Priča o stradanju dviju kamenih glava na staroj kući Pasini prilikom bombardiranja nije istinita!

Ali imamo i drugo istinito svjedočanstvo. Šibenski povjesničar i svećenik don Krsto Stošić (1884. – 144.) u svom djelu Sela šibenskoga kotara iz 1941. godine, str. 19 navodi u opisu inventar špilje – crkvice Sv. Ante koja se nalazi u šibenskom Kanalu Sv. Ante:

Iz pećine (špilje, crkvica Sv. Ante) su prenesene u Grad. Muzej dvije kamene glave iz renesansne dobe. Jedna je ženska s kapicom i spuštenim zakovrčanim kosama. Donja strana ima korintski ukras poput kocaka i vidi se, da je glava negda bila na kakvom stupu. Druga je muška glava s kratkim zakovrčenim kosama, iste veličine kao prva (40 cm).

Znamo da je lijeva (izlazna) strana šibenskog Kanala Sv. Ante prešla 1930. godine u upravljanje vojske pa prilaz lijevoj strani kanala pa tako i pećini – crkvici Sv. Ante u Kanalu više nije bio moguć sve do nedavno. Tih godina – prije 1930. godine don Krsto Stošić je osnovao prvi Gradski muzej Šibenika u crkvici Svih svetih iznad Vijećnice. Kao prvi voditelj muzeja nazvao je šibenski muzej Muzej kralja Tomislava. Iz toga zaključujemo da je baš don Krsto Stošić prenio inventar crkvice Sv. Ante (misna odjela, sliku sv. Ante …) u istoimenom Kanalu pa i dvije kamene glave koje su se tu po svjedočenju samog Stošića nalazile.

                                  

                           Crkvica špilja Sv. Ante u šibenskom kanalu

1941. godine počeo je drugi svjetski rat. Jedna kamena glava iz muzeja don Krste Stošića nestaje, Šibenik zna (pučka predaja?) da je glavu otuđio komandant okupacijske talijanske policije i odnio je u Italiju. Sliku sv. Ante odnijeli su talijanski vojnici na tvrđavu Sv. Nikola na ulazu u Kanal, kapitulacijom Italije slika se izgubila. O drugoj kamenoj glavi iz Muzeja nemamo nikakvih vijesti. U savezničkom bombardiranju Šibenika 1943. godine grad je strašno stradao, bomba je pogodila vijećnicu i crkvicu Svih Svetih iza nje i potpuno ih uništila. Tom prilikom stradali su i neki vrijedni arheološki predmeti iz crkvice Sv. Lovre u Morinjama kraj Šibenika. Poslije rata obnavlja se Šibenik, rekonstruira se crkvica Svih Svetih i Gradska vijećnica. U ruševinama crkvice kamena glava nije nađena, spašeni su mnogi drugi vrijedni artefakti. 1944. godine umire don Krsto Štošić,  Šibenčani su uvjereni da je umro od žalosti za izgubljenim Muzejem. Sa odlaskom don Stošića gubimo i svjedoka tih događaja.

Ne zna se kada se pojavila, vjerujemo, ta ista kamena glava ugrađena na svjetioniku na Jadriji na početku kanala Sv. Ante udaljena od crkvice Sv. Ante nekih 2 km. Po predaji ta glava s Jadrije je nađena u moru pa ugrađena u zid svjetionika. Ali na njoj nema tragova mora. Predaja o nalazu glave u moru nije istinita. Kamena glava nije ugrađena istovremeno s gradnjom svjetionika što je bilo moguće primjetiti po žbuki koja je oko glave drugačija od žbuke zida. Interesantno je napomeniti da je svjetionik gradio potomak Jakova Pasinija Domenik Pasini 1891. godine. Majstor Jakov Pasini tada više nije bio živ. Prof. Cvito Fisković objavljuje u Zborniku povodom 900 godina spomena imena grada Šibenika 1966. godine sliku kamene glave s Jadrije i tekstom: Juraj Damatinac, oštećena glava s vijenca apside šibenske katedrale, skinuta i zamijenjena kopijom sredinom 19. stoljeća.

 

2006. godine zamolili smo prof. dr. Danku Radić iz Trogirskog muzeja za stručnu ekspertizu kamene glave na Jadriji. Ga. Radić u ekspertizi o kamenoj glavi s Jadrije piše: Glava uzidana na svjetioniku vjerojatno je original koji je zamijenjen novom glavom (osma na vijencu na južnoj apsidi nad krstionicom). Oštećena je, posebno u predjelu brade i nosa, lice je pomalo izgriženo temporalijama, izlokano od kiša, tako da je izgubilo površinsku epidermu koja je nosila otiske dlijeta i davala čvrste forme. Nijedan potez dlijeta nije promašen. Svaki detalj glave čvrsto je povezan s karakterom lica, snažna izraza. Na glavi je pokrivalo - kapa, koje nalazimo na reljefima Buvininih vratnica i korskih sjedala  u splitskoj katedrali, portretu Giotta, kao i na muškoj građanskoj i plemićkoj nošnji prikazanoj na reljefima kovčega sv. Šimuna u Zadru. Iako postoji vremenska razlika između navedenih djela, pokrivalo je gotovo identično, pa ga nalazimo i na Radovanovu portalu u Trogiru i drugdje u Dalmaciji. Ono je slijedilo osnovne značajke mode u Evropi, ali je vjerojatno posjedovalo i svoje lokalne inačice.

Nakon objavljivanja djela gđe. dr. Radić na kongresu povjesničara u Zagrebu, referat  o kamenoj glavi na svjetioniku Jadrija objavio je iste godine i Šibenski list. Iste 2006. godine glava je skinuta sa svjetionika i odnešena na restauriranje u Šibenik. Skidanje  glave pratila je i televizija iz Zagreba. Do 2012. godine glava iako već restaurirana nije vraćena na Jadriju a nema je ni u Gradskom muzeju. Još se nalazi u Konzervatorskom zavodu u Šibeniku.   

Ako danas sumiramo sve informacije o glavama jedinim poznatim i sačuvanim od trinaest (ne četrnaest!) zamijenjenih prilikom restauracije katedrale sredinom 19. stoljeća možemo zaključiti da su obje kamene glave iz crkvice Sv. Ante originalna djela Jurja Dalmatinca. Jedna glava je na žalost izgubljena, otuđena a druga je na restauriranju. Pretpostavljamo da je tu drugu glavu nakon bombardiranja Šibenika 1943. godine sam don Stošić dao potajno ugraditi na svjetionik da je spasi od krađe okupatora. Uvjereni smo da je glavu našao na ruševinama crkvice Svih Svetih sam don Stošić. Tako je ta glava sačuvana.

Pitamo se kako i zašto su se našle u maloj crkvici Sv. Ante u šibenskom Kanalu dvije zamijenjene glave sa katedrale. Mogući odgovor dobili smo prilikim posjete župnika crkve u Zatonu kraj Šibenika. Crkva u Zatonu se nalazi na obali kanjona kojeg je probila rijeka Krka. Kanjon je u davnini zalilo more. Uz prošireni dio  kanjona na sjevernoj strani nalazi se danas Šibenik. Od Šibenika do izlaza na otvoreno more vodi uzak dio  kanjona rijeke Krke danas zvan Kanal Sv. Ante. Crkva u Zatonu i crkvica Sv. Ante u kanalu udaljene su među sobom manje od 10 km zračne linije. Prilikom posjete župnik u Zatonu nam je pokazao staro drveno lice Krista koje je bilo prilikom kopanja novog groba nađeno na groblju u Zatonu. Osim lica u prirodnoj veličini cijelo drveno tijelo Krista propalo je u zemlji. Župnik nam je tumačio da po tradiciji i preporuci Crkve stare svete kipove Crkva ne uništava. Ti stari kipovi svetaca van upotrebe sahranjuju se bez obreda u zemlji ili u grobnicama. Župnik se je složio s nama da bi takva sudbina mogla zadesiti i citirane dvije glave. I zaista u starim spisima se navodi da su kraj i u crkvi Sv. Ante u šibenskom kanalu u davnini sahranjivali mrtve.

Pretpostavljamo da je šibenska biskupija odredila da se dvije glave sahrane ili ugrade u oltar crkvice Sv. Ante u Kanalu. Taj zadatak je najvjerojatnije obavio majstor Pasini u vrijeme restauracije katedrale (možda potajno). Vjerujemo da od tu dolazi neistinita pučka predaja da je majstor Pazini dvije glave sa katedrale ugradio u svoju kuću. Don Stošić mogao je biti kao svećenik upućen u prijenos dviju glava u crkvicu Sv. Ante te je 1930.  godine prilikom predaje cijele lijeve obale Kanala u upravu vojske prenio skroman inventar crkvice i  te glave u svoj novootvoreni muzej u Šibenik. Da je glava sa Jadrije original skinut sa katedrale prilikom restauracije katedrale sredinom 19. stoljeća (majstor Pasini) potvrđuje identična kopija te glave na apsidi katedrale, osma gledano od južne apside prema sjevernoj fasadi. Stručnjaci sude da replika nema one klesarske finoče kao original iz 15. stoljeća.

Glava sa Jadrije, djelo Jurja Dalmatinca, original. Glava br.8.

Ostaje pitanje po čijim likovima su uklesane spomenute dvije  glave. Uvjereni smo da pravi odgovora ne ćemo nikad saznati. 

O podložcima klesanja glava možemo samo pogađati.  Crkvica Sv. Ante nalazi se na zemlji koja je nekad pripadala benediktincima. Benediktinci su držali samostan na ulazu u Kanal na otočiću Sv. Nikola. Samostan je srušen u 16. stoljeću, tu je Venecija sagradila tvrđavu Sv. Nikole koja je čuvala ulaz u Kanal i Šibenik. Na lokaciji svjetionika Jadrija nekad je stajala crkvica Sv. Andrije (od tuda ime Jadrija) također vlasništvo benediktinaca. Od te crkvice sačuvali su se jedino temelji.

U špilji - crkvici Sv. Ante u Kanalu boravili su kroz stoljeća pustinjaci. Sačuvala se u spilji jedna kamenica koju narod zove Kamenica sa živom vodom. Kroz cijelu godinu sa stropa špilje kaplje voda u kamenicu. Vjerojatno je kamenica služila kao škropionica sa blagoslovljenom vodom. Na kamenici je uklesan natpis i godina. Natpis na kamenici vjerujemo najstariji je uklesani tekst na hrvatskom jeziku u šibenskoj županiji. Stari klesar, sigurno pustinjak, uklesao je: Mrzne vjera mraz molitvom otopimo i 1453. godinu (u literaturi navedena je vjerujemo pogrešno 1451. godina) na hrvatskom jeziku – pretpostavljamo, ne poznavajući latinski. Pustinjak – možda klesar sudeći po znalački uklesanom tekstu i godini na kamenici bio je suvremenik majstora Jurja Matejeva Dalmatinca pa ga po tome dovodimo u vezu sa samim majstorom. Pustinjak mogao je biti model po čijem liku je majstor Juraj klesao kamenu glavu na katedrali. Druga kamena glava možda je klesana po liku posljednjeg priora benediktinskog samostana na otoku Sv. Nikole. Mogao je biti donator gradnje katedrale Sv. Jakova  u Šibeniku. Vjerujemo da su se glave našle sa nekim razlogom nakon zamjene u crkvici Sv. Ante u šibenskom Kanalu.

Gdje je završilo jedanaest od trinaest zamijenjenih oštećenih  glava  originala sa katedrale? Vjerujemo da nisu mogle  naprosto nestati. Crkva je odlično uređena i vodena organizacija koja već 2.000 godina uspješno obavlja svoje poslanstvo. Vjerujemo župniku iz Zatona kraj Šibenika koji nam je ispričao tradiciju i preporuku Crkve da se stari kipovi svetaca van upotrebe sa svim pietetom sahrane bez ceremonijala. Tako je crkva postupala sa drvenim kipom Krista u Zatonu vjerujemo  i  sa dvije od trinaest kamenih glava sahranom ili ugradnjom u crkvicu Sv. Ante u šibenskom kanalu. Nema razloga da Crkva tako ne bi učinila sa preostalih jedanaest glavama sa katedrale. Negdje na nekom nama nepoznatom mjestu glave su pohranjene ili sahranjene. Obišli smo u Šibeniku vsa moguća mjesta – crkve i groblja u koja bi se mogle kamene glave sahraniti ili pohraniti. Kao primjerena mjesta izabrali smo crkvicu Sv. Nikole na obali i samu katedralu. Uz te crkve su nekad bila groblja. Kao najvjerojatnije mjesto ukopa kamenih glava  odabrali smo katedralu Sv. Jakova koja ima ispod katedrale veliko podzemlje (kriptu) primjereno za ukop (smještaj) starih kipova van upotrebe. Uvjereni smo da se od restavracije katedrale baš u podzemlju katedrale nalaze oštećeni i zamijenjeni  originali glava sa katedrale.

2013. godine povela se u šibenskom tisku polemika o načinu restauracije kipova na portalu katedrale Sv. Jakova koji je djelo majstora i kipara Boninija di Jacopo (umro od kuge 1429. g.) iz Milana. Tada je Šibenski portal 12. 10. 2013. g. objavio: Glava sv. Petra na bočnoj strani portala nestala je negdje početkom Domovinskog rata. Međutim, ni to lice sv. Petra nije bilo izvorno, jer je originalna glava ukradena mnogo ranije. U posljednjoj obnovi portala u drugoj polovici 19. stoljeća i drugi su apostoli mijenjani, odnosno nisu izvorni – saznajemo iz izvora bliskim Ministarstvu kulture. Portal je najprije obnavljan u drugoj polovici 19. stoljeća, zalaganjem inženjera Pavla Brionia, Wolfganga Paklara, Jakova Pasinija sa sinovima te austrijske vlade. Ta restavracija je trajala od 1843. do 1860. godine. Prije otprilike osam godina šibenski konzervatori  krenuli su  u obnovu portala. Pokušali su rekonstruirati  nestalu glavu sv. Petra, kako bi cjeloviti kip vratili na katedralu Sv. Jakova. Repliku su naručili od lokalnog akademskog kipara Ale Guberine i to po predlošku – fotografiji. Međutim, kako doznajemo, dogodilo se da je šibenski kipar napravio vlastiti autoportret (povijest se ponavljna – Jakovo Pasini), pa je Konzervatorski odjel u Šibeniku odustao od cijelog projekta. Kip je posljednjih osam godina zato bio bez lica … Jedno je sigurno – prijašnji su kipari imali običaj obnavljati povijesna remek djela dajući im i svoj vlastiti pečat, a kako stvari sada stoje, očito se ta tradicija nastavila i danas.

Majstor Bonini iz Milana već je prije dolaska majstora Jurja Dalmatinca izradio glavni zapadni portal katedrale zvan Posljednji sud. Na zapadnom portalu između dva pojasa tordiranih stupića nižu se kipovi dvanaest apostola, smješteni pod malim baldahinom. U 19. stoljeću neke skulpture apostola zamijenjene su zbog dotrajalosti. Ipak, sačuvano je šest kipova apostola. Šesti apostol je rad Jurja Matejeva Dalmatinca. Na sjevernon portalu pripisuje se  majstoru Boniniju likovi Adama i Eve te kipovi lavova nosača. Skulptura sv. Nikole istog autora čuva su u Crkvenom muzeju – crkvi Sv. Barbare u Šibeniku.

Vjerujemo da se i zamjenjeni dotrajali kipovi apostola majstora Boninnija nalaze u podzemlju (kripti) katedrale Sv. Jakova i dijele sudbinu s kamenim glavama sa apsida katedrale sv. Jakov

 

Split, Solinsko polje i tvrđava Klis u turska vremena

 

Osmanlije ruše sakralne objekte na Solinskom polju

                           Turci su crkvu Sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali               grobove potjelali, a grobnice uništili

                                                          Nepoznati kroničar

Umirem od gladi i svake nevolje. Neka Vaša milost zna, sve što sam imao dao sam u zalog, blago, vjeru i dušu, a sada više nemam što dati. Dok je toga bilo, živio sam, branio i držao gradove kraljeve svjetlosti. Sada više dalje ne mogu jer mi je svega nestalo od čega ljudi žive.

                         Pismo kneza Petra Kružića branitelja tvrđave Klis kralju Ferdinandu 1528. godine.

 

Solinsko polje je ravnica oko rijeke Jadro koja se ulijeva u Jadransko more. Nedaleko od ušća rijeke Jadro sagrađen je u davnini grad Salona koja se prvi put spomenje 119. godine prije Krista. Salona je sagrađena puno prije nego se prvi put spomenula.  Za vrijeme Rimljana Salona je bila političko središte Dalmacije. Ugodan položaj i ugodna klima privukla je rimskog cara Dioklecijana koji je oko 6 km od Salone uz samo more sagradio sebi veliku palaču tzv. Dioklecijanovu palaču krajem 3. stoljeća. Od rijeke Jadro sagradili su Rimljani istovremeno sa Dioklecijanovom palačom akvadukt dugačak oko 9 km,  koji je opskrbljivao vodom Salonu i Dioklecijanovu palaču. Upadom Gota i Slavena u stoljeću sedmom  (614. godine) Salona je opljačkana, srušena i uništena, oštećen je i akvadukt. Stanovništvo  drevne Salone napustilo je grad te preselilo jedan dio u dobro branjenu Dioklecijanovu palaču, drugi su se razbježali na otoke i do susjednih branjenih gradova. Iz Dioklecijanove palače razvio se današnji Split. Salona nije obnovljena, sačuvala se kao arheološke ruševine. Austrougarska vlast je akvadukt obnovila u 19. stoljeću, do 1932. godine opskrbljivao je vodom grad Split. Kraj stare Salone razvio se novi grad Solin koji se danas kao predgrađe Splita gotovo spojio sa Splitom.

 

Tvrdi grad Klis

Prostorno i široko Solinsko polje od Jadranskog mora do uzvisina Kozjak i Mosor    presjeca put koji vodi između ruševina stare Solone i Splita (Diokecijanove palače). Put vodi iz Splita u grad Sinj,  u Zagoru i Bosnu.  Na tom prelazu između kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske na visokim liticama Kozjaka nalazi se tvrđava Klis – ključ Dalmacije - gotovo neosvojiva osim izdajom. Građena je u tri nivoja i zaštićena trostrukim prstenom obrambenih zidina.

Teško Klisu na kamenu, a kamenu jer je Klis na njemu. Narodna poslovica.

Zbog svog položaja na prirodnim kamenim liticama Klis je bio najbolje branjena tvrđava u Hrvatskoj. Posjedovati tvrđavu Klis značilo je imati nadzor cijele trgovine i prometa između tadašnje najveće glavne luke na Jadranu i  unutrašnjosti Hrvatske i Bosne. U ispravi hrvatskog kneza Trpimira iz 852. godine spominje se Klis kao njegovo imanje - dvor, a uskoro postaje i sjedištem starohrvatske Primorske ili Kliške županije.

U 9. stoljeću tvrđava Klis je bila sijelo hrvatskih vladara narodne dinastije Trpimirovića pa je tako bila zapravo hrvatski glavni grad. U tvrđavi Klis je nakon poraza od Tatara 1242. godine našao utočišće hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. (1206 – 1270) sa obitelji, okrunjen u stolnom Biogradu. Na Klisu se je rodila jedna a preminule dvije malodobne kćeri kralja Bela IV. princeze Margareta i Katarina. Njihovi posmrtni ostaci pohranjeni su u malom sarkofagu smještenim iznad ulaza u splitsku katedralu. I danas se sarkofag  tu nalazi.

Tvrdi grad Klis

Krajem 13. stoljeća Klisom je zavladala najmoćnija hrvatske plemićka obitelj bribirskih knezova Šubića, a od 1335. godine Klis je opet pod kraljevom zaštitom i upravom njegovih kaštelana. Ispod Klisa se u srednjem vijeku razvilo naselje istog imena. 

1420. godine Split je pao prodajom Dalmacije pod vlast Venecije. Vrlo uzak pojas splitskog teritorija nije pogodovao ambicijama Venecije.  Tvrđava Klis, Omiš i Sinj, Cetina, Krajina, Kninska župa, Poljička župa, Makarska i Petrovac bili su u rukama moćnog cetinskog bana i kneza Ivaniša Nelipića.  Split je tako bio okružen posjedima moćnog bana Nelipića koji je držao kontrolu nad trgovinom i svakom vezom sa zaleđem Splita. Ban Nelipić uzimao je od Spličana carine za prolaz preko njegovog područja. S druge strane grad Split koji nije graničio sa turskim  zemljama  bio je ipak, bar u početku, zaštićen pred upadima Turaka  na područje Venecije.

Gotovo pedeset godina Venecija je pokušavala svim sredstvima doći do nadzora nad tvrđavom Klis i Omišem. Tek 1456. godine Venecija je diplomacijom uspjela i primila pod svoju zaštitutu tvrđavu Klis. Ali je 1460. godine novo izabrani ban Pavao Šperančić ponovo preuzeo tvrđavu Klis. Sve se promjenilo sudbonosne 1463. godine padom Bosne pod Turke. Ban Šperančić u strahu od Turaka iste godine predao je svoje zemlje i sva svoja dobra Veneciji i obećavao da će vjerno pomagati Veneciji protiv svakoga osim protiv hrvatsko-ugarskog kralja. Bez suglasnosti hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina Venecija ipak nije mogla preuzeti tvrđavu Klis. Tako je Klis ostao u rukama hrvatsko-ugarskog kraljestva. 1466. godine hrvatsko-ugarski kralj Matijaš postavlja u tvrđavu svoje kaštelane i vojnu posadu. Venecija daje garanciju da se više neće miješati u poslove tvrđave Klis koju da je samo branila od moguće turske navale. Kralj Matijaš zbog sve veće turske najezde otima Frankopanima grad Senj koji postaje kraljevski grad i sijelo uskoka ratnika protiv Turaka.

Krajem 15. stoljeća nakon pada Bosne Turci sve češće upadaju u mletačku Dalmaciju i dolaze do zidina gradova Zadra i Šibenika. Split, koji je u početku živio u sjeni turskih upada, počinje od 1500. godine osjećati sve jači pritisak pa borba protiv Turaka poprima u gradu karakter aktivne samoodbrane.

Zbog velikog pritiska Turaka franjevci iz Sinja napuštaju Sinj (naselje se do tada zvalo Cetina, a tvrđava Sinj) i preko Splita odlaze na Trsat kraj Rijeke. Sa sobom nose bogatu knjižnjicu. Dio franjevaca iz Sinja odlazi u Ramu, sa sobom nose sliku čudotvorne Gospe Sinjske. Svoju biskupiju napušta modruški biskup 1460. godine, odlazi u Novi Vinodolski, sa sobom nosi crkveno blago i zlatni modruški križ iz 12. stoljeća koji se sačuvao do danas.

 

  Gospa Sinjska

 

   Modruški biskupski križ

Svoju biskupiju napušta zbog turske opasnosti i biskup Krbave i Like Vid Ostojić 1457. godine, odlazi na Korčulu. Njegovim posredovanjem knez Martin Frankopan dade sagraditi crkvicu Gospe od Nazareta sa samostanom na Trsatu koju je i donirao. Samostan dade knez Frankopan franjevcima iz Bosne.

Biskup Like i Krbave Vid Ostojić

Stanovnici sela Pojišane kraj Splita prenijeli su u Split u vrijeme Turaka sliku Gospe od Pojišana iz 13. stoljeća  i tu je sklonili. Pred njom je 1715. godine proslavljen prestanak turske okupacije Sinja. Pred njom je 1797. godine skinuta zastava Venecijske Republike koja je 377 godina gospodarila dalmatinskom obalom…   

Turski upadi na područje Splita počnu krajem petnaestog stoljeća i ratom između Turske i Venecije 1499. godine.

Splitsko područje bilo je pred Turcima zaštićeno planinama Mosorom i Kozjakom, tvrdim gradom Klisom i hrvatskom-ugarskom državom iza planina. Padom Bosne 1463. godine ratna opasnost se približila i Splitu. Turci su napadali južne hrvatske krajeve.  1471. godine su Turci osvojili Počitelj i zauzeli skoro cijelo područje  između rijeka Cetine i Neretve. Turci su se tako i južnom stranom približili Splitu. 1493. godine  isteklo je premirje koje je za razdobje sedam godina dogovorio hrvatsko ugarski kralj Matijaž. Turci su opet slobodno napadali. 1493. godine hrvatska vojska napadne na Krbavskom polju bosanskog Jakub pašu koji se vraćao sa velikom vojskom  sa pljačkaškog vojnog pohoda iz Kranjske i Štajerske. Zbog loše taktike hrvatska vojska bila je krvavo pobjeđena, od 15.000 Hrvata bilo je 13.000 što ubijeno što zarobljeno. Poraz na Krbavskom polju, gdje pogibe cvijet hrvatskog plemstva i vojske, djelovao je teško na hrvatski stalež. Turci su ponovo prodrli u Štajersku sve do Ptuja. Drugo krilo turske vojske prodre preko Une u zapadnu Hrvatsku.

Počitelj, Hercegovina

Venecija nije imala u Dalmaciji dovoljno vojske da se turskim navalama na svoje teritorije suprostavi. Turci su ožujka 1507. godine odagnali  iz splitske okolice 4000 glava krupne i sitne stoke i odveli 20 ljudi u ropstvo. U listopadu 1509. godine Turci su ponovno odagnali 3000 glava stoke i ubili jednog čovjeka. Nije bilo godine da Turci nisu provalili na splitski teritorij i pljačkali ga. 1510. godine provalilo je 600 turskih pješaka i 300 konjanika na splitski teritorij, opljačkalo nekoliko sela i odvelo u ropstvo 120 ljudi. Iste godine provalilo je na splitski teritorij 400 turskih konjanika i došlo pod same gradske zidine. Turke su vojska i splitski građani potjerali.

Početkom 16. stoljeća doživljava tvrđava Klis, u vrijeme najvećeg prodora Turaka, svoje najteže dane. Na Klis dolazi 1513. godine iz Senja Petar Kružić koji vrši na Klisu višu vojničku dužnost.

1522. godine turska vojska se pripremala na Solinskom polju na osvajanje Klisa. Mjesto Klis ispod tvrđave bio je  u turskim rukama. Omjer vojske je bio: u tvđavi Klis 150 vojnika, 50 puškara i 300 ljudi sposobnih za oružje, Turaka, koji su opsjedali Klis, bilo je 25.000. Ali Turci ne mogavši zauzeti tvrđavu Klis napuste daljnje opsedanje na veliku svoju sramotu.

Prvih dana veljače 1524. Turci su bili opet pod Klisom sa 6.000 pješaka i 600 konjanika.  U pomoč Klisu krene kršćanska vojska sa 1500 pješaka i 60 konjanika pod Petrom Kružićem. Mala ali hrabra vojska Petra Kružića tijekom noći napala je iznenada na Solinskom polju ispod Klisa brojniju tursku vojsku i porazila je. Splićani su se poveselili pobjedi ali su znali da se turska vojska neće lako okaniti Klisa.

Kao kapetan Senja 1526. godine Petar Kružić oslobodio je Senj turske opasnosti. Iste godine Kružić probivši se kroz tursku vojsku dolazi u pomoč Jajcu koje opsjedaju Turci, donisi gradu pomoć u hrani i municiji. 1428. godine Turci su pobjedom nad kraljevom vojskom i osvajanjem Obrovca, Udbine, Jajca, Banja Luke i Zvečaja uspjeli odvojiti Klis od kopna. Iz prekovelebitske Hrvatske moglo se sada doći u Klis samo morskim putem. 1529. godine Kružić se odrekao dužnosti senjskog kapetana i kao knez Kliški posvetio se uglavnom odbrani Klisa.

1530. godine rastjerali su Klišani Turke koji su ga bili ponovno opsjedali. Takva kratkotrajna opsjedanja ponavljala su se sve češće, pri čemu su naročito stradala okolna polja. Katkada su to bile samo manje čete od nekoliko stotina pješaka ili konjanika, katkada je to bila vojska od 6.000 pješaka i 4.000 konjanika. Te godine je papa Niger poslao Klisu hrane i streljiva. Klišani se nisu mogli od hrvatsko ugarskog kralja nadati ničemu budući da mu je Klis bio samo na teret.                

1531. godine su Turci sagradili na Solinskom polju kaštel iz građe stare Salone. Taj kaštel trebao bi spriječiti dovoz hrane i dolazak vojske Klisu. Iz tog kaštela Turci su pljačkali Solinsko polje i okolicu Splita i Trogira. Uskoro su Kružićevi borci kaštel srušili. Gotovo svakog dana Turci su izazivali posadu Klisa na bitku. Kasnije su Turci sagradili još dva kaštela sve sa namjerom osvojiti Klis.

1534. godine velika turska vojska napadne i opsjeda Klis, pohara i uništi Solinsko polje. Gotovo mjesec dana stajali su Turci pod Klisom tukući ga topovima.

Po Solinskom polju pljačkali su i Kružićevi uskoci koji su izlazili iz tvrđave kad im je nestalo hrane ili nisu dobili plaće što je nažalost bilo vrlo često. Tako su u jednom selu u trogirskom kraju oteli tisuću goveda, stotinu konja i pet tisuća ovaca.

Tih godina su se Spličani nagledali turskih glava nataknutih na koplja, poredanih na kliškim bedemima.

1536. godine bosanski i hercegovački su sandžaci započeli veliku opsadu tvrđave Klis. Zapovjednik tvrđave knez Petar Kružić je uspješno odbijao njihove juriše, ali je u ožujku nesretno poginuo izdajom najamne kraljeve i papinske vojske kod Solina koja je pred Turcima pobjegla bez boja. Turci su porazili kraljevu i papinsku vojsku u bijegu koja je trebala doći u pomoć opsjednutoj tvrđavi. Turci su Kružiću odrubili glavu koju su na koplju pokazivali hrabrim braniteljima Klisa. Uvjerivši se da je Petar Kružić mrtav, posada je tvrđavu predala Turcima. Tijelo Petra Kružića bilo je pokopano bez glave koju su zadržali Turci kao dokaz da je Kružić mrtav. Sestra Petra Kružića kneginja Katarina Kružić otkupila je nešto kasnije glavu Kružića od Turaka za 100 dukata. 1539. godine Petar Kružić je pokopan u novosagrađenoj kapeli na Trsatu kraj Rijeke koja se sačuvala do danas. Na grobu Petra Kružića je uklesano:

Ova kamena ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojeg Turci, jaoh, pogubiše. Dok je bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, i nebo dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava.

 

Karta Splitskog područja

12. ožujka 1537. godine Klis je pao u turske ruke čime je izgubljena najsnažnija hrvatska utvrda u Dalmaciji, a rijeka Jadro će 111 godine biti granicom između turskog Klisa (kliški sandžak) i mletačkog Splita.    Nakon osvajanja Klisa Turci su porušili starokršćansku crkvu na Klisu i sagradili đamiju. Pad Klisa uzrokovao je veliki strah i paniku u Splitu. Mletački zapovjednik u Dalmaciji Camillo Orsini predložio je Senatu čak da se Split napusti. Senat njegov prijedlog nije podržao. Kad je Senat  njegov prijedlog odbio, dao je porušiti crkvu Sv. Križa u splitskom predgrađu da je ne bi Turci zauzeli i u svoju kulu pretvorili.

Padom tvrđave Klis u turske ruke bio je otvoren put za pljačkaške upade Turaka na Split i splitsko područje.

Granice Mletačke Dalmacije 1420. godine

Položaj Splita početkom 16. stoljeća najbolje opisuje govor nadbiskupa Bernardina Zane na Lateranskom koncilu pred papom, svim kardinalima, nadbiskupima …. : Ne opisujem nevolje koje su Turci u prošla vremena nanijeli jer su vam poznate. Razmotrite, oci, sadašnje jade kršćana na kojima Turci najsvirepije iskaljuju svoj bijes. Oni otimaju sinove iz roditeljskog zagrljaja, djecu s majčininih grudi, oskvrnjuju žene u prisutnosti njihovih muževa, djevice otimaju iz majčina zagrljaja radi svoje pohote, starce roditelje, kao bezkorisne, ubijaju pred očima njihovih sinova, mladiće uprežu u plug kao volove i sile ih orati zemlju lemešem. Nemaju nikakva poštovanja prema ženskom spolu, nikakva osjećaja prema dječjoj dobi, nikakva smilovanja prema starosti. Ovo ja pripovijedam, presveti Veliki Svećeniče, vrlo učeni oci, ne što sam čuo ili čitao, nego što sam doista vidio – kažem vidio – kako dolaze čak u predgrađa moje nadbiskupije splitske rezidencije i onog najbjednijeg grada Splita pustošeći sve, uništavajući sve ognjem i mačem da onda odvedu u tužno ropstvo muškarce i žene, djecu Tvoje Svetosti i moju. To je vidjelo u svojim gradovima dvanaest sufragana Tvoje Svetost , koji su i moji. Često sam ja, Presvetli Oče, i više puta (jadna i nesretna mene), dok sam obavljao svoje čine, bio prisiljen ostaviti »cappu« i biskupske haljine i uzeti oružje, potrčati na gradska vrata, tješiti ožalošćeni splitski narod, koji mi je Tvoja Apostolska dobrota povjerila, da ga oduševljavam i potičem ustati protiv onih koji su naše krvi žedni …

Suočen sa turskom opasnošću pjesnik i filozof Spličanin Marko Marulić uputio je poslanicu papi Hadrijanu VI.:

Mi smo uznemireni svakodnenim upadima Turaka, brez prestanka nas zarobljavaju, jedne ubijaju, druge odvode u ropstvo, stvari nam pljačkaju, odvode stoku, pale sela i zaseoke; polja, od kojih smo živjeli, bivaju koja opustošena, a koja ostaju pusta, jer su zarobljeni oni koji su ih obrađivali, i umjesto voćem trnjem rode. Svoj spas branimo samo bedemima i zadovoljni smo što se još ne opsjedaju i ne napadaju čak i gradovi naše Dalmacije zbog nekog, ne znam kojeg mirovnog ugovora. Štede se dakle gradovi, a sve je ostalo izloženo pljački i otimanju. Ali će onda, kad podvlasti i države, onaj Turčin bez sumlje provaliti i u same gradove i otvoreno navijestiti rat našim gospodarima, Mlečanima, s kojima je sada tobože prijatelj. Jer ne može biti prijatelj nijednog kršćanina onaj koji se Kristu protivi, koji nema s nama ni zajedničke vjere, ni zakona ni običaja. I zaista, gdje je tolika razlika, ondje ne može nikad doći do prijateljstva, osim do neiskrenoga.

U jednom od pokušaja oslobađanja Klisa, Hrvati su pod vodstvom splitskih plemića u travnju 1596. godine uspjeli na prepad zauzeti tvrđavu Klis, ali su je Turci već koncem svibnja iste godine ponovno osvojili, porazivši pritom i generala Jurja Lenkovića koji je pritekao u pomoć braniteljima.

Još preko pedeset godina Turci će držati Klis, sve do 1648. godine. Ukupno 111 godina. Solinsko polje je bilo pod Turskom vlašću od 1537. do 1669. godine.

 

 

 

 

 

 

 

Sudbina crkava, mauzoleja kraljeva i benediktinskog samostana na Otoku kraj Solina u turska vremena, druga polovica 15. i početak 16. stoljeća

Povjesničari vjeruju, da je Gospin otok kraj Solina opkoljen rukavcem rijeke Jadro bio prvo naselje Hrvata u ovom kraju.

 

Na otoku nazvanom Otok, danas Gospin Otok na riječici Jadro, ispod tvrdog Klisa nedaleko drevne Salone u ranom srednjem vijeku nalazile su se dvije  ranokršćanske crkve:

-        Crkva Blažene Djevice Marije – narod je crkvu nazvao Gospa u bristima zbog brestova koji su rastli oko crkve, crkvu je sagradila hrvatska kraljica Jelena Slavna, supruga kralja Mihajla Krešimira II. 969. godine nakon smrti supruga. U njoj su bili sahranjeni kralj Mihajlo Krešimir II. i kraljica Jelena Slavna.   Crkva je bila i krunidbena crkva dok kralj Zvonimir nije u blizini uz rijeku Jadro sagradio novu krunidbenu crkvu. Po pučkoj predaji u toj crkvi je bilo okrunjeno sedam hrvatskih kraljeva,

-         Crkva Sv. Stjepana kao mauzolej hrvatskih kraljeva, crkvu je sagradila također kraljica Jelena Slavna. Po pučkoj predaji tu je bilo sahranjeno sedam hrvatskih kraljeva i kraljica.

Sjevernoistočno od Gradine uz riječicu Jadro ispod tvrdog Klisa i nedaleko drevne Salone u ranom srednjem vijeku nalazili su se ranokršćanska crkva i samostan:

-         Crkva Sv. Petra i Mojsija koju je narod nazvao Šuplja crkva. Crkvu je sagradio hrvatski kralj Zvonimir 1075. godine, u njoj je bio okrunjen kralj Zvonimir. 

-         Benediktinski samostan  kojeg je sagradio hrvatski kralj Zvonimir 1075. ili 1076. godine.

 

Šuplja crkva (crkva Sv. Petra i Mojsija) kraj Gradine uz riječicu Jadro na Solinskom polju, oko 1079. godine

Povjesničari drže staru Salonu kao mjesto prvih pokršćavanja Hrvata a rijeku Jadro, koja potjeće Solinom, hrvatskom rijekom Jordan.

Crkve i samostan, navode kronike, preživjele su, iako puno oštećene,  najezdu Tatara koji su proganjali hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV. 1242. godine. Bribirski kneževi Šubići, novi gospodari Salone, obnavljaju početkom 14. stoljeća crkve i mauzolej na Otoku. Povjesničar Katić dokazuje da su bili mauzolej i crkva još čitavi 1397. godine.   

Dalmaciju pa tako i područje Solinskog polja  kupuje Venecija 1409. godine od kralja Ladislava Napuljskog za 100. 000 dukata. Ladislav Napuljski bio je samo šest godina prije okrunjen u Zadru za hrvatskog kralja. Split zauzima Venecija 1420. godine. Kršćanska Venecija nije dirala sakralne objekte.

Početkom 15. stoljeća pljačkaju po mletačkoj Dalmaciji Turci. Tvrđava Klis sa zaleđem  pripadala je hrvatsko–ugarskom kralju. Split i okolica su još zaštićeni hrvatsko ugarskim kraljestvom u zaleđu i tvrdin gradom Klisom. Padom Bosne 1463. godine Turci već ugrožavaju okolicu Splita, samom Splitu ne prilaze. Početkom 16. stoljeća Turci počnu napadati tvrdi grad Klis, zauzmu područje ispod Klisa, pljačkaju, pale i ruše sakralne objekte po Solinskom polju. Stanovništvo Turci ubijaju ili odvode u ropstvo. Stanovništvo se sklanja u gradskim zidinama zaštićen Split, u bedemima zaštićene Kaštele, bježi na otoke ili daleku Italiju.

Padom tvrdog Klisa u ruke Turaka 1537. godine sve je gotovo. Sva su sela na Solinskom polju spaljena, sakralni objekti opljačkani, spaljeni i srušeni do temelja. Na djelovima sarkofaga kraljice Jelene Slavne vidljivi su tragovi požara. Rijeka Jadro postane granična rijeka između mletačkog Splita i turskog kliškog sanđaka.

Mletački teritorij u Kaštelima, na Solinskom polju i teritorij oko Splita nakon pada Klisa bio je širok samo dvije milje uz more.

Crkva Blažene Djevice Marije od Otoka danas

Pretpostavljamo da su Turci opljačkali, zapalili i srušili do temelja sve crkve i samostane na Solinskom polju najkasnije do 1520. godine.   

Tek 1648. godine mletačka vojska uz brojno sudjelovanje domaćeg stanovništva, nakon desetodnevnih krvavih bitka oslobađa Klis Turaka. Do potpune obnove života i mira bilo je još daleko…   

Poslije odlaska Turaka, na prazno područje Solina su naselili novi stanovnici iz Petrovog polja kraj Drniša. Na temeljima crkve Sv. Stjepana na Otoku sagrađena je nova crkva Gospe od Otoka. Sagrađena je bila prije 1670. godine kad se ta crkva u spisima prvi put spominje.

Crkva Gospe od Otoka je 1875. godine  izgorjela u požaru. Na istom mjestu je 1878. godine podignuta današnja crkva Blažene Djevice Marije na Otoku.

Crkva Blažene Djevice Marije na Otoku je najstarije marijansko svetište u Hrvata. 1976. godine Crkva Djevice Marije slavila je 1000 godina izgradnje prve crkve njene predhodnice. 1998. godine Otok je posjetio papa Ivan Pavao II. … tu na temeljima najstarije Gospine crkve i nad grobovima hrvatskih kraljeva, u koljevci kršćanstva i hrvatske države.

Plutej oltarne ograde iz Šuplje crkve (crkva Sv. Petra i Mojsija) kraj Solina. Na pluteju kralj Tomislav ili Zvonimir sa krunom.

Tajna za vrijeme Turaka srušenog mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina

Tradicija nije pouzdan izvor povijesnih podataka iako nekad može biti odličan putokaz u rješavanju određenih povijesnih pitanja.

                 Ivan Ostojić, prof. povjesničar iz Šibenika

                                            --------

Tko će moći suzdržati narod, da ne uzdiše

Kada bude gledao ovaj grob, doista vrijedan oplakivanja?

                      Dio epitafa koji se, tobože, nalazio  po Historia Salonitana Maior na sarkofagu kralja Zvonimira u mauzoleju hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina (po Nadi Klaić)

 

Zvonik crkve Blažene Djevice Marije od Otoka

1930. godine je danski arhitekt i arheolog E. Dyggve istraživao u unutrašnjosti današnje župne crkve na Gospinom otoku. Ispod sjevernog zida te crkve otkriveni su ostaci male kapelice, a zatim su se ispod pločnika pronašli temelji crkve iz starohrvatskog doba, koji teku gotovo paralelno s ostacima one, koju je 1898. godine otkrio don Burić. Po tehnici, materialu, položaju i osnovi jasno je da je ta crkvica bila građena u isto vrijeme i po jednoj jedinstvenoj osnovi i zamisli kao i ona susjedna, koju je otkrio don Burić, te je time više nego vjerojatno, da se uspjelo ustanoviti položaj i pronaći ostatke Jelenine zadužbine – mauzolej hrvatskih vladara. Osim temelja u toj crkvici nisu bili nađeni nikakvi drugi artefakti (po S. Gunjači, Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir …, Zagreb, 1952).

Iako oduševljeni pronalaskom tragova mauzoleja hrvatskih kraljeva kojeg su spominjali stari pisci splitski Toma Arhiđakon i pop Dukljanin, arheolozi su bili vrlo razočarani sterilnošću arheološkog nalazišta. Ništa što bi podsjećalo na mauzolej kraljeva i nikakvi dijelovi sarkofaga nisu nađeni. Arheolozi su tumačili odsustvo bilo kakvih artefakata dvokratnom gradnjom crkve  Gospe od Otoka iznad nalazišta.

Tumačenja arheologa o arheološkoj sterilnosti nalazišta može ali ne moraju biti točna. Na jednom drugom mjestu kraj Šibenika arheolozi su godinama iskopavali antičke ostatke. To je crkvica Sv. Lovre na Grušinana kraj Morinja, Donje polje kraj Šibenika. Crkvica se spominje u predaji kao sijelo morinjskog biskupa Viktora Martoritanusa (po autoru Mamertinusa, noričkog biskupa) iz šestog stoljeća i po tumačenju nekih šibenskih povjesničara kao moguće grobno mjesto jednog od hrvatskih kraljeva  Krešimira IV., Zvonimira ili Stjepana II. Kraj crkvice bio je i benediktinski samostan. Moguće je da je tu bio i ukopan biskup Grgur Ninski. Na tom položaju (apud castro Sibenico) održao je sabor plemstva, svećenstva i puka hrvatski  kralj Stjepan II. 1089. godine. Od 1935. do 1939. godine na toj lokaciji istraživali su Šibenčani povjesničari fra. Lujo Marun, prof. Ivan Ostojić i prof. Frano Dujmović. Kasnije su nastavili na tom lokalitetu istraživanja i drugi šibenski arheolozi, čini se da iskopavanja ni danas nisu posve  završena. Predaju o morinjskom biskupu iskoristio je šibenski kler u zamolbi za priznanje biskupije u Šibeniku u pismu papi 1288. godine. Današnji povjesničari drže predaju o morinjskom biskupu izmišljenom a ukop kraljeva na Grušinama mogućim.

Prva crkvica Sv. Lovre bila je sagrađena kao ranokršćanska crkva krajem petog  stoljeća. Crkvicu su devastirali Slaveni u stoljeću sedmom, Hrvati su je obnovili u 9. stoljeću, opet su je srušili Tatari goneći hrvatsko - ugarskog kralja Belu IV. Ponovno sagrađenu zapalili su je i srušili Turci  početkom 15. stoljeća. Opet je bila sagrađena. Oko crkve arheolozi su pronašli stotine starohrvatskih grobova, mnoštvo artefakata iz dobe prije 9. stoljeća, artefat s natpisom RESTAVRAVIMUS iz 9. stoljeća, artefakt s uklesanim REX, koji spori šibenske povjesničare, artefakt sa prvim spomenom šibenskog zaštitnika Mihovila arhanđela, artefakte sa imenima cijelog niza svetaca, zaštitnika i kršćanskih mučenika, dio rimskog sarkofaga itd. Neki artefakti nose tragove paljevine.

 

Crkvica Sv. Lovre na Grušinama, Donje polje kraj Šibenika, sagrađena po treći put 1387. godine, obnovljena nakon turskih upada.

Šibenski povjesničar Zlatko Gunjača iznosi u svome djelu Novija i neobjavljena istraživanja u Dalmaciji u Vodicama 1976. godine zapis o iskopavanjima kod crkvice Sv. Lovre na Grušinama: Čini se da je ova kasnosrednjevjekovna građevina sjela na ostatke starijeg sakralnog objekta iz starohrvatskog vremena, a osnovano je pretpostaviti da je starohrvatskoj crkvici prethodila starokršćanska. Od tih ranijih zdanja dosada nisu pronađeni građevinski ostaci osim jedne arhitektonske česti, ali nam o njihovom postojanju govore brojni ulomci kamenog namještaja ukrašenog pleternim ornamentom, odnosno nekoliko fragmenata tipičnim za starokršćansko doba.   

Podatke o crkvici Sv. Lovre iznosimo vjerujući da postoji osim trenutačnog tumačenja povjesničara još jedno tumačenje arheološke sterilnosti nalazišta mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku: u vrijeme turskih uništavanja u drugoj polovici 15. stoljeća mauzolej kraljeva mogao je biti prazan, svećenici benediktinci koji su bili zaduženi da čuvaju mauzolej mogli su zbog turskih pljačkanja prenijeti i spasiti sarkofage kraljeva (svih sedam po pučkoj predaji)  na drugu sigurniju lokaciju. Turci su mauzolej zapalili i srušili do temelja. U crkvi Blažene Djevice Marije na Otoku kraj mauzoleja bili su ukopani kralj Zvonimir i kraljica Jelena Slavna u veliki rimski sarkofag kojeg benediktinci zbog težine ne bi mogli prenijeti – moderno bi danas rekli ne bi ga mogli evakuirati. Turci su sarkofag s natpisom kraljice razbili na stotinu komadića, crkvu zapalili (tragovi paljevine) i srušili do temelja. Vjerujemo da su benediktinci prije turske devastacije crkve spasili bar posmrtne ostatke kralja Zvonimira i kraljice Jelene

Ako pratimo obrazac ponašanja Turaka na pljačkaškom pohodu možemo uočiti da su Turci pljačkali domove, odvodili blago, ubijali stanovnike, palili kuće i sakralne objekte, odvodili radno sposobne u ropstvo, djecu odvodili za preodgoj u janjičare, rušili do temelja sakralne objekte. Tako bi stradao i mauzolej kraljeva na Otoku. Tragovi takvog turskog ponašanja morali bi se sačuvati u zemlji. Ako se kasnije gradilo iznad njih, dijelovi kamenog crkvenog namještaja morali bi se sačuvati, u mauzoleju i dijelovi sarkofaga. Uvjereni smo stoga  da su Turci našli mauzolej kraljeva na Otoku prazan bez kraljevskih sarkofaga.

Kako u nama dostupnim povijesnim dokumentima nismo našli nikakvih povijesnih zapisa o mogućem prijenosu sarkofaga kraljeva s Otoka na drugu sigurniju lokaciju, provjeravali smo bogatu pučku predaju – tradiciju na tu temu. 

U Šibeniku smo našli jedan stari zapis pučke predaje - tradicije koji bi se mogao vremenski poklopiti sa turskim uništenjem crkve kraljice Jelene i mauzoleja kraljeva na Otoku kraj Solina:

Šibenski kroničar 19. stoljeća Vinzenzo Miagostovich, 1846. – 1919.  (Il nuovo cronista di Sebenico, 1893 – 1898.) zapisao je pučku predaju da je jedan hrabri i zaslužni Šibenčan da bi se odužio domovini, koja ga je izagnala i da bi ponovno bio pozvan, jednog dana odsjekao sedamdeset turskih glava i poslao ih na dar. Iz zahvalnosti za to da bi se ovjekovječio taj dar, naredi se da se isklešu te glave i postave se na katedrali (po Ivana Prijatelj Pavičić, Pokušaj identifikacije …., Split).

Miagostović je možda bio najbliži interpretaciji simbolike šibenskih kamenih glavana katedrali Sv. Jakova. On je smatrao da postoji jedinstvena ideja koja ih povezuje … (Ivana Prijatelj Pavičić, Pokušaj identifikacije …, Split).

Danas zapis pučke predaje  V. Miagostovicha djeluje zbog turskih glava vrlo morbidno ali u sredini 15. stoljeća taka vijest mogla bi biti normalna. Sjetimo se da je kneginja Katarina sestra kneza Petra Kružića, hrabrog branitelja Klisa, 1537. godine za 100 dukata otkupila od Turaka glavu svoga mrtvog brata kneza Petra Kružića hrabrog branitelja Klisa da bi ga mogla ukopati u cjelini na Trsatu kraj Rijeke.

Pučka predaja V. Miagostovicha ima u tekstu podatak iz kojeg možemo lako odrediti gotovo točan datum događaja: … naredi se da se izklešu te glave i postave se na katedrali.

Znamo da je  majstor Juraj Matejev Dalmatinac klesao glave za apside na šibenskoj katedrali Sv. Jakova u godinama 1443. I 1444. Zato je lako odrediti datum vijesti iz pučke predaje. Vijest iz pučke predaje mogla se dogoditi oko 1444. godine.

Poznato je da je Juraj Dalmatinac od godine 1445. do 1453. putovao u Split i radio tamo na velikim klesarskim radovima. Pitamo se: Ne govori možda pučka predaja koju je zapisao V. Miagostovich o samom Jurju Dalmatincu: Jedan hrabar i zaslužan Šibenčan ….?

U  tekstu pučke predaje koju  je zapisao Šibenčan kroničar V. Mogorovich, pretpostavljamo, uvukla se  jedna velika greška: … jedan hrabri i zaslužni Šibenčan … domovini, koja ga je izagnala … Domovina ne bi izagnala hrabrog i zaslužnog Šibenčana. Očito se radi o krivom prijevodu sa hrvatskog jezika na talijanski i nazad, možda samog Miagostovicha. Karakteristično je da Miagostovich nije dobro govorio hrvatski (I. Livaković, Zaslužni Šibenčani, 2008). Ako se u tekstu pučke predaje radi o Jurju Dalmatincu, znamo da je 1445. godine bio prekinut ugovor o gradnji katedrale između Jurja i Grada Šibenika za osam godina zbog gradnje cisterne za vodu u Šibeniku. Sigurni smo da bi bila pravilna riječ u tekstu pučke predaje ugovor otkazali, prekinuli, odgodili, … dakle ne izagnali. Mi danas premalo poznamo detalje o radu i životu Jurja Dalmatinca u Šibeniku, vjerujemo da je godine 1445. Juraj Dalmatinac tražio izvan Šibenika novi posao možda gnjevan ili oštećen zbog prekida i smanjenja radova na katedrali za osam godina, pogotovo ako je prije toga imao trajni ugovor o gradnji koji bi mu je osiguravao  godišnju plaču 128 dukata.

Milivoj Zenić u djelu Šibenska katedrala, str. 22. piše: S Jurjem se u nekoliko navrata obnavlja ugovor. Međutim zbog nedostatka novca ili preusmjeravanja u druge komunalne projekte, zbog popravka gradskih bedema, požara i drugih nedaća, gradnja katedrale više puta se prekida. Za jednog zastoja, 1449., čak 74 plemića traže od gradskog vijeća da se bilo kako nastavi gradnja, u suprotnom »to će biti na veliku sramotu ove općine, jer će se posvuda govoriti o našoj malodušnosti, kad smo odustali od tako lijepog djela«. Juraj u međuvremenu prihvaća poslove u drugim gradovima, ali u Šibeniku zadržava stan i usput se bavi trgovinom, zajedno sa svojim zetom Jurjem Ćulinovićem.

Znamo da je tih godina  rad na katedrali nije potpuno stao.  Juraj Dalmatinac je u tim godinama ipak gradio krstionicu u šibenskoj katedrali. Juraj Dalmatinac tada je već boravio stalno  u Šibeniku, cijela njegova obitelj je bila u Šibeniku. Vjerujemo da mu nadzor nad gradnjom cisterne i smanjeni obim radova nije nosio toliki prihod kao prije gradnja katedrale. Sigurno je Juraj Dalmatinac pokušao sve, … da bi ponovno bio pozvan … da nastavi gradnju katedrale u Šibeniku kako jasno piše u pučkoj predaji. Juraj je otišao raditi u Split i druge dalmatinske gradove. Tih godina je Juraj mogao u Šibenik dovesti  sarkofage sa kostima i ljudskim glavama sedam hrvatskih vladara iz mauzoleja na Otoku da ih spasi. Pretpostavljamo da je cijeli posao bio obavljen tajno, vjerojatno  noću. Puk a možda i mletaćka vlast u Šibeniku nisu smjeli znati šta je dovezeno u Šibenik pa pretpostavljamo od tu krivo tumačenje dovezenog. 

Naredi se da se isklešu te glave i postave se na katedrali. Jasna poruka pučke predaje Jurju Dalmatincu, koja je bila pretpostavljamo realizirana.         

U navedenim godinama 1443. – 1444. u  šibenskim kronikama ne postoji zapis o tako krvavom okršaju mletačkih (šibenskih) i turskih snaga sa sedamdeset mrtvih Turaka. Prvi put dolaze Turci na šibensko područje 1414. godine. Na splitsko područje dolaze Turci tek prvih godina šesnaestog stoljeća. Turci su na područje Šibenika dolazili isključivo zbog pljačke i  zarobljavanja ljudi, pa su ti okršaji u to doba završavali obično bez mrtvih ili sa neznatnim brojem mrtvih na obje strane. 1418. godine prvi put se na šibenskom području pojavljuju manje turske čete.  1431. godine Šibenčani počnu graditi katedralu sv. Jakova. 1448. godine sklanjaju se se u grad Šibenik prvi izbjeglice iz okolice Šibenika. Tek 1467. godine dogodio se dotad najžešći i krvavi upad turskih četa na šibensko područje.  Podatak iz pučke kronike je dakle daleko pretjeran, kao obično svi brojčani podaci u pučkim predajama. Mogući broj u sukobu mrtvih Turaka po predaji bio bi sedam  ali i taj broj bio bi u to vrijeme pretjeran. Broj sedam je u pučkim predajama vrlo čest pa je zbog toga vrlo nesiguran. Kako mi pratimo povijesnu predaju iz sredine 15. stoljeća interesantan je za nas broj sedam: po pučkoj predaji sedam je bilo okrunjenih hrvatskih vladara na Otoku kraj Solina, sedam je bilo ukopa u mauzolej hrvatskih kraljeva na Otoku, sedam je moglo biti sarkofaga u mauzoleju na Otoku. Vjerujemo da je pučka predaja kroz stoljeća mogla pomiješati brojeve sedamdeset i jedna glava na apsidama katedrale i sedam glava (lubanja) dovezenih posmrtnih ostataka kraljeva sa Otoka kraj Solina.

1445. godine Šibenčani zbog velike turske opasnosti usporavaju gradnju katedrale i počnu graditi veliku gradsku cisternu za vodu zapadno kraj nove katedrale. Cisternu gradi arhitekt Jakov Carera, tada glavni arhitekt katedrale u Korčuli. Juraj Dalmatinac nadzire gradnju cisterne. Šibenčani grade cisternu za vodu osam godina – do 1453. godine. Radovi na katedrali ni tih godina nisu potpuno stali ali im je intenzitet bio jako smanjen. U tih osam godina preuzima Juraj Dalmatininac  velike klesarske radove u Splitu. 1453. godine Juraj Dalmatin nastavlja gradnju katedrale Sv. Jakova u Šibeniku.

Uvjereni smo da bi mogla imati vijest iz šibenske pučke predaje  V. Miagostovicha vezu sa prijenosom kraljevskih sarkofaga iz mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku u Šibenik sredinom 15. stoljeća. Pretpostavljamo da je Juraj Dalmatinac po zamišljenim likovima  klesao kamene glave hrvatskih kraljeva i kraljica na apsidama katedrale Sv. Jakova. Možda je čak i proučavao lubanje hrvatskih vladara iz mauzoleja. Ima nekih naznaka u sačuvanim dokumentima da je Juraj Dalmatinac još 1448. godine klesao nekoliko glava (dr. Danka Radić, Prilog …, Trogir i Antun G.. Fosco, La cattedrale di Sebenico ed il suo arhitetto Georgio Orsini detto Dalmatico, Sebenico, 1893.). Dokazati tu našu tezu jedan je od prioriteta ovog rada. 

Skupit ćemo svu hrabrost i nešto mašte i pokušati srednjevjekovni tekst pučke predaje koju je zapisao Šibenčan V. Miagostovich korigirati po realnim podacima koje imamo iz tog vremena (sredina 15. stoljeća)   na vjerojatnu ili bar moguću varijantu: Jedan hrabri i zaslužni Šibenčan … jednog je dana dovezao sedam sarkofaga s kostima (glavama) hrvatskih kraljeva i poslao ih Šibeniku u dar (čuvanje?). Iz zahvalnosti za to da bi se ovjekovječio taj dar, naredi se da se isklešu te glave i postave na katedrali. Na apsidama katedrale po našim istraživanjima nalaze se, pretpostavljamo,  dvije kamene glave hrvatskih kraljica, četiri glave hrvatskih kraljeva i jedna glava hrvatskog kraljevića. Ukupno sedam! Svi vladari i vladarice po kojim likovima su bile klesane kamene glave bili su ukopani u mauzoleju na Otoku

 Juraj Dalmatinac je u godinama 1443. I 1444.  uklesao bar dvije glave po likovima Turaka (mongolski tipovi, orijentalni tipovi)  koje danas krase apside katedrale Sv. Jakova ali ne vjerujemo da te glave imaju bilo kakvu vezu sa gore navedenim pučkim pamćenjem. Pretpostavljamo da su te glave nalik turskim likovima klesane po nekim nama nepoznatim povijesnim likovima možda stvarno turskim (tatarskim). 

Riječica Jadro oko Otoka

Provjerili smo tezu o mogućnosti prenosa sarkofaga hrvatskih kraljeva sa lokacije Otok kraj Solina na drugu sigurniju, možda na skrivenu lokaciju. Mauzolej je bio u neposrednoj blizini riječice Jadro, riječica oplakuje Otok sa svih strana pa bi se mogli sarkofazi kraljeva lako transportirati i manjim čamcima do mora. Rimski sarkofag kraljice Jelene bio je velikih dimenzija i težine i nije bio primjeran za transport do vode i po vodi. Riječicom Jadro do mora – Kaštelanskog zaljeva je samo nekoliko kilometara, pa bi se transport kraljevskih sarkofaga mogao obaviti u noći neprimjetno. Blizu obale morem prolaze brodovi koji bi mogli brzo utovoriti sarkofage. Tu su prolazili i brodovi Jurja Dalmatinca koji su sa Korčule, Grebaštice i Brača transportirali kamene blokove i građu za gradnju katedrale u Šibeniku. Juraj Dalmatinac, sam vlasnik brodova, mogao je biti inicijator i organizator tog tajnog zadatka a njegovi radnici izvođači prijenosa sarkofaga do katedrale u Šibeniku. Na Otoku je bio samostan benediktinaca sa većim brojem vjernih svećenika koji su bili zaduženi čuvati crkvu Jelene Slavne i mauzolej kraljeva, dakle mnoštvo povjerljivih ljudi koji su mogli izvršiti prijenos sarkofaga. Izabrati najsigurnije skrovište za kraljevske sarkofage ne bi bilo teško – Šibenik je u ono vrijeme bio najveći, najnapučeniji, najbolje branjeni grad sa najjačim bedemima i najbrojnijom vojnom posadom. Tu se gradila velika katedrala, u podzemlju te katedrale bilo je dovoljno prostora.

Ne možemo sasvim ni odbaciti jednu drugu varijantu, u naše doba gotovo  nevjerojatnu, jezivu, ali u srednjem vijeku sasvim moguću, da je vijest – pučka predaja što se tiče ljudskih glava možda istinita. Moguće je da su iz mauzoleja sa Otoka kraj Solina prenesene samo glave (lubanje) hrvatskih vladara. Pučka predaja govori o glavama koje su bile poslane u Šibenik na dar.  Možda su to bile glave (lubanje) vladara prenesene iz mauzoleja vladara  privremeno da se bar glave kraljeva spase pred uništenjem. Možda je bila namjera svećenika čuvara da glave kraljeva vrate nakon turskih ratova ako mauzolej preživi. Svakako pretpostavljamo da su se glave (lubanje) ili cijeli skeleti sa ili bez sarkofaga sačuvali u kripti šibenske katedrale Sv. Jakova do danas. Vrijedilo bi ih naći!

Kako god nam se čini mogući postupak sa glavama  (lubanjama) hrvatskih vladara neprimjeren možemo u povijesti sve do danas nači veći broj sličnih sudbina:

Celje, Slovenija

U Celju u Sloveniji čuva se u muzeju – Knežjem dvorcu osamnaest lubanja celjskih grofova iz 13. i 14. stoljeća. Celjski grofovi bili su u 13. I 14. stoljeću vladari zemlje, današnje Slovenije.  Lubanje su skupljane iz grobnica celjskih grofova u početku 20. stoljeća.  Nemoguće ih je identificirati jer su pomiješane bez reda i oznaka. Prepoznati se može sigurno jedino glava (lubanja) celjskog grofa Ulrika II. Celjskog, posljednjeg od celjskih grofova (1406-1456) kojeg je ubio mačem u Beogradu u svađi  na Kalemegdanu Ladislav Hunjadi 1456. godine.  Lubanja Urlika II. oštećena je zbog udarca mačem po lijevom licu i tako prepoznatljiva.

Lubanje celjskih grofova u Knežjem dvorcu u Celju

 

Lubanja posljednjeg celjskog grofa, Knežji dvorec, Celje

Rekonstrukcija lica Urlika II. po lubanji (ak. slikar Rudi Špancel)

 Portret Urlika II. Celjskog,  nepoznati autor, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Dubrovnik

U Dubrovniku u Muzeju dominikanskog samostana čuva se moćnik (relikvijar) sa kostima lubanje sv. Stjepana prvog mađarskog kralja (1000 – 1038). Moćnik se sastoji od spremnika relikvije iz lijevanog srebra u obliku lubanje, na njemu je izrađena slika kralja, mali otvor od kvarca omugućava pogled u   unutrašnjost, u kojoj je skoro cijela kraljeva lubanja. Ne zna se kako je moćnik dospio u samostan. Pretpostavlja se da su ga dominikanci u 16. stoljeću za velike novce otkupili od turskih pljačkaša i tako ga spasili. Prvi put se spominje u Dubrovniku 1614. godine. Moćnik sv. Stjepana bio je posuđen Mađarskoj na milenijsku spomen svećanost, gdje je izazvao veliku pozornost mađarske javnosti.

Moćnik sa kostima lubanje sv. Stjepana prvog ugarskog kralja (1000 – 1038)

U riznica samostana nalazi se i i moćnik sa vilicom lubanje sv. Stjepana, dar ugarskog kralja Ludovika Dubrovniku.

 

Moćnik sa vilicom lubanje sv. Stjepana prvog ugarskog kralja iz riznice dominikanskog samostana u Dubrovniku

 

U riznici dominikanskog samostana u Dubrovniku nalaze se moćnici lubanje, ruke i noge sv. Vlaha zaštitnika Dubrovnika od 792. godine. Sv. Vlaho, biskup, smaknut je u Saloni 317. godine.

Moćnik lubanje sv. Vlaha u obliku bizantinske carske krune iz riznice dominikanskog samostana u Dubrovniku

 

Moćnici lubanje i desne ruke sv. Vlaha u riznici samostana u Dubrovniku

Da je prijenos zemnih ostataka hrvatskih vladara iz mauzoleja kraljeva na Otoku u turska vremena još danas aktualan potvrduje i vijest u časopisu Slobodna Dalmacija od 6.5.2011 koja smo na početku ovog djela citirali (str. 29): U kaštelanskoj crkvici sv. Bare našli su kosti ispod kamene ploče s pleterskom ornamentikom koja datira iz 9. -10. stoljeća. Pretpostavljaju da su kosti i ploča preneseni iz druge lokacije. Arheolozi drže da bi kosti mogle biti ostaci kralja Zvonimira. Uz vijest donosi časopis i sliku manjeg kamenog sarkofaga.

Vratimo se u Šibenik i šibenskim pučkim predajama. Pored gore spomenute šibenske pučke predaje koju je zapisao krajem 19. stoljeća V. Maigostovich, u ovom djelu proučili smo i nekoliko drugih šibenskih pučkih predaja o ukopu hrvatskih kraljeva u okolici ili u samom Šibeniku: Kosovo polje, Bribirske mostine, Grušine na Donjem polju i najnovija Šibenik – katedrala sv. Jakova. Čini se neshvatljivo je da su povjesničari proučavali još nedavno neke od navedenih lokacija kao moguća mjesta ukopa hrvatskih kraljeva iako struka prihvaća od 1930. godine ukop hrvatskih kraljeva u mauzoleju kraj Solina.  Tada je otkrićem temelja tog mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku kraj Solina danskog arhitekta i arheologa E. Dygguea potvrđen ukop kraljeva u mauzoleju na Otoku kraj Solina. Prve dvije hipoteze Kosovo polje i Bribirske mostine bile su odbačene tek šestdesetih godina prošlog stoljeća dok je teza o mogućem ukopu jednog od hrvatskih kraljeva na Grušinama, čini se, još aktualna. Tezu o ukopu kraljeva ispod katedrale Sv. Jakova u Šibeniku  publicirali su u novije vrijeme jedino hrvatski povjesničar Francis R. Preveden i Šveđanka dr. Ingrid de Frankopan (legendu). Teza o ukopu kralja Zvonimira u ili ispod katedrale Sv. Jakova nije proučavana.

Šibenska katedrala, 36 stepenica do nivoja katedrale

Tragom šibenske pučke predaje obišli smo katedralu Sv. Jakova sa vanjske strane.  Katedrala Sv. Jakova je građena na povišenom prostoru iznad današnje ceste uz more. Cesta je još u prošlom stoljeću bila dio niske obale. Do katedrale vodi sa zapadne strane 36 stepenica, to znaći da je katedrale iznad nivoja današnje ceste oko 5.40 metara. Sa južne strane katedrale nalazi se biskupska palača na nivoju današnje ceste. Cesta i obala izgrađene su danas oko 1.5 m iznad mora.

Sa zapadne strane katedrale Sv. Jakova nalazi se cisterna za vodu koju su Šibenčani gradili od 1445. do 1453. godine. Prostor cisterne je nasvođen, iznad cisterne su četiri bunara. Nivo dna cisterne je dva metra ispod razine mora. Na sjevernoj strani katedrale do gradske vijećnice su Šibenčani sagradili u 18. st. još jednu veliku cisternu za vodu na prirodnom udubljenju. I taj je prostor cisterne nasvođen. Iznad te cisterne nalazi se popločani trg s jednim bunarom. Na južnoj strani u polupodzemlju katedrale sagradio je Juraj Dalmatinac svoje najljepše djelo - krstionicu. Uz južni brod katedrale smještena je gotičko – renesansna biskupska palača, sagrađena 1441. godine.

 

Krstionica katedrale Sv. Jakova

  Bunari iznad cisterne iz 15. stoljeća

 

 Jakob Alt (1789 – 1872), Bunar ispred gradske vijećnice, Šibenik

 

Unutrašnjost cisterne iz 15. stoljeća, danas izložbeni prostor, tako bi mogla izgledati kripta ispod susjedne katedrale Sv. Jakova

 

Na mjestu u ratu srušenih starih zgrada na nivoju ceste danas gole stijene, Podstinje. Katedrala Sv. Jakova nedaleko od Postinja građena je na nivoju drugog kata.

 

Obišli smo bližu i širu okolicu katedrale. U drugom svjetskom ratu 1943. godine Šibenik je bio strašno bombardiran. Bombe su uništile velik dio grada. Neke rane na gradu vidljive su i danas. Obišli smo jedno takvo mjesto na Podstinju nedaleko od katedrale Sv. Jakova. Bombe su razotkrile visoke stijene koje su nekad bile pokrivene starim srednjevjekovnim zgradama. Danas tu možemo uočiti način gradnje starog Šibenika. Sve su te srušene zgrade bile na nivoju ceste uz more. Podstinje držimo koljevkom drevnog Šibenika.

Na mjestu za vrijeme rata u bombardiranju 1943. godine srušenog dominikanskog samostana nekad ribarnica i restavracija, na nivoju ceste.

Stijene odnosno zgrade koje su naslonjene na stijene Podstinja možemo pratiti sve do iza Gradske vijećnice koja je sagrađena također uz stijene. Iznad vijećnice sagrađena je na stijeni crkvica Svih svetih – nekad prvi šibenski muzej don Krste Stošića.

 Cijela južna strana Šibenika do mora opasana je visokim stijenama koje se spuštaju do nivoja današnje ceste nekad obale uz more. Sjetimo se da je Šibenik svoju povijest počeo kao gusarsko naselje odlično osigurano sa visokim stijenama.

Popločani trg između katedrale i gradske vijećnice, ispod trga velika gradska cisterna iz 18. st. na prirodnom udubljenju

Gradska srednjevjekovna vrata - ulaz u Šibenik sa morske strane, gradska vrata druga desno na visini cca. 6 metara iznad nivoja ceste, lijevo niže ulaz u dvostruki bedem tkzv. zid spasa

 

Gradska srednjevjekovna vrata, Podstinje, Dolac, ulaz u grad na visini oko 6 metara iznad obale, na nivoju šibenske katedrale, oko 1910. godine

 

Dvadeset stepenica do nivoja krstionice sa južne strane, gradska vrata sa morske strane, krstionica cca. 3 metara ispod nivoja katedrale sv. Jakova

Trideset stepenica do nivoja katedrale sa istočne strane katedrale

Kako šibenska Crkva ne dozvoljava ulaz u podzemlje  ispod katedrale Sv. Jakoba morat ćemo se zadovoljiti vanjskim proučavanem nivoa katedrale. Nismo uspjeli u Šibeniku naći ni jednu osobu koja bi ušla u podzemlje katedrale Sv. Jakova. Izmjerili smo sve vanjske parametre katedrale. Položaj poda katedrale sv. Jakova je 5.40 m iznad nivoa današnje ceste i biskupskog dvora, 6.90 m iznad nivoja mora, 8.90 m iznad nivoa dna cisterna za vodu (2 m ispod nivoja mora).  Položaj katedrale jasno odaje i potvrđuje da je ispod katedrale Sv. Jakova podzemlje visoko do 8 metara. Takvo podzemlje izpod katedrale naziva se stručno  kripta. Ulaz u kriptu je iz biskupske palače kroz dvorište a i u samoj katedrali nalazi se stepenište  u podu sa unutrašnje strane katedrale pokriveno mramornim pločama.

Kripta – rječnik stranih riječi, arhit. grobnica, veća grobnica u katakombama obično ispod oltarnog prostora romanskih ili ranogotskih crkava, bazilika sa kriptom.

Ako sumiramo sve u tom djelu gore navedene povijesne činjenice, sačuvane artefakte, sačuvane ostatke vjerskih objekata,  svjedočanstva, pučku predaju, promatranja na licu mjesta, nešto mašte i intuiciju možemo sastaviti prilično jaku tezu o sudbini mauzoleja hrvatskih narodnih kraljeva i kraljica na Otoku kraj Solina iz 10. I 11. stoljeća. Uvjereni smo da su sredinom 15. stoljeća sarkofazi hrvatskih kraljeva skupa sa kostima pokojnika potajno zbog turske opasnosti premješteni morskim putem u tada još nedograđenu katedralu Sv. Jakova u neosvojivi Šibenik.  Vjerujemo, da je taj čin prijenosa bio izveden na inicijativu i uz pomoć Jurja Matejeva Dalmatinca graditelja katedrale Sv. Jakova u Šibeniku. Tih godina Juraj je radio neke veće radove i u splitskoj katedrali pa je tu mogao vidjeti sarkofag djece hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.  umrle u tvrđavi Klis iz 1242. godine. Brodovi koji su prevozili sa otoka kamenu građu za katedralu Sv. Jakova bili su u vlasti Jurja Dalmatinca. Brodovi su prolazili potkraj Solina. Mogli su potajno ukrcati relikvije hrvatskih vladara na ušću riječice Jadro a iskrcati ih opet potajno, usred noći, na šibenskoj obali kraj biskupske palače odnosno ispod same katedrale. Pretpostavljamo da su kraljevski sarkofazi uneseni u novosagrađenu kriptu katedrale Sv. Jakova i tamo se nalaze još danas. Nakon unosa sarkofaga Juraj Dalmatinac je između 1445. i do 1453. godine kad je bio ponovo pozvan (po pučkoj predaji, V. Miagostovich)  uklesao vjerojatno još sedam kamenih glava po likovima hrvatskih vladara i vladarica i ugradio ih (pretpostavljamo 1448. godine) na apside katedrale (… naredi se da se isklešu te glave i postave na katedralu, po pučkoj predaji, V. Miagostovich). Još se nalaze tamo na apsidama katedrale kao specifični nadgrobni spomenici hrvatskih vladara do tada u Evropi neviđeni.

Pretpostavljamo da je u kripti katedrale Sv. Jakova spremljeno i jedanaest kamenih glava sa apsida zamijenjenih s novima i kroz stoljeća zamijenjeni kipovi svetaca. To senzacionalno povijesno blago moći ćemo vidjeti tek kad i ako Crkva otvori za javnost i za istraživanja kriptu ispod katedrale i dozvoli arheolozima ulaz u nju. Nadamo se da ne ćemo morati čekati do tisućugodišnjice smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. Neki od nas to ne bi dočekali. Do tada možemo se samo diviti kamenim glavama na apsidama katedrale Sv. Jakova među kojima se nalaze gotovo sigurno i kamene glave hrvatskih narodnih vladara.

                                                 -------------------------

 

U ŠIBENIKU se rađa nova legenda o hrvatskom kralju Zvonimiru

 

Šibenik

1996. godine na Jadriji kraj Šibenika ispričao nam je u jednom ugodnom društvu danas već pokojni Macuka Edi, gr. tehničar iz Šibenika   nevjerojatnu priču:

Jugoslavenska ratna mornarica 18. rujna 1991. godine gađala je za vrijeme Domovinskog rata brodskim topovima iz topovnjače sa mora katedralu Sv. Jakova u Šibeniku. Iako je katedrala Sv. Jakova bila pod zaštitom UNESCO-a  kao kulturno dobro nulte kategorije JRM to nije uvažavala. Tri granate ispaljene su sa broda JRM, jedna granata probile je kamenu kupolu katedrale, u kupoli katedrale napravila veliku rupu i ogromnu štetu. Sanacija oštećenja kupole katedrale trajala je od kolovoza 1996. do ožujka 1997. godine uz ranije višegodišnje proučavanje specifičnosti gradnje kupole. Kupola katedrale je bila naime pred više od petsto godina genijalno sagrađena samo od kamenih ploča specifičnim slaganjem ploča bez vezivanja. U toj sanaciji kupole sudjelovao je i naš pripovjedač Šibenčan g. Macuka gr. teh. Radnici koji su radili na kupoli  su g. Macuki ispričali legendu da je u katedrali Sv. Jakova pokopan hrvatski kralj Zvonimir. Pred smrt 1089. godine kralj da je po pučkoj predaji prokleo svoje ubojice poznatom kletvom … da Hrvati ne imali tisuću godina  kralja svoje krvi. Pogotkom neprijateljske granate otvorila se velika rupa u kupoli …  Duša kralja Zvonimira koja je stoljećima bila zatočena u podzemlju katedrale oslobodila se kroz rupu na kupoli katedrale i otputovala u Nebo. S tim da je bilo prekinuto gotovo tisućljetno (devetstoljetno) prokletstvo Zvonimirove kletve a Hrvati oslobođeni kletve. 18. rujna 1991. godine! Radnici  na kupoli, svi iz okolice Šibenika, vjerujući u istinitost legende prepričavali su legendu sa velikim poštovanjem. Na pitanje gdje su čuli tu legendu svi su potvrdili - u crkvi. Svi koji smo slušali  tu zgodu iz Domovinskog rata i  izlaganje g. Macuke bili smo iznenađeni. Za ovu novu legendu do tada nismo znali.  Još danas pamtimo tu legendu. Samo legenda?  

Šibenik

Još smo pamtiti legendu o kralju Zvonimiru  iz šibenske katedrale Sv. Jakova kad smo dobili uvid u knjigu tiskanu u Londonu kontraverzne Ingrid de Frankopan, Šveđanke, snahe plemićke trogirke obitelji Doimi i samozvane Frankopan Šubić Zrinski s naslovom Rani hrvatski kraljevi (Croatian National Heritage Fund 1 Hare Court, London EC4Y 7BE, Ingrid Frankopan 1996, 1998). Ga. prof. Ingrid de Frankopan (tako se potpisuje) objavila je u Londonu kao recendentka 1998. godine djelo hrvatskog povjesničara Francisa R. Prevedena Rani hrvatski kraljevi. U tom djelu na str. 91. izdavač  ga. prof. Ingrid citira:

Jedna legenda o smrti kralja Zvonimira kaže da je kralj Zvonimir prokleo čovjeka koji ga je ubio i prisegao da će Hrvatska biti podjarmljena slijedećih 1000 godina, jer su kralja ubili sami  Hrvati. Druga narodna priča kaže da je kralj pokopan ispod šibenske katedrale u kninskoj (!) nadbiskupiji. Stoga, kad je srpska raketa uništila crkvenu kupolu, ponovno se počelo raspravljati o toj legendi, pa je rečeno da je duh kralja Zvonimira napokon oslobođen kako bi štitio nezavisnost Hrvatske. Hrvatski slikar Duško Šibl, napravio je značajno djelo na tu temu i poklonio ga Luju Frankopanu; slika je izložena u Londonu.

Oštećena kupola katedrale Sv. Jakova nakon granatiranja JRM

Čini se da je ga. Ingrid de Frankopan u Londonu saznala za legendu preko poznatog hrvatskog slikara Duška Šibla iz Zagreba koji osim u Dubrovniku zaista slika i u Londonu. Sliku kralja Zvonimira sa temom smrti kralja Zvonimira je slikar, pretpostavljamo, poklonio g. Luju Frankopanu suprugu gđe. Ingrid. Vidi se da je legendu ga. prof. zapisala sa mnogo, premnogo  grešaka i netočnosti. Vjerojatno nikad nije bila u Šibeniku. Autorstvom poznatog slikara D. Šibla legenda o kralju Zvonimiru iz Šibenika ipak dobiva na vjerodostojnosti i legendu vrijedi proučiti!

 

(Dr. Francis R. Preveden, 1890, 1959., Kamenica, Hrvatska, studirao baltičko slavenske jezike u Budimpešti, Parizu, New Yorku, Berlinu, Moskvi, Čikagu, lingvist, živio u SAD i Meksiku, autor brojnih članaka iz područja obrazovanja i povijesti.)

 

Obnova granatirane kupole katedrale Sv. Jakova u Šibeniku

 

 

Potvrda kripte iz 15. stoljeća ispod katedrale Sv. Jakova

Polemikom u časopisu Jutarnji list u kolovozu 2014. godine potvrđeno je da podzemlje ispod katedrale – srednjevjekovna kripta sagrađena u 15. stoljeću, postoji!

Časopis Slobodna Dalmacija 17. 7. 2009. godine objavljuje prilog Biskup gradi sebi grobnicu u katedrali:

Zamisao o gradnji nove grobnice u katedrali nastala je tijekom konzervatorskih istražnih radova na južnom zidu katedrale Sv. Jakova, a koji su poduzeti radi sanacije temeljenja spomenutog zida i drugih konstruktivnih problema prisutnih otkako je katedrala izgrađena.

Godinama se sumljalo da je stabilnost ugrožena loše izvedenim temeljima odnosno da možda cijela konstrukcija klizi zbog podzemnih voda. Zbog toga se ušlo u istražne radove, kako tvrdi viši savjetnik u šibenskom Konzervatorskom odjelu Miro Škugor, a tada su pronađeni i ostaci starije crkve Sv. Jakova i zid za kojeg se pretpostavlja da pripada još starijoj ranokršćanskoj crkvi.

Skica katedrale, južni zid, katedrale je podignuta ca. 4,5 metara iznad nivoa obale, nepoznati autor, vlasnik Vinko Guberina, Šibenik

-  Kopali smo sve do čvrstog tla, u dubini oko 4,5 metara do temelja, i tada se između južnog zida i gradskog bedema pojavio golemi zemljani nasip. Kad se tijekom velikih kiša ta zemlja navlaži, ekstremno se povećava njezin volumen, što izaziva veliko naprezanje u svim konstruktivnim djelovima katedrale – objašnjava Škugor, napominjujući kako se dosad vjerovalo da je posrijedi problem temeljenja objekta.

No, najnovije spoznaje upućuju na to da se radi o problemima nasipa, zatrpanog u 19. stoljeću, a koji bi se prije ili poslije morao ukloniti.

-         Zatrpavanje toga prostora koji nam se pokazao bilo bi neracionalno i nelogično – kaže Škugor – pogotovo ako se može iskoristiti kao grobnica, ne samo za aktualnog biskupa, nego i za buduće.

Konzervatorski odjel u Šibeniku izdao je dozvolu za radove, koje mi tretiramo kao istraživanje temelja južnog zida katedrale, a Biskupija vodi radove na izgradnji grobnice. U šibenskoj prvostolnici nema više ukopnih mjesta, a vrlo je jednostavno, drži Škugor, uspostaviti vezu između južnog zida katedrale i gradskog bedema te same sonde unutar Sv. Jakova, u koju bi se smjestila grobnica.

U tom smislu napravljeno je idejno rješenje, koje je prihvatio Konzervatorski odjel – objašnjava. Drugih dozvola, prema riječima Zvonka Najeva, voditelja biskupskoh Ureda za graditeljstvo, za grobnicu ne treba.

-         To podliježe samo dozvolama konzervatora, a Zavod je radove odobrio. To nisu nikakvi zahvati da bismo trebali lokacijsku ili građevinsu dozvolu, odnosno sanitarnu.

Svaka katedrala ima grobnice u kojima se pokapaju biskupi koji u njima stoluju. Dakle, ništa novo mi ne radimo niti smo radove poduzeli radi kripe, odnosno grobnice, nego zbog konzervatorskih istraživanja.

Usput, kad je zemlja već iskopana, bilo je logično iskoristiti taj prostor za grobnicu – susretljivo nam je protumačio ing. Najev.

Iako je nesporno da su katedrale ujedno i grobnice, što je nasljeđe jednog davnog vremena i običaja, pitanje je koliko je oportuno u 21. stoljeću u staroj gradskoj jezgri graditi grobnicu i pokapati ljude, makar i biskupe  … zaključuje Slobodna Dalmacijo svoj prilog.

Iza ograde kraj biskupije kriju se građevinski radovi na katedral Sv. Jakova - gradnja grobnice u kripti od 2009. godine

 Časopis Jutarnji list 26. kolovoza 2014. godine i 30. kolovoza iste godine objavljuje dva priloga:

Ekskluzivno: Nalaz konzervatorske inspekcije potvrđuje navode o kripti biskupa?

Skandal u katedrali  Biskup … obnovu katedrale u Šibeniku iskoristio za ilegalnu i tajnu gradnju svoje grobnice?

Naježio sam se nakon ulaska u biskupovu kriptu. To je devastacija!

Novinarka  Romina Peritz piše u članku: Šibenski rašamon oko zahvata na katedrali Sv. Jakova najznačajnijem graditeljskom ostvarenju 15. I 16. stoljeća na tlu Hrvatske, ovih je dana doseglo kulminaciju. Hrvatsko vijeće za kulturna dobra piše alarmantno upozorenje Ministarstvu kulture u kojem spominju gradnju kripte, mjesta na kojem bi vječni mir trebao naći biskup …

U članku citira novinarka profesora dr. Predraga Markovića, člana Stručnog savjetodavnog povjerenstva za radove i obnovu katedrale Sv. Jakova u Šibeniku: Prof. Marković kaže da tek čeka svu dokumentaciju, uz dodatak: Morate znati da su se uvijek biskupi tu pokapali. Ne znam treba li uopće tražiti dozvolu za sahranjivanje.

Najoštriji u osudi radova izvedenih na Šibenskoj katedrali su članovi Hrvatskog vijeća za kulturna dobra …

Sve je počelo kada je šibenski biskup … počeo radove koji ni do danas nisu u potpunosti završeni. Vijeće za kulturna dobra traži da se utvrdi je li gradnjom kripte narušena stabilnost zgrade, odnosno postoji li mogućnost da se sruši …

Mjesto ulaza u kriptu katedrale Sv. Jakova pokriveno novom mramornom pločom,  Jutarnji list

 

U članku konzervator Miroslav Škugor tvrdi da izgradnja kripte nije istina: Ne radi se o nikakvoj biskupskoj kripti, več je riječ o prostoru između katedrale i gradskih bedema u kojim su rađena konzervatorska istraživanja. Tamo su pronađeni i ostaci starije crkve Sv. Jakova, koja se tu nalazila. Dakle, radilo se o istraživačkim radovima.

Slijedećih dana svakako će trebati utvrditi jesu li postojale dozvole za zahvate u Šibenskoj katedrali. Iz izvora bliskih Vijeću za kulturna dobra doznajemo da s dozvolama ipak situacija nije posve jasna, a ako one ne postoje, riječ je o ilegalnoj gradnji. Inzistira se da postoji sva potrebna dokumentacija, a navodno je do nedavno bio postavljen i veliki tepih da bi se prikrio ulaz u podrum, odnosno prema nekima u biskupovu kriptu.

 

U članku novinarka objavljuje fotografiju poda u katedrali: Sporno mjesto u obnovi katedrale, na kojem se vide svježi radovi koji nisu prijavljeni.

Kripta je po svemu sudeći završena 2013. godine, a najvjerojatnije su radovi počeli 2011. Mi zapravo ne znamo točno ni kada se počelo raditi, ni kada je završeno, jer formalno-pravno nema tragova. Zahvat nije nigdje službeno evidentiran, a u papirima ta kripta ne postoji,  piše novinarka.

Od prvih upozorenja da treba provjeriti što se radilo u katedrali prošlo je gotovo godinu dana, a do sada se nije ništa dogodilo. Nije se čak išlo ni u provjeru stabilnosti crkve ni u legalizaciju zahvata, zaključuje članak novinarka.

Izjave iz članka:

Dr. Ivan Matejčić, član Vijeća. Naježio sam se nakon ulaska u biskupovu kriptu.

Sanja Šaban, zamjenica ministrice kulture: Iako je izjavila da nije bila upoznata s problemom, članovi raspuštenog Vijeća tvrde da su zajedno 9. prosinca prošle godine obišli spornu dogradnju.

Miroslav Škugor, šibenski konzervator: Konzervator koji je vodio radove prozvan je da je on osobno dao usmenu dozvolu Biskupiji za betonsku kriptu u podrumu katedrale u Šibeniku.

Iz ministarstva kulture, piše novinarka, izvjestili su nas da nemaju fotografiju sporne kripte, a jedan od članova Vijeća rekao je samo da, ako neko i jest fotografirao, prostorija nimalo nije fotogenična, obična, bezlična rupa.

 

Kripta novigradske katedrale Sv. Pelagija (Istra)

U nemogućnosti prikazati kriptu šibenske katedrale Sv. Jakova predstavljamo zbog usporedbe kriptu  novogradske katedrale u Istri koja po izgledu liči na cisternu za vodu iz 15. stoljeća u Šibeniku

U crkvenoj arhitekturi, kripta je naziv za kamenu prostoriju ispod poda crkve, koja se koristi kao kapelica ili mjesto za čuvanje relikvija. Kripte vuku podrijetlo od katakombi, podzemnih tunela i prostorija iz prvih stoljeća nove ere u kojima su rane kršćanske zajednice služile obrede i pokapale svoje pokojne. Kasnije se kripte grade i u crkvama služeći kao prostor za grobnicu sa sarkofagom ili lijesom. Isprva su se nalazile ispod kora, no graditelji ih kasnije smještaju i  ispod broda ili transepta.

Tajanstvena i pomalo zastrašujuća kripta novigradske katedrale Sv. Pelagija jedina je povijesna kripta u Istri i jedna od malobrojnih u Hrvatskoj. Građena je po uzoru na onu u Akvileji, što je istraživačima kulturnih spomenika omogućilo da je datiraju u karolinsko doba, na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće i tim potvrđuje veze srednjevjekovnog Novigrada s franačkom državom i karolinškim kulturnim krugom.

Novigradska kripta zapravo je dvorana na četiri stupa, ima križne svodove a do nje su vodila do glavnog broda dva uska stepeništa. U njoj se nalazi sarkofag s relikvijama gradskog zaštitnilka sv. Pelagija ranokršćanskog mučenika koji se ni na mukama nije želio odreći svoje vjere.

Tijekom posljednjih istraživanja i restauriranja od 1991. do 1999. godine u kripti su pronađeni i mnogobrojni spomenici, koji se danas čuvaju u muzeju Lapidarium. 1998. godine otvorene su tri (rano)romantičke bifore s nalazima ranosrednjevjekovne kamene strukture.

Grobnica u novigradskoj kripti

 

 

 

 

 

 

Zaključak

          

                                             Stari Šibenik, danas

Autor godinama kao amater zapisuje, skuplja i proučava šibensku pučku predaju – lokalne legende kojima je Šibenik jako bogat. Autor je uvjeren da u starim predajama, tradicijama i  legendama gotovo uvijek ima nešto od istinitog događaja koji se je nekad u davnini dogodio. Predaje, tradicije i legende nije moguće izmisliti. Stoljećima se predaje mijenjaju, nešto se zaboravlja, nešto se dodaje, lijepi događaji se uljepšavaju, ružni korigiraju, brojevi se uveličavaju … Ali uvijek ostaje u predaji zlato zrno istine koje možemo iz predaje iskopati. Tradicija nije pouzdan izvor povijesnih podataka iako nekad može biti odličan putokaz u rješenju povijesnih pitanja (Šibenčan prof. Ivan Ostojić). 

Nakon proučavanja pučkih legendi o morinjskom biskupu u Morinju na Donjem polju kraj Šibenika, o imenu grada Šibenika, o  pluteju na Dedića Punti, Bilicama  kraj Šibenika, o rebusu na Dobriću i o crkvici Sv. Ante u šibenskom kanalu autor je proučavao šibenske legende – pučke predaje o hrvatskim vladarima tražeći odgovor na pitanje: Gdje su danas grobovi hrvatskih narodnih kraljeva? Autor vjeruje da je našao pravi odgovor na to pitanje na temeljima jedne šibenske pučke predaje. Čini se da bi ta pučka predaja koju je zapisao i publicirao krajem 19. stoljeća šibenski  kroničar Vinzenzo Miagostovich (Il nuovo cronista di Sebeniko, 1893 – 1898) mogla uz mnoge druge pučke predaje, tradicije, legende, povijesne zapise i dokumente, studije mnogih povjesničara i povjesničara umjetnosti poput poruke iz prošlosti sačuvati do danas  pravi odgovor o mjestu ukopa hrvatskih narodnih vladara prilikom uništenja mauzoleja hrvatskih vladara na Otoku kraj Solina krajem 15. stoljeća od Turaka. To grobno mjesto hrvatskih vladara iz 10. I 11. stoljeća je po autoru kripta (podzemlje) katedrale Sv. Jakova u Šibeniku.  

Više od sto godina nakon zapisa Šibenčana Vinzenza Miagostovicha djeluje pučka predaja o ugradnji kamenih glava na Katedrali Sv. Jakova poput e »šifre« koja nas, vjerujemo, treba uputiti u pravilnu identifikaciju nekih glava na apsidama katedrale Sv. Jakova – genijalnog djela Jurja Matejeva Dalmatinca:                               

Jedan je hrabri i zaslužni Šibenčan da bi se odužio domovini, koja ga je izagnala i da bi ponovno bio pozvan, jednog dana odsjekao sedamdeset turskih glava i poslao ih u dar. Iz zahvalnosti za to da bi se ovjekovječio taj dar, naredi se da se isklešu te glave i postave na katedrali (V. Miagostovich).

Pučka predaja uklapa se u legendu o ukopu kralja Zvonimira u 15. stoljeću u kripti ispod katedrale Sv. Jakova u Šibeniku.  Predajom postaje legenda o kralju Zvonimiru vjerojatnija.

Autor je godinama proučavao kao amater povijest grada Šibenika i sve događaje i povijesne ličnosti koje su u vezi sa prošlošću grada Šibenika. Kad god je autor prolazio kraj šibenske katedrale Sv. Jakova zaustavljao se kraj remek-djela majstora Jurja Matejeva Dalmatinca. Uvjek se je zaustavljao ispred galerije kamenih glava na apsidama katedrale. Ispred pilastra sa potpisom majstora Jurja na apsidi pitao se kome i zašto je majstor Juraj dao najistaknutije mjesto na katedrali – tri djećje glave i dvije muške glave lijevo i desno. Jesu li to bili slučajni prolaznici koje je majstor Juraj sreo na ulicama Šibenika ili povijesne ličnosti? Povjesničari i stručnjaci nikada nisu uspjeli odgonetnuti tu tajnu. Onda je jednog dana svanulo rješenje. Osobe na pijastru su povijesne osobe! Autor pretpostavlja da je majstor Juraj na pijastru katedrale ovjekovječio troje »nevine«  djece hrvatsko-ugarskog kralja Bjele IV. koja su ušla u povijest Dalmacije, dvoje je umrlo prilikom zbjega pred Tatarima na tvrdom Klisu a treće djete se rodilo na Klisu. Osoba na desnom uglu pijastera katedrale je dakle njihov »žalostni« otac sam hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. a sa njegove desne strane još troje njegove djece – jedna kći, rano umrli regent Hrvatske Bela i rano umrli hrvatsko-ugarski kralj  Stjepan IV. Arpadović. Ukupno sedam likova iz hrvatske prošlosti.

Uvjereni da su naše pretpostavke o gore navedenim kamenim glavama obitelji kralja Bele IV. točne, zaključili smo da su i osobe sa lijeve strane pijastra povijesne osobe iz hrvatske povijesti – četiri hrvatska kralja i rano umrli kraljević Radomir Trpimirović sin hrvatskog kralja Zvonimira. Ukupno pet likova iz hrvatske prošlosti.

Kraljevska loza Trpimirovića bila je preko supruge kralja Zvonimira Jelene Lijepe rodbinsko vezana sa ugarskom kraljevskom lozom Arpadovića.

Uvjereni da je naše otkriće povijesno točno, definirali smo na apsidama katedrale još nekoliko povijesnih ličnosti iz hrvatske povijesti.

Drago nam je da majstor Juraj Matejev Dalmatinac nije zaboravio svoje korjene i svoje podrijetlo istaknuvši likove - povijesne velike hrvatske vladare i vladarice na apsidama katedrale Sv. Jakova u Šibeniku. 

 

Šibenik, apside katedrale Sv. Jakova, kamene glave klesane po likovima hrvatskih vladara (?), Juraj Matejev Dalmatinac.

Pijaster katedrale Sv. Jakova, sedam kamenih glava, kralj Bela IV. i djeca(?)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Literaturara – izvori

Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Slobodna Dalmacija, Split, 2004.

Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Slobodna Dalmacija, Split, 2004.

Krnčević, Željko, Šibenik, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1998.

Grubišić, Slavko, Šibenik kroz stoljeća, Muzej grada Šibenika Šibenik, 1974.

Pem, Mijo, Prapovijest i povijest VII – XV. stoljeća, Stuba d.o.o., Zagreb, 2006.

Novak, Grga, Prošlost Splita,Škuna, Split, 2005.

Budak, Neven, Knezovi, kraljevi, biskupi, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.

Prijatelj, Pavičić, Ivana, Pokušaj identifikacije pojedinih glava Jurja Dalmatinca 

                       na Šibenskoj katedrali, Split, 1994. 

Livaković, Ivo, Tisućljetni Šibenik, Gradska knjižnjica J. Šižgorić, Šibenik, 2008.                      

Grga, Novak, Šibenik u razdobju mletačke vladavine 1412 – 1797. godine, 

                       Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976.

Trpimir, Macan, Povijest hrvatskog naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1999. 

Više autora, Ilustrirana povijest Hrvata, Stvarnost, Zagreb, 1990.

Mužić, Ivan, Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2007.

Radić, Danka, Prilog  za Jurja Dalmatinca, Muzej grada Trogira, 2006.

Perić, Olga, Historia salonitana, Književni krug,  Split, 2003.

Montani, Miro, Juraj Dalmatinac i njegov krug, Gliptoteka jugoslavenske

                           akademije, Zagreb, 1967.

Stošić, Krsto, Sela šibenskoga kotora, Šibenik, 1941.

Gunjača Stipe, Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir, Jugoslaven-

                           ska akademije, znanosti i umjetnosti, Zagreb,1952.

Nemet, Dražen, Smrt hrvatskog kralja Zvonimira,  Zagreb, 2006.    

Ostojić, Ivan, Vjerodostojnost sadržaja IX. glave Ljetopisa popa Dukljanina,

                            Samoizdanje, 1968.

Šanjek, Franjo, Povijest Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Mijatović, Anđelko, Iz riznice hrvatske povijesti,  Školska knjiga, Zagreb, 2001.

Zenić, Milivoj, Stari Šibenik, kalama, skalama,i butama, Agam, Zagreb, 2010.

Zenić, Milivoj, Šibenska katedrala, Šibenska biskupija, Šibenik, 2003.

Šetka, Jeronim, Gospa Sinjska, Sinj, 1983.

Gunjača Stjepan, Kratak pregled prošlosti Sinja, Split, 1977.

Ivanišević, Ivan, Juraj Dalmatinac u Splitu 1444. -1448. godine, Split

Fosco, Antun G., La cattedrale di Sebenico, Sebenico, 1893.

Livaković, Ivo, Poznati Šibenčani, Šibenik 2003.

Baranić, Irena, Juraj Dalmatinac, Katedrala i Šibenik, Šibenik, 2011.

 

                                        

                       Stari  Šibenik danas, Srednjevjekovni sajam, 2010 

Sadržaj

Dolazak Hrvata na Balkan                                                               str.    5

Povijesni izvori – rukopisi                                                               str.    8

Gotoslavenski vladari                                                                      str.  10

Hrvatski vladari po modernoj historiografiji                               str.  12

Doba hrvatskih kreževa (banova)                                                  str.  12

   Panonska Hrvatska                                                                        str. 12

   Primorska Hrvatska                                                                       str. 16

Nin kraj Biograda na moru, prvo sijelo hrvatskih vladara         str. 20

Bijaći – Kaštela kraj Trogira, sijelo hrvatskih vladara                  str. 23

Knin – sijelo hrvatskih vladara                                                        str. 24

Mauzolej hrvatskih vladara Crkvine – Biskupija kraj Knina      str. 27

Doba hrvatskih kraljeva narodne krvi                                           str.  30  

Hrvatske vladarice u ranom srednjem vijeku                              str.  42

Sudbina hrvatske kraljevske krune                                                str.  45

Mauzolej hrvatskih kraljeva                                                            str.  47

Sarkofag hrvatske kraljice Jelene Slavne                                      str.   50

Legende o smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira                   str.  52

Mauzolej bosanskih kraljeva hrvatske krvi                                   str.  61

Iz povijesti Krešimirovog grada Šibenika                                       str.  74

Krešimirov grad Šibenik pod Venecijom                                        str. 78

Niz od sedamdeset i jedne kamene glave na apsidama

        katedrale                                                                                     str.  90

Apside na katedrali Sv. Jakova galerija likova drevnih

        hrvatskih vladara?                                                                    str.  955

Tajna u 19. stoljeću zamijenjenih 13 + 1 oštećena                     

       kamena glava na apsidama katedrale                                   str. 161

Split, Solinsko polje i tvrđava Klis                                                  str. 168

Sudbina crkava, mauzoleja, kraljeva i samostana na Otoku    str.  180

Tajna srušenog mauzoleja hrvatskih kraljeva na Otoku            str.  184

U Šibeniku se rađa nova legenda o kralju Zvonimiru                 str.  206

Potvrda kripte ispod  katedrale Sv. Jakova   iz 15. stoljeća       str.  210                       

Zaključak                                                                                             str.  217

Literatura – izvori                                                                              str.   221

Sadržaj                                                                                                 str.   223

 

 

Šibenik, Srednjevjekovni sajam, 2011.