O S T O J I Ć I

 

POVIJEST  MOJIH  PREDAKA

           

O B I T E L J S K A     K R O N I K A

 

 

                                                    Šibenik 2013.

 

 

 

 

 

Naslovna stranica: Najstariji grb plemićke obitelji Ostojić još iz Bosne, prije 1463. godine

       S V A K U    S R E Ć U

 

»Samo to djelo, te obiteljske slike slavnog nam naroda V A M A  prinosim; one su nemalo svjedočanstvo moje ljubavi prema dragoj domovini, one su svakako dostojne vašega prijaznog pogleda i hvale. Domovine, naime, sjaj u njima blista: sjaj kojim se svaki sugrađanin u svom rodu proslavljuje. Jer, kao što po junačkim djelima otaca plemeništinu roda zadobivamo, tako i uvećanom domovinskom srećom većma slavni bivamo. Primite, dakle, milostiva lica ovaj plod napora i zahvalnom ga potomstvu ušćuvajte, u želji i nadi da će ono i samo (a bit će ga dok bude i svijeta), jednoć boljom sudbinom usrećeno, grliti Hrvatsku u svojim dijelovima opet cijelu, grliti, velim, sav golemi Ilirik, udruživši se s tom Hrvatskom u vjernosti i ljubavi!«

 

Ostajte zdravo!                               Autori

 

 

(Pavao Ritter Vitezović, 12. travnja 1702.)

 

 

 

 

 

P R E D G O V O R

Ljerke Lipovec - Ostojić

 

                                                       Ne znaš li odakle dolaziš,

                                                       ne ćeš znati ni kamo ideš,

                                                       budući da ne znaš gdje si.

                                                                           (Stara poslovica)

 

Rodila sam se u Šibeniku u staroj hrvatskoj - nekad u davnini pred više od šest stoljeća i bosanskoj vlastelinskoj obitelji  O S T O J I Ć  kojom se puno ponosim. Moj je otac Nerej Ostojić bio Šibenčan a moj djed Mihovil Ostojić je rođen u Trogiru. Braća mog oca Ivan, Vlado i sestra Pina (Josipa) rođeni u Šibeniku su osnovali obitelji u Krapini, Rijeci i Kninu. Svi su drugi  moji rođaci po djedu Mihovilu živjeli u Trogiru. Danas ima mojih rođaka iz Trogira i Šibenika u cijeloj Evropi, najviše u Hrvatskoj.

 

O drevnom podrijetlu trogirske patricijske obitelji Ostojić se je u obitelji sačuvalo nešto starih listina, ponešto iz povijesti se znalo, nešto se  sačuvalo kao obiteljska predaja ali većinom se sve zaboravilo. Stariji su rođaci još pamtili da su Ostojići došli davno u Trogir iz Starog Grada na otoku Hvaru (u starim dokumentima grad su zvali Citta Vecchia na otoku Farosu, kasnije su otok nazivali i Lesina).

 

 

Tvrđava Bobovac, sjedište bosanskih kraljeva

 

Zna se da naši daleki preci Ostojići potječu iz Bosne i da naš rod - pleme od davnina potječe od predaka bosanskih kraljeva treće dinastije Kotromanića nazvane i Ostojići - Križići i bosanskog kneza Stjepana Ostojića - dvorskog kneza (comes palatinus) iz područja današnje Fojnice te iz grada Bobovca u Bosni, prijestolnice bosanskih kraljeva. Knez Stjepan Ostojić i njegovi potomci bosanski knezovi i vojvode - naši preci se spominju u bosanskoj povijesti sredinom 13., 14.  i 15. stoljeća za vladanja bosanskih kraljeva Stjepana  Tvrtka, Stjepana Dabiše, Stjepana Ostoje, Stjepana Ostojića, Stjepana Tomaša Ostojića, Radivoja Ostojića od Vranduka, Stjepana Tomaševića i Matije Radivojevića Kotromanića.

 

 

Slika 1. Kralj Bosne Stjepan Tomaš - Ostojić Kotromanić

 

Naši su daleki preci pripadali starom hrvatskom praplemenu Križićima (Kristićima) poznatom već u 12. stoljeću iz područja Fojnice u Bosni. Jesu li se naši preci nazivali i Šimrakovići kako navode neki autori nije poznato. Sebe su u pradomovini Bosni nazivali »Bošnjani«, latinski u dokumentima »Bosnenses«. Po vjeri su naši daleki preci u početku pripadali bosanskoj crkvi, sebe su po vjeri nazivali »krstjani« ili  »dobri ljudi«, latinski »boni homines«, kasnije su prešli na katolicizam. Treća  bosanska kraljevska dinastija Kotromanića iz kraja 14. i prve polovice 15. stoljeća - zvana i Ostojići je pripadala tom starom hrvatskom praplemenu. Pojedini su se  istaknuti Ostojići – Križići na bosanskom dvoru nazivali i Jablanovići, najvjerojatnije po ženskoj majčinskoj  liniji. Roda Jablanovića su bile supruga kralja Tvrtka II. Jelina i supruga kralja Stjepana Ostoje Kujava  Radinović (majka kralja Stjepana Ostojića). Jablanovićem se je nazivao Radivoj Ostojić razkralj i ban Jajca.  Jablanovići su bili jedna od pet najutjecajnijih plemićkih obitelji u srednjevjekovnoj Bosni. Ta je obitelj dovela Ostoju na prestolje za kralja.  Te činjenice potvrđuju ne samo obiteljska predaja Ostojića koja se sačuvala u devetnaest generacija Ostojića već i sačuvani obiteljski dokumenti na papiru i grbovi u kamenu te mnoga povijesna djela. Ugarsko-hrvatski kralj i kralj Bosne Bela IV. je podijelio precima naše loze plemstvo i privilegije oko 1244. godine. Pretpostavljamo da su bili bosanski kralj Stjepan Ostoja - Ostoja Križić i naš daleki pradjed knez Stjepan Ostojić bliži rođaci po majci kralja Stjepana  Ostoje Jeleni Ostoja (Ostojinici)

 

 

Slika 2. Posljednja kraljica Bosne Katarina Vukčić Kosača (G. Bellinni, 1400.-1470., slika u kaptolskoj galeriji u Rimu)

 

Bosanski je kralj Stjepan Tomaš Ostojić Poveljom potvrdio našim precima bosanskim kneževima Petru, Ivanu i Jerolimu Ostojiću 1458. godine kneževske a za vrijeme rata i vojvodske naslove i privilegije. Mletački je dužd potvrdio našim precima Ivanu i Jerolimu Ostojiću kneževske privilegije 1463. godine na Hvaru nakon pada bosanske kraljevine.

 

Jedan od prvih Ostojića našeg plemena u Srednjoj Dalmaciji je bio Vid Ostojić biskup Like i Krbave (1431. - 1457.). Pretpostavlja se da je Vid Ostojić rođen na otoku Hvaru.  Prva naša daleka baka u Dalmaciji za koju znamo iz sačuvanih dokumenata je bila oko  1540. godine sestra senjskog kapetana i kliškog kneza junaka Petra Kružića.  Bila je to kneginja Katarina Kružić baštinica tvrđave Lupoglav u Istri. Njeni su  unuci, djeca njene kćeri - naši preci Ostojići bili didići (bosanska gospoda, bosanski plemići) u Poljicima (Poljičkoj kneževini, Poljičkoj republici). Jedan od sinova našeg dalekog pretka didića Ivana Ostojića i unuk kneginje Katarine Kružić (Gusić) iz Podgrađa u Poljicima - knez Stjepan Ostojić je bio glavar (knez) sela Slimena u Poljicima. Stari zapisi iz 1604. godine potvrđuju da je knez Stjepan Ostojić glavar sela Slimena bio plemenitog roda i po ocu i po majci, a  majka mu je bila roda Branisalića od ogranka plemenitih Mogorovića.

 

Prvi naš pradjed u Trogiru je bio Luka Ostojić - didić (bosanski plemić, bosanska gospoda) iz Poljica (Poljičke kneževine) sin didića Ivana Ostojića iz Poljica, brat Stjepana Ostojića kneza sela Slimena, unuk Katarine Kružić  i praunuk Jerolima Ostojića, kneza i vojvode bosanskog. U Trogir je došao oko 1560. godine. Unuk Luke Ostojića Mihovil Ostojić - Chaitaz, naš daleki pradjed je bio 1650. godine primljen u gradski plemićki patricijat Trogira. Pradjedu Mihovilu ili njegovoj braći mletački je dužd 1674. godine potvrdio naslov "conte veneto". Moje su trogirske bake bile iz uglednih trogirskih patricijskih obitelji Cippico, Dragazzo, Colnago, Peroević-Buffalis i Delalle (Kreljutić).

 

Jedan od mojih pradjedova Mihovil i njegov brat Dionisije su bili po djedu Luci Colnago posljednjem iz trogirske patricijske obitelji Colnago baštinici te obitelji. Dionisije Ostojić, bosanski plemić je bio član Velikog vijeća Trogira početkom osamnaestog vijeka a moj pradjed Mihovil vicekonzul Vatikana u Dalmaciji. Moji su trogirski pradjedovi Ostojići bili kroz stoljeća kapetani - harambaše u vojnoj službi Mletaka i trgovci a njihova braća harambaše, vlasnici brodova, pomorski kapetani, svećenici i kanonici.  Obitelj Ostojić našeg roda ima više plemićkih  grbova.

 

Uvijek me zanimala daleka prošlost moje obitelji pa sam zato željela potražiti odakle potječe moj rod - pleme. Prof. Ivan Ostojić iz Krapine, brat moga oca, "barba Ivo" kako smo ga svi od milja zvali, je bio profesor povijesti i prvi načelnik Povijesnog arhiva u Zadru 1945. godine. Puno smo razgovarali o prošlosti ljeti kad smo se svi šibenski i mnogi trogirski Ostojići našli u njegovoj ljetnoj kući na Jadriji kraj Šibenika. Barba Ivo Ostojić ostavio nam je kratku povijest naše obitelji, koja je bila temelj i prvi putokaz za traganja po arhivima Trogira, Zadra, Splita, Zagreba, Dubrovnika, Beča i Venecije.  Najveći dio posla je  obavio moj suprug Janko Lipovec, koji je našao, sakupio i sastavio sve nađene stare listine i obiteljsku predaju o našoj obitelji u ovo djelo. Velike zasluge idu mojoj rođakinji prof. Katiji Ostojić - Knežić i njenoj obitelji iz Splita koji su našli puno podataka o našoj obitelji iz Trogira, a njen suprug dr. med. Ivo Ostojić - Knežić iz Povalja o svojoj obitelji Ostojić - Knežić s Brača. Dr. Ivo Ostojić - Knežić iz Povalja na Braču nam je otvorio i bogati arhiv svoga strica povjesničara msgr. dr. Ivana Ostojića - Knežića, prelata iz Povalja na Braču kojeg povijesne rukopise također koristimo u kronici. 

 

 

Slika 3.Trogir,  tvrđava

 

Posebno smo zahvalni gđi. prof. Danki Radić, kustosinji Muzeja grada Trogira, koja nam je puno pomogla povijesnim materijalom i stručnim savjetima i gđici. prof. Suzani Martinović, kustosinji  Arhiva grada Zadra za prijevode i za stručnu pomoć u traganju po zadarskim arhivima. Dr. vet. Andrej Ostoić iz Zagreba rodom iz Starog Grada na Hvaru je sudjelovao u pripremi ovog djela s kronikom i dokumentima svoje obitelji Ostoić iz Starog Grada na Hvaru. Žarka Ostoić - Stavros i njen otac Nikša rodom iz Blata na Korčuli su nam otvorili vrata povijesti obitelji Ostoić iz Blata na Korčuli i arhiv Nikole Ostoića, povjesničara i gradonačelnika Blata iz prve polovice 19. stoljeća.

 

Dr. Mehmedbeg Hrasnica iz Sarajeva iz obitelji koja se do početka osamnaestog stoljeća zvala Ostojić i Jablanović nam je dao obiteljske dokumente o svojoj obitelji. Vicko Ostoić iz Zagreba rodom iz Bola na Braču  nam je ispričao  povijest svoje obitelji Ostoić iz Bola na Braču.

 

Iz Kronike fra. Dujma Ostojića, profesora i povjesničara iz Bijakovića u Hercegovini smo saznali predaju, legende i kazivanja o našim precima. Po tragovima prvih Ostojića u Bijakovićima nas je vodio Ilija Ostojić - Kepo iz Bijakovića u Hercegovini.

 

U početku našeg traganja po prošlosti obitelji Ostojić smo suprug i ja željeli potražiti i na jednom mjestu sakupiti svu obiteljsku predaju naše obitelji i sačuvane dokumente u Kroniku obitelji Ostojić za naše unuke Marka, Mateja, Jerneja i unučicu Tinu da upoznaju i zapamte korjene svoga podrijetla. Kroz godine traganja se je nakupilo toliko zanimljive građe da je nastalo to djelo - povijest mojih i naših predaka. Sigurna sam, da će ovo djelo zanimati sve moje drage rođake OSTOJIĆE.  Svi se Ostojići  moramo ponositi poviješću naših pradjedova i prabaka.

 

Skupljajući građu za povijest naše obitelji ponovno sam pronašla izgubljenu rodbinu u Zagrebu, Splitu, Trogiru, Hvaru, Braču, Korčuli, cijeloj Hrvatskoj, Sarajevu, Hercegovini, Sloveniji, Švicarskoj, Italiji i po cijelom svijetu, što me čini sretnom. Mi, Ostojići našeg roda (plemena) opet kontaktiramo među sobom pismeno, telefonom a ponekad se i posjećujemo. Radujem se svim ponovo odkrivenim  i pronađenim rođacima i davno zaboravljenim precima iz drevnog i slavnog roda Ostoja i Ostojić: obitelji Hrasnica begova - Ostojić rodom iz Bosne danas u Sarajevu, obitelji Ostoić rodom iz Starog Grada na Hvaru, obitelji Ostoić iz Bola na Braču, Ostoja iz Dola na Braču, obitelji Ostojić i Ostojić - Knežić iz Povalja na Braču, obitelji Ostoić iz Blata na Korčuli te obitelji Ostojić iz Brotnja, Bijakovića, Čitluka i Peračkog Blata kraj Ploča u Hercegovini.

 

 

 

 

                                                                  Ljerka Ostojić Lipovec                                                           

                                                                Trogir, Šibenik, Maribor

                                                                             2009.


Povijest roda (plemena) Ostojić

 

       "Ali neka nitko od čitalaca ne pomisli, da sam napisao ma što drugo, osim onoga šta sam čuo pričati od naših otaca i vremešnih staraca kao pravu istinu".

 

                                     Ljetopis popa Dukljanina, 12. stoljeće

 

      "A mi ćemo, kao u onom što predhodi, pokušati izložiti slijedeći dijelom pisano, dijelom predanje, dijelom nagađanje".

 

                                    Toma Arhiđakon, Salonitanska povijest, 13. stoljeće

 

 

U V O D

 

 

 

Slika 4. U zadarskom arhivu

 

Izvori na osnovu kojih je napisana "Povijest mojih predaka" jesu povijesni dokumenti, povijesna djela Hrvatske i Bosne, knjiga "Wappenbuch, Der Adel des Konigreiches Dalmatien" pisca F. Heyer von Rosenfelda, Povijesni arhiv Zadra, Arhiv grada Splita, Muzej grada Splita, Muzej grada Trogira, Arhiv grada Dubrovnika, Arhiv i knjižnjica Garagnin-Fanfogna, Arhiv obitelji Slade-Šilović - Trogir, Arhiv hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Arhiv grada Beča, Arhiv grada Venecije, matične knjige u arhivu trogirske katedrale, matične knjige Starog Grada u Arhivu grada Zadra, arhiv povjesničara Nikole Ostoića iz Blata, arhiv povjesničara prof. Ivana Ostojića iz Krapine, arhiv povjesničara msgr. dr. Ivana Ostojića - Knežića iz Povalja, Kronika fra. Dujma Ostojića profesora i povjesničara iz Bijakovića,  obiteljski dokumenti pojedinih obitelji Ostojić i Ostoić Trogira, Brača, Hvara, Korčule, Hercegovine i obitelji Hrasnica iz Sarajeva.

 

 

 

Slika 5. Mostar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

O S T O J I Ć I  U  PRADOMOVINI KRALJEVINI    

                                    BOSNI

 

 

"... i k tomu zakleše se vlastele našega plemena: knez Radivoj Stipković i knez Radosav Stipković i knez Radić Stipković i knez Obrad Hlapomirić i knez Vlatko Obradović i knez Ivaniš Ostojić i knez Ivan Vuković, i zaklesmo se prid počtenim mužem vašem poklisaru prid knezom Tudrojem Bavželićem na Stipanju Polju pod Sokolom. I za veće virovanije mi gospodin vojevoda Sandalj i knez Vlkac i knez Vlkov naš zapis pečatismo našimi pečatmi i potvrdismo. Pisano va lito rožastva Hrisova tisućno četiri sta i deveto na deste lito, meseca juna dvadesti i četvrti dan."

 

                Sandalj Hranić, bosanski vojvoda i braća mu Vlkac i Vlk

                ustupaju Dubrovniku svoj dio župe Konavlja.

               1419. 24. lipnja, na Stipanju Polju pod Sokolom

               (Državni arhiv Dubrovnika, ASMM, XV. st. br. 224, b.b. 1051)

 

 

Slika 6. Dokument koji spominje Ostojiće: »… i k tomu zakleše se vlastele našeg plemena …«, Stipan Polje, 1419. g.

 

Davna predaja pripadnika plemena (roda) Ostojić od kojeg potječe naša trogirska grana Ostojića još je živa i danas u gotovo svim obiteljima Ostojić podrijetlom iz grada Trogira, otoka Hvara, Brača, Korčule, Bosne i Brotnja u Hercegovini. U svim tim obiteljima nalazimo istu ili sličnu predaju, da su naši preci Ostojići došli iz Bosne nakon pada bosanskog kraljestva 1463. godine, da su bili plemićkog podrijetla, da potječe od njihovog roda treća dinastija bosanske kraljevske obitelji Kotromanića koju povjesničari Bosne zovu  i Ostojići - Križići  po bosanskom kralju Stjepanu Ostoji - Ostoji Križiću. Obiteljska predaja pamti nakon pada Bosne u dalekoj prošlosti u Dalmaciji tri brata Ostojića od kojih je jedan ostao u Starom Gradu na Hvaru (po našim podacima Jerolim Ostojić oko 1510. godine), jedan je otišao na kopno (po našim podacima Ivan Ostojić u Poljičku kneževinu 1514. godine i sin mu Luka Ostojić u Trogir oko 1560. godine)  a jedan na otok Brač (po našim podacima knez Stjepan Ostojić 1604. godine). Obitelj Ostoja iz Dola na Braču i obitelj Ostojić iz Bijakovića u Hercegovini imaju uz gore navedeno i povijesnu predaju da je loza Ostojića bio u rodu s posljednjom bosanskom kraljicom Katarinom Kosačom. Brački su Ostojići do danas sačuvali u prezimenu i nadimak Ostojići - Knežići po knezu Stjepanu Ostojiću koji je doveo njihove pretke iz Poljičke kneževine na Brač 1604. godine. Obitelj Ostojić iz Korčule pamti po predaji događaje nakon 1400. godine, biskupa s Krbave i Like Vida Ostojića, znaju da su njihovi prvi preci bili nećaci biskupa Vida Ostojića i da je jedan od njihovih predaka s Korčule plemić Nikola Ostojić dao prisegu vjernosti mletaćkim vlastima 1420. godine prilikom predaje Korčule (Lucić I., Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1420. g. str. 909). Prvi su Ostojići u Starom Gradu na Hvaru dobili nadimak "Knez - Ivanovi" po knezu Ivanu Ostojiću koji ih je doveo na Hvar 1463. godine. Povijesno je pamćenje obitelji Ostojić iz sela Bijakovići u Hercegovini najbogatije i spominje događaje unatrag do 1387. godine.

 

U Ostojića našeg roda postoje dvije verzije izvornog prezimena: najstarije Ostoja i mlađe Ostoich. Naši daleki rođaci Ostoje (Ostoie) žive još u Dolu na Braču ali je njihovo prezime kasnijeg izvora, svoje ime su talijanizirali iz Ostoich u Ostoia u 17. stoljeću (tada su najvjerojatnije odklesali ljiljane u kamenom grbu Ostojića u Dolu). Obitelj Ostoich iz Blata na Korčuli je talijanizirala pod Mlečanima sredinom 16. stoljeća svoje prezime Ostoich u Ostoi.  Prvi su Ostoichi u Trogiru upisali u maticama rođenih godine 1569. uz prezime Ostoich i Ostoia, jedamput i Ostojević, nakon toga uvijek za vrijeme Mlečana Ostoich. Nakon pada Mletačke Republike naši su preci preveli prezime Ostoich na hrvatski u Trogiru, u Povljima na Braču i u Hercegovini u Ostojić, u Blatu na Korčuli, Starom Gradu na Hvaru i u Bolu na Braču u Ostoić, a u Dolu su zadržali Ostoja. Često su i najbliži rođaci svoje prezime pisali različito: liječnik Jerolim Ostoich s Hvara se u sredini 18. vijeka potpisivao kao Ostoich, njegov brat liječnik Stjepan Matija Ostoich kao student u Padovi Ostoia - vulgo Ostoich, kasnije kao Ostoich. Na Hvaru su u Starom Gradu još početkom 20. stoljeća brat i sestra upisani u matičnim knjigama različito kao Ostojić i kao Ostoić.

 

Izvorno obiteljsko prezime Ostoia koje još nije bilo pravo prezime u smislu današnjeg prezimena, spominje njemački pisac Carl Georg Fridrich Heyer von Rosenfeld u svom djelu Knjiga grbova, plemstvo  Kraljevine Dalmacije tiskanom u Nurnbergu 1873. godine, str. 16 i 52: "Ta stara plemićka obitelj potječe od slavnog roda Ostoia ili Križić (Chrixich) u Bosni, zvala se i Šimraković." Taj je podatak Heyer von Rosenfeld, vjerujemo, crpio iz zagubljenog rukopisa Zlatna knjiga plemstva Trogira Girolama de Buffalisa iz Trogira 1776. godine koja je bila u vlasti plemićke obitelji Paitoni, naših rođaka iz Trogira i Splita. Trag te knjige se gubi početkom dvadesetog stoljeća sa zadarskom obitelji Grazie.

 

 

Slika 7. Prvi sačuvani rukopis našeg pretka Ostojića: …»v lito rožastva Hristova tisućno i četiri sta i dva deseti i sidmo lito, miseca dećembra 30 i 1. od mene Ostoja logofeta pisano …«, 1427. g.

Pretpostavljamo da se je pleme naših dalekih predaka Ostojića razvilo od bosanskog praplemena Križića preko roda Šimrakovića. Najstariji grb Ostojića sa štitom, kosom gredom, sa zvijezdom repaticom, mjesecem i s dva ljiljana isti je kao u plemićkoj obitelji Šimrakovića.  

 

 

 

 

 

Slika 8. Drevni grb bosanske plemićke obitelji Šimraković i novac bosanskog kralja Stjepana Tomaš Ostojića (iz zbirke Roberta Lipovca)

 

Naši preci - Bošnjani

 

                 "Tko je dobar Bošnjan? Onaj koji se drži otačkih predaja, 

                     opslužuje zakone i poštuje prava, s čijim se pravorijekom

                     okončaju mnogi i teški sukobi i čije se jamstvo u

                     poslovima i svjedočanstvo u sporovima prihvaća."

                                  (Srećko M. Džaja, Dobri Bošnjani ili Dobri ljudi,

                                  Dialog, 2006.)

 

 

Naši su prvi preci iz četrnaestog stoljeća sebe nazivali »Bošnjanima«, u sačuvanim starim dokumentima iz onih vremena se spominju kao "dobri Bošnjani" ili u prijevodu na latinski "boni Bosnenses". Po  vjeri se spominju naši preci, davno pripadnici bosanske crkve - krstjani, kao »dobri ljudi« ili  »boni homines«.

 

Da su naši rodom iz Bosne, da su pripadali plemenu Križića i da se taj rod nazivao i Jablanovići i Šimrakovići navode i neki hrvatski povjesničari, posebno dr. Duišin u člancima u časopisu Heraldika, koji je izlazio u Zagrebu u 1937. i 1938. godini i nedovršenom Zborniku plemstva Hrvatske 1938. godine. Povjesničari Bosne navode "da su daljnji srodnici vladara Bosne, članovi jako razgranate dinastije Kotromanića kao Klešići, Križići, Radišići i drugi sudjelovali u redovima vlastele na stanku (državni sabor u Bosni). Kažu da su Križići pripadali Kotromanićima a Ostoja (kralj Stjepan Ostoja) da je bio Križić s jedne sporedne grane Kotromanića. Svjedoci na poveljama su bili samo dobri Bošnjani, predstavnici vlastele iz Bosne, Zagorja, Rame, Duvna, Donjih krajeva, Usore i Trebotića".  

 

Pisac Heyer von Rosenfeld je objavio u već navedenom djelu "Grbovi i plemstvo kraljevine Dalmacije" i tri grba obitelji Ostojić, najstariji grb Ostojića je s parom ljiljana u štitu. Ti anžuvinski  možda i izvorno bosanski ljiljani u grbu potvrđuju pripadnost Ostojića rodu Križića i Šimrakovića, ljiljane imaju u grbu i Kotromanići. Danas u bosanskim stručnim krugovima pišu da bi mogli biti ljiljani na bosanskom grbu izvorno bosanski, endemski zlatni ljiljan raste samo u Bosni, stručno ga nazivaju lat. Lilium Bosnicarum. Više se crteža grba naših predaka Ostojića čuva u zbirci  "Il Re d Armi di Spalato, Doimi - Fortunato Karaman" (neobjavljeno djelo o plemićkim grbovima Splita splitskog povjesničara Dujma Ljuba Karamana, 1886.-1971.) u muzeju grada Splita i na crtežu nadgrobne ploče bosanske kraljice Katarine iz navedene zbirke. Sačuvana su tri kamena grba: dva od obitelji Ostoich i Ostoia u Dolu na Braču i jedan od obitelji Ostoich u Trogiru. Isti je grb Ostojića s ljiljanima objavio i dr. Duišin u Zborniku plemstva i drugi pisci.

 

 

Slika 9. Skica nadgrobne ploče kraljice Katarine Kosače u Rimu, među grbovima dva grba obitelji Ostojić i skica tvrđave Bobovac u Bosni (zbirka Il Re d Armi di Spalato, Doimi Fortunato Karaman, Muzej grada Splita)

 

U Blatu na Korčuli je sačuvan na kući Ostojića biskupski grb biskupa Krbave i Like  Vida Ostojića iz 15. stoljeća s lavom na desnoj polovici i dvoglavim orlom s krunama na lijevoj polovici štita. Grb je po sudu nekih povjesničara sastavljen iz grba bosanskih Kotromanića (lav) i grba srpskih Nemanjića (dvoglavi okrunjeni orao). Taj je isti grb biskupa Ostojića bio ugrađen u katedrali sv. Marka na Korčuli 1459. godine ali je oko 1800. godine skinut skupa s propovjedaonicom biskupa Vida Ostojića kad se katedrala sv. Marka u Korčuli obnavljala.

 

Sačuvani stari dokumenti i obiteljsko stablo u Arhivu grada Venecije navode kao prvog Ostojića naše loze kneza Stjepana Ostojića oko 1400. godine, njegovog sina Antonia i sinove Antonia Ivana i Petra. Sačuvana dva prijepisa Povelje bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima iz 1458. godine u Arhivu grada Venecije potvrđuju plemićke naslove i privilegije kneževima Petru, Ivanu i Ivanovom sinu Jerolimu. Isti sačuvani stari dokument u Arhivu grada Venecije potvrđuje da su Ostojići dobili za  rata s Turcima i titulu "vojvode".  U toj Povelji bosanski kralj Stjepan Tomaš potvrđuje plemstvo i privilegije koje su Ostojićima podijelili hrvatsko ugarski kralj i kralj Bosne Bela IV. i drugi kraljevi. Kralj Stjepan Tomaš potvrđuje u toj Povelji Ostojićima da potječu iz Bosne i da su njemu i njegovim prethodnicima vjerno služili.

 

Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u Povijesti Bosne 1882. godine više puta spominje stare sačuvane dokumente s navodima naših predaka Ostojića - dvorskih knezova na kraljevom dvoru u Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci, kneza Usore Stjepana Ostojića, kneza Ivana i druge. I drugi autori: Čirković: u djelu Herceg Stjepan Vukčić Kosača, Beograd, 1964, u djelu H.K.D  Napredak Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knjiga 1, Sarajevo, 1942. i   Mandić: u djelu Bosna i Hercegovina, Toronto 1982,  navode stare dokumente koji spominju naše daleke pretke Ostojiće na bosanskom dvoru.

 

Sve su grane Ostojića potvrđivale kroz vijekove svoj plemićki status: u Bosni 1458. godine, na Hvaru 1463. godine, na Korčuli 1420. godine i 1553., u Omišu 1700. godine, u Veneciji 1463., 1674. i 1791., u Zadru 1818., u Beču 1827. godine, najvjerojatnije i u Hercegovini knezovi Tepčići, koji su dobili prezime Tepčići pretpostavlja se po tepčiji Ostoji (dvorskom kancelaru Ostojiću). Tu ne možemo ni mimoići visoke turske nazive koje su Ostojići - kasnije Hrasnica i Turhanija nosili nakon 1463. godine u turskoj Bosni. Neke su se druge potvrde plemstva Ostojićima koje se spominju u kasnijim dokumentima, zagubile.

 

Ako sastavimo sve podatke o Ostojićima iz sačuvanih dokumenata u cjelinu, možemo s velikom sigurnošću sastaviti povijest naše obitelji u pradomovini Bosni od prvih dana:

 

"1244. godine mađarski kralj Bela IV. podiže drugu vojsku na bana Mateja Ninoslava. Vojsci koja je krenula na Bosnu pridruži se i sam kralj Bela IV. Još u drugoj polovici lipnja se Bela IV. utabori u gradu Gražkom na međi usorskoj, te je po svoj prilici odavde udario na bana Ninoslava. O tečaju vojne nema podataka; no sigurno je brzo završila, jer je već 20. srpnja 1244. godine izdao kralj Bela biskupu bosanskomu znamenitu povelju (Povijest Bosne, Vjekoslav Klaić, 1882. Zagreb, str. 86)". Pretpostavljamo da je tom prilikom 1244. godine hrvatsko ugarski kralj i kralj Bosne Bela  IV. podijelio plemstvo i privilegije jednom pretku naših Ostojića iz Usore. Taj čin ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. potvrđuje bosanski kralj Stjepan Tomaš 1458. godine u Povelji Ostojićima.

 

"Još prvih dana prosinca 1272. godine nalazimo za Bosnu i Mačvu ove banove: palatin ugarske Roland jest ban Mačve, Stjepan ban prave Bosne, a Henrik ban Usore i Soli. Isti banovi ostadoše i slijedeće 1273. godine sve do konca ožujka: poslije ožujka 1273. godine dogodi se prva promjena: Henrik postade banom cijele Slavonije,  a banom Usore i Soli postao je najprvo neki Jan, a zatim Jerolim (Jernej, Hieronimus), dočim je u Pravoj Bosni i nadalje banovao pomenuti već Stjepan (Fejer, Codex dipl. V.2. pag. 82, 85, Povijest Bosne, Vjekoslav Klaić, 1882., Zagreb, str. 86. Pretpostavljamo da je Jerolim ban Usore i Soli (pokrajina sjevernije od Bobovca) iz plemena Križića i naš prvi predak kojemu se zna ime. Ban Jerolim je prvi od naših predaka koji nosi ime Jerolim. To se ime najčešće pojavljuje kroz stoljeća do danas u obitelji Ostojić naše loze.

 

1322. godine se spominje u Povelji bana Stjepana II. Kotromanića Vukosavu Hrvatiniću kao svjedok: tepčija Radoslav i s bratiom, knez Dabiša i s bratiom, knez Dragoš i s bratiom ... od Rame knez Ostoja i s bratiom ... (Bosna i Hercegovina, Dominik Mandić, 1982., str. 45). Vlastela koja se navodi kao svjedoci obično se javlja s bratiom, pojedinac nije bio samo svjedok samo za sebe osobno, nego je zastupao svoju rodbinu.

 

1338. godine se spominje župan Ostoja, najvjerojatnije naš predak:

 

"Umah sliedeće 1338. godine desi se u Hrvatskoj i Dalmaciji vojska bosanska, koju vodi župan Ostoja i Bogdan Grdošević. Po zapovjedi bosanskoga bana bilo je ovoj vojsci krenuti na Klis, budi da ga odbrani od Nelipića, budi da mu ga otme. Sredinom kolovoza imala je ova vojska prolaziti kotar grada Trogira prema Klisu. Čuvši to biskup trogirski Lampedije, premda pred papom opadnut kao prijatelj krivoveraca, sabere 15. kolovoza kaptol i zabrani pod crkvenu kazan trogirskim žiteljem svako općenje s bosanskom vojskom, koja se sastajala gotovo od samih patarena. Nu gradjani, mareć za dobrobit svoga grada, izaberu poslanstvo; pa kada je zatim 19. kolovoza bosanska vojska prolazila kotarom trogirskim prema Klisu, izadje trogirsko poslanstvo pred vojvode bosanske, pozdrave ih i nadari. Uslied toga udari biskup podanike crkvenim izgonom; ali se Trogirani spočitavahu, da su oni to samo od straha pred bosanskom vojskom učinili i da nisu ni mnogo sagriešili, pošto se je nedavno sam biskup desio u Klisu medju krivoverci, kada je tamo vjenčao Vladislava, brata bana Stjepana, s kneginjom Jelenom, kćerju Jurja Šubića.  Biskup da je dapače više sagriešio, pošto je vjenčao Vladislava s Jelenom bez papine dozvole, premda bijahu rodjaki trećega ili četvrtoga stupnja (Lucić, Memorie di Trau, p. 234, iz Povijesti Bosne Vjekoslav Klaić, 1882., Zagreb, str. 121)".

 

 

Slika 10. Kraljevina Bosna od XII. do XV. stoljeća

 

Bez dvojbe je Ostoja knez Rame i župan koji se spominje 1322. i 1338. godine naš prvi predak s imenom roda Ostoja. Od njegovog imena Ostoja će se kod njegovih potomaka naših pradjedova oformiti prezime (patronimik) Ostojić. Knez Stjepan Ostojić od Usore, prvi Ostojić naše loze, koji se spominje prvi put 1394. godine, najvjerojatnije je njegov sin.

 

Na bosanskom dvoru se spominje 1357. godine Jelena Ostoja (Ostojinica) kao svjedok:

 

"Da bi kneza Vlatka Vlkoslavića i nadalje uzdržao u vjernosti, izdade mu ban Tvrtko 1357. godine drugi slobodni list ovog sadržaja: "Vjera milošću božjom bana bosanskoga i njegovog srčanoga brata gospodina kneza Vlka i njiju matere počtene Jelene i njih vlastel kaznaca Boleslava, tepčije Ivahna, kneza Vladislava Dabišića, kneza Vlaje Dobrovojevića, vojvode Tvrtka i njegovog brata župana Brajana Pribinića, kneza Miloša Divoševića i njegovog brata kneza Sladoje, kneza Vlatka Obrinovića i gospoje Jelene Ostojinice ... (Tertemelmi Tir 1879. Elsofured, p.16. iz Povijesti Bosne, Stjepan Klaić, 1882.,  Zagreb. str. 146)".

 

Vjerujemo da je Jelena Ostoja (Ostojinica) bila kćer kneza i župana Ostoje od Rame i po tome sestra našeg pretka i pradjeda Stjepana Ostojića, kneza od Usore.

 

Jelena Ostoja, kći kneza i župana Ostoje i sestra kneza Stjepana Ostojića našeg pretka je bila po ocu roda Križića. Na bosanskom se dvoru bana, kasnijeg bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. pojavljujeje najvjerojatnije sedamnaestgodišnja Jelena Ostoja 1357. godine, u godini kad je najvjerojatnije bio rođen nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. po imenu Ostoja Križić kasnije bosanski kralj Stjepan Ostoja. Iz toga zaključujemo da je Jelena Ostoja najvjerojatnije bila nezakonita majka kralju Stjepanu Ostoji. Tako govori i predaja Ostojića.

 

Povjesničari pišu o kralju Stjepanu Ostoji:

 

"Stjepan Ostoja bio je nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka I. pravim imenom Ostoja Križić. Po ocu Stjepanu Tvrtku bio je pravi Kotromanić, po tome brat Tvrka II. Kao nezakoniti sin živio je u nekom zabitom selu daleko od svijeta, što bi bilo i razumljivo obzirom na njegovo nezakonito podrijetlo ili na pogibelj, koja mu je prijetila zbog podrijetla od neprijatelja."

 

Neki drugi povjesničari pišu o bosanskom kralju Stjepanu Ostoji:

 

"Novi bosanski kralj Stjepan Ostoja je za povijest pomalo tajnovita osoba. Podrijetlo mu je veoma mutno, a on sam kao da je izbjegavao da o tome u svojim ispravama kaže bilo što. Potpuno je sigurno da pripada obitelji Kotromanić, ali da je nezakoniti sin kralja Tvrtka ili neki daljnji rod ostaje potpuno otvoreno pitanje. Zabunu su izazvali i Dubrovčani jednim pismom u kojem kralju Ostoji predbacuju nisko podrijetlo što bi se moglo i tumačiti da on po podrijetlu nije Kotromanić. Neki povjesničari kažu da Ostoja nije bio sin kralja Tvrtka već samo "podmetnut" porod. Po tome izlazi da se Ostoja lažno izdavao za nezakonitog sina kralja Tvrtka ne bi li time na neki način dokazao da ima legitimno pravo na bosanski prijestol, a da nije bio Kotromanić već roda Križića (Kristića) što mu i Dubrovčaani predbacuju. Izraz kojeg Dubrovčani rabe za kralja Ostoju - "homo de minima condicione", ne mora da znači da je Ostoja po podrijetlu bio niskog roda, već da je dugo boravio u nekom planinskom mjestu i da nije sudjelovao u političkim odlukama. To bi bio razlog zašto ga većina vlastele nije znala i predbacivanja da je niskog roda.

 

 

Slika 11. Pečat bosanskog kralja Ostoje, 1400. g.

 

Teško je povjerovati da je Ostoja Križić bio neuki pastir kojeg je bosanska vlastela 1398. godine postavila na bosanski prijestol kao bosanskog kralja. Zato Ostojići vjerujemo svojoj predaji i pisanju bosanskih povjesničara da je Ostoja Križić bio kneževskog podrijetla, nezakoniti sin kralja Tvrtka I. po našoj predaji iz naše plemićke obitelji Ostoja i iz našeg plemena Križića. Po tome "Ostoja" nije ime već prezime kralja, "Križić" nije prezime već pripadnost starom hrvatskom  plemenu Križićima po majci Jeleni Ostoja. Je li kralj Ostoja Križić nosio ime Stjepan od rođenja ili  je to ime dobio kao kralj (kao i svi bosanski kraljevi) ostaje pitanje za stručnu diskusiju.  Povjesničari potvrđuju da su naši preci Ostojići bili podrijetlom iz hrvatskog plemena Križića kao i bosanski kralj Stjepan Ostoja  - Ostoja Križić. Pisac Heyer von Rosenfeld piše 1873. godine o našim precima u djelu o dalmatinskom plemstvu: "Ova stara plemićka obitelj potječe od slavnog roda Ostoja ili Križić...".

 

Slika 12. Pečat bosanskog kralja Stjepana Ostoje, 1400. g.

 

Iz gornjeg mogli bismo zaključiti da su bili naš predak Stjepan Ostojić i kralj Stjepan Ostoja vjerojatno bliži rođaci po Jeleni Ostoja, oba iz obitelji Ostoja iz plemena Križića. Privilegije, plemićki naslovi i nazivi dvorskog kneza, logofeta, tepčije, kancelara, vojvode  i visoki crkveni položaji - prvi franjevac u Visokom i biskup Krbave i Like, koje su imali naši preci na bosanskom dvoru kroz stopetdeset godina pod pet bosanskih kraljeva sve do pada Bosne 1463. godine, mogli bi potvrditi bližu rodbinsku vezu naših predaka Ostojića i bosanskih kraljeva nazvanih i Ostojići Križići - Kotromanići.

 

Sva povijesna djela Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sačuvani stari dokumenti potvrđuju predaju našeg roda.

 

Da su bosanski kralj Stjepan Ostoja (Ostoja Križić) i naši Ostojići bili u bliskom rodu potvrđuje i bosanski povjesničar Ćiro Truhelka prvi i veliki kustos i prvi direktor Sarajevskog muzeja u djelu "Uspomene jednog pionira", Zagreb, 1942., u poglavju "Različite ličnosti" u kojem piše Truhelka ".... da je 1887. godine stanovao u Sarajevu u kući odvjetnika Halid-bega Hrasnice, koji je potekao iz obitelji Ostojić što je bila u rodu s bosanskim kraljem Ostojem Križićem, zvala se i Jablanovići". Otac i djed odvjetnika Hrasnice su kao zaimi (bogati spahije) imali veliki zaimet (posjed) u Sarajevskom polju (danas sastavni dio Sarajeva), koji se zvao Hrasnica i tako su kasnije uzeli taj toponim po turskom običaju za svoje prezime. Poznata je današnja sarajevska obitelj Hrasnica nastala dakle od srednjevjekovne bosanske obitelji Ostojić te je imala u Bosni svoje ugledne predstavnike u društvu u periodu dužem od pet stoljeća.

 

Kralj Stjepan Ostoja (Ostoja Križić) nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka I. je vladao Bosnom od 1398. do 1404. godine i od 1408. do 1418. godine. Njegovi sinovi su bili Stjepan Ostojić (kralj 1418. do 1421.), Stjepan Tomaš Ostojić (kralj od 1441. do 1461.) i Radivoj Ostojić, knez od Vranduka. Unuk Stjepana Ostoje i sin Stjepana Tomaša Ostojića bio je Stjepan Tomašević (kralj od 1461. do 1463.). Sin Radivoja Ostojića je bio Matija Radivojević Kotromanić (kralj od 1465. do 1471.).

 

1394. godine se spominje u ispravi bosanskog kralja Stjepana Dabiše od 2. travnja izdanoj u Kraljevoj Sutjesci među svjedocima i comes (dvorski knez) Stephanus Ostoich (povjesničar prof. Ivan Ostojić, Zapisci, Krapina).

 

"26. travnja 1395. godine desio se je u stolnom gradu Sutisci kralj Stjepan Dabiša, okružen mnogobrojnom vlastelom rusaga bosanskoga. Tu bijahu od Bosne knez Mirko Radojević, knez Pavao Radinović, knez Priboje Mastnović i knez Mladen Stančić; od Usore vojvoda Vučihna (Vlatković) i knez Stjepan Ostojić (Povijest Bosne, Vjekoslav Klaić, 1882, Zagreb, str. 206)".

 

14. ožujka 1404. godine kralj Stjepan Ostoja otpremi u Dubrovnik nekog Stanića, pa Ostojića i Vlatka Krstjana s pozivom da Dubrovčani pošalju svoje poslanike u Bosnu glede uvjeta izmirenja.

 

30. ožujka 1404. godine pišu Dubrovčani kralju Stjepanu Ostoji: "Kralju, vi ste k nama najprije poslali Stanića, pa je došao Ostojić i Vlatko Krstjanin na prolasku, i sva su trojica u vaše ime rekla, da mi imamo poslati naše poslanike ovamo k vama, da ćete vi s dobrotom ispraviti krivicu, koja je između nama i vama (Pucić, o.c. 52 - 53 iz Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knjiga I, str. 405)". U diplomatskoj misiji u Dubrovniku pretpostavljamo, bio je dvorski knez Stjepan Ostojić, naš daleki predak.

 

Knezovi Stipan i Ostoja Tepčić zajedno s knezom Vukašinom Milatovićem nalaze se kao svjedoci na povelji bosanskoga kralja Ostoje Kotromanića izdanoj 4. prosinca 1409. godine (Nikola Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar - Brotnjo, 2001. Ostojići). Pretpostavljamo da su spomenuti Stipan i Ostoja Tepčić naši preci knez Stjepan Ostojić i sin mu knez Antonio Ostojić.

 

"Početkom prosinca 1419. godine kralj Stjepan Ostojić i kraljica Kujava zakleše se na svetom evanđelju zajedno s prisutnim velikašima: knezom Batićem Mirkovićem, knezom Radosavom Vladimirićem, knezom Tvrtkom Stipanovićem, knezom (comes) Stipanom Ostojićem, knezom Petrom Klešićem, knezom Vukom Rogatićem, knezom Vukcem Vukotićem, knezom ... (Miklošić, o.c. 288 - 291, iz Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knjiga I, str. 455)". 

 

"Za kralja Stjepana Ostojića knez Stjepan Ostojić obnaša čast dvorskog kneza "comes palatinus Stephanus Ostoich" (prof. Ivan Ostojić, povjesničar, Zapisci, Krapina)"."24. lipnja 1419. godine na Stipanju Polju pod gradom Sokolom u ispravi kralja Stjepana Ostojića spominje se dvorski knez (comes palatinus) Ivaniš (Ivan) Ostojić (prof. Ivan Ostojić, povjesničar, Zapisci, Krapina)".

 

 

Slika 13. Bosanska kruna, po ocjeni stručnjaka tkzv. »Kruna Stefana Bocskaia«  u Povijestnom muzeju Beča mogla bi biti kruna bosanskih kraljeva oteta od Turaka 1463. godine na Bobovcu.

 

31. prosinca 1427. godine spominje se u darovnici Radoslava Pavlovića logofet Ostoja (logofet, logopet = visoki činovnik u Bosni), najvjerojatnije naš predak tepčija (dvorski knez, comes palatinus) Antonio Ostojić. U toj darovnici Radoslav Pavlović, veliki bosanski vojvoda i sin mu knez Ivaniš prijateljstvo i savez utanačiše s Dubrovčanima, te daše njima pola župe Konavoske i potvrdiše privilegije dane Dubrovčanima od kneza Pavla i vojvode Petra: "Va ime oca i sina i svetoga duha amin. Mi gospodin vojevoda Radoslav Pavlović, milostiju božijom veliki vojevoda bosanski, i sinom mi knezom Ivanišem damo znati svakomu, kome se podoba, da primismo od gospoctva dubrovačkoga, kneza, vlastel i od sve općine slavnoga grada Dubrovnika dvie na desete tisući dukat zlatih, i tretiju na desete tisuću dukat zlatih, koju nam biehu dali, da za nju kupimo jednu baštinu u njih kotaru, a tej nam dukate daše za naš diel Konavle, Oboda i Captata, što im dasmo i darovasmo, kako otvorenije i čistije u drugom zapisu piše, koji je pisan u današnji dan v   lito rožanstva hristova tisućno i četiri sta i dva deseti i sedmo lito, miseca dećembrija 30 i 1. dan od ruke mene Ostoje logofeta pisano....." (Državni arhiv Dubrovnika, ASMM, XV. st. 237, b.b. 1064). Taj bi dokument pisan najvjerojatnije od dvorskog kneza Antonia Ostojića mogao biti najstariji sačuvani rukopis nekog našeg dalekog pretka. 

 

Krajem 1436. godine se spominju u dubrovačkim dokumentima Ivaniš (Ivan) Ostojić i Vlatko Obradović, koji su boravili u Dubrovniku da prime kao rođaci svoj dio Sandalj Hranićeve ostavštine: "Sandalj Hranić je  u tri maha ostavljao izvjesne sume novaca i količine srebra u Dubrovniku za koje je odredio da polovina treba da pripadne Stjepanu (Stjepanu Kosači), a polovina rođacima iz četiri kuće svoga plemena (S.M. - Čirković, Herceg Stjepan Vukčić Kosača, Beograd, 1964., str. 18)".

 

Da se baština Sandalja Hranića tada zaista dijelila potvrđuju u arhivima Dubrovnika sačuvane potvrde: "Tako Stjepan Kosača 20. travnja 1437. godine piše da je primio dio baštine od nasljedstva Sandalj Hranića Kosače i to potvrđuje... Sličnim riječima potvrđuje prijem dijela ostavštine i Radoslav Dragašić Kosača i Ostoja Dragišić Kosača 20. srpnja 1437. godine (Bosna i Hercegovina, Dominik Mandić, 1982., str. 43)".

 

Iz navedenih sačuvanih dokumenata možemo zaključiti da su Ostojići našeg roda bili u bliskoj rodbinskoj vezi ne samo s trećom bosanskom kraljevskom dinastijom Ostojićima - Kotromanićima (Križićima) već i s rodom velikog vojvode bosanskog Sandalj Hranićem ("vlastela našeg plemena" - iz darovnice Sandalj Hranića Dubrovniku 1419. godine). Kako vojvoda Sandalj Hranić nije imao muškog nasljednika vojvodu Sandalja Hranića je naslijedio nećak herceg Stjepan Vukčić Kosača veliki vojvoda bosanske države (oko 1404. do 1466.). Kćer hercega Stjepana Vukčića Kosače Katarina Vukčić Kosača je bila supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića i posljednja  bosanska kraljica (od 1424. do 1478.).

 

 

Slika 14. Bosanska kraljica Katarina Kosača supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića (lijevo) u pratnji pape na diptihu slikara Cossima Rossellia (1439.-1507.) »Predika u planini« u sceni s gubavcem u Sekstinskoj kapeli u Vatikanu. Gubavac koji kleči je njen sin Sigismund prisilno preveden na islam.

 

Spomenimo da je posljednji od roda Kosača Stjepan Kosača prešao na islam i postao veliki turski vezir Stjepan  - Ahmed Hercegović a neki od roda Kosača postali su mletački plemići. Ista sudbina je pratila i obitelj Ostojić... I ti stari dokumenti kao da potvrđuju predaju Ostojića (Ostoja) iz Dola na Braču i Ostojića iz Bijakovića u Hercegovini o srodstvu Ostojića s bosanskom kraljicom Katarinom Kosačom suprugom bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića Kotromanića.

 

 

 

" 1450. godine je franjevac Mihovil Ostojić iz obitelji bosanskog kralja Ostoje podigao novi franjevački samostan s manjom crkvom Sv. Nikole u neposrednoj blizini tadašnjeg tvrdog grada Visoko" (prema franjevačkoj predaji zapisao kroničar franjevačkog reda i nekoć njegov vrhovni poglavar fra. Franciscus Gongana u svojem djelu "De origine Seraphicae religionis", Roma, 1587. i fra. Bernardin Nagnanović, 1717. godine). O toj crkvi 1600. godine piše u Rim bosanski biskup Franjo Baličević: "U Visokomu, mojoj domovini ... samostan i crkva Sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika." (Horvat, Monumenta 71. iz Bosna i Hercegovina, Dominik Mandić, 1982., str. 104). Franjevci su napustili samostan Visoko 1697. godine i ponovno se vratili tek 1900. godine. "Ništa se nije sačuvalo od ranijega vremena osim u zemlji" (Kazivanje fra. Gavrana, Visoko, 2000. godine).

 

 

Slika 15. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić počiva u franjevačkom samostanu u Jajcu.

 

Franjevac Mihovil Ostojić je prvi poznati Ostojić s imenom Mihovil koje je za pet stoljeća uz ime Jerolim bilo najčešće u trogirskoj obitelji Ostojić. Povjesničari potvrđuju da je fra. Mihovil Ostojić pripadao obitelji bosanskoga kralja Stjepana Ostoje (Ostoje Križića).

 

Oko 1400. godine je rođen Vid Ostojić (Vitus Ostoich). Opći katolički shematizam iz 1974. godine (str. 427) navodi da je Vid Ostojić rodom iz Hvara. To potvrđuje naše izvore da su Ostojići našeg roda već oko 1400. godine kad su otoci Hvar, Brač i Korčula bili pod vlašću Bosne, držali posjede na Hvaru. Vid Ostojić je bio kanonik korčulanski a od 1431. do 1456. godine biskup u Lici i  Krbavi. Korčulanski su Ostojići uvijek držali da su prvi Ostojići na otoku Korčuli bili njegovi nećaci. Njegov se rođak (najvjerojatnije brat) na Korčuli zvao Nikola Ostojić te je zaveden  kao plemić Korčule.  Zbog turske opasnosti krbavski se je biskup Vid Ostojić sklonio godine 1456. u grad Korčulu na istoimenom otoku. Sudjelovao je u gradnji katedrale sv. Marka u gradu Korčuli (propovjedaonica, oltar i grobnica). Umro je 1459. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u katedrali sv. Marka u Korčuli. Sačuvao se je  na kući Ostojića u Blatu na Korčuli njegov biskupski grb s lavom i dvoglavim okrunjenim orlom.

 

1458. godine je potvrdio bosanski kralj Stjepan Tomaš naslove knezova i sve privilegije Petru, Ivanu i Jerolimu Ostojiću, sinu Ivana koje im je vjerojatno 1244. godine darovao hrvatsko-ugarski kralj i kralj Bosne Bela IV. i kasnije drugi bosanski kraljevi.  Prijepisi triju varijanti Potvrde kralja Stjepana Ostojićima se čuvaju danas u Arhivu grada Venecije.

 

 

Slika 16. Stećak « Kulina bana« - zvan i stećak Kotromanića iz Zgošće, kotar Visoko, Bosna

 

1463. godine je pala Bosna pod vlast Turaka. Kralj Stjepan Tomašević i navodno Radivoj Ostojić bili su pogubljeni od Turaka kraj Jajca. Malodobni sin Radivoja Matija i malodobna  djeca kralja Stjepana Tomaša i Katarine Kosače, Sigismund i Katarina bila su odvedena u tursko ropstvo. Kraljica Katarina se je sklonila na poziv Pape Siksta IV. u Rim, a kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića u mletački Split. Po nalogu turskog sultana tada je bio navodno pogubljen i brat našeg dalekog pradjeda Ivana Ostojića knez Petar Ostojić.

 

1463. godine se je pleme Ostojići podijelilo u Bosni na dio koji se pred Turcima sklonio na svoje posjede pod vodstvom kneževa Ivana i sina Jerolima Ostojića u Stari Grad na Hvaru (Knez - Ivanovi), a drugi su Ostojići ostali u Bosni predvođeni najvjerojatnije sinom kneza Petra Ostojića i prešli na islam. Njihovi su potomci osnovali selo Ostojići kraj Sarajeva u Bosni i kasnije prihvatili prezime Hrasnica i Turhanija. Dio plemena Ostojići je krenuo prema Hercegovini predvođen najvjerojatnije knezom Ostojem (Ostojićem) tepčićem. Od te loze je pretpostavljamo potekla loza kneza Tepčića, koja je osnovala u Brotnju u Hercegovini sela Bijakoviće i Tepčiće.

 

Od starih se je povijesnih dokumemata iz kraljevine Bosne sačuvalo jako malo. Mnogi su dokumenti propali a najviše dokumenata je bilo uništeno za vrijeme rata s Turcima. Uništena - spaljena je bila navodno i diploma Ostojićima od hrvatsko ugarskog kralja i kralja Bosne Bela IV. iz 1244. godine ako nije sačuvana neodkrivena u kojem stranom arhivu. Ostojići su se zakleli pred hvarskim knezon i pred svjedocima bosanskim plemićima 1463. godine u gradu Hvaru da su "Diplomu kralja Bela IV. spalili muslimani". Naši su preci donijeli u Stari Grad na Hvaru Povelju kralja Stjepana Tomaša Ostojićima iz 1458. godine ali je original te potvrde poslije 1828. godine zagubljen ili se nalazi neodkriven u nekom arhivu. Povelja se sačuvala u tri prijepisa u Arhivu grada Venecije.

 

Vrlo mali broj starih srednjevjekovnih dokumenata iz kraljevine Bosne koji su spašeni i nalaze se po mnogim arhivima prikazuje slavnu povijest našeg roda u pradomovini Bosni i potvrđuje da je obiteljska predaja Ostojića našeg roda (plemena) koja se sačuvala više od pola tisućljeća vjerodostojna i istinita. Kraljevina Bosna je imala u povijesti mnoge velikaške vojvode i kneževske obitelji, te veliki broj plemićkih rodova. Plemići nisu imali posebnih povelja za svoje plemstvo, osim nekoliko njih, koji su povelje dobili od bosanskog kralja Tvrtka i Ostoje, ali i ove su sačuvane samo po prijepisima iz 16. i 17. stoljeća.

 

Bosanska je povijest zamršena, tajnovita i još uvijek nije do kraja istražena.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića -  Kotromanića  našim precima braći bosanskim kneževima Petru i Ivanu Ostojiću i Ivanovom sinu Jerolimu 1458. godine.

 

»Bosanski kralj Stjepan podijelio je Petru Ostojiću 5. aprila 1458. godine kneževsku titulu za vjernost i hrabrost u borbama s Turcima.«

    (Adam S. Eterovich, Heraldry, Croatian and Dalmatian coats of arms, Palo Alto, California, 1978.)

 

1458. godine bosanski je kralj Stjepan Tomaš - Kotromanić izdao Povelju kneževima Petru, Ivanu i Ivanovom sinu Jerolimu Ostojiću. U Povelji kralj Stjepan Tomaš potvrđuje kneževima Petru, Ivanu i Ivanovom sinu Jerolimu Ostojiću sve one povlastice, koje su njihovim precima podijelili i potvrdili Diplomom hrvatsko - ugarski kralj i kralj Bosne Bela IV. (1235. - 1270.) i drugi kraljevi. U toj se Povelji izričito ističe da su Ostojići rođeni u Bosni i da su njemu i njegovim prethodnicima vjerno služili (Prijevod prof. Ivan Ostojić, Krapina).

 

Tekst Povelje na latinskom jeziku glasi:

 

Nos Stephanus Thomas dei gratia Rex Bosniae, Bosnensium seu Illiricorum, Primordiae seu Maritimae partium Dalmatiae et Corbaviae rex memorie commendamus tenore presentium significando guibus expedit universis, quod quia fidelis comites Petrus Ostoich et frater eius Joannes cum suo filio Hieronymo oriundi ex regno Bosniae nobis et nostris praedecessoribus servierunt fideliter, et promiserunt dato iuramento etiam deinceps sinceram fidem, fidelitatem veram odservare, tenere et servire: ideo et intuitu praemissorum quam vero exigentibus eorum meritis, nostram benevolentiam cupientes, ipsis et suis haeredibus ipsorum comitatus et privilegia data et concessa a nostris praedecessoribus necton nobilitatem et privilegia suis antecessoribus data a Bela IV rege Hungarico accordamus, confirmamusque, ut possint gaudere et possidere omnia ea, que prius habuerant; in cuius rei memoriam et firmatatem perpetuam praesentes litteras secreto nostro sigillo impendendi comunitas eisdem duximus concedendas.

 

Datum: Pristinae 5. aprilis anno 1458.

 

 

Slika 17. Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima, 1458. g., list 1.

 

Pretpostavlja se da je latinski tekst Povelje loš prijevod s hrvatskog jezika. Povelju bosanskog kralja Stjepana Tomaša je u novo doba prvi zabilježio Friedrich Heyer von Rosenfeld 1873. godine u glasovitoj knjizi "Der Adel des Konigsreiches Dalmatien" (Plemstvo kraljevine Dalmacije), Nurnberg, 1873., str. 16 i 17. Tekst povijesti obitelji Ostojić u navedenom djelu glasi u prijevodu:

 

Nobile i conte Ostoich (Plemići i kneževi Ostojići) - Ova stara plemićka obitelj potječe od slavnog roda Ostoja ili Križić (Chrixich) u Bosni, zvala se i Šimraković. Stjepan kralj Bosne podijelio je 5. travnja 1458. godine Petru Ostojiću naslov knez (conte). Kako je njegova diploma u ratu s Turcima propala dobio je 30. listopada 1463. godine od dužda Christofora Mora potvrdu tog naslova, a jedan od njegovih nasljednika 16. lipnja 1674. godine od dužda Nikole Segreda potvrdu tog naslova. Braći Jerolimu i Stjepanu Matiji Ostojić dužd Ludovico Manin potvrdio je ponovo naslov mletačkih conta 13. veljače 1791. godine. Savjetniku Zemaljskog vijeća u Trstu Ivanu conte Ostojiću iz Zadra potvrdio je naslov conte car Franjo I. 1650. godine. Mihovil Ostojić iz Trogira bio je primljen u plemićki gradski patricijat (gradsko plemstvo) Trogira.

 

1891. godine je objavio hrvatski povjesničar Šime Ljubić Povelju bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima u svom djelu "Listine o odnošajih između Južnoga slavenstva i Mletačke republike" u knjizi X., od 1453. - 1465. godine, Zagreb, 1891., str. 126. Uz tekst Povelje Š. Ljubić ne navodi potvrde notara i hvarskog kneza s listine na kraju.

 

 

Slika 18. Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima, 1458. g., list 2.

 

2004. godine smo pronašli u Arhivu grada Venecije u Italiji dva prijepisa te Povelje iz 1458. godine. Prvi je prijepis Povelje napisan kao samostalni dokument a drugi identičan tekst prijepisa te Povelje je sastavni dio Zapisnika pred hvarskim knezom koji je bio zapisan nakon dolaska kneževa i vojvoda Ivana i Jerolima Ostojića na otok Hvar 1463. godine. Oba su prijepisa pisana 1790. godine i potvrđena od hvarskog kneza i notara. Prijepise je potvrdila pečatom i mletačka vlast u Veneciji 1791. godine. Još se jedamput spominje Povelja bosanskog kralja Tomaša iz 1463. godine kao sažetak na obiteljskom stablu Ostojića iz 1791. godine koje se čuva u Arhivu u Veneciji.

 

Napomenimo da se je još jedna poslanica kralja Stjepana Tomaša (pogrešno po A. Kačić Miošiću tu je poslanicu pisao kralj Stjepan Tomašević) izdana u Prištini sačuvala iz starih vremena: »Epistola regnis Bosniae« od 3. lipnja 1459. godine kojom je bosanski kralj zvao bosanske velikaše u rat protiv Turaka. A. Kačić Miošić (1690. – 1760.) je poslanicu upjesnio u pjesmu »Pismo od Stipana Tomaševića oliti Kristića kralja bosanskoga« (Razgovor ugodni, naroda slovinskoga str. 94): »Uranio Tomašević Stipe, rano rani, bilu knjigu piše…«  Ta poslanica svjedoči da je kralj Tomaš boravio u Prištini ili u kraju sličnog imena i potpisivao tu povelje i važne poslanice.

 

 

Slika 19. Kraljevski grb bosanskih Kotromanića

 

Rodbinsko stablo bosanske dinastije  KOTROMANIĆA

 


P I S M O

           vojvode Ivana bosanskoga mletačkom duždu 1463. godine

 

1463. godine nezadrživa je turska vojska ubrzo pokorila gotovo svu balkansku unutrašnjost i dalmatinsko zaleđe. Bosanski su vojvode i plemstvo tražili bježeći iz Bosne pomoć Mletačke Republike. Neki mole Mletačku Republiku za smještaj a drugi hrabro nude svoje čete za borbu protiv Turaka.

 

Neke od tih molbi Mletačkoj Republici su se sačuvale do danas u mletačkim arhivima. U jednom od tih pisama se spominje bosanski vojvoda Ivan. Bosanski vojvoda Ivan nudi u tom pismu Mletačkoj republici 400 konjanika i pješaka za borbu protiv Turaka i traži za uzvrat otok Brač. Pretpostavljamo  da je spomenuti bosanski vojvoda Ivan naš predak vojvoda i knez Ivan Ostojić koji je u noći 29. lipnja 1463. godine napustio Bosnu. Po datumu odlaska iz Bosne možemo zaključiti da je napustio Bosnu među zadnjim bosanskim velikašima i već nakon smaknuća kralja Stjepana Tomaševića.

 

 

Slika 20. Prizor mejdana mačevima pred dvorcem na stećku, Radimlja, Stolac, XV. st.

Knez Ivan (Ivaniš) Ostojić se spominje 1436. godine i u dubrovačkim dokumentima za vrijeme boravka u Dubrovniku da bi primio skupa s Vlatkom Obradovićem svoj dio ostavštine Sandalj Hvanića Kosače kao rođak.

 

U Zapisniku pred hvarskim knezom na Hvaru od 30. listopada 1463. godine knez Ivan Ostojić pred hvarskim knezom i svjedocima pod zakletvom izjavljuje da su knezovi Ostojići bili vojvode u posljednjem ratu između kralja Stjepana Tomaševića i turskog sultana. Bosanski su vojvode Ivan (pretpostavljamo vojvoda Ivan Ostojić) i Ladislav, sin hercega Stjepana, tražili pismom od mletačke republike otok Brač, vjerojatno na osnovi starih prava i stečevina bosanskih kraljeva. Mletački senat, uočivši njihove namjere, u svome pismu od 12. rujna 1463. godine, odgovara vojvodi Ivanu slijedeće:

 

 "Rado smo vidjeli vašu uzoritost s pismima u Veneciji, i radi odanosti koju gajimo prema vama uvijek želimo u onome što nam je moguće u svemu udovoljiti. Međutim što se tiče otoka Brača koji se pita, odgovaramo da smo, kada je taj otok došao pod našu vlast, obečali duždevim pismom i posebnim povlastima kako ćemo čuvati i držati te naše podložnike u svojoj vlasti. Zbog toga smo obavezni prema našim zakonima i propisima ne mijenjati odluku, a zadovoljni smo uvijek primiti vojvodu i njegove najbliže kao i uglednu kraljicu, koliko na otok Brač toliko i u druga naša mjesta, gdje će uvijek biti časno primljeni. Nadamo se da ćemo pomoću vojske koja se odasvud skuplja te svojom jakošću ubrzo opet zadobiti ne samo ono što ste izgubili nego da ćete i druge stvari postići i ugledno i za svoju uzvišenost koristno na štetu neprijatelja križa ....... Budući da uzoriti vojvoda nudi 400 konjanika i pješaka za rat protiv neprijatelja, to smo željni iskazati mu čast i priznati zadovoljstvo, pa mu se u tu svrhu udjeljuje kuća za stanovanje u Splitu i godišnji prihod od 200 dukata (Š. Ljubić, Listine, X., str. 274, Odgovara se vojvodi Ivanu bosanskomu, da mu se Brača nedaje; da mu slobodno nastaniti se gdje mu drago; da si uzme kuću u Spljetu itd.)". Drugim zaključkom mletačkog Senata od 13. listopada 1463. godine sličan odgovor je poslan i Ladislavu, sinu hercega Stjepana (Listine, X., str. 278. i 364.). Vjerujemo, da knez i vojvoda Ivan Ostojić odgovor Mlatačke republike s datumom 12. rujan 1463. godine više nije primio. Nalazio se tada već na otoku Hvaru.

 

Prelaskom kneza i vojvode Ivana Ostojića i sina Jerolima s pratnjom (najvjerojatnije i rođacima) na otok Hvar u noći od 29. na 30. lipanj 1463. godine su se naši daleki pradjedovi naselili u Starom Gradu u boljarski dvor (boljar, bojar = visoki plemić, feudalno plemstvo) iz srednjeg vijeka u ulici Sridnjoj kuoli, koja se i danas naziva tako. Najvjerojatnije je bio dvor u vlasništvu Ostojića i prije 1463. godine. Po knezu Ivanu Ostojiću koji ih je doveo na Hvar svi su stanovnici tog dvora različitih prezimena dobili isti nadimak Knez - Ivanovi. Stari boljarski dvor, često pregrađivan, još je i danas u vlasništvu obitelji Ostoić iz Starog Grada.

                  

 

Slika 21. Počitelj, Hercegovina

 

 

 

 

 

 

 

 

                  Predaja - legende i kazivanja o Ostojićima

            po kronici fra. Dujma Ostojića iz 1929. godine,

           selo Bijakovići, Hercegovina

 

                     "Ostojići puno drže do dvoje starine. Oni su soja Kolinovića."

                                                Dida Jure Ostojić, Bijakovići, oko 1870. g.

 

"Ostojići su naseljavali u trinaestom, četrnaestom i petnaestom stoljeću područje grada Fojnice u Srednjoj Bosni. Na tim prostorima su stolovali bosanski kraljevi, posebno je značajan stari grad Bobovac, prijestolnica kraljeva", piše dr. Halidbeg Hrasnica iz Sarajeva koji potječe od poznate stare sarajevske begovske obitelji Hrasnica koja se nekad zvala Ostojić i bila po obiteljskoj predaji a i po pisanju bosanskih povjesničara u rodu s bosanskim kraljevima dinastije zvanom i Ostojići - Kotromanići. "Još danas na tim područjima žive Hrvati i često se može naći na obitelji prezime Ostojić" još piše dr. Hrasnica 2002. godine.

 

 

Slika 22. Rodna kuća fra. Dujma Ostojića, Bijakovići, Hercegovina

 

Po predaji obitelji Ostojić koja danas živi u Brotnju u Hercegovini u selu Bijakovići blizu Međugorja, njihovi su preci Ostojići došli u Hercegovinu iz Fojnice nakon pada Bosne 1463. godine bježeći pred Turcima. Ostojići iz Bijakovića su Hrvati, katoličke vjere. Njihova su imena Luka, Vid, Miho,  Petar, Ivan, Nikola, Stjepan...... jednaka imenima naših predaka s Brača, Hvara, Korčule i Trogira pa bi i to uz druge dokaze moglo svjedočiti da potječu i ti Ostojići od našeg roda iz Bosne.

 

Hercegovačka je grana obitelji Ostojić dala desetak franjevaca. Jedan od njih franjevac Dujam Ostojić iz Bijakovića, profesor, kroničar i zapisivač usmene književnosti (1863. - 1938.) 1929. godine je zapisao kroniku i predaju svoje obitelji Ostojić iz Bijakovića. Iz matice rođenih, vjenčanih i umrlih je vadio fra. Dujam Ostojić podatke o Ostojićima Brotnja od 1776. godine ali je to prekasno da bi mogli naći sigurnu vezu između naša dva roda. Podaci prije osamnaestog stoljeća o Ostojićima iz Bijakovića ne postoje. Prošlost obitelji moramo zato potražiti u njihovoj obiteljskoj predaji. 

 

U kronici Ostojića iz Bijakovića u rukopisu na 66 stranica, fra. Dujam Ostojić je 1929. godine zapisao predaju - legende i kazivanja o Ostojićima u Bijakovićima koji potvrđuju naša istraživanja o davnom podrijetlu obitelji Ostojić našeg roda i dopunjuju ih. -  Preslik kronike izručio nam je 2004. godine Milivoj Ostojić - Knežić iz Zagreba, rodom iz Povalja na otoku Braču.

 

Prof. fra. Dujam Ostojić iz Bijakovića u Hercegovini priča legende i kazivanja u svojoj kronici:

 

Sablja i dolama "Bilo je 1389. godine kad su Turci upali na balkanske zemlje. Tada su se udružili Srbi i Bošnjani te se pobili s Turcima kod Pločnika u Makedoniji i silno su Turke smlatili. 80.000 Turaka je tu poginulo. Bio je tu i kralj bosanski Tvrtko. U tom ratu bio je junački knez i vojvoda Ostojić koji "bi jak" (bio je jak) pa su ga zvali  Bijak i koji je silno Turke sjekao. (Predaja opisuje bitku 1387. godine u kojoj su čete srpskog kneza Lazara pomoću  četa bosanskih Hrvata bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića pobijedile Turke kod Pločnika na rijeci Toplici u Srbiji. Broj pobijenih Turaka je u zapisu pretjeran). Kralj je nagradio kneza i vojvodu Ostojića za hrabrost sabljom i dolamom (Pretpostavljamo da je knez i vojvoda Ostojić - Bijak kojeg opisuje predaja, bio knez i vojvoda Stjepan Ostojić iz Bobovca - naš daleki predak).

 

Sablja je ova ostala u našem plemenu i kad su Ostojići iselili u Hercegovinu ili pomrli od kuge koja je vladala 1814. do 1816. godine, bili su to bjedni ostaci onoga što smo imali. Sablja je prelazila na najstarijeg sina i njega potomaka te je pripala Antunu i njegovih potomaka te došla na Pavla. Pavao je bio jak pa se nije bojao Turaka. Držao je sablju koja mu je ostala od didova. Bila je sve do 1850. godine kad je Omar paša došao s vojskom u Bosnu da pokori nemirne Bošnjake. Kupili su oružje od svakoga pa i od kršćana i tada su ovu sablju prebili na dvoje. Ostojići su zatupili i zatukli slomnjenu sablju, jednim krajem povećali i napravili iz nje ožeg,  drugi negdje zakopali i tako je ta glasovita sablja propala.

 

Dolama je zapala dida Jure. Bila je od debele vune, zelenkaste boje, imala je osam puceta svilenih od crvene svile velikih kao kokošja jaja, posvuda su bile petlje od iste svile preko prsiju kao što su imali hrvatski velikaši. Did Jure je oblačio dolamu samo kad su bile velike svetkovine kao Božić ili kad je bilo kakvo veselje ka pir ili što drugo.

 

Ova dolama je bila dok je bio živ did Jure. On je umro 1882. godine. Poslije njegove smrti podilile su nevjeste dolamu, rasparale je te izvezle svaka jačermu sebi i  govorile dici "Šteta te krasne uspomene!" Puce su ostale pa su ženske iz njih svilu izvezle. Ostala je samo jedna puca ... 

 

Bijakovo ime, zna se da je Bijak bio Ostojić, je prešlo na Bijakoviće a po njima se zove selo Bijakovići kao i druga sela po starim plemićkim obiteljima kao Gradnići, Tepčići po tepčiji kancelaru kraljevskom Ostojiću, Vidovići, Slipčići, Kručevići, Blizanci, Šurmaci, Biletići, itd."

 

Po našim istraživanjima a i po sačuvanim dokumentima po različitim arhivima kraljevski kancelar - tepčija po kome su Ostojići nazvali svoje selo Tepčiće u Hercegovini, bio je najvjerojatnije naš predak Antonio Ostojić dvorski knez (comes palatinus) s Bobovca, koji je rođen oko 1370. godine. Napomenimo da su bili tepčići na bosanskom dvoru visoki dvorski dostojanstvenici. Tepčić je imao funkciju vladarevog pomoćnika, prema nekim mišljenima njegova je služba bila istovjetna sa službom dvorskog župana – predstojnika dvora.

 

Blago zakopano: »Fra. Frano Ostojić kapelan i župnik od sv. Crkve sv. Magdaline zakopavao župnika i kapelana fra. Hieronima Skorića. Zakopano zlata (žuta) u tri škrinje okovane, svaka škrinja po poli pridiljevena, u jednoj poli a ostale bile pune. Zakopane su u srid groba medju dva smriča i zove se groblje Smričinjaci. Koji nađu mrtve kopajući biti će svi mrtvi, jer su škrinje otrovom posute. Lik njima je kvasinu sirće u njih livat i daha čuvat se. Zakopano tri lakta duboko (oko metar i pola). Ovo je bilo kad su Turci došli u Bosnu 1463. godine.«

 

Ostojići iz Bijakovića su držali da su bosanski kraljevi od Stipana Kotromanića do Tomaševića  "kralji od plemena Ostojića". U zapisanoj predaji se i  navodi: "Onda su došli Turci, uhvatili kralja i u Jajcu mu glavu osikli i na mih sadrli, s njime su posikli glave 30.000 plemića i velikaša pa ih bacili u Vrbas." ... "Kata kćer hercega Stjepana Vukčić Kosače, vojvode hercegovačkog, žena Toma Stipana bosanskog kralja koji je bio brat Stipanu Ostojiću i otac posljednjem kralju bosanskome Stipanu Ostojiću Tomaševiću, je pobigla sa svojim mnogim poznanicima i gospojama te tamo amo naposli došla u Rim. Papa joj je odredio godišnju plaću 100 dukata a ona njemu ostavila kraljestvo svoje ako se oslobodi od Turaka, jer nije imala nasljednika. Ono dvoje djece Sigmuna i Katarinu Turci su odvezli u ropstvo i tako su se poturčili."... Od 19. svibnja do 10. lipnja 1463. godine propalo je sve kraljestvo bosansko. Tužna uspomena ..."

 

U svojoj se predaji sjećaju hercegovački Ostojići, da su neki Ostojići "pobigli od turskog zuluma i u Dalmaciju... Drugi su Ostojići otišli na Brač u Dalmaciju, sada jih tamo ima na Povlju (u Povljima na Braču)..."

 

Poruka Ostojićima Fra. Dujam Ostojić prenosi poruku dida Jure Ostojića iz Bijakovića svome plemenu Ostojićima: "Ostojići puno drže do svoje starine premda se to sada malo vidi. Oni su soja Kolinovića (stari hrvatski izraz za plemiće - od dobrog koljena). Stari dida Jure često je govorio da se mi moramo ženiti samo od Kolinovića da naše kolino ne spadne na ništa. Kad bude u našem kolinu kopila, onda je nestalo našeg soja ili kolina. Nestati će u našem kolinu snage i časti, oni će biti rdjakovići kao i drugi. Stoga čuvajmo naš soj i kolino pa ćemo biti poštovani".  - "Pokoj mu duši i dobro je govorio."

 

Dida Jure Ostojić je završio svoju poruku: "Ovo davno bilo a sada se spominjalo." 

 

 

Slika 23. Počitelj, Hercegovina


O S T O J I Ć I  našeg plemena u Dalmaciji

                             prije 1463. godine

 

U sačuvanim   je starim  listinama  moguće    naći  u  Dalmaciji  i   pokojeg Ostojića  i prije 1463. godine. Ako uzmemo u obzir da su Dalmacija i otoci podpadali nekoliko godina pod bosansku  državu  (1390.-1394.) i pod bosanskog velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403.-1413.)  možemo  pretpostaviti da je i ovaj momenat mogao tih godina dovesti u Dalmaciju  ili na otoke Brač, Hvar i Korčulu nekog Bosanca i Hercegovca pa i ponekog Ostojića:

 

- Povjesničar Šime Ljubić navodi nekog Vidossiusa alias Ostoicha iz kraja četrnaestog stoljeća u Starom Gradu na Hvaru. Mogao bi to biti djed biskupa Like i Krbave Vida Ostojića i Nikole Ostoića, plemića iz Korčule, spomenutog 1420. godine.

 

 

Slika 24. Hvar, XV. st.

 

- Opći  katolički  šematizam  iz    1974.  godine (str. 427) navodi da je biskup Krbave i Like Vid Ostojić (biskup od 1431. do 1456.)  rođen na Hvaru. Biskup Vid Ostojić je pobjegao  pred  turskim napadima s Krbave 1456. godine u grad  Korčulu  na istoimenom otoku.  Tu  je  sudjelovao  u  gradnji katedrale sv. Marka, umire 1459. godine u Blatu, pokopan je u katedrali sv. Marka u obiteljskoj grobnici u gradu Korčuli.

 

1420. godine je dao Nikola Ostoić plemić prisegu Mletačkoj Republici prilikom predaje Korčule (Ivan Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru II., Splitski književni krug, Split, 1979., str. 910.). Nikola Ostoić je bio najvjerojatnije brat biskupa Vida Ostoića. 

 

Iz  navedenog  je moguće  zaključiti  da  su  bosanski  Ostojići našeg roda možda već nakon    1400. godine to je prije pada Bosne  držali  neke  posjede na  otoku  Hvaru. Poznato je  da  su mnogi bosanski plemići držali posjede  i kuće u Dalmaciji i u Dubrovniku zbog  turske opasnosti "ako zatreba".

 

Moguće je dakle da su se Ostojići našeg roda uputili nakon  pada Bosne    1463. godine iz Bosne na svoje posjede na otoku Hvaru. Moguće je da se je i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević te sudbonosne godine također uputio prema Hvaru. Veliki posjedi koje su u davnini posjedovali Ostojići na Hvaru u  Starom Gradu (boljarski dvor, 30 ha vinograda) pretpostavljamo potvrđuju prisutnost Ostojića na tim prostorima i prije 1463. godine.

 

Slika 25. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, Strossmayerova galerija, Zagreb
Potomci kneza i vojvode Petra Ostojića brata našeg dalekog pradjeda Ivana Ostojića nakon pada Bosne 1463. godine ostaju u Bosni

 

                           "Crna Gora žali Popovića a cijela Bosna bega Ostojića."

                                                                           (Stara bosanska poslovica)

 

1458. Godine bosanski kralj Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić Poveljom potvrđuje knezovima Petru, Ivanu i sinu Ivanovom Jerolimu Ostojiću privilegije i naslov kneza koje su precima Ostojića Diplomom podijelili hrvatsko ugarski kralj i kralj Bosne Bela IV. i drugi kraljevi. U doba rata 1463. godine je kralj Stjepan Tomaš podijelio knezovima Petru, Ivanu i Jerolimu Ostojić i vojvodske naslove.

 

Nakon pada Bosne i smaknuća bosanskog kralja Stjepana Tomaševića prelaze naši preci knezovi Ivan i Jerolim na Hvar na područje Mletačke Republike. U Zapisniku pred hvarskim knezom svjedoče naši preci 30. listopada 1463. godine da je knez i vojvoda Petar Ostojić, brat Ivanov bio po nalogu turskog sultana Mehmeda II. smaknut u Bosni. "Neki od preostalih plemenitaša prihvatili su kuran kao vjeru, a drugim odsječene su glave....." su izjavili Ivan i Jerolim Ostojić pred hvarskim knezom i svjedocima.

 

 

Slika 26. Stećak s Ravanjskih vrata na Kupresu, mejdan s mačevima, XV. st.

 

 

Proučavajući bosansku povijest, povijest i predaju poznate bosanske begovske obitelji Hrasnica iz Sarajeva i pisanja nekih bosanskih povjesničara mogli bismo zaključiti, da je bar jedan član uže obitelji knezova Ostojić naših predaka nakon pada Bosne 1463. godine ostao zarobljen u Bosni, prešao na islam i pridobio milost i povjerenje turskog sultana. Iz toga možemo gotovo sigurno zaključiti da je u Bosni ostao zarobljen potomak - sin smaknutog kneza i vojvode Petra Ostojića brata kneza i vojvode Ivana Ostojića našeg pretka. Ako je sin Petra Ostojića bio prvorođeni sin pretpostavljamo da je po tradiciji obitelji Ostojić dobio ime djeda po ocu Antun.

 

Mnogi bosanski plemići nisu nakon pada Bosne napustili Bosnu. Prešli su ili bili kao zarobljeni mololjetnici prevedeni na islam i tako zadržali svoje naslove i privilegije. Spomenuli smo već, da je posljednji od roda Kosača Stjepan Kosača prešao 1463. godine na islam i postao veliki vezir Stjepan - Ahmed Hercegović a neki od roda Kosača postali su mletački plemići.

 

Ivan i Jerolim Ostojić su na Hvaru pred hvarskim knezom 1463. godine pred svjedocima svjedočili da je bio Petar Ostojić po nalogu turskog sultana ubijen. Vjerujemo da su Ivan i Jerolim Ostojić pred hvarskim knezom bili zaista dobro obaviješteni da je Petar bio ubijen. Zato pred hvarskim knezom izjavljuju knezovi Ivan i Jerolim Ostojić: "Prihvaćamo sve drevne privilegije nakon što su dane rečenom Petru Ostojiću po odobrenju ministara navedenog kralja".

 

Iz iznesenog pretpostavljamo da je bio jedan ili više preživjelih maloljetnih potomaka smaknutih bosanskih uglednika nakon 1463. godine u Bosni po turskom običaju preveden na islam. Zarobljene ugledne dječake darovali su Turci uglednim turskim obiteljima kao robove koji su ih školovale pa su tako ti dječaci bosanskog izvora mogli u turskom društvu kao pravovjerni Turci zauzeti vrlo visoke položaje kao i sin bosanskog kralja Tomaša Kotromanića. Ugledne kćeri zarobljene u ratu darovane su kao robinje ili su bile odvedene u harem kao i kćer bosanskog kralja Tomaša.

 

Zarobljenim su Turci zamjenili njihova imena s turskim, a mogli su zadržati staro prezime Ostojić, pa im se tako ubrzo zametnuo trag. Ostalo je dakle samo prezime Ostojić dok nisu i to promjenili u Hrasnica i Turhanija. U tih Ostojića se sačuvala do danas tradicija o njihovom bosanskom (hrvatskom) podrijetlu. Sačuvali su i predaju možda po majčinoj strani da su bili prije pada Bosne i podrijetla od bosanskih plemića Jablanovića i da su bili u rodbinskoj vezi s bosanskim kraljevima Ostojićima Kotromanićima. Vjerujemo da je potomak kneza i vojvode Petra Ostojića pretpostavljamo Antun Ostojić preveden na islam po tome rodonačelnik bosanske begovske obitelji Ostojić iz Sarajeva koja je u osamnaestom stoljeću po turskom običaju prešla na prezime Hrasnica i Turhanija po nazivu posjeda koje su držali.

 

Obitelj Hrasnica iz Sarajeva se ubraja među najstarije feudalne obitelji u Bosni i Hercegovini, imala je svoje ugledne predstavnike u bosanskom i osmanlijskom društvu u periodu dužem od pet stoljeća (Safvetbeg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Birotisak, Zagreb, 1994.).

 

         

 

Slika 27.  Halid-beg Hrasnica jedan od prvih evropsko obrazovanih bošnjačkih intelektualaca, njegov otac Abduselam-beg Hrasnica

 

Bosanski je povjesničar Ćiro Truhelka svjedočio u svom djelu "Uspomene jednog pionira" da je 1887. godine stanovao u Sarajevu u kući odvjetnika Halid-bega Hrasnice "koji je potekao iz obitelji Ostojić što je bila u rodu s bosanskim kraljem Ostojem Križićem".

 

Mađarski povjesničar dr. Lajos Thalloczy u Popisu poznatijih begovskih obitelji Bosne i Hercegovine 1915. godine svjedoči: bosanska begovska obitelj Hrasnica (Ahmedbeg, Mustajbeg, Abduselambeg, Muharembeg, Halidbeg) potječe iz obitelji Ostojić (starije ime, podrijetlo), koja se prvenstveno nazivala Jablanovići, a stolovala u Trebinju (obiteljska predaja). Kao ishodište obitelji navodi mjesto Ostojiće kraj Presjena u sarajevskom kotaru.

 

 

Slika 28. Crkvica na temeljima drevne tvrđave Bobovac, Bosna

 

Prof. dr. Mehmedbeg Hrasnica iz Sarajeva piše nam u pismu godine 2001.: "Uspio sam na početku istraživanja doći do određenih materijalnih dokaza u pismenom obliku, koji povezuju današnje prezime Hrasnica s izvornim imenom Ostojić ... Međutim i pored našeg hrvatskog podrijetla, što je evidentno, nikad nismo uspjeli povezati posljednjeg iz obitelji Ostojić, koji je prešao na islam i u koje vrijeme. To je karika u lancu koja nedostaje.

 

 

Slika 29. Tvrđava Ozalj, Hrvatska; … »Abdulahefendija Ostojić imao je devet sinova, pa mu svih devet poginu u bitci pod Ozljem.« 

 

Postoje legende o genezi naše obitelji i priče koje su se unutar obitelji prenosile s koljena na koljeno. One se mogu prihvatiti kao autentične, posebno za period nekoliko posljednjih stoljeća i služile su, vjerojatno historičarima u njihovom nastojanju da dođu do odgovarajućih činjenica. Posebno je važno otkriti prvobitno stanište Ostojića. Postoji selo Ostojići na planini Treskavici nedaleko od Sarajeva, a prema drugim izvorima Ostojići su naseljavali područje Fojnice u Srednjoj Bosni, što je po meni, više odgovaralo istini. Na tim prostorima su stolovali bosanski kraljevi. Posebno je značajan stari grad Bobovac, prijestolnica kraljeva... Sve to ide u prilog činjenici da su se naši preci, znajući svoje podrijetlo, trudili da otkriju prave svoje korjene."

 

U časopisu Novi behar, 4/1930. je bila objavljena predaja obitelji Hrasnica o postanku naziva obitelji Ostojić - Turhanija - Hrasnica  koju je prigodice u razgovoru pripovjedao za svog života Hadžibeg Hrasnica iz Sarajeva, koji je nekako oko 1890. godine otišao u hadž, pa se nije vratio, već je uprav obavivši potpuno tu svoju vjersku dužnost, preminuo u Meki, gdje je i pokopan.

 

 

Slika 30. Posjeta u Počitelju, mlada muslimanka, Hercegovina

 

"Živio je u Ostojićima, kotar Sarajevo, Abdulahefendija Ostojić, koji je imao devet sinova, pa mu svih devet poginu u bitci pod Ozljem. Da ne bi obitelj izumrla oženi se pod starost Abdulahefendija i zaimade sina Sulejmana, koji je bio izvjestitelj rata pod Banja Lukom, te po svršetku bitke sastavi izvještaj i odnese ga osobno u Istambul, gdje mu je podijeljen pašaluk. Taj Sulejmanpaša Ostojić imao je vjenčanu ženu i robinju, pa mu obje rode po sina, te ženinu djetetu nadjene ime Fejzija, a robinjinu Turhan, koji postadoše Fejzibeg Ostojić i Turhanbeg Ostojić. Sulejmanpaša oženi Fejzibega od nekakva Omerage iz sela Hrasnice, kojim povodom se preseli tu, gdje je i umro i sad mu se zna grob. Fejzibeg poginu u dvoboju s nekakvim Popovićem Crnogorcem gdje su dijeleći mejdan oba poginula, te nastane poslovica: »Crna gora žali Popovića, a sva Bosna bega Ostojića«. Iza Fejzibega je ostao Ahmedbeg, kojeg su nazvali Hrasnica, a nasljednici Turhanbegovi su prozvani Turhanija....."  

 

         

Slika 31.  Motiv iz Bosne, autor prof. dr. Mehmedbeg Hrasnica, akvarel
Odlazak Ostojića naših predaka na otok Hvar 29. lipnja 1463. godine

 

Zapisnik pred hvarskim knezom 30. lipnja 1463. godine o dolasku Ostojića naših predaka  na Hvar

 

Iz sačuvanog prijepisa Zapisnika pred hvarskim knezom iz 1463. godine u Arhivu grada Venecije saznajemo da su knez i vojvoda Ivan Ostojić i Ivanov sin knez i vojvoda Jerolim Ostojić krenuli iz Bosne u noći između 29. i 30. lipnja i stigli na otok Hvar 30. lipnja 1463. godine. Pretpostavljamo da su na put poveli svoju obitelj i neke svoje rođake. Kako prihvaćamo da je vojvoda Ivan u spomenutom pismu Mletačkoj republici godine 1463 (Š. Ljubić, Listine, X. str. 274) bio naš predak knez i vojvoda Ivan Ostojić koji je prije odlaska na Hvar nudio te godine mletačkom duždu 400 konjanika i pješaka za borbu protiv Turaka, pretpostavljamo da je poveo na Hvar dio ponuđene vojske.

 

Slika 32. Zapisnik pred hvarskim knezom o dolasku Ostojića na Hvar. 1463. g. list 1.

 

Knez Ivan Ostojić se s pratnjom nastanio u Starom Gradu u boljarskom dvoru koji je bio u vlasništvu Ostojića najvjerojatnije još od prije. Po knezu Ivanu Ostojiću su dobili stanovnici tog dvora nadimak "Knez Ivanovi" koji se sačuvao stoljećima do danas. Izgleda da su drugi stanovnici boljarskog dvora u Starom Gradu na Hvaru u stoljećima izumrli ili se stopili ženidbom i udajom s obitelji Ostojić. Boljarski dvor u Starom Gradu još je u vlasništvu današnje obitelji Ostoić.

 

Nakon dolaska Ostojića na otok Hvar su zapisali Ostojići pred hvarskim knezom i svjedocima 30. listopada 1463. godine Zapisnik koji se sačuvao u prijepisu do danas u Arhivu grada Venecije i možda sudeći po primjedbama na dokumentima Arhiva grada Venecije i u nadbiskupskom arhivu u gradu Hvaru.

 

 

Slika 33. Zapisnik pred hvarskim knezom o dolasku Ostojića na Hvar, 1463. g. list 2.

 

Prijepis Zapisnika pred hvarskim knezom koja nosi datum Hvar (Lesina) 30. listopada 1463. godine nikad dosad nije bio objavljen. Povjesničari, koji su se bavili poviješću obitelji Ostojić, za taj zapisnik ne znaju, a ni hrvatski povjesničar Šime Ljubić iz kraja devetnaestog stoljeća nije ga objavio među dokumentima Dalmacije iz Arhiva grada Venecije. Za nas je Ostojiće vrlo važno da se u tom zapisniku po drugi puta citira u cjelini Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima iz 1458. godine.

 

Prijevod Zapisnika pred hvarskim knezom Ivana Ostojića i njegovog sina Jerolima Ostojića 30. listopada 1463. godine u Lesini (grad Hvar) s talijanskog jezika glasi:

 

Zapisnik pred hvarskim knezom

 

U nazočnosti gospodina kneza Hvara i mnogih plemića ovoga grada istupio je gospodin knez Ivan Ostojić, sin pokojnog Antonija, od Stjepana, sa svojim sinom Jerolimom i potvrdio:

 

- prvo: Da su oni - Ostojići već dugo vremena, od davnina, plemenitaši i kneževi bosanski.

 

- drugo: Ostojići su bili vojvode u ovom posljednjem ratu koji se vodio između njihovog kralja Stjepana Tomaševića i turskog sultana Muhameda II. što je poznato svima, kao i njegova nesreća.

 

- treće: U dobroj vjeri ubijen je njegov brat Petar Ostojić, po naredbi rečenog Muhameda II. Stoga Ostojići prihvaćaju svoje drevne privilegije, 29. lipnja ove godine, nakon što su dana rečenom Petru Ostojiću po odobrenju ministara navedenog kralja.

 

- četvrto: Iz toga proizlaze privilegije i potvrda njihovog drevnog plemstva:

 

             Povelja privilegija i plemstva Ostojićima bosanskog kralja Stjepana Tomaša iz 1458. godine

 

(U Povelji bosanski kralj Stjepan Tomaš potvrđuje braći Petru i Ivanu Ostojiću i Ivanovom sinu Jerolimu povlastice koje je njihovim precima podijelio i potvrdio hrvatsko - ugarski kralj i kralj Bosne Bela IV (1235. - 1270.) i drugi kraljevi. U toj se Povelji izričito ističe da su Ostojići rođeni u Bosni i da su njemu i njegovim predhodnicima vjerno služili.)

 

 

- peto: Na Povelji je vidljiv grb kralja Stjepana Tomaša, na kojem se nalaze dva lava, koji stoje na brežuljku i koji nose kuglu, podijeljenu dvjema linijama, a iznad koje je nadignut križ. Svaki od ova lava ima na glavi krunu, iznad kacige vidljiva je neka životinja koja na glavi također ima krunu, a nogama pridržava križ. Preko svega nalazi se kraljev pečat kao što se vidi i na ovom otisku (pečat).

 

- šesto: Nakon što je njegov brat Petar ubijen, njegove su privilegije spaljene, a ostalim bosanskim plemenitašima, knezovima i velikašima odsječene su glave. Kao posljedica toga, neki od preostalih plemenitaša prihvatili su kuran kao vjeru, a drugi su, u krahu bosanskog plemstva, morali napustiti svoja dobra, pokretnu i nepokretnu imovinu, u noći      30. lipnja, te pobjeći kako ne bi  bili ubijeni, što je učinio i Ivan Ostojić sa svojim sinom Jerolimom, te pronašao utočišće s ostalim brojnim bosanskim plemenitašima, posebno s Franjom Ljubićem, Petrom Pavičićem i Antunom Matalićem, a svi su oni bosanski plemići.

 

- sedmo: Knez Ivan Ostojić potvrđuje sve ovo svečanom i svetom zakletvom.

 

- osmo: Ovoj zakletvi svjedoče gospoda Franjo Ljubić, Petar Pavičić i Antun Matalić, u korist svega što je rekao knez Ostojić.

 

- deveto: U ime svoje potrebe, rođenja i sposobnosti da služi, jamči za svoju vječnu vjernost, odanost i služnost Njegovoj Preuzvišenosti (mletačkom duždu), te traži od ovog časnog suda, da prihvati ove činjenice i ubrza njihovo rješavanje.

 

Hvar, 30. listopada 1463. godine

 

 

Ivan Zambelli. kancelar ove slavne Općine hvarske napisao je ovaj prijepis prema izvorniku koji se nalazi u jednom od svezaka koji se čuvaju u ovoj kancelariji, usporedio ga, potpisao i ovjerio pečatom.

 

Ja Jerolim Tiepolo, odlukom Venecije izabrani hvarski knez, potvrđujem vlastitim potpisom i pečatom da je Ivan Zambelli, kancelar ove slavne Općine hvarske ovo vlasnoručno napisao, pa stoga dostavljamo ovaj prijepis, prema našim ovlastima i u punoj vjeri.

Hvar, 29. listopada 1668. godine

 

Pečat, potpis: Jerolimo Tiepolo

 

Pečat, Jakov Botteri, javni bilježnik, potvrđuje da je prema drugom sličnom izvorniku, učinio prijepis, potpisao ga vlasnoručno i ovjerio pečatom.

 

Ja, Zan Andrija Corner, odlukom Venecije izabrani hvarski knez, potvrđujem svojim vlastoručnim potpisom, da je Jakov Botteri, javni bilježnik, vlastoručno prepisao i potpisao, u punoj vjeri, ovaj prijepis.

 

Hvar, 14. srpnja 1790. godine

 

Pečat, potpis: Z.A.Corner

 

 

 

Slika 34. U Mostaru

 

 Potvrda plemstva, privilegija i naziva conte našim precima knezovima Ivanu i Jerolimu Ostojiću 30. listopada 1463. godine

 

U Zapisniku pred hvarskim knezom i svjedocima 30. listopada 1463. godine naši su preci knezovi Ivan i Jerolim Ostojić zapisali na kraju molbe:

 

"U ime svoje potrebe, rođenja i sposobnosti da služi, jamči za svoju vječnu vjernost, odanost i služnost Njegovoj preuzvišenosti (mletačkom duždu), te traži od ovog suda, da prihvati ove činjenice i ubrza rješenje."

 

Molba Ostojića od 30. listopada 1463. godine je bila izgleda rješena istog dana. Pretpostavljamo da je hvarski knez imao ovlaštenja da potpisom u ime mletačkog dužda Christofora Mora potvrdi Ostojićima plemstvo, pa se Zapisnik, kojeg je potvrdio hvarski knez držao potvrdom plemstva. To potvrđuju sačuvani dokumenti:

 

"Kako je njegova diploma u ratu s Turcima propala, dobio je Ostojić 30. listopada 1463. godine od dužda Christofora Mora potvrdu kneževskog naslova", piše dobro upućeni Friedrich H. von Rosenfeld u svojoj glasovitoj  knjizi "Wappenbuch, Der Adel des Konigreiches Dalmatien" (Knjiga grbova, Plemstvo kraljevine Dalmacije) Nurnberg, 1873, str. 16 i 17 u poglavlju o plemićkoj obitelji Ostojić.

 

U Potvrdi plemstva i naslova "conte" hvarskom knezu dr. Ivanu Ostojiću u Beču 3. prosinca 1827. godine koju je podpisao austrijski car Franjo I. je navedeno: "Iz navedenog akta u nekom mletačkom arhivu moguće je prečitati tumačenje, da je pod datumom 30. listopada 1463. godine ta druga Potvrda bila podijeljena nekom mletačkom građaninu i plemiću iz Lesine (staro ime za grad Hvar) i to s primjedbom, da su sve privilegije te obitelji spalili muslimani (von Mochamedaner verbrant wurden) (Arhiv grada Beča). Brez dvojbe se tumačenje u Potvrdi austrijskog cara Franje I. hvarskim Ostojićima odnosi na Zapisnik pred hvarskim knezom iz 1463. godine, kojeg smo pronašli u Arhivu grada Venecije 2004. godine. U navedenom austrijskom aktu iz 1827. godine s potpisom austrijskog cara Franje I. možemo i uočiti da su naši preci Ostojići došli na Hvar 1463. godine kao mletački građani. Ta činjenica potvrđuje naše pretpostavke, da su Ostojići imali posjede (boljarski dvor i vinograde) u Starog Gradu i prije pada Bosne 1463. godine. U povijesti je poznato da su mnogi bosanski plemići i prije 1463. godine zbog turske opasnosti držali posjede na teritoriju Mletačke Republike i zamolili Veneciju za mletačko državljanstvo "ako zatreba".


NAŠI  PRECI  OSTOJIĆI NA otoku HVARU

                                                         od 1463. godine

  

 

Naši su preci Ostojići koji su došli u Stari Grad na otoku Hvaru 1463. godine ostavili svoje obiteljsko stablo i neke zapise o rođenju i krštenju potomaka Ostojića od 1463. godine dalje, koji se danas čuvaju među dokumentima molbe za potvrdu plemstva iz 1791. godine u Arhivu grada Venecije.

 

 

Slika 35. Obiteljsko stablo Ostojića od sredine XIV. stoljeća, u kutu lijevo gore sažetak Povelje bosanskog kralja Tomaša iz 1458. godine.

Matične su knjige u Jelsi i Starom Gradu počeli voditi u crkvi u Starom Gradu tek 1601. godine pa su sačuvano obiteljsko stablo i navedeni zapisi hvarskih Ostojića bitni izvor vijesti o prvim Ostojićima na Hvaru  do 1601. godine. Na obiteljskom stablu nisu upisani svi Ostojići. Izgleda da su Ostojići uskoro nakon dolaska na otok Hvar 1463. godine živjeli u Starom gradu u dvije odvojene zajednice: u jednoj uža obitelj kneza Ivana i sina Jerolima Ostojića a u drugoj Ostojići, vjerojatno bliži rođaci i drugi (možda prezimena Vranković, Deletiš, Šnjurovi, svi s nadimkom Knez-Ivanovi)  koje su  knezovi Ivan i Jerolim Ostojić poveli na otok Hvar.

 

Potomce kneza Jerolima Ostojića nalazimo od 1601. godine u maticama rođenih u Jelsi, sve druge Ostojiće u maticama Starog Grada. Povjesničarka N.B. Bozančić spominje da je 1563. godine Franio de Ostoja zv. Zlatorgović držao vinograd u Jelsi. Mogao je to biti pripadnik grane našeg dalekog pradjeda kneza Jerolima Ostojića.

 

Akademik Grga Novak u svojoj knjizi "Hvar kroz stoljeća", Zagreb, 1924., opisuje prilike na otoku Hvaru u srednjem vijeku:

 

"Novi stanovnici Hvara (tako su zvali bosansko plemstvo) koji su se bježeći pred Turcima, uz podršku Mletaka naseljavali na Hvaru, ukupno 80 obitelji, nisu se svi zadržali na otoku. Oni nisu bili pravi članovi komune ali su uživali posebne privilegije. Najviše je upravno tijelo na otoku Hvaru u srednjem vijeku bilo Veliko vijeće, sastavljeno samo od domaćih plemića. Veliko je vijeće upravljalo hvarskom i bračkom komunom. Ono je bilo zakonodavno tijelo za hvarsku komunu, izdavalo sva naređenja, određivalo poreze, carine, upravljalo komunalnom imovinom, skrbilo za prehranu, određivalo gradnje i rabotu, biralo većinom glasova sve svoje činovnike, odlučivalo o visini njihovih plaća, mijenjalo statut, vodilo brigu o šumama, pomorstvu i ratnoj galiji. Veliko se vijeće sastajalo uvijek u gradu Hvaru.

 

Još 10. kolovoza 1334. godine se u Hvaru obavio "zatvor" Velikog vijeća. Tada se odlučilo, da svaki član Velikog vijeća treba da je navršio 18 godina, da su mu otac i djed bili vijećnici grada Hvara i da su također bili plemići. Novi stanovnici - bosanski plemići tako nisu mogli ući u Veliko vijeće i nisu im bila priznata plemićka prava. 1553. godine je bilo na Hvaru 38 domaćih vlastelinskih obitelji. Vladajuća vlastela je svojom nasilnom upravom prouzrokovala bune pučana a i vlastele koja nije mogla ući u Veliko vijeće".

 

U cijeloj je Dalmaciji priznato od Mletačke Republike plemstvo doseljenim plemićima ali im dalmatinske općine iz sebičnih razloga uskraćuju svako pravo. Tek kasnije primaju u svoja vijeća plemiće koji su već dugo naseljeni na njihovom teritoriju i priženjeni u ugledne i bogate vlastelinske obitelji. Mlečani pak iz vojničkih i donekle političnih razloga priznaju plemstvo onima koji imaju kakav dokaz plemstva, a knezovima priznaju naslov "conte".

 

 

Slika 36. Boljarski dvor Ostojića - knez Ivanovih u Starom Gradu na Hvaru

 

Samoupravne su plemićke općine gradova nazivale bosansko plemstvo  "novi doseljenici", a njihova prava bila su ravna pravima pučana, pa tek na intervenciju Venecije, dobivaju poseban status i prava. Mnogi su od Venecije dobili naslov "conte". Zato se stvorila čudna situacija da su jedne te iste obitelji mletački conte i plemići, a u općinama u kojim žive nisu priznate te obitelji kao plemićke.

 

1510. godine je izbio na Hvaru veliki oružani ustanak  hvarskih pučana koji je trajao sve do 1514. godine. Za vrijeme pobune su 1514. godine pod vodstvom Matije Ivanića pobunjenici ubili u Starom Gradu šest mladih plemića a u gradu Hvaru iste godine 24 plemića. Hvarska je vlastela pobjegla na teritorij Trogira. Među njima i obitelj Ivana Ostojića, sina kneza i vojvode Jerolima Ostojića  našeg dalekog pradjeda s Hvara. Prešli su na kontinent u Poljičku kneževinu (Poljica), najvjerojatnije u selo Podgrađe kraj Zadvarja. Svi su drugi Ostojići, njihovi rođaci iz Starog Grada ostali na Hvaru. Mletačka je vojska 1514. godine pobijedila pobunjenike na Hvaru.

 

Kada točno i zašto je dio  Ostojića - naši preci oko 1512. godine napustio Hvar i otišao na kontinent u Poljica (Poljičku kneževinu) danas je nemoguće sa sigurnošću utvrditi. Najvjerojatnije su naš preci napustili Hvar zbog opasnosti pobune hvarskih pučana a možda su na Ostojiće djelovale vijesti iz Bosne da je moguće Turke pobijediti i bosansko kraljestvo opet obnoviti. 

 

 

Kaštelan Vinzenzo Malipieri piše 17. listopada 1514. godine vladi u Mletke, opisujući pobjedu nad pobunjenim pučanima na Hvaru, da bi trebalo uz onih 20 pučana objesiti još 10 plemića, da se potpuno uspostavi red, budući da su sada plemići postali bahati, pa prijete puku. Ne postoje podaci o sudbini obitelji Ostojić iz Jelse i Starog Grada na Hvaru za vrijeme pobune.

 

Prilike na obali u početku šesnaestog stoljeća opisuje povjesničar Dasen Vrsalović u Povijesti otoka Brača 1968. godine: "Mnoge izbjeglice s turskog teritorija počele su formirati svoja naselja u pograničnim mjestima dalmatinskoga primorja u okolici Klisa i u senjskoj kapetaniji. Ti ratnici, vojnički organizirani jasnim zaštitnim i napadačkim konceptom, često su svojim četovanjem Turcima zadavali mnogo teškoća, pa jih je Petar Kružić podupirao i uzimao u svoju službu te slao u vojne okršaje s turskim pograničnim snagama. Tako su 1536. godine ti uskoci provalili u Neretvu sve do Gabele i tamo opljačkali ne samo turske nego i neke splitske i dubrovačke trgovce, a na povratku svratili i na Brač gdje su također nešto opljačkali."

 

Gotovo sigurno su se pridružili Ivan Ostojić, sin kneza Jerolima Ostojića i članovi njegove obitelji nakon prelaska u Poljičku kneževinu i kasnije  na trogirski teritorij (Kaštel Kambelovac)  uskocima kneza Petra Kružića, a najvjerojatnije i u vojnoj službi Mletačke Republike ratovali protiv Turaka na mletačkom teritoriju. Sin Ivana Ostojić je oko 1535. godine oženio kćer sestre kneza Petra Kružića Katarine Kružić - Gusić (Arhiv Omiša u Arhivu grada Zadra).

 

Jedini trag Ivana Ostojića na prelasku s Hvara na splitsko područje nalazimo možda u sačuvanom ugovoru iz 1512. godine u Kaštel Sučurcu: "Ivan Ostojić de Castro Diladi (Kaštel Sučurac) uzima 1512. godine u najam oranicu apud Castrum Diladi, obavezujući se da će je obrađivati po običajima castro i villorum Diladi".

 

 

 

 

 


O S T O J I Ć I u Poljicima (Poljička kneževina, Poljička republika) 1514. - 1604. g.

 

 

Sačuvalo se nekoliko starih listina koje svjedoče, da su naši preci Ivan Ostojić i njegovi potomci nakon 1514. godine i bar do 1604. godine živjeli na području Poljica (Poljičke kneževine) najvjerojatnije u selu Podgrađe i Slime  kraj Zadvarja. U Poljičku su kneževinu naši preci došli s otoka Hvara oko 1514. godine za vrijeme pobune pučana na otoku Hvaru. Vjerujemo da se naš daleki pradjed Ivan tih godina pridružio uskocima kneza Petra Kružića te se borio protiv Turaka od Senja do tvrđave Klis niz cijelu Dalmaciju bar do nesretne smrti Petra Kružića 1537. godine.

 

 

 Slika 37. Granice Poljica (Poljička kneževina, Poljička republika)

 

Hrvatski povjesničar Viktor Antun conte Duišin u svojim člancima u Glasniku heraldike, Zagreb, 1937. i 1938. godine nekoliko puta spominje Ostojiće našeg roda iz Poljica. Ostojiće ubraja u poljičko pleme Miroslavića. Kasnije pripisuje da Ostojići možda nisu od tog plemena nego od drugih starih bosanskih kneževskih i plemićkih rodova, na pr. Križića, ali da ih je uvrstio među Miroslaviće jer su u "Poljicima bili vođeni kao didići ili bosanska gospoda". Za Poljica piše Duišin "da su postojbina didića koji su dobili plemstvo još od hrvatskih i od bosanskih vladara".

 

Sačuvana stara listina (Povijesni arhiv Zadra, arhiv Omiša) iz 1605. godine potvrđuje pred bračkim knezom i svjedocima da je Stjepan Ostojić bio 1604. godine glavar (knez) sela Slimena kraj Zadvarja i da je te godine poveo nekoliko "kršćanskih" obitelji na otok Brač. Knezu Stjepanu Ostojiću se potvrđuje da mu je baka po ocu bila sestra kliškog kneza Petra Kružića i da su on i supruga plemićkog podrijetla. Listinu je pronašao i preveo msgr.dr. Ivan Ostojić - Knežić iz Povalja na Braču. Potvrda u prijevodu glasi:

 

Svjedoci potvrđuju zakletvom, da je Stjepan Ostojić bio glavar (knez) sela Slimena sve do odlaska iz turskih zemalja na Brač preko jedne i pol godine dana prije 30. 5. 1605. godine. Govori se, da je plemićkog roda po ocu i po majci, a baka po ocu bila je sestra Petra Kružića. Svjedočanstvo popa don Petričevića po svemu se slaže s gornjim. On izričito kaže, da je Stjepan Ostojić pred jedne i pol godine prešao na Brač "nel capo superiore" i sa sobom poveo Nikolu Branisalića, svog rođaka i veći broj krščanskih obitelji.

 

 

Slika 38. Hrvatski dostojanstvenik, XIV. st.

 

Dokument potvrđuje da su bili otac Stjepana Ostojića i Stjepanova majka plemenitog roda. Pretpostavljamo da je majka Stjepana i Luke Ostojića bila kćer kneginje Katerine Kružić (udate Gusić) roda Branisalića ogranka poljičkog plemena Mogorovića od kojih potječe i rod poznate hrvatske obitelji Drašković.

 

U dva sačuvana dokumenta iz 1604. godine (JAZ, arhiv Brača, prijepis prof. Moscatello) brački knezovi Zuane Balbi i Andrea Gabriel tituliraju Stjepana Ostojića s "conte". Knez Stjepan Ostojić je doselio te godine najvjerojatnije  u Dol na Braču, a njegovi u Povlja također na Braču.

 

Petar Kružić

Petar Kružić ("? - Solin, +12.3.1536.) brat Katarine Kružić majke naše daleke prabake je bio senjski kapetan i kliški knez. Već oko 1513. godine je vršio višu vojničku dužnost u Klisu, poslije je postao kapetan Senja (kapetanima u Senju bili su obično po naslovu hrvatski banovi). 1524. godine je pobijedio Petar Kružić tursku vojsku pod Klisom. Travnja 1525. godine je oslobodio Senj od turske opasnosti, a u lipnju je probivši se kroz tursku vojsku koja je opsjedala Jajce, donio gradu pomoć u živežu i municiju. 1529. godine se odrekao dužnosti senjskog kapetana i posvetio se uglavnom obrani Klisa. 1536. godine bosanski i hercegovački su sandžaci započeli opsadu grada Klisa. Zapovjednik tvrđave Petar Kružić je uspješno odbijao njihove juriše, ali je u ožujku 1537. godine nesretno poginuo u bitci kod Solina u kojoj su Turci porazili kraljevu i papinsku vojsku koja je došla u pomoć opsjednutom gradu. Nakon toga posada Klisa je 12. 3. 1537. godine uvjerivši se da je Petar Kružić mrtav, grad predala Turcima. Vjerujemo da su u tim bitkama uz Petra Kružića sudjelovali i naši daleki pradjedovi oba Ivana Ostojić - mlađi iz Poljica, suprug kćeri Katarine Kružić sestre kneza Petra Kružića.

 

Mrtvo tijelo Petra Kružića je bilo bez glave, koju su zadržali Turci kao dokaz da je Petar Kružić ubijen, pokopano u zavjetnoj crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu. Nešto kasnije je otkupila naša daleka prabaka kneginja Katarina Kružić (po nekim povjesničarima učinila je to njena sestra Jelena) glavu brata Petra Kružića od Turaka za 100 dukata. 1539. godine je pokopan Petar Kružić u novosagrađenoj kapeli na Trsatu iznad Rijeke koja se sačuvala do danas. Na grobu Petra Kružića piše:

 

Ova kamena ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojeg Turci, jaoh, pogubiše. Dok je bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, i nebo dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava.

 

Knezu Petru Kružiću je umrla žena i brat Franjo prije njega pa su se njegovim baštinicima smatrale njegove sestre Jelena, Klara i Katarina do punoljetnosti njegovih sinova legitimnog Jurja i izvanbračnog Ivana. Katarina poslije bratove smrti uživa grad Lupoglav u Istri. Neki povjesničari pišu da je Katarina grad Lupoglav 1542. godine prodala kneževima Baniša. To vjerojatno nije točno, povijesni izvori spominju da je Katarina grad Lupoglav koristila i kasnije, njen suprug upravljao je imetak i grad Lupoglav.

 

 

Slika 39. Tvrđava Klis, XVI. st.

 

U Povijesti Poljičke kneževine bilježimo (Erber, Annuario dalmatico, Anno terzo, Zara 1886. i Koharić, Vjesnik Aktiva, god. V, Zagreb 1903, p.227-228): "Kad su 12. ožujka 1537. godine Turci osvojili Klis i počeli prodirati u mletačke posjede, Poljičani odluče da se stave pod mletačko vrhovništvo. Mletački dužd se rado odazva njihovoj želji te 15. studenog 1537. godine s Vijećem Desetorice izda pod zlatim pečatom dukalu, kojom zajamčuje Poljičanima sve njihove povlastice i običaje po kojim će njihovi suci suditi i slobodan priziv opterećenoj strani na mletačke vlasti. Kako Poljičani nisu imali u svojoj domovini utvrđenih mjesta, gdje bi mogli zakloniti svoje obitelji i svoje stvari kada bi išli u rat, bilo im je dopušteno da u slučaju pogibelji mogu i svoje obitelji preseliti na mletačko zemljište, i sve svoje stvari i vino sa sobom prenijeti, a da za to ne plate nikakve carine. Obečavši i Mlečani sa svoje strane da će se starati za Poljičane kao za najmilije podanike svoje države, poljički su odaslanici položili prisegu vjernosti".  

Didićima su se  u Poljičkoj kneževini zvali hrvatski i bosanski plemići, nazvani i "bosanska gospoda", koji su naselili Poljica nakon pada Bosne 1463. godine. Didići su dobili plemstvo još od hrvatskih i od bosanskih vladara.

 

Poljička kneževina (Poljička republika, Poljica)

 

Poljica zapremaju kraj istočno od Splita, na istoku i jugu obilježen rijekom Cetinom, do njezinog ušća u moru kod Omiša, na zapadu Jadranskim morem, do potoka Žrnovice, na sjeveru do planine Mosor. Od 13. stoljeća sve do 1807. godine Poljica su skoro sasvim nezavisna i samostalna kneževina pod različitim vrhovništvom (hrvatsko - ugarskih kraljeva, bosanskih kraljeva, Venecije, Turskog carstva, Austrije) ali uvijek s priznatim posebnim ustrojstvom. Na području Poljica nije bilo gradskih naselja već se ono dijelilo na tri plemena (bratstva): Tješimiroviće, Limiće i Kremenikane. Svako pleme se dijelilo na sela ili katune. 

 

 

 Slika 40. Izbor kneza u Poljičkoj kneževini

 

Društvo Poljičke kneževine je bilo podijeljeno v vlasteliniće i didiće, koji su bili povlašteno stanovništvo. Na čelu kneževine je bio knez, koji je biran iz rodova vlastelinića i didića.

 

Poljička je kneževina imala svoj statut (tkzv. Poljički statut) koji je sadržao norme kneževine važne za društveno uređenje komune. Najstarija redakcija statuta potječe iz 1440. godine i pisana je bosančicom. Ustrojstvo poljičke republika je bilo u svoje vrijeme kao jedinstveni model pučke kneževine toliko napredno da je Englez Thomas More 1516. godine upotrebio ideje poljičke pučke kneževine kao temelj svoga najpoznatijeg djela Utopija. 1807. godine je ukinuo Napoleon samoupravu Poljičke kneževine.

 

 

Slika 41. Selo Slime u Poljičkoj kneževini, pogled sa Zadvarja

 

Alberto Fortis, putopisac je napisao 1774. godine u svom djelu "Put po Dalmaciji" str. 205 o Poljičkoj kneževini: "Ova male republika zaslužuje da se je upozna. U njoj tri staleža ljudi tvore narod od petnaestak tisuća glava. Postoji dvadeset obitelji koje tvrde da potječu od ugarskih plemića što su se tamo povukli u doba nemira, postoji još veći broj drugih koji ističu da su bosansko plemstvo; postoji naposljetku puk seljaka. Svake godine na sv. Ivana sastaju se Poljičani na skupštini koju oni na svom jeziku zovu zbor: svaki od tri staleža tvori odvojen tabor u ravnici Gata. Tu se iznova biraju suci, ili se potvrđuju. Veliki knez prva je ličnost u državi i uvijek se uzima iz plemenitih obitelji iz Ugarske. Njegovi su izbornici mali knezovi, to jest seoski glavari koji se uzimaju iz bosanskog plemstva i dolaze na zbor s glasom svoje općine. Dok mali knezovi biraju velikog kneza, narod razdijeljen na različite skupove što predstavljaju stanovnike sela bira male knezove za slijedeću godinu ili potvrđuje one koji to zaslužuju". 

 

 

Slika 42. Selo Podgrađe u Poljičkoj kneževini, pogled sa Zadvarja

 

Luka Ostojić, sin Ivana Ostojića, naš predak je napustio Poljica vjerojatno skupa s ocem 1537. godine i preselio na trogirsko područje u Kaštel Kambelovac na teritorij Mletačke Republike. Brat Luke Ostojića knez Stjepan Ostojić je napustio Poljičku kneževinu tek 1604. godine i s "više kršćanskih obitelji" prešao na otok Brač u Povlja i Dol.

 

 

Slika 43. Poljički statut, 1440 g.

Poljica (Poljička kneževina, Poljička republika) sela Podgrađe i Slime - Lutanja »od mora do izvora «      

 

 

Put za selo Podgrađe i Kostanje

 

 

Pogled na selo Podgrađe

 

Rijeka Cetina ispod sela Podgrađa

 

 

 

Crkva u selu Podgrađu, XVIII. st.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Ostojića, sl. I.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl.  II.

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. III.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl.  IV.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. V.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. VI.

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. VII.

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. VIII.

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl.  IX.

 

 

 

Podgrađe, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. X.

 

Put za selo Slime, pogled na Biokovo

 

 

Pogled s Podgrađa na selo Slime, izpod sela rijeka Cetina, pogled na Biokovo

 

Crkva u selu Slime, XVIII. st.

 

 

Slime, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. I.

 

Slime, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. II.

 

 

Slime, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. III.

 

Slime, stara kuća iz vremena kneza Stjepana Ostojića, sl. IV.

 

 

 

 

Slime, »mrke stijene« mjesto održavanja seoskih sjednica za vrijeme kneza Stjepana Ostojića

 

Brižno obrađena »poljica« u Podgrađu

 

 

Brižno obrađena »poljica« i livade u Podgrađu

 

Zadvarje, srednjevjekovni zatvor sa stupom srama 

 

 

Zadvarje, križ, pogled na Slime i Podgrađe, straga Mosor

Stari zanati Poljica (sajam u Zadvarju, Blagdan sv. Antuna, 2009.)

 

 

Bukare, macole i poklopci za »izpod peke«, sl. I.

 

 

Glinene posude, sl. II.

 

Sir i pršut, sl. III.

 

 

Domaća radinost, sl. IV.

 

Poljski alati, sl. V.

 

 

 

Prodavačica čuvenog soparnika -  pogače s blitvom, sl. VI.

 

Sajam stoke, sl. br. VII.

 

 

Sajam stoke, sl. br. VIII.

 

 

 

Stare nošnje na prodaju, sl. br. IX.

 

 

Domaća izrada cipela, sl.br. X.

 

Pečena janjetina, sl. br. X.

 

 

Janjetina ispod peke, sl. br. XI.

Ostojići naši preci u Kaštel Kambelovcu 1537. - 1560. g.

 

Naš je daleki pradjed Ivan Ostoić iz Poljičke kneževine prešao na područje Kaštel Kambelovca oko 1537. godine. Kako i zašto je Ivan Ostojić prešao na trogirski teritorij i kada nije točno poznato. Pretpostavljamo da je odlazak našeg pradjeda iz Poljica bio uzrokovan padom tvrđave Klis u ruke Turaka i preuzimanjem uprave u Poljicima od Turaka. Prelazak u Kaštel Kambelovac se je mogao dogoditi između 1530. i 1537. godine, tvrđava Klis je pala 1537. godine. Iste godine su preuzeli Turci upravu Poljica.

 

Boravak Ostojića na području današnjeg Kaštel Kambelovca potvrđuje sačuvani prijepis stare listine - nadarja u kojoj je kao darovatelj naveden naš predak didić Ivan Ostojić.

 

 

Slika 44. Crkva Sv. Mihovila iznad Kaštel Kambelovca

 

Na području današnjeg Kaštelanskog polja između Trogira i Splita je bilo nekad više starokršćanskih crkva. One su stradale najviše u vrijeme seoba naroda. Primivši kršćanstvo, stari su Hrvati neke od tih crkvica obnovili, na starim su temeljima podizali nove crkvice skromnih dimenzija. Seoski su plemenitaši ili DIDIĆI gradili i nove crkve i brinuli se za njihovo održavanje ostavljajući im zemlje od svoje baštine. Tako su nastajali beneficiji ili NADARBINE. Od tih prihoda su se izdržavale te crkvice i njihovi plebani, a osnivači crkava ili NADARJA imali su nad njima "ius patronatus" tj. birali su, u prvom redu iz svog roda, svećenike za pojedine crkve ili za stalno ili na određeno vrijeme i prikazali ih biskupu. Neke crkvice su podizali i pojedini knezovi, župani, dvorjanici, zatim "in solidum" pojedina sela.

 

Crkve Sv. Mihovila od Lažana i Sv. Martina od Kruševika (zvana i Gospe od Kruga, Gospe od snijega, Gospe od Ružarija ili Sv. Jerolima) iznad Kaštel Kambelovca su sagrađene od starih seoskih didića. Bile su župne crkve gornjih naselja pod vrhom Kozjaka. U župnom se uredu Kaštel Kambelovca nalazi sačuvana listina koja je datirana s 1104. godinom - to je godina osnivanja nadarja, s 1123. godinom - to je godinom smrti prvog plebana i izbora drugog plebana i s 1189. godinom - kada je izvornu listinu sačinio Henrik Herner u zgradi grada Klisa. U listini su spomenuti Mladen kao kralj Hrvatske i Dalmacije, Vojeslav kao knez kliški, Bela II. kao ugarski kralj i Budim kao grad kraljevskog boravišta.

 

 

Slika 45. Nadarje Ivana Ostojića, Kaštel Kambrelovac, sredina XVI. st.

 

U listini su spomenuti svi osnivači nadarja crkava sv. Mihovila i sv. Martina, sve zemlje koje su darovane, neke s označenim granicama, a za neke se kaže da će se točne granice upisati u Inventar te crkvice. Izgleda da su u izvornom obliku bile dvije listine, za svaku crkvicu posebno. Listina je pisana u Klisu. Kako su Turci osvojili Klis 1537. godine sigurno je da je ta listina nastala u Klisu prije tog događaja. Nakon toga u listini su donesena prava i dužnosti kako iuspatrona tako i plebana kojega oni biraju bilo za stalno do smrti ili pak na određeno vrijeme, kao i "odredbe i konstitucije" na koje se polaže svečana zakletva. Listina napisana na magarećoj koži može se smatrati kao neka vrsta seoskog ustava, najsvetijeg zakona sela, koji se može dopunjavati i poboljšati, a nikako i nikada ukidati ili nijekati.

 

Listina nije sačuvana u prvobitnom stanju odnosno originalu, sačuvanih je više prijepisa, iako se bar jedan od kasnijih prijepisa krivo smatra originalom od 1104. godine. Taj najstariji prijepis se čuva u župnom uredu u Kaštel Kambelovcu.

 

Među darovateljima listina navodi i Ivana Ostojića našeg pretka. Baš ti navodi Ostojića potvrđuju da je listina pisana u XVI. stoljeću, kako tumače neki stručnjaci. Pretpostavljamo da su prepisivači listine dopisivali darovatelje još u XVI. stoljeću pa tako i Ivana Ostojića koji je mogao doći iz Poljica u Kaštel Kambelovac tek nakon 1537. godine. Sačuvana listina - pergamena je napisana mješavinom gotice, pa bi vremenski spadala u prvu polovicu XVI. stoljeća, što se potpuno slaže s dolaskom Ivana Ostojića našeg dalekog pradjeda u Kaštel Kambelovac.

 

Prijevod dijela listine, koji spominje nadarje Ivana Ostojića, glasi:

 

"Ivan Ostojić da, i darova crkvama Sv. Mihovila i Sv. Martina u Primorju jednu zemlju svoju, koja je postavljena u Knežak nikako spudih IV, osvim nje pravijih mejaša, neka oni S.S. od boga izprose milosrdno proštenje za grihe svoje i svojih mrtvih."

 

Ova listina, makar kako god bila nepouzdana glede svoga nastanka ipak je pouzdana s obzirom na prikazanje prilika i života u ovom kraju. Iz listine je vidljivo da su u mjestu Lažanima (Selištima) živjele dvije klase stanovnika: jedna su vlasnici zemalja, a drugi su njihovi težaci (villani). Iz povijesti znamo da je u svom solinskom ageru stari Rim naseljavao rimske veterane, imali su svoje posjede koje su dobivali kockom. Svaki je posjed bio četvrtina jedne "centurije". Sačuvao se ne samo "žrib" nego i ovaj dio izmjerene zemlje što ga je gospodar, didić, davao svome težaku na obrađivanje uz obavezu davanja četvrtine prihoda i nekih drugih darova. Iz listine se vidi da didići predaju neke od ovih težaka, s njihovim žrijebom i obavezama, kao težake (kolone) crkvi sv. Mihovila.

 

Zbog turske pljačke i nasilja u XVI. stoljeću (izvješće o kuli 1583. godine) su stanovnici sagradili stražarsku kulu na grebenu kod crkve sv. Mihovila da se bar donekle zaštite polja od pljačkanja. Kula nije imala vrata, pa se ulazilo visoko kroz prozor preko ljestava. Kula je sačuvana do danas.

 

Putopisac Alberto Fortis 1774. godine u svom djelu Dalmacija tiskanom u Veneziji opisuje Kaštele: "Od Mlinica kod Trogira pa sve do starinskih ruševina grada Salone pruža se prekrasna položita obala Kaštela koju su zbog pitomosti zasluženo pohvalili svi koji su pisali o ilirskim stvarima. Pokoji od ovih Kaštela sagrađen je ondje gdje je bio Peutingerov Siclis, a vjerojatno i Plinijev Sicum, kamo je Klaudije slao svoje veterane. Ovdje se loze i masline tako dobro goje da ovaj kratak pojas uska polja daje veći dio od trinaest tisuća barila izvrstna ulja i pedeset tisuća barila najboljeg vina što čini, kako je rečeno i napisano, prosječnu proizvodnju tih dviju vrsta na području Trogira. Kaštelansko primorje daje i podosta bajama, tristo tisuća librica smokava i malo žita, ali ono nije najbogatija plodina ovog kraja. Unutrašnjost područja koje ima gotovo stotinu milja opsega na kopnu proizvodi veoma male količine vina i možda nimalo ulja; stada koja tu pasu daju zajedno sa stadima na otocima, što spada pod istu sudbenu oblast, oko četiri stotine tisuću librica sira, te razmjernu količinu vune. U ovom kraju živi kojih dvadeset tisuća stanovnika. Vjerujem da je pravedno i potrebno izjaviti kako mi je navedene pojedinosti o proizvodnji i stanovništvu okolice Trogira, zajedno s mnogo drugih obavijestima, ljubazno priopćio napismeno gospodin Petar Nutrizio, učeni plemenitaš iz tog grada."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odlazak Ostojića iz Kaštel Kambelovca u Trogir oko 1560. g.

 

Stećci na groblju iznad Kaštel Kambelova

 

Uz listinu nadarja Ivana Ostojića svjedoči o boravku Ostojića na području današnjeg Kaštel Kambelovca i pučka predaja Kambelovčana. Tu nam je  pučku predaju u Kaštel Kambelovcu ispričao ljeti 2002. godine narodni pripovjedač iz Kaštel Kambelovca Stipe Bedalov - Bago starosjeditelj iz tih krajeva. Njegov rod boravi u tim krajevima od 12. stoljeća. Prisjeća se predaje da su Ostojići nekad u Kaštel Kambelovcu bili "didići" - hrvatski ili bosanski plemići nazvani i "bosanska gospoda". Sjeća se pučke predaje da su neki najstariji stećci - nadgrobni spomenici iznad Kambelovca pripadali didićima Ostojićima. Bago nas je vodio na zemlje iznad Kambelovca koje se spominju u nadarju Ivana Ostojića i zovu se "Knežak" po Ivanu Ostojiću, knezu iz Poljica, koji je nadarjem darovao tu zemlju crkvi.

 

Stipe Bedalov - Bego nas je vodio ljeti 2002. godine na kambelačko groblje. Povrh današnjeg Kaštel Kambelovca istočno od crkvice sv. Mihovila se na položaju, koji je u karti zabilježen pod nazivom Ružarica, nalazi kambelačko groblje i u njemu crkvica sv. Martina od Kruševika. Po natpisu na pročelju ova je crkvica posvećena Gospi od Ružarija, dok je Kambelovčani zovu crkvicom Gospe od Sniga, koja se ovdje vrlo svečano štuje na njezin dan 5. kolovoza. Gospu od Ružarija štuju u današnjoj župnoj crkvi. Neki nazivaju tu crkvu i crkva sv. Jerolima.

 

Na južnoj se strani spomenutog kambelačkog groblja nalazi kraj crkvice manji izgrađen prostor i u njemu leži stećak ukrašen štitom, polumjesecem i zvijezdom. Donji je dio štita šiljasta oblika. Gornja je strana polukružno udubljena. Spomenuti stećak je izrađen iz boljeg kamena, donesenog iz daleka. Stećak nije na svom pravom mjestu. Sada je postavljen na omanje kamenje i služi kao kameni stol u spomenutom ograđenom prostoru.                                                                                

 

Sačuvan je još jedan manji stećak koji je po navodima don Ante Škobalja imao ista obilježja, koja danas više nisu vidna. Svi su drugi stećci koji su bili na tom prostoru zasuti zemljom kada se uređivalo groblje. Opis sačuvanih stećaka je prvi dao don Ante Škobalj u djelu "Obredne gomile"  1970. godine.

 

 

Slika 46. Stećak na groblju iznad Kaštel Kambelovca po predaji pripada obitelji Ostojić, na stećku drevni poljički a i hrvatski grb, XV. st.

 

Vjerujemo da je bar jedan od oba sačuvana stećka, a možda oba, nadgrobni spomenik naših predaka Ostojića i  nijemi svjedok prisutnosti Ostojića na tom prostoru. Na sačuvanom stećku je grb s štitom, polumjesecem (mladim mjesecem) i šesterokrakom zvijezdom. Zvijezda Danica i polumjesec su stari znakovi vjerovanja Hrvata i najvjerojatnije najstariji grb Hrvata. Grb na stećku najvjerojatnije pripada Poljičkoj kneževini, polumjesec i zvijezdu Danicu su držali Poljičani na zastavi sve do pojave Turaka. S dolaskom Turaka su Poljičani napustili svoj stari grb i na zastavu stavili lik svetog Jurja koji ubija zmaja. Spomenuti  su stećci nekad najvjerojatnije obilježavali grobove naših predaka Ivana Ostojića iz Poljica i njegovih potomaka.

 

Stećke kao nadgrobne spomenike iz srednjeg vijeka nalazimo u Dalmaciji, posebno od Cetine prema istoku, u cijeloj Hercegovini, u srednjoj i istočnoj Bosni te u Podrinju. Njihovo se rasprostiranje uglavnom poklapa s granicama bivše Crvene Hrvatske i srednjevjekovne Bosne. Ove su spomenike Hrvati zvali  kamici, stećci, mramori, staro kamenje. Svakako su stećci najbogatija arheološka baština Hrvata koja zauzima dostojno mjesto u evropskom umjetničkom naslijeđu. Samo u Bosni i Hercegovini bilo ih je 1899. godine oko 60.000. Do danas ih je mnogo propalo.

 

 

Slika 47. Stećci u Cisti Provo kraj Lovreča, Hrvatska, XIV. st.

 

Stećci su rađeni iz domaćeg kamena, većinom iz tvrdoga vapnenca ili pješćanika, kojeg su kopali u neposrednoj blizini grobišta. Ima i vrlo velikih stećaka, stećak na dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu je težak 29 tona.

 

Neki nazivaju stećke "bogumilski", što nije ispravno, jer srednjevjekovni stećci nisu pripadali samo bosanskoj ("krstjanskoj" ili "bogumilskoj") crkvi, bili su hrvatski, pripadali su tako poganskoj, kršćanskoj i katoličkoj hrvatskoj a poslije bosanskoj državi. Vjerojatno stećci po podrijetlu pripadaju starosjedilačkoj vlaškoj (ilirskoj) populacije koja se do XIX. stoljeća potpuno asimilirala s Hrvatima.

 

Na većini je stećaka, koji su se do danas sačuvali, vidno istaknut njihov vjerski značaj. Na mnogim je isklesan križ u raznim oblicima. Često se nalaze na stećcima kolo, lov, jeleni, viteške turnirske igre, plemićki grbovi, narodne šare, ukrasi, palme, vinova loza, drvo života, sunce i mjesec. Krajem petnajstog stoljeća na stećcima nalazimo napise s imenom pokojnika. Štit i oružje na stećku mogli bi značiti plemića ili bar ratnika. Polumjesec sa zvijezdom je ostatak vjere Hrvata koji su u davnini imali kult mjeseca i zvijezde Danice a i najstariji hrvatski grb od 11. st. dalje. Većina stećaka možemo datirati u 14, 15. do početka 16. vijeka, kada običaj stećaka izčezava.

 

 

Ostojići su  napustili područje današnjeg Kaštel Kambelovca nakon 1560. godine. Sin Ivana Ostojića praunuk kneza i vojvode Jerolima Ostojića Luka Ostojić, rođen oko 1540. godine, je preselio u utvrđen i sigurniji grad Trogir. Stjepan Ostojić, sin Ivana Ostojića, brat Luke Ostojića i sin majke nepoznatog imena, kćeri Katarine Kružić roda Branisalića hrvatskog plemena Mogorovića knez sela Slimena u Poljicima (Poljičkoj kneževini), je prešao 1604. godine s "više kršćanskih obitelji" iz sela Slimena vjerojatno povlačeći se  pred Turcima u naselja Dol i Povlja na otok Brač. Njegovi su potomci na otoku Braču dobili na njega nadimak "Knežići".

 

Da li je ostao netko od Ostojića na području Poljica ili današnjeg Kaštel Kambelovca teško je utvrditi. Iz kasnijih sačuvanih dokumenata je moguće zaključiti da je naš daleki pradjed Mihovil Ostojić iz Trogira zvan Chaitaz s obitelji boravio od 1685. godine pa do povratka u Trogir oko 20 godina na području današnjeg Kaštel Kambelovca najvjerojatnije kao harambaša (vođa teritorijalne obrane, domobrana) na turskoj granici. U zadarskom je arhivu sačuvan ugovor iz 1781. godine u kojem neki Ivan Ostojić zamjenjuje posjede u Smokvišu. Takav toponim postoji na kaštelanskom polju a i na više drugih mjesta pa je nemoguće odrediti pravu lokaciju tog toponima. Kako su Ostojići  ponekad u prošlosti pisali svoje prezime i Ostoja ili su se kasnije zbog talijanizacije prezimena vratili izvornom prezimenu Ostoja, vjerujemo da postoji trag prisutnosti Ostojića na kambelačkom polju i u 18. stoljeću u  ugovoru koji je sačuvan u arhivu Splitu koji spominje posjede u Kaštel Kambelovcu:

 

"Leonardo Dudan kupio je za sebe i za brata arhiđakona Petra 1793. godine posjed kontese Margarete Ostoje, žene konta Vicenca Benedettija, površine 55 vretena, na području Kambelovca, sa svojim težacima i nasadima za 12.880 D. lira, prema procjeni geometra Antuna Kurira i odmah platio ugovorom. Zemlje su dotadašnji vlasnici mogli odkupiti nakon 26 godina."

 

U 18. stoljeću je bilo u obitelji Ostojić u Trogiru često ime Margarita, vjerojatno po majci i baki Margariti Apolonici Dragazzo supruzi našeg dalekog pradjega Mihovila Ostojića reč. Chaitaz (1649. - 1725.). Njegov sin Josip  reč. Gajtaz u oporuci 1726. godine navodi svoje posjede na području kaštelanskog polja pa bi kontesa Margarita Ostoja mogla bi biti našeg roda iz Trogira. Možda pripada dolskim Ostojićima s otoka Brača.

 

Odlazkom Ostojića sredinom 16. stoljeća u Trogir i početkom 17. stoljeća na Brač je nastala obiteljska predaja kod hvarskih Ostojića o tri brata Ostojića koji su odselili u 17. stoljeću na otok Brač, Hvar i na kontinent (Trogir). 

 

 


Povijest    trogirskih

            O s t o j i ć a  -  naših predaka

 

"Nakon turske okupacije Bosne, u Trogir su doselili bosanski plemići Ostojići. Njima je mletački dužd Kristofor Moro izdao plemićku diplomu, kojom je potvrdio pravovaljanost njihovog plemićkog naslova što su ga dobili od bosanskog kralja Stjepana 1458. godine, te im dao naslov  "conte". Trogirani ipak nisu bili pripravni usvojiti bosanske Ostojiće u gradsko vlasteosko vijeće, pa su oni taj status stekli tek u Zadru."

 

                   Mirko Marković, Hrvatsko plemstvo, svećenstvo i redovništvo,

                  Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str.80

 

Slika 48. Trogir, XV. stoljeće

 

Na temelju sačuvanih dokumenata i obiteljske predaje trogirskih Ostojića pretpostavljamo da je prvi Ostojić našeg roda koji je doselio u grad Trogir oko 1560. godine bio didić (bosanski plemić) Luka Ostojić, rođen oko 1540. godine na području Poljica (Poljičke kneževine), najvjerojatnije u selu Slime ili Podgrađe kraj Zadvarja. Otac mu se zvao Ivan Ostojić - didić, rođen oko godine 1495. u Poljicima. Pradjed Luke Ostojića je bio bosanski knez i vojvoda Jerolim Ostojić (rođen oko 1430. godine.), koji je 1463. godine za pada bosanskog kraljestva prešao iz Bosne s ocem knezom i vojvodom Ivanom Ostojićem (rođen oko 1400. godine) na otok Hvar.

 

Luka Ostojić je u Trogir doselio oko 1560. godine iz Kaštel Kambelovca. U Kaštel Kambelovac je došao njegov otac Ivan Ostojić iz Poljica (Poljičke kneževine)  poslije junačke smrti kliškog kneza Petra Kružića u solinskoj luci ispod kliške tvrđave 1537. godine. Tada su uprkos junačkoj obrani turske snage poubijale svu kršćansku vojsku koja je dolazila u pomoć Klisu. Branioci Klisa, ponajviše Kružićevi uskoci, su napustili nakon pada klišku tvrđavu i većinom odselili u Senj. Pretpostavljemo da je otac Luke Ivan Ostojić sudjelovao u bitci za Klis 1537. godine kao pripadnik Kružićevih  uskoka a da je sin Luka Ostojić prešao kasnije u vojničku službu Mletačke Republike u Trogiru najvjerojatnije kao harambaša (zapovjednik trogirske teritorijalne odbrane - domobrana).

 

Naši su preci dolaskom u Dalmaciju sebe držali kao »Dalmata Venetus« ili Mletački Dalmatinac, poslije godine 1700. »Croata« ili Hrvat. Uz prezime su pisali plemićki naslov »Nobile di Bossina« ili »Conte e nobile veneto«.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Trogirske matične knjige župnog ureda u Trogiru

 

 

U katedrali u Trogiru su sačuvane matične knjige rođenih ili krštenih (Liber natorum seu baptisatorum) od 1569. godine, matična knjiga vjenčanih (Liber matrimoniorum) od 1702. i matična knjiga umrlih (Liber mortuorum) od 1609. godine. Matična knjiga krizmanih (Liber confirmationis) vodi se tek od 1822. godine.  Tridentinski koncil (1545. - 1563.) je donio naime odluku da ustanove u župama matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih, što je u Trogiru djelomično bilo i ostvareno.

 

Trogirske matice krštenih kao i sve do sada detaljno analizirane trogirske matice 16., 17. i 18. stoljeća ne sadržavaju upise svih krštenih. Nadalje, neke godine - najčešće poslijednje u uvezanim knjigama - nisu u potpunosti sačuvane te između pojedinih svezaka nedostaju cijela godišta. Generološkom je analizom stanovništva grada Trogira i otoka Čiova utvrđeno da nekoliko stotina osoba nije upisano u razdobju između 16. i 17. stoljeća.

 

 

 

 

Slika 49. Matična knjiga od 1560. godine u trogirskoj katedrali

 

U 16. i 17. stoljeću u Trogiru još nisu ustaljeni oblici prezimena naših predaka Ostojića, već se javljaju u više oblika: na pr. Ostojić, Ostoja, Ostojević. Ima i zabilježenih krštenja samo s imenom oca bez prezimena ali s oznakom zanimanja ili mjesta i kraja odakle je obitelj doselila. Očito su pojedinci po zvanju ili mjestu rođenja bili bolje poznati nego prezimenom. Često je uz ime samo neki pridjev, nadimak, skraćenica ili samo podrijetlo po kojem je pojedina osoba bila poznata u gradu. To se činilo i ako su u gradu bile dvije osobe istog imena i prezimena što je u Ostojića iz Trogira i otoka Čiova bio čest slučaj. U drugoj polovici 16. stoljeća nema mnogo doseljavanja u Trogir, tek poneki mletački činovnik ili doseljenik, obično zabelježen samo kao Morlak.

 

U Trogiru je bio običaj, da su djeca nasljeđivala imena roditelja prema slijedećem pravilu: najstarije muško dijete naslijeđuje ime očevog oca, slijedeće majčinog oca, najstarija kćer nasleđuje ime očeve majke, slijedeća majčine majke itd. Pravilo se bez izuzetaka susreče kod trogirskog plemstva te nešto rjeđe kod građanstva. To pravilo je vrijedilo i u obitelji naših trogirskih predaka, pa je ta činjenica često puno pomogla u traženju obiteljskih veza između pojedinih trogirskih obitelji i unutar obitelji Ostojić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostojići u Trogiru u XVI. stoljeću

 

(Korišteni su podaci iz vlastitih istraživanja, podaci N.B. Božanić Trogirske obitelji - Vartal, M. Andreis Trogirske obitelji - rukopis, M. Andreis Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006.)

 

1569. - 1600. godine su upisani u matičnim  knjigama rođenih Ostojići:

 

Iz grada Trogira - naši direktni preci:

 

Obitelji Luke i Kate Ostojić se je rodio  1578. godine sin Cristofor.

 

Iz otoka Čiova kraj Trogira, naši daleki rođaci još sa otoka Hvara:

 

1. Obitelji Marina i Jakovice Ostojić (i Ostoja) se je rodio 1569. godine sin Ilija, 1576. Ivan, 1578. Marko, 1580. Justina.

Marin Ostojić je bio obrtnik.

 

2. Obitelji Ivana i Jerke Ostojić se je rodila 1578. godine kći Vica. Ivan se je oženio po drugi puta s Magdalenom, 1580. godine se je rodila kći Ivanica, 1582. kći Justina, 1583. sin Ivan.

Ivan Ostojić se spominje u trogirskim zapisima između 1576. i 1583. godine kao klesar Ivan Hvaranin i žena mu Jerka.

 

3. Obitelji Antuna i Ivanice Ostojić se je rodila 1572. godine kći Urša, 1579. kći  Justina.

 

4. Obitelji Jakova i Jakovice (Jakica) Ostojić (i Ostojević) se je rodio 1593. godine sin Frano, 1596. sin Rok, 1600. kći Dominika, 1606. kći Vica, 1610. kći Katarina.

U trogirskim zapisima "Rodio se je 1593. godine Frano sin drvodjelca i žene mu Lukrecije".

 

 

Od svih smo upisanih obitelji Ostojić prepoznali u matici rođenih Trogira u drugoj polovici 16. stoljeća do 1600. godine samo jednu obitelj Ostojić naših predaka iz Trogira. Bila je to obitelj Luke i Kate Ostojić. Vjerujemo, da u matici nisu upisana sva djeca obitelji Luke i Kate Ostojić i da je ta obitelj imala više djece. Poznato je da su u Trogiru izgubljene pojedine matice iz 1598. i 1599. godine a i druge.

 

Sve druge obitelji Ostojić upisane u drugoj polovici XVI. stoljeća u matičnoj knjizi do 1600. godine ne potječu od Ostojića naših predaka koji su došli u Trogir sredinom 16. stoljeća iz područja današnjeg Kaštel Kambelovca. Velika je vjerojatnost da su i te obitelji Ostojić (i Ostoja i Ostojević) s otoka Čiova bile našeg roda i da su došle direktno iz Starog Grada na Hvaru u Trogir možda i prije 1550. godine. Te su se obitelji Ostojić s otoka Čiova bavile kroz stoljeća najviše obrtom na otoku Čiovo kraj Trogira. U trogirskim zapisima stoji (N.B. Božanić, Vartal, Trogirske obitelji)) da su u to doba došle s otoka Hvara bar tri obitelji Ostojić obrtnika, za jednu je navedeno da potječe iz Starog Grada na Hvaru.

 

Luka Ostojić   O Luki Ostojiću prvom pretku naše trogirske obitelji Ostojić znamo da je došao od područja današnjeg Kaštel Kambelovca, da je bio sin Ivana Ostojića i kćeri (nepoznatog imena) Katarine Kružić (Gusić), praunuk kneza i vojvode Jerolima Ostojića i nećak kliškog kneza Petra Kružića, da mu je žena bila Kata, da su imali bar jednog sina Cristofora. Luka Ostojić je umro 1615. godine i pokopan je u katedrali u Trogiru kao jedini koji je te godine bio pokopan u katedrali (Jasna zraka, 1-2/1977, I.R., katedrala Trogir). Mjesto ukopa Luke Ostojića osnivača loze trogirskih Ostojića u katedrali Trogira 1615. godine je nepoznato. Pokop Luke Ostojića u trogirskoj katedrali potvrđuje njegovo patricijsko podrijetlo.

 

 

Slika 50. Položaj u Trogiru na kojem su pretpostavljamo stajale prve kuće Ostojića, XVI. st.

Na kojoj su lokaciji živjeli prvi Ostojići naši preci nakon dolaska u Trogir, danas je vrlo teško odrediti. Pretpostavljamo, da je Luka Ostojić u Trogiru prigodom dolaska u Trogir oko 1560. godine kupio dvije kuće na južnoj obali Trogira nasuprot otoka Čiova s unutrašnje strane trogirskih gradskih zidina. Te su kuće još 1830. godine u Katastarskoj mapi građevinskih čestica Trogira za cara Franje I. bile upisane pod brojem 525 kao kuća za stanovanje na tri kata, dvorom i skladištem i pod brojem 522 kao pekara (tal. forno). U isto su doba pekaru držali i Ostojići u Starom Gradu na Hvaru. Iz toga mogli bismo zaključiti da su prvi Ostojići u Trogiru posjedovali najvjerojatnije i pekaru, koja je radila pretpostavljamo do 1850. godine.

 

1830. godine obje su zgrade s dvorom bile upisane u katastar kao vlasništvo don Luke Ostojića, koji je te zgrade naslijedio od svoga oca Dionisija Ostojića bosanskog plemića i građana Trogira te člana Velikog Vijeća Trogira.

 

 

Slika 51. Grb u Trogiru za kojeg pretpostavljamo da je pripadao obitelji Ostojić, XVI. st.

Danas obje prve zgrade Ostojića ne postoje više. Pretpostavljamo, da su obje zgrade srušene nakon godine 1850. Vjerujemo da je veći kameni grb s dva ljiljana i kosom gredom u štitu koji je danas ugrađen visoko u zidine unutar dvorišta gradske vječnice Trogira pripadao obitelji Ostojić i bio nekad ugrađen u navedenoj trokatnoj kući Ostojića. Nakon rušenja kuća Ostojić, pretpostavljamo taj je grb bio prenesen i ugrađen u zidine trogirske vječnice kao i mnogi drugi kameni grbovi s trogirskih srušenih starih zgrada.

 

Trogirskom smo grbu identičan grb Ostojića (Ostoja) pronašli na portalu dvora Ostojić - Ostoja u selu Dol na otoku Braču. Primjetno je da su tom bračkom grbu kasnije odklesana oba ljiljana. Pretpostavljamo da su ljiljani na tom grbu u Dolu na Braču mletačkim vlastima zasmetali zbog sličnosti francuskim ljiljanima. Ti su bosanski ljiljani zapravo i bili po podrijetlu francuski – anžuvinski iako neki bosanski povjesničari zastupaje tezu da su bosanski ljiljani izvorno bosanski.

 

Još jedan smo sličan grb s dva ljiljana i kosom gredom pronašli na portalu dvora  Gospodnetić povrh sela Dola na otoku Braču. Oba se grba, prvi sa štitom i kosom gredom i drugi koji u štitu uz par ljiljana u kosoj gredi ima mjesec i zvijezdu repaticu danas pripisuju obitelji Gospodnetić (Dominis) iz Dola na Braču. Prvi je tu vijest objavio brački povjesničar A. Jutronić, od njega su krivu identifikaciju grba preuzeli V.A. Duišin (Zbornik plemstva, Zagreb, 1938.) ili obrnuto i brački povjesničar D. Vrsalović.

 

Po pisanju trogirskog notara i heraldika Jerolima Buffalisa čija majka je bila roda Gospodnetić (Dominis) iz Dola, obitelj njegove majke nikad nije imala grb sličan Ostojićima. Buffalis je u svom rukopisnom djelu - rodoslovju opisao čak deset grbova svojih predaka po majci Gospodnetića (Dominisa) i rođaka, nijedan ne slići grbu Ostojića (Andre Jutronić, Bračke teme, Književni krug Split, 2002, str. 85 i 86). Iz toga zaključujemo da su grb s parom anžuvinskih (bosanskih) ljiljana i povijesnu predaju Ostojića - Ostoja donijele u obitelj Gospodnetić iz Dola snahe i zet dr. Lauro Ostoja iz Dola (dr. Ostoia Laurus, nobile Dalmata) krajem 18. stoljeća. Kako je dr. Lauro Ostoja bio 1756. godine pokopan kao rođak u grobnici dolskih Gospodnetića tim je činom najvjerojatno došlo do krive identifikacije grba Ostojića.

 

Prostor na kojem su nekoč od XVI. stoljeća stajale prve kuće Ostojića u Trogiru danas se zove Mornarska ulica. Na temeljima trokatnice Ostojića  stoji danas prizemni ugostiteljski objekt. Uvjerili smo se da se sačuvao na lokaciji nekadašnjih kuća Ostojić u današnjoj Mornarskoj ulici do danas jedino stari kameni portal ulaza u dvor zgrada Ostojić s kovanim željeznim vratima koje u sredini još nose kovani anžuvinski (bosanski) ljiljan iz drevnog grba Ostojića. 

 

 

Slika 52. Na položaju prvih kuća Ostojića u Trogiru sačuvala su se ulazna vrata s dvostrukim kovanim ljiljanom i dio kamene ograde

 

Po obiteljskoj su predaji, koju je sačuvala, njegovala i ispričala Danica Ostojić, djev. prezime Malada, supruga Gverina Ostojića našeg rođaka iz Trogira,  Ostojići bili u rodu s plemićkom obitelji Cippico iz Trogira najvjerojatnije od prvih godina nakon dolaska Ostojića u Trogir. Zato pretpostavljamo da je bila naša trogirska  dalekih prabaka Kata (Katarina) supruga Luke Ostojića koja je upisana u matičnim knjigama samo imenom,  kći Cristofora Cippica, trogirskog plemića, rođenog 1526. godine.

 

Cristoforo Ostojić  O Cristoforu Ostojiću ne znamo puno. Znamo da je bio sin Luke Ostojića, da se rodio 1578. godine, da je pripadao Ostojićima iz grada Trogira i da je osnovao sa suprugom Lucijom brak. Po sačuvanim dokumentima bi mogao biti naš predak Cristoforo po ocu unuk Cristofora Gusića supruga kćeri Katarine Kružić a po drugoj predaji unuk Cristofora Cippica po majci Kati (Katarini). Ime je dobio pretpostavljamo po drevnoj tradiciji pripadnika trogirskog patriciata, da prvi sin dobiva dobiva ime svoga djeda po očevoj strani ili da drugi sin dobiva ime svoga djeda po majčinoj strani. Ne poznajemo prezime supruge Cristofora Lucije jer se u to vrijeme djevojačka prezimena žena i majki nisu upisivala u matične knjige rođenih. Rođenja djece Cristofora i Lucije Ostojić su upisana u knjizi rođenih od 1636. godine dalje. Pada u uči da se naš daleki pradjed Cristofor kasno oženio, prvo dijete je dobio s 58. godina, posljednjeg sina Marka u 71. godini.

 

 

 

Slika 53. Kuća obitelji Cippico rođaka po ženskoj liniji u Trogiru


 

Ostojići u Trogiru u XVII. stoljeću

 

(Korišteni su podaci iz vlastitih istraživanja, podaci N.B. Božanić Trogirske obitelji - Vartal, M. Andreis Trogirske obitelji - rukopis, M. Andreis Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006.).

 

U tom je stoljeću upisano u matičnoj knjizi rođenih Trogira pet obitelji  Ostojić iz grada Trogira i jedanaest obitelji sa otoka Čiova:

 

Iz grada Trogira - naši direktni preci ili bliži rođaci:

 

1. Obitelji Cristofora i Lucije Ostojić se je rodio 1636. godine sin Luca, 1640. sin Petar, 1645. sin Jerolim, 1647. sin Marko, 1649. sin Mihovil.

Imena djece Luca, Petar, Jerolim, Marko i Mihovil naših predaka Cristofora i Lucije Ostojić pojavljivat će se uz Ivana stalno do današnjih dana u trogirskoj obitelji Ostojić.

 

2. Obitelji Petra i Jelene Ostojić se je rodio 1661. godine sin Ivan, 1665. sin Pavao, 1671. kći Lucija, 1675. blizanci Dominik i Margarita, 1680. sin Nikola. Petar Ostojić je bio sin Cristofora i Lucije Ostojić.

 

3. Obitelji Mihovila i Margarite Apolonike Ostojić reč. Chaitaz se je rodila 1686. godine kći Margarita, 1688. kći Katarina, 1689. sin Ivan, 1690. sin Josip. Prva žena našeg dalekog pradjeda je bila Margarita Apolonika Dragazzo iz ugledne trogirske obitelji. Naš pradjed se oženio još dva puta, druga žena mu je bila Elizabeta  Grasselli ud. Tamburina iz trogirske trgovačke obitelji s kojom je imao 1710. godine kćer Katarinu. Treća žena se zvala Ivana nepoznatog prezimena. Mihovil Ostojić je bio sin  Cristofora i Lucije Ostojić.

 

4. Obitelji Marka i Dominike Ostojić se je rodio 1686. godine sin Nikola, 1692. kći Margarita.  Marko je bio sin Cristofora i  Lucije Ostojić.

 

5. Obitelji Ivana i Klare Ostojić se je rodio 1687. godine sin Petar. Ivan je bio sin Petra i Jelene Ostojić.

 

Obitelji sa otoka Čiova kraj Trogira, naši daleki rođaci još sa otoka Hvara:

 

1.Obitelji Ivanka i Margerite Ostojić se je rodila 1610. godine kći Jakica, 1611. sin Marko, 1615. sin Marin, 1620. sin Tomo.

 

2. Obitelji Milanka i Jelene (Dešković) Ostojić se je rodila 1618. godine kći Margarita.

 

3. Obitelji Ivana i Matuše Ostojić se je rodio 1628. godine sin Mato, 1629. kći Magdalena, 1632. sin Petar, 1638. sin Stjepan. U zapisnicima providura Dalmacije i Albanije Antonia Cipranija 1631. godine stoji: Giovani Ostojić - Milanko je bio vojnik - zastavnik u bitci kod Friuli protiv Turaka, treba mu se dati javna pohvala i plaća (Arhiv Zadra).

 

4. Obitelji Mate i Dominike Ostojić se je rodio 1631. godine sin Josip, 1634. sin Ivan, 1641. sin Karol, 1644. kći Magdalena, 1646. kći Barbara. U zapisnicima generalnog providura Dalmacije i Albanije Leonarda Foskola stoji: Matia Ostojić se imenuje na službu u Kninu i Drnišu kao vojnik u službi Venecije 29.4.1649. (Arhiv Zadra).

 

5. Obitelji Tome i Vice Ostojić se je rodio 1646. godine sin Ivan, 1649. kći Franica, 1651. kći Lukrica, 1652. sin Ivan, 1655. kći Margerita, 1657. sin Marko, 1666. sin Ivan. Tomo se oženio po drugi puta s Franicom, 1668. godine rodio im se sin Ivan, 1669. kći Margarita, 1671. sin Ivan Krstitelj. Bar dva sina imenom Ivana umrla su kao djeca. Ukupno deset djece. Iz trogirskih zapisa: Ivan Ostojić je bio mornar u Trogiru.

 

6. Obitelji Marina i Izabele Ostojić se je rodila 1649. godine kći Jakica, 1653. kći Ivanica.

 

7. Obitelji Josipa i Justine Ostojić se je rodio 1655. godine sin Petar. U trogirskim zapisima se spominje 1701. godine majstor Josip, rođen 1631. U zapisnicima generalnog providura Antonia Barbara stoji: Josip Ostojić iz Trogira traži dozvolu da na otoku Bua (Čiovo) gradi kuću što mu je i dozvoljeno 1670. godine (Arhiv Zadra).

 

8. Obitelji Ivana i Barbare Ostojić se je rodio  1669. godine sin Antun, 1686. kći Katarina. U trogirskim zapisima se spominje majstor Ivan.

 

9. Obitelji Marina i Laure Ostojić se je rodio 1676. godine sin Filip, 1679. kći Izabela. Marin se oženio po drugi puta s Margaritom, godine 1691. rodila im se kći Magdalena.

 

10. Obitelji Stjepana i Ruže Ostojić se je rodio 1687. godine sin Matija, 1688. sin Petar, 1693. sin Ivan.

 

11. Obitelji Mate i Nike Ostojić se je rodio 1692. godine sin Ivan, 1693. kći Marija, 1695. kći Antica, 1697. kći Dominka, 1700. kći Antica, 1702. kći Kata, 1710. kći Katarina. U trogirskim zapisima se spominje majstor Mato 1692. godine, 1761. godine je umrla udovica zidara Mate Ostojića, od 1738. do 1754. godine se spominje Šimica, kći Mate Ostojića žena klesara Andrije Aviana.

 

O tim vremenima u Trogiru svjedoči naš rođak po prabaki Domenici kanonik don Ivo Delalle, pisac prvog vodića Trogira početkom 20. stoljeća: "U Velikom vijeću Trogira je dozvoljeno govoriti samo talijanskim i latinskim jezikom. Učitelji iz Venecije dolaze učiti plemiće talijanski jezik. Škola za pučanstvo nije bilo. Ali u Trogiru stanovnici žive po hrvatskim običajima i u svojim kućama govore hrvatski zbog žena, jer malo koja od njih razumije talijanski. 1694. godine Trogirani zahtijevaju da im papa imenuje biskupe koji govore hrvatskim jezikom. Plemići se u dokolici bave znanošću. Čitaju rimske klasike ili pak prvu hrvatsku antologiju "Vrtal cvića duhovnoga" koju je sabrao i izdao Petar Lucić, otac znamenitog Ivana Lucića."

 

 

Slika 54. Kuća obitelji Delalle naših rođaka po ženskoj liniji u Trogiru

 

O Mihovilu Ostojiću reč. Chaitazu našem dalekom pradjedu, rođenom 1649. godine znamo nekoliko činjenica. Već u 1650. godini spominje ga Heyer von Rosenfeld u svom glasovitom djelu Knjiga grbova, Plemstvo kraljevine Dalmacije (Nurnberg, 1873.): " 1650. godine. Mihovil Ostojić je primljen u plemićki patricijat (gradsko plemstvo) Trogira". Po H. v. Rosenfeldu Mihovil Ostojić je bio primljen u trogirski patricijat kao maloljetan - djete od godine i pol. U djelu M. Andreisa Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006., str. 208. je citiran još jedan maloljetan dječak Jakov Grisogono, rođen 1657. godine, koji je 1659. godine također agregiran kao osamnaestomjesečni u trogirsko plemstvo. Po tome zaključujemo da je upis maloljetnih dječaka u trogirsko plemstvo tada bio uobičajena praksa i da je zapis glasovitog H.v. Rosenfelda o agregaciji našeg pradjeda vjerodostojan. Vjerujemo da je agregacija našeg pretka Mihovila Ostojića bila sprovedena utjecajem uglednih rođaka, najvjerojatnije iz obitelji Cippico.

 

H.v. Rosenfeld u svom djelu tih godina spominje Ostojiće: "16. lipnja 1674. godine je dobio jedan od nasljednika Ostojića od mletačkog dužda potvrdu naslova knez (conte)."  Najvjerojatnije se to dogodilo terminacijom Magistrata nad feudima (Magistrato sopra feudi) Venecije. Potvrdu plemstva je mogao primiti bilo koji stariji brat našeg dalekog pradjeda Mihovila Ostojića - Luca, Petar, Jerolim ili Marko a i sam Mihovil. Trogirske Ostojiće je uvrstio H.v. Rosenfeld u svom djelu Grbovi, plemstvo Kraljevine Dalmacije iz godine 1873. u popis trogirskog plemstva i upisao uz Ostojiće naziv "conte". U svojoj je knjizi H.v. Rosenfeld naveo da je koristio rukopis trogirskog heraldika Jerolima de Buffalisa iz 1776. i 1865. godina.

 

 

Slika 55. Tursko oružje jatagani (hanđari, dugi noževi) oteti u turskim ratovima, iz zbirke obitelji Ostojić Lipovec, XVI. st., unuk autora Matej

 

Da je trogirskim a ne hvarskim Ostojićima našim rođacima potvrđeno plemstvo i naziv "conte" 1674. godine svjedoči i podatak, da hvarski Ostojići uz mnoštvo potvrda o plemstvu u Veneciji 1791. godine, u Zadru 1818. godine i u Beču 1827. godine nisu predložili nikakve potvrde o plemstvu iz godine 1674. (po Arhivu grada Venecije). Zato zaključujemo da hvarska grana  Ostojića za potvrdu iz 1674. godine nije ni znala odnosno da se ta potvrda nije odnosila na hvarsku granu Ostojića.

 

Na prvom je prijepisu Potvrde plemstva našim precima Petru, Ivanu i Jerolimu Ostojiću bosanskog kralja Stjepana Tomaša iz 1458. godine koji se čuva u Arhivu grada Venecije, upisana uz potvrdu prijepisa hvarskog kneza i notara godina pisanja prijepisa 1668. Moguće je dakle, da je taj prvi prijepis iz 1668. godine bio napisan kao dokaz o podrijetlu i kasnije priložen uz molbu za potvrdu plemstva trogirskim Ostojićima 1674. godine.

 

 

Slika 56. Zbirka sudskih odluka u sporu oko nasljedstva između oca Mihovila Ostojića i sina Antonija Ostojića naših trogirskih predaka od 1775. do 1789. godine bila je veliki izvor informacija o trogirskoj obitelji Ostojić. 

 

Grb Trogirskih Ostojića iz kraja sedamnaestog stoljeća

 

U muzeju grada Splita se čuva zbirka skica plemićkih grbova Dalmacije. Zbirka se grbova danas vodi pod šifrom "Il Re d Armo di Spalato, Doimi - Fortunato Karaman" (neobjavljeno djelo o plemićkim grbovima splitskog povjesničara Dujma Ljuba Karamana). U toj se zbirci nalaze skice u boji prvog i najstarijeg grba Ostojića i Ostoja s mjesecem i zvijezdom repaticom u kosoj gredi štita i parom anžuvinskih (bosanskih) ljiljana. Grb potječe još iz Bosne pradomovine Ostojića. Isti grb imaju i bosanski Šimrakovići iz kojih po povijesnim izvorima  također potječe pleme Ostojića. Vjerujemo, da su taj grb kao svoj držali hvarski i brački Ostojići i Ostoje do pada Mletačke Republike.

 

 

Slika 57. Prvi najstariji grb obitelji Ostojić

 

U istoj se zbirci nalazi i skica drugog novijeg grba Ostojića. Na tom je grbu  zamijenjen par anžuvinskih (bosanskih) ljiljana s parom šesterokrakih zvijezda, na kosoj gredi štita ostali su mjesec i zvijezda repatica. Pretpostavljamo, da su ljiljani u tom grbu Ostojića zamijenjeni sa šesterokrakim zvijezdama u isto doba kad su ljiljani u kamenom grbu Ostojića - Ostoja u Dolu na Braču odklesani iako možda promjene nisu uzročno direktno povezane. Te su se promjene u grbu mogle dogoditi agregacijom Mihovila Ostojića u trogirsko plemstvo 1650. godine a i promjenama u odnosu Mletačke Republike prema Francuskoj i uzročno averziji prema anžuvinskim ljiljanima kao obilježjima francuske kraljevske obitelji.

 

U istoj se zbirci grbova nalazi i slika u boji manjeg formata 200 x 300 mm na kojoj je nacrtana nadgrobna ploča posljednje bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosače (1424. - 1478.) iz crkve Aracoeli u Rimu u kojoj je kraljica pokopana. Na toj su slici ucrtani grbovi kneževa Šubića i Frankopana, plemićke obitelji trogirskog biskupa Donadolija, rapskog biskupa Gaudencia alli Radovcicha Splicianina, trogirskog biskupa Cavazza i oba plemićka grba obitelji Ostojić (s parom ljiljana i s parom šesterokrakih zvijezda). Ispod prvog najstarijeg grba Ostojića s parom ljiljana je upisano "conte Ostoich".

 

Slika potvrđuje da su u doba nastanka te slike postojale istovremeno obje verzije grba Ostojića. Na istoj su slici ucrtane ruševine kamenog grada, gotovo sigurno Bobovca prijestolnice bosanskih kraljeva. Kako se grbovi Ostojića nalaze među grbovima uglednih Trogirana moglo bi i to potvrditi, da grbovi pripadaju trogirskoj grani Ostojića. Hvarski Ostojići pamte u svojoj predaji samo grb s dva ljiljana, a ne pamte grb s dvije šesterokrake zvijezde koji je i mlađi (po predaji dr. Andreja Ostoića rodom iz Starog Grada na Hvaru).

 

 

Slika 58. Drugi mlađi grb obitelji Ostojić

Još je jedna skica u boji grba Ostojića s parom šesterokrakih zvijezda arhivirana u Arhivu grada Zadra. Ta je skica datirana oko 1670. godine pa pretpostavljamo da skica grba potvrđuje da grb s parom šesterokrakih zvijezda  pripada trogirskim Ostojićima. U obiteljskoj je predaji trogirskih Ostojića ostao samo grb sa šesterokrakim zvijezdama (po predaji prof. Ivana Ostojića, rodom iz Trogira).

 

Nadimak trogirskih Ostojića - Chaitaz 

 

Nadimak Mihovila Ostojića  "Chaitaz" našeg dalekog pradjeda koji je upisan u maticama Trogira znači  na arabskom odnosno turskom jeziku "perjanica, predvodnik" ali i "plemeniti, presvjetli". To upućuje da je bio nadimak Mihovila Ostojića zapravo naziv za vojničko zvanje ili vojnički naslov i da je naš pradjed bio najvjerojatnije zapovjednik neke vojničke jedinice Mletačke Republike na turskoj granici u trogirskom području, možda baš na području Kaštel Kambelovca. To bi bilo i najlogičnije obzirom da su gotovo svi naši poznati preci  Ostojići (osim Ostojića svećenika) kroz stoljeća bili za vrijeme Mletačke Republike u mletačkoj vojničkoj službi kao harambaše - zapovjednici teritorijalne odbrane. Poznato je da je Mletačka Republika u to doba postavljala za zapovjednike teritorijalnih odbrana isključivo pripadnike teritorijalnog plemstva. Moguće je da su našeg dalekog pradjeda Mihovila Ostojića nazvali Chaitazom baš Turci s druge strane granice. Po jednom drugom tumačenju dr. Žica iz Maribora naziv "kajtaz" znači komandanta mletačkih vojnih obaveštajaca na turskoj granici.

 

 

Slika 59. Mletački mač tkzv. sciavone oružje naših pradjedova iz zbirke Ostojić Lipovec, XVI. st., unuk autora Marko

U povijesti je zabilježeno da je mletačka vlast zbog turske opasnosti organizirala u to vrijeme narodnu vojsku, tkv. černide za obranu trogirskih kaštela. Granica je prema Turskoj išla vrhom Kozjaka iznad Kambelovca. Još i danas je u Hrvata i Bošnjaka sačuvano prezime "Kajtaz", pa se tako na pr. u Mostaru spominju poznatije ličnosti 1912. godine Ibrahim ef. Kajtaz, 1903. godine hadži Husaga Kajtaz, 1922. Fatima Kajtaz, 1986. godine fuzbaler Mostara Sead Kajtaz i drugi. Turistični vodići Mostara spominju Kajtazovu kuću kao znamenitost ...

 

U oporuci koju je 1726. godine napisao Josip Ostojić reč. Gajtaz naš daleki pradjed, sin Mihovila Ostojića reč. Chaitaza (Arhiv Zadra) je zabilježio  da mu se otac Mihovil vratio iz dalmatinskog zaleđa (turskih zemalja) oko 1700. godine sa ženom, djecom, majkom te nećakinjom Anom koju je poveo sa sobom kako ne bi izgubila kršćansku vjeru. S izrazom "turske zemlje" su označavali tada sve krajeve iza planine Mosor pa i Poljica iz kojih su Ostojići došli oko 1560. godine u Trogir. U oporuci je zabilježio da se otac Mihovil vratio brez prebijene pare. Teško je u to povjerovati jer je Mihovilu Ostojiću supruga Margarita Apolonica iz potricijske trogirske obitelji Dragazzo donijela u miraz vlastelinsku kuću u Trogiru, koja je još u vlastništvu današnjih Ostojića, njihovih potomaka. Na portalu te kuće još je sačuvan grb plemićke obitelji Dragazzo. Kako je po maticama Trogira Mihovil Ostojić kršten u Trogiru kao sin Cristofora i Lucije Ostojić, vjerujemo da je tu i rođen. Sva su njegova djeca krštena u Trogiru, u Trogiru su najvjerojatnije i rođena. Pretpostavljamo da je bila nećakinja Mihovila Ana kćer jednog od njegove braće, koji je vjerojatno poginuo u borbama s Turcima nekdje kraj Kaštel Kambelovca.

Slika 60. Granica između mletačke Dalmacije i Turske tkzv. »linija Nani« išla je po obroncima Kozjaka, XVII. st.

 

Teška vremena i svoje jade u doba boravka Mihovila Ostojića reč. Chaitaza u Kaštel Kambelovcu opisuju sami Kaštelani 1697. godine: "U prošlom ratu tijekom 28 godina boreći se protiv otomanskog neprijatelja ostali smo bez roditelja, braće i ostale rodbine i nema kuće u kojoj nije bilo posječenih glava ili zarobljenika. Prolijevali smo krv za kršćansku vjeru i za principe za koje smo uvijek s mačem u ruci stajali na straži. Naši su očevi odvedeni u četiri pohoda na turski teritorij i za mnogima od njih još danas lijemo suze. U sadašnjem ratu nema tvrđave pod kojom se nismo borili bez ikakve nadoknade. Mi smo se u prošlom ratu borili protiv Turaka na našem zemljištu... (Kaštel Kambelovac, F. Bego, Split,  1991.)

 

 

Slika 61. Stara kuća Ostojića u Trogiru pogled sa sjevera

 

Naš je daleki pradjed Mihovil Ostojić - Chaitaz  umro 1725. godine.

 

Nikola Ostojić unuk Cristofora Ostojića  rođen 1686. godine u Trogiru od oca Marka i majke Domenice postat će 1729. godine harambaša u Novom selu. U zapisnicima generalnog providura Dalmacije i Albanije Pietra Vedramina stoji: Nikola Ostojić se bira za harambašu u Novom selu 2.9.1729. (Arhiv Zadra).

 

Petar Ostojić praunuk Cristofora Ostojića rođen 1687. godine u Trogiru od oca Ivana i majke Klare će postat 1717. godine harambaša u Trogiru. U zapisnicima generalnog providura Dalmacije i Albanije Angela Ema stoji: Petar Ostojić se bira za harambašu 27.1.1717. (Arhiv Zadra).

 

Sin Petra Ostojića Marko Ostojić (Marco, Marcus) rođen 1734. godine je studirao u Padovi  1767. godine (Il Dalmati all Universita di Padova, Venecija 1992., 1993.) i postao svećenik u Trogiru.

 

1734. godine se spominje Petar Ostojić kao parun (kapetan i vlasnik broda) u Trogiru: "1734. godine Stjepan Kovač iz Sučurca je ugovorio s parunom Petrom Ostojićem iz Trogira prodaju 61 barila srdele za 69,10 lira. Ostojić iz Trogira je dao Kovaču kaparu od 6 zlatih dukata i 2 filipa i obečao mu da će doći po ribu početkom rujna. Budući da ni nakon mjesec dana nije došao preuzeti ribu, Kovač ga je tužio trogirskom sudu, koji je odredio da Ostojić mora u roku od tri dana preuzeti ribu, inače će izgubiti nju i kaparu (Kaštela, str. 349)".

 

Iz gore navedene sačuvane tužbe zaključujemo, da je naš rođak Petar Ostojić bio jedan od prvih Ostojić našeg roda u Trogiru koji se počeo baviti trgovinom i izvozom, u čemu su trogirski Ostojići u osamnaestom stoljeću bila jako uspješni. Bio je i prvi od nekoliko Ostojića paruna (kapetana i vlasnika broda).

 

 

Slika 62. Grb trogirske obitelji Dragacco naše daleke bake na portalu kuće Ostojića

 

Naš je daleki pradjed Mihovil Ostojić reč. Chaitaz posjedovao kuću, koju je donela kao miraz supruga Margarita Apolonica Dragazzo iz ugledne patricijske trogirske obitelji. To potvrđuje sačuvani grb obitelji Dragacco na portalu dvora. Taj je portal na dvoru bar do 1830. godine pripadao samo kući obitelji Ostojić. Pretpostavljamo da je bila navedena kuća u vlasništvu Ostojića od godine 1685. t.j. od godine vjenčanja Mihovila.

 

U katastarskoj mapi građevinskih čestica Trogira za cara Franje I. iz 1830. godine je kuća Ostojića  upisana pod brojem 692 kao kuća za stanovanje s dva kata a dvor pod brojem 693. U toj mapi nisu ucrtane stepenice iz dvora u prvi kat u zgradu Ostojića i susjednu zgradu. To dokazuje da su stepenice bile ugrađene tek nakon 1830. godine vjerojatno u dogovoru sa susjedima iz susjedne zgrade (1830. godine obitelj Fortis) i da je ulaz u kuću bio prije  najvjerojatnije direktno s dvorišta. Dio te kuće je danas još u vlasništvu Branimira Ostojića.

 

 

Slika 63. Stara kuća trogirske obitelji Ostojić, pogled s juga

 Ostojići u Trogiru u XVIII. stoljeću

 

(Korišteni su podaci iz vlastitih istraživanja, podaci N.B. Božanić Trogirske obitelji - Vartal, M. Andreis Trogirske obitelji - rukopis, M. Andreis Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006.)

 

U osamnaestom smo stoljeću pratili po matičnim knjigama Trogira samo naše direktne pretke i bliže rođake Ostojiće. Nismo više pratili grane naših rođaka Petra Ostojića, (rođen 1640.)  i Marka Ostojića (rođen 1647.) sinove našeg dalekog pradjeda Cristofora Ostojića iz Trogira. Također nismo više pratili Ostojiće s otoka Čiova.

 

Kroz cijelo osamnaesto stoljeće su živjele u gradu Trogiru samo tri obitelji Ostojić naših predaka i još dvije obitelji od Dionisija Ostojića brata našeg pradjeda Mihovila:

 

1. Obitelji Josipa Ostojića, zvanog Gajtaz  i supruge Ane rođ. Colnago se je  rodio 1717. godine sin Mihovil (naš pradjed), 1720. kći Apolonija, 1722. kći Jakovica i 1725. sin Dionisije. Josip je bio sin našeg pradjeda Mihovila - Chaitaza.

 

2. Mihovil Ostojić, kanonik (naš pradjed) je imao nezakonitog sina Antuna (Antonia) rođenog 1750. godine s Katarinom Bančić iz Brescie (naš pradjed). Mihovil je bio sin našeg pradjeda Josipa.

 

3. Obitelji Dionisija Ostojića, zvanog Gajtaz i supruge Antice rođ. Catanzari se je rodio 1747. godine sin Ivan Luca, 1748. kći Ana Maria,  1750. kći Margarita Apolonica, 1751. sin Josip Antonius, 1755. kći Ana, 1758. Mihovil, 1760. kći Katarina, 1763. kći Ivana, 1767. sin Andreas Luca, 1770. kći Ivana. Ukupno deset djece. Dionisij je bio sin našeg pradjeda Josipa.

 

4. Obitelji Antuna Ostojića i supruge Domenice rođ. Peroević - Buffalis se je rodila 1789. godine kći Daniela, 1791. kći Maria, 1793. sin Mihovil, 1796. sin Luca, 1798. kći Katarina, 1799. kći Maria, 1802. sin Jerolim (naš pradjed). Ukupno sedam djece. Antun je bio sin našeg pradjeda don Mihovila Ostojića.

 

Josip Ostojić, zvan Gajtaz je bio sin Mihovila Ostojića, zvanog Chaitaz. Oba su naši daleki pradjedovi. Rođen je bio 1690. godine. Nadimak (koji turski znači predvodnik, vođa) je prešao s oca Mihovila na sina Josipa ali zapisan jednostavnije po pučko. Nadimak Gajtaz nije dobio njegov sin Mihovil, bio je svećenik pa zato zaključujemo da je nadimak Gajtaz značio neko vojničko zvanje - možda isto kao harambaša.  Supruga Josipa Ostojića je bila Ana Colnago iz ugledne trogirske obitelji. Josip je umro 1741. godine.

 

U oporuci našeg dalekog pradjeda Josipa Ostojića koju je napisao 1726. godine (Arhiv grada Zadra) naš pradjed je zapisao da je bogat, ali da je sve bogatstvo stekao sam. To možda  ne stoji potpuno jer je bar kuću koju je posjedovao naslijedio po svojoj majci iz trogirske plemićke obitelji Dragazzo. Još danas je na portalu ulaza kuće Ostojić sačuvan kameni grb obitelji Dragazzo. Možda je naš pradjed zaboravio zapisati da su njegovi roditelji ili braća imali i kuću trokatnicu i kuću - najvjerojatnije pekaru u današnjoj Mornarskoj ulici u Trogiru. Kako da bilo, kućanstvo našeg pradjeda broji 1723. godine 13 članova, uz sedam pripadnika obitelji u njegovoj kući živi i đakon Ivan Cipčić (Cippico ?) te pet sluga.

 

 

Slika 64. Ulaz nekadašnje trgovine u kući obitelji Ostojić u Trogiru

 

U oporuci nabraja naš pradjed Josip Ostojić posjede  koje je imao: veliku kuću unutar zidina grada, skladište, dučan, vinograde na Braču, u Solini i drugdje, zemljišta u Mulinama (predio u trogirskom polju), zemljišta u Segetu kraj Trogira, zemljišta u Lukvicama u Velikom polju kraj Trogira, zemljišta u Kopilicama kraj Splita. Zaključujemo da je naš daleki pradjed bio uspješan trgovac i izvoznik i da je stekao veliki imetak.

 

Šime Perišić piše u djelu Pomorska privreda trogirskog područja u XVIII. st., Zadar, 1978.: Trogirski su izvoz maslinovog ulja u Veneciju organizirale u prvom redu neke tamošnje patricijsko-posjedničke obitelji, najviše Paiton, Garanjin, Ostojić i Čipiko ... Prodaju na veliko su vodile u Trogiru tri trgovačke kuće Paiton, Garanjin, Ostojić ... Isti izvor piše, da je u XVIII. stoljeću bilo sedam trgovaca koji su i na blagdan držali otvorene svoje trgovine, među njima i Ostojić. 1741. godine je Petar Ostojić posjedovao barku ...U Trogiru se spominju paruni ili kapetani: 1766. godine Antun Ostojić, 1769. godine Dominik Ostojić, 1771. godine Petar Ostojić (najčešće su kapetani bili ujedno i vlasnici broda). Svi su navedeni bili pripadnici naše grane Ostojića potomci Petra i Marka, sinova našeg dalekog pradjeda Cristofora Ostojića.

 

Porast pomorsko-trgovačkog prometa Austrije s trogirskom lukom je uvjetovao osnivanje njezina vice konzulata u njoj, valjda 1785. godine. Vicekonzulom Austrije u Trogiru je imenovan Vincenco Buffalis, brat trogirskog bilježnika i heraldičara Jerolima Buffalisa, rođaka Ostojića. Vatikan takav je ured u Trogiru uspostavila godinu dana kasnije, vicekonzulom Vatikana je bio imenovan 1786. godine godine naš pradjed don Mihovil Ostojić.

 

Iz članka Ivasa Ercega Pomorsko-trgovinske veze Jadranskih i mediteranskih luka s Trstom 1771., Starine, Knjiga 56, str. 214, saznajemo, da je parun Petar (Pietro) Ostojić iz Trogira posjedovao brod tartanu (Tartanella) te je za Trst utovorio 180 Stara ječma, 10/m ribe, 40 Stara Amandole. Plovio je pod mletačkom zastavom. Po istom izvoru je parun Antonio Ostojić iz Trogira iste godine posjedovao brod braceru (Brazzera) te je tovorio za Trst 6/m ribe i plovio također pod mletačkom zastavom.  Iz djela Fani Celio Cega, Svakidašnji život grada Trogira, Književni krug, Split 2005. str. 150. saznajemo, da je kapetan Ostojić (u arhivskoj građi dodano mu je de Croata) naručio 14.III.1800. godine iz Venecije dva zlatna lančića za 633 Lire (Das, AFG, ADS 7/1). Drugom prilikom kapetanu Ostojiću je donesen iz Venecije i lanac za zlatni sat (isti izvor).

 

Tartana - tip drvenog ribarskog, trgovačkog i bojnog broda - jedrenjaka u XVII. i XVIII. stoljeću s dva jarbola na području Sredozemskog mora.

 

Slika 65. Brod tartana kakvog je posjedovala trogirska obitelj Ostojić

 

Postojalo je više vrsta brodova tipa tartana ovisno o regiji i kalafatima (brodograditeljima) venecijanska, sicilijska ili malteška tartana. Dužina venecijske tartane, najvjerojatnije su Ostojići bili vlasnici tog tipa tartane, je varirala između 18 do 30 m s kapacitetom od 10 do 15 tona a posluživalo ju je 8 ljudi. Ako je brod tipa tartana bio u funkciji ribarskog broda tada je vukao iza sebe posebnu ribarsku mrežu koja se zvala tartanela. U ono vrijeme i trgovački brodovi su morali biti naoružani, pa je i brod tartana obitelji Ostojić to morao biti. Tako je 1756. godine brod tartana braće Ivanović iz Dobrote ušao u bitku protiv broda tripolitanskog gusara Hadži-Ibrahima kod Pireja i bio uspješan (Ilustrirana povijest Jadranskog pomorstva, Zagreb).

 

Bracera - drveni obalni brod - jedrenjak iz XVIII. stoljeća. Ima jedan jarbol s oglavnim jedrom i kosnik s prečkom. Paluba mu je nadkrivena, i ima veliko teretno grotlo. Manja je bracera duga 7 do 12 m, široka 3 do 4 m. Veća bracera duga je 15 do 17 m. Čista joj je nosivost 50 do 70 tona. Smatra se da je naziv dobila po otoku Braču (Opća i nacionalna enciklopedija, Zagreb, 2005.).

 

Po obiteljskoj su se predaji Ostoića iz Starog Grada na Hvaru (Zapisci pok. dr. Andreja Ostoića iz Starog Grada) hvarski Ostoići također bavili trgovinom. Po predaji te hvarske obitelji njihov je pradjed Andrija Ostojić trgovao s trogirskim Ostojićima i preko njih ili sam prodavao svoju robu do Senja i Rijeke. Možda su o ono doba trogirski i hvarski Ostojići još održavali rođačke veze, jedni i drugi bavili su se trgovinom, držali pekare i trgovine, bili kapetani (paruni). Brod kojeg su držali trogirski Ostoići je po lučkim  dokumentima Starog Grada (svjedočanstvo dr. Andreja Ostoića iz Starog Grada) i uplovljavao u starigradsku luku navodno zvao se "Santissima Maria", pa pretpostavljamo da je to bio brod - tartana trogirskog paruna Petra Ostojića. Po istom su izvoru hvarski Ostoići također bili trgovci i paruni, posjedovali su brod braceru nazvanu "Kralj David".

 

 

Slika 66. Brod bracera na hrvatskoj marci

 

Kći Josipa Ostojića Apolonija se udala za Antuna Kalebota iz bogate trogirske obitelji vlasnika broda, a kći Jakovica za Ivana Bartola Garagnina iz ugledne trogirske obitelji Garagnin.

 

Josip Ostojić, zvan Gajtaz (1690. - 1741.) se oženio drugi put s Agnezom (1701. - 1754.) prezime nepoznato.

 

Dionizije Ostojić, zvan Gajtaz, rođen 1725. godine, umro 1809. godine, je bio u braku s Anticom Catanzari iz Zadra. Kao unuk  je naslijedio 1753. godine s našim pradjedom Mihovilom posljednjeg od trogirske plemićke obitelji Colnago Ivana Lucu. Pretpostavljamo da je tada Dionisije naslijedio dvokatnu kuću na otoku Čiovu, 1830. godine je upisan kao vlasnik te kuće njegov sin svećenik don Luca Ostojić. Na portalu kuće je uklesana 1562. godina. U drugoj polovici 18. stolj. Dionisije je bio član Velikog vijeća Trogira. Dionizije Ostojić je naslijedio i  nadimak Gajtaz po ocu Mihovilu. Iza Dionizija Ostojića nadimak Gajtaz se u obitelji Ostojić izgubio. U sačuvanim suvremenim dokumentima spominje se Dionisije Ostojić član Velikog vijeća i vlasnik kuće da financijski sudjeluje u obnovi trogirskih ulica.

 

Na obiteljskom je stablu trogirske obitelji Jura iz Trogira koje je sastavio i nacrtao trogirski bilježnik i heraldik Jerolim Buffalis, Dionisije Ostojić, otac Marije koja se udala u obitelj Jura, upisan 1787. godine kao bosanski plemić i građanin Trogira: "Dionisio Ostoich Nobile di Bossina e Cittadino di Trau". Dionizije Ostojić je imao deset djece. Neka su umrla već kao djeca  ili mladi bez nasljednika, a o nekim imamo slijedeće podatke:

 

 

Slika 67. Kuća trogirske obitelji Jura na otoku Čiovu, rođaci po ženskoj liniji

 

Marija, rođena 1748. godine, se je udala za Franu Jura, pukovnika, conte veneto (de comitibis Jure, M. Andreis, Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006. str. 216)) zapovjednik trogirske tvrđave, iz plemićke obitelji Jura. Zapisano je u dokumentima, da je naš pradjed don Mihovil dao nećaki Mariji miraz od 2.000 dukata, a nećaki Ani 1.000 dukata što je tada bio veliki novac. Kuća plemićke obitelji Jura se je sačuvala do danas na otoku Čiovu blizu kuće Ostojić. Tu kuću, jedan od najljepših čiovskih sklopova nazivaju danas Jurini dvori. Na obiteljskom je stablu trogirske obitelji Jura iz Trogira trogirskog bilježnika heraldika Jerolima Buffalisa Marija Ostojić upisana kao bosanska plemkinja: "Maria Ostoich Nobile di Bossina"

 

Mihovil Ostojić, sin Dionisija Ostojića, rođen 1758. godine je sklopio brak s Catarinom Nutrizio iz trogirske plemićke obitelji Nutrizio Grisogno. Za vrijeme Francuza je bio 1806. godine član gradskog vijeća Trogira koje je najvjerojatnije naslijedilo Veliko vijeće kojeg su Francuzi brzo nakon dolaska u Dalmaciju ukinuli. Supruga Mihovila Ostojića Catarina je bila kći Simona Nutricia kapetana i conte veneto i barunice Tereze  De Ried. Imali  su četvero djece: 1789. godine sina Ivana, koji je bio u braku s Marijom iz trogirske i splitske plemićke obitelji Paiton - Stafileo, 1788. godine kćer Antoniju, koja je bila u braku s Antonijem Franceschi iz omiške plemićke obitelji, 1790. godine sina Josefa  i 1791. godine sina Dionisija Cariolanusa, kojeg spominje Milivoj Petrić, publicist iz Trogira kao učenika Zavoda sv. Lazara 1802. godine.   Sin Dionisija ml. Luca je bio rođen 1848. godine.

 

Druga je žena Ivana Ostojića, sina Mihovila bila Elena iz trogirske obitelji Gattin.

 

Ivan Luka Ostojić, sin Dionisija, rođen 1747. godine je bio klerik, umro je mlad u 19. godini. Drugi je sin Andreas Luka, rođen 1767. godine, po podacima župnog ureda katedrale u Trogiru kanonik Luka Ostojić, umro 1848. godine. Publicist  Milivoj Petrić iz Trogira navodi don Luku Ostojića kao profesora u Zavodu sv. Lazara u Trogiru, vodi odsjek za talijansku i latinsku gramatiku. Spominje se u Trogiru kao orguljaš i zborovođa. U zbirci Slade Šilović je sačuvana zbirka korespodencije Luke Ostojića i kneza Nicola Cippica (Brute copie, 1781., ASŠ u Arhivu grada Splita).

 

Ivana Marcela Ostojić, rođena 1770. godine, je bila u braku s Philippom Ragusinom - Magno iz Velog Lošinja.

 

Don Mihovil Ostojić, sin Josipa Ostojića, zvanog Gajtaz i Ane Colnago, rođen 1717. godine kanonik, vice konzul Vatikana od 1786. godine, je bio naš pradjed. S Katarinom Bančić iz Brescie je imao nezakonitog sina Antuna Ostojića, kojeg je priznao za svoga sina. Umro je 1808. godine.

 

Antun Ostojić, nezakoniti sin don Mihovila Ostojića, kanonika i majke Katarine Bančić iz Brescie, rođen 1750. godine u Brescii, je bio naš pradjed. Otac don Mihovil priznao ga je za svog sina. U Brescii je bio Antun upisan kao pater familias. Izučio je u Brescii za urara, pa zlatara, nakon toga je bio nekoliko godina časnik hrvatske konjice u mletačkoj vojsci. Kao punoljetan se vraća u očevu kuću u Trogir i  po izjavi oca don Mihovila "remeti obiteljski mir svojim povratkom i traži da mu se da sve što mu pripada po ocu don Mihovilu: dio imanja, novci i sve što bi mu onako pripalo nakon očeve smrti." Tužba između oca i sina je trajala od 1775. do 1789. godine gotovo 14 godina. Sačuvan je tiskani sažetak sudskih odluka pod nazivom "Per Il Povero Antonio Ostoich AL TAGLIO" na 60 stranica. Iz naslova ovog sudskog sažetka zaključujemo da je sažetak dao tiskati Antun Ostojić naš pradjed. Za vrijeme parnice je darovao don Mihovil svoj imetak kćerima brata Dionizija Mariji i Ani Ostojić kao miraz po 2.000 i 1.000 dukata. Na kraju parnice je Antun Ostojić naslijedio kuću, u kojoj su Ostojići živjeli stalno do nedavno.

 

U matičnom listu Antuna Ostojića našeg pradjeda koji se u Trogiru vodio kao harambaša (vođa teritorialne obrane) piše da je bio časnik u mletačkoj konjici, pobočnik zapovjednika teritorialne vojske Krajine u Trogiru. U spisima generalnog providura Dalmacije i Albanije Andrea Querinia od 3. 7. 1796. godine: imenuje se Antun Ostojić zbog svojih pokazanih zasluga u vršenju vojne službe za pobočnika zapovjednika Krajine na području Trogira (Arhiv Zadra). Umro je 1821.  godine.

 

 

Slika 68. Kuća trogirske obitelji Peroević naših rođaka po ženskoj liniji

 

Supruga Antuna Ostojića se zvala Domenica Peroević, po majci de Buffalis, rođena 1763. godine. Obe su obitelji naše prabaki bile ugledne trogirske plemićke obitelji. Majka Domenice Peroević Klara je bila polusestra trogirskog heraldika Jerolima de Buffalisa pisca djela Zlatna knjiga trogirskog plemstva 1776. godine iz prvog braka majke Perine Cippico (Andre Jutronić, Bračke teme, Književni krug, Split, 2002.). Domenika je umrla 1839.  godine.

 

Djeca Antuna Ostojića  Daniela, Katarina i Maria su umrla u ranoj mladosti bez nasljednika.

 

Mihovil (Michele) Ostojić sin Antuna Ostojića rođen 1793. godine je ostao neženja. Po zanimanju je bio državni činovnik. Umro je u Dubrovniku 1832. godine.

 

Mariete Ostojić, rođena 1793. godine, se nalazi na popisu stanovnika Trogira u kući Ostojića  1824. godine, vjerojatno neudata. Nije poznata njena rodbinska veza s drugim Ostojićima

 

Luca Ostojić sin Antuna Ostojića je rođen 1796. godine, nije se ženio, bio je časnik u vojsci. Poginuo je 27. svibnja 1819. godine na turskoj granici kod Dubrovnika.

 

Jerolim Ostojić sin Antuna Ostojića i Domenice Peroević se je rodio 1802. godine. Naš je pradjed.

 

Kći Maria Antuna Ostojića našeg pradjeda, rođena 1791. godine, se je udala za Joesa Henricusa Nutricia iz trogirske plemićke obitelji Nutricio.

 

U to doba daje naša obitelj Ostojić iz Trogira dvanaest svećenika:

1. Ostojić Ante, 17. stolj.

2. Ostojić Ivan, umro 1747. g.

3. Ostojić Zuane, umro 1770. g.

4. Ostojić Marko, umro 1782. g.   studirao u Padovi

5. Ostojić Josip, umro, 1786. g

6. Ostojić Ivan, umro 1790. g.

7. Ostojić Mihovil, kanonik, umro 1808. g.    naš pradjed

8. Ostojić Ivan Luka, klerik, umro 1766. g.

9. Ostojić Jakov, umro 1811. g.

10. Ostojić Antun, umro 1817. g.

11. Ostojić Andreas Luka, kanonik, umro 1848. g.

12. Ostojić Antun, kanonik, umro oko 1930. g.  

Baština Paoline Colnago našim precima Mihovilu i Dionisiju Ostojiću  1768. godine

- grb trogirske obitelji Ostojić iz XVIII. stoljeća

 

Supruga našeg dalekog pradjeda Josipa Ostojića, zvanog Gaitaz (1690. - 1741.) je bila Ana Colnago, rođena 1696. Ana Colnago je potjecala iz trogirske plemićke obitelji Colnago koja je došla u Trogir 1649. godine iz Bergama (po H.v. Rosenfeldu).

 

Josip i Ana Ostojić su imali dvije kćeri Apoloniju i Jakovicu i dva sina Dionisija i Mihovila, našeg dalekog pradjeda.

 

Spominje se u dokumentima da je Ana Colnago imala sestru Paolinu (vjerojatno neudatu) i brata Ivana Lucasa, koji je oženio Prosperu Buffalis iz Trogira. Otac im se zvao Dionisije Colnago. Po svome je djedu brat našeg pradjeda Mihovila po pravilu kao drugi sin dobio ime Dionisije. Dionisije Colnago je bio otac šestoro djece, pretpostavljamo da je troje djece umrlo rano. 1753. godine je umro posljednji muški pripadnik obitelji Colnago Ivan Lucas Colnago brat naše daleke bake Ane.

 

U tiskanom se je sažetku sudskih odluka u sporu između Antuna Ostojića sina i don Mihovila Ostojića oca "Per Il Povero Antonio Ostoich Al Taglio" (na sudu od 1775. do 1789.) sačuvalo zabilješka da je sestra naše prabake Ane Ostojić Paolina Colnago željela ostaviti svoju baštinu Mihovilu i Dionisiju Ostojiću - "svojim dragim nećacima" (Per Il Povero Antonio Ostoich Al Taglio,  Supplica di Paolina Colnago, str 49). U arhivu smo Zadra pronašli oporuku Paoline Colnago od 24. 3. 1768. godine  koja glasi (u skraćenom obliku):

 

Oporuka Paoline Colnago, kćerke pok. Dionisija i pok. Orsole Colnago, kojom polovinu svojih dobara i imovine, kako pokretne, tako i nepokretne, ostavlja svom nećaku Dionisiju Ostojiću, sinu pok. Josipa i njene pokojne sestre, koji to prihvača.

                                                          Trogir, 24. 3.1768.

 

Nije zabilježeno zašto je Paolina Colnago u tom dokumentu izostavila iz svoje oporuke nećaka Mihovila. Možemo samo nagađati da je tome vjerojatno bio uzrok da se Mihovil opredijelio za svećeničku službu. Kako je u toj oporuci darovala Paolina Colnago pola svoje pokretne i nepokretne imovine svom nećaku Dionisiju Ostojići je moguće da su postojale dvije oporuke, da je drugu polovicu imetka Paolina pl.Colnago ipak ostavila svome drugom nećaku Mihovilu pa se oporuka Mihovilu Ostojiću zagubila, što je najvjerojatnije. A možda je Paolina Colnago darovala drugi dio svoje baštine crkvi. 

 

Pretpostavljamo, da je Dionisije Ostojić baštinio oporukom Pauline Colnago uz drugo i kamenu kuću dvokatnicu na otoku Čiovu, koja se nalazi na trgu, danas zvanom Trg sv. Jakova  na broju  10.

 

Novi treći grb trogirske obitelji Ostojić

 

Tih godina se pojavljuje nakon baštine plemićke obitelji Colnago u trogirskoj obitelji Ostojić uz dva starija grba i novi obiteljski plemićki grb, za kojeg uvijek dobro informirani pisac Heyer von Rosenfeld u svom djelu Grbovi, plemstvo kraljevine Dalmacije piše 1873. godine:

 

Plemićka obitelj Ostojić iz Trogira imala je i treći grb, kojeg opisujemo, ali nismo mogli odrediti u kakvom odnosu su vlasnici ovog grba s obitelji Ostojić (slobodan prijevod).

 

 

Slika 69. Treći najmlađi grb trogirske obitelji Ostojić

 

Taj grb uz H.v. Rosenfelda objavljuje kao grb Ostojića iz Bosne i Adam  S. Eterović, Croatian and Dalmatian Coats of Arms, Palo Alto, California, 1978.

 

Pisac Heyer von Rosenfeld daje sliku tog grba i opis boja  grba. Pretpostavljamo da je taj grb našao u zagubljenoj Zlatnoj knjizi plemstva Trogira trogirskog heraldika Jerolima Buffalisa ili kojem drugom, danas izgubljenom djelu Buffalisa, koji vjerojatno uz skicu grba i prezimena obitelji kojoj pripada nije zapisao povijest tog grba trogirskih Ostojića. Vjerujemo da je trogirski heraldik i bilježnik Jerolim Buffalis kao rođak Ostojića i suvremenik don Mihovila Ostojića dobro poznavao povijest i status trogirske obitelji Ostojić.

 

 

Slika 70. Zapisnik sjednice Velikog Vijeća grada Trogira 1786. godine, prisutan Dionisije Ostojić iz naše trogirske obitelji

 

Usporedivši grb plemićke obitelji Colnago i treći grb trogirske obitelji Ostojić možemo lako doći do zakljućka da su najvjerojatnije braća Dionisije i don Mihovil Ostojić prihvatili nakon baštine obitelji Colnago 1768 godine. i novi grb, kojeg su sastavili od elemenata obiju grbova: stablo masline iz grba Colnago zauzima centralno mjesto i u novom grbu Ostojića uz polumjesec. Goluba na grbu pripisujemo kanoniku don Mihovilu Ostojiću ili prvom grbu bosanskih Šimrakovića, koji su po fojničkom grbovniku imali na grbu goluba. Teško je odrediti zašto roda uz maslinu na štitu u grbu. Možda roda predstavlja trogirski Pantan - jezero-blato ispred Trogira na području kojeg su Ostojići imali zemlje. Uskoška obitelj Šimrak – potomci drevnih Šimrakovića imala je kasnije u osamnaestom stoljeću u grbu identičnu rodu.

 

Po sačuvanom prijepisa zapisnika sjednice Velikog vijeća pretpostavljamo da je Dionisij Ostojić bio nakon baštine Colnago sredinom osamnaestog stoljeća agregiran u trogirsko plemstvo i Veliko vijeće Trogira.  Iz sačuvanog dokumenta prijepisa sjednice Velikog vijeća Trogira dana 29. srpnja 1786. godine (Arhiv Zadra) čitamo, da je bio Dionisije Ostojić tog dana kao član Velikog vijeća Trogira bio prisutan među 24 vijećnika tog sjednici. Budući da nisu sačuvani zapisnici Velikog vijeća Trogira iz početka 18. stoljeća nije poznat datum agregacije Dionisija Ostojića u trogirsko plemstvo. 

Slika 71. Popis trogirskih plemićkih obitelji iz 1776. godine. Izvor: Wappenbuch, Der Adel des Konigsreiches Dalmatien, H. von Rosnfeld, Nurnberg, 1873., iz »Zlatne knjige plemstva«, Girolamo de Buffalis, Trogir 1776.  

Popis stanovništva u Trogiru 1743. godine,

    Obitelji Ostojić iz grada Trogira,

    Obitelji Ostojić - Miheta s otoka Čiova.

 

         "Trogir je star priko 2.000 godin jerbo mu je tilo od kamena

                                                                        a krv more."

 

Prvi smo poznati zapis o obiteljima Ostojić u Trogiru, broju članova obitelji i mjestu boravka našli u starim spisima u Arhivu Zadra na popisu stanovnika u Trogiru (Trau) 1743. godine (Stato dell Anime della Citta di Trau dell Anno 1743.).

 

1743. godine su u gradu Trogiru živjeli u dvije obitelji samo Ostojići našeg roda:

 

-         obitelj don Mihovila Ostojića (Michiel Ostoich) našeg pradjeda, u kojoj je bio upisan kao "pater familias" - glava obitelji po popisu Mihovil Ostojić, kasnije kanonik i otac našeg pradjeda Antuna (Antonia). U toj obitelji je po popisu živjelo s Mihovilom ukupno 10 članova obitelji u današnjoj kući Ostojić. Imena drugih članova obitelji nisu upisana. Pretpostavljamo, da su s Mihovilom Ostojićem u toj kući živjeli i članovi obitelji paruna i harambaše Petra Ostojića i obitelj Marka Ostojića.

 

-         obitelj Dionisija Ostojića brata don Mihovila, u kojoj je bio upisan kao "pater familias" -  glava obitelji Dionisije Ostojić. Ta je obitelj imala s Dionisijem na dan popisa samo četiri člana. Bila je to kuća na današnjoj Mornarskoj ulici  pretpostavljamo prva kuća Ostojića još od dolaska Ostojića u Trogir oko 1560. godine, koju je kasnije naslijedio Dionisije. Ta je kuća sredinom devetnaestog stoljeća srušena. Uz ovu je obitelj zanimljivo, da su na popisu Dionisija Ostojića koji se vodio kao bosanski plemić upisali kao "sing." - gospodin, što su na tom popisu pisali samo vrlo uglednim osobama i pripadnicima plemićkih obitelji. To bi mogao biti još jedan dokaz da je bila obitelj Ostojić u Trogiru ugledna i da je pripadala plemićkom staležu.

 

Na obiteljskom stablu trogirske plemićke obitelji Iure (Jurković) kojeg je nacrtao i potvrdio trogirski notar Girolamo Buffalis nalaze se dva pripadnika naše trogirske obitelji: Dionisije i kćer Marija Ostojić:

 

 

 

 

Slika 72. Rodoslovno stablo trogirske obitelji Iura (Jurković) Gerolama Buffalisa trogirskog notara, pod brojem 44. Dionisije Ostojić, bosanski plemić iz Trogira, član Velikog Vijeća Trogira

 

Slika 73. Na rodbinskom stablu trogirske plemićke obitelji Iura upisan je Dionisije Ostojić kao bosanski plemić (Nobile di Bossina) 1787.  godine.

 

 

 

 

Slika 74. Na rodbinskom stablu plemičke obitelji Iura upisana je Maria Ostojić kći Dionisija Ostojić kao bosanska plemkinja (Nobile di Bossina)

 

Ukupno je 1743. godine živjelo u gradu Trogiru u dvije obitelji na dvije lokacije 14 članova obitelji Ostojić našeg roda. Imena i prezimena drugih članova obitelji osim imena i prezimena "pater familias" u popisu nisu navedena. Drugih Ostojića po popisu iz 1743. godine u gradu Trogiru nije bilo.

 

 

Slika 75. Na popisu članova obitelji trogirske plemićke obitelji Iura upisana je Maria Ostojić pod brojem 44. kao Maria figlia di Dionisio Ostoich Nob. di Bossina, e Cittadina di Trau 1787. godine.

 

 

Slika 76. Kuća kanonika Luke Ostojića nećaka našeg pradjeda na otoku Čiovu kasnije nadograđena

 

Otok Čiovo (Bua) Na otoku je Čiovu živjela druga skupina Ostojića. Vjerujemo da je i taj rod Ostojića s otoka Čiova bio u rođačkom odnosu s Ostojićima u gradu Trogiru još iz Starog Grada na Hvaru ali se to izgleda kasnije zaboravilo. Rod Ostojića iz Čiova se je  bavio obrtom, bilo je majstora (magistro), klesara, zidara i pomoraca. Taj rod vjerujemo potječe od Ivana Ostojića - majstora klesara koji se u trogirskim kronikama spominje kao majstor (magistro) Ivan Hvaranin sa ženom Jakicom. Po zapisima N. B. Božanić (Trogirske obitelji, Vartal) je Ivan Ostojić s Čiova došao među prvima od hvarskih Ostojića nakon 1560. godine a možda i prije direktno iz Starog Grada na Hvaru u Trogir. Moguće je da nije došao na otok Čiovo sam, da je bilo s njim više Ostojića - majstora, spominje se i neki Ostojić drvodjelac.

 

Ostojići s otoka Čiova su vrlo rano – već nakon  1730. godine dobili uz prezime Ostojić nadimak upisan u maticama kao Mihetov, Miheta, Miketa, Mikela, po jednom svojih prvih predaka na Čiovu Mihovilu Ostojiću. To nije naš predak, u to vrijeme  živi naime u Trogiru naš pradjed don Mihovil Ostojić (*1717.  +1808.) istog imena. Mihovil Ostojić s otoka Čiova se spominje u spisima mletačke uprave 1730. godine kad traži dozvolu za gradnju zida u Prapatnici iznad Trogira, i godine 1741. u istim spisima zbog plačanja duga zemljarine na otoku Čiovu i Trogiru (Arhiv Zadra). Pojedini su Ostojići tog roda imali i druge nadimke po kojima su bili češće poznatiji nego po prezimenu, pa bilježimo nadimke Ostojića s Čiova kao Galašić (Gallassich 1792.), Gargurina 19. st, Parsut 1757., Pastorido 1756., Turcia 1725., Parzet 1789., Susa 1745. godine.

 

1743. godine su na dan popisa bile na otoku Čiovu četiri obitelji Ostojić - Miheta:

- Antonio Ostojić - Miheta, ukupno tri osobe,

- Ivan Ostojić - Miheta, ukupno šest osoba,

- Nikola Ostojić - Miheta, ukupno šest osoba,

- Petar Ostojić - Miheta, ukupno sedam osoba.

 

Primjetno je da su i Ostojići - Miheta s otoka Čiova imali ista imena kao Ostojići našeg roda u gradu Trogiru. Vjerujemo da je to stvaralo probleme kod upisa u matice u župnom uredu Trogira pa je i to bio najvjerojatnije uzrokom da su tri generacije naših predaka bile u trogirskim maticama upisane po nadimcima kao Chaitaz ili Gajtaz.

 

Ukupno su na otoku Čiovu (Bua) živjela na dan popisa 1743. godine dvadeset dva Ostojića - Miheta.

 

 

Ostojići u Trogiru u XIX. stoljeću

 

(Korišteni su podaci iz vlastitih istraživanja, podaci N.B. Božanić, Trogirske obitelji - Vartal, M. Andreis, Trogirske obitelji - rukopis, M. Andreis, Trogirsko plemstvo, Trogir, 2006.).

 

U matičnim smo knjigama župnog ureda Trogira našli u devetnaestom stoljeću samo tri obitelji naših predaka Ostojića po Mihovilu Ostojiću i jednu obitelj od Ivana Ostojića (*1789.) sina Dionisija, brata našeg pradjeda don Mihovila. Sve su druge obitelji Ostojića rodom s otoka Čiova.  U tom stoljeću pratimo samo naše direktne pretke:

 

1. Obitelji Jerolim Ostojić (*1802. +1878.)  i prvoj supruzi Mateji Stude (nezakonita kćer  Mateje Stude i Julija Cippico, +1829.) se je rodila 1819. godine kćer Ivana (+1835.), 1826. godine sin Antun (+1859.), 1828. godine sin Luca Giovanni (+1828.).

S drugom suprugom Emiliom Lubin (Veselić - Allegretti, *1808. +1836.) je imao naš pradjed kćer Domenicu (*1831. +1836.) i sina Mihovila  Lorenco (*1831. +1836.).

S trećom suprugom Jerolimom Dević (*1826. +1883.) je imao naš pradjed Jerolim sina Jerolima.

 

2. Obitelji Antunu Ostojiću (*1826. +1859.) sinu Jerolima i supruzi Mariji Decaris se je rodio 1853. godine sin Jerolim (+1859.), 1860. godine sin Antonio, kasnije kanonik.

 

3. Obitelji Jerolimu Ostojiću (*1847. +1921.) sinu Jerolima i supruzi Domini Delalle (Kreljutić) (* oko 1860. +1931.) se je rodio 1878. godine sin Jerolim (+1957.), 1889. godine kći Ana (+1973.), 1880. godine sin Mihovil (+1932.) i 1908 godine. kći Perina (+1938.).

 

Jerolim Ostojić (*1802. +1878.) naš pradjed je bio po stoljetnoj tradiciji obitelji Ostojić našeg roda u vojnoj službi - kapetan (harambaša) u teritorijalnoj vojsci Mletačke republike (arambase civile dalla forza teritoriale). Po pričanju tete Ane Madirazza (djev. ime Ostojić) "Jerolim Ostojić je bio čovjek nemirne naravi, volio je veseo život, ljubakanje, društvo, pa je živeći na taj način potrošio veliki dio svoje baštine i naravno svojih prihoda. Budući da se sa svojom prvom ženom Matejom Stude vjenčao 8. siječna 1826. godine, a ona mu je već 20. srpnja iste godine rodila sina Antuna, vidimo da je s njim zanijela prije nego su se vjenčali." Pretpostavljavljamo, da je naš djed Jerolim Ostojić nakon epidemije kolere u Trogiru, koja je bila pogubna za većinu trogirskih Ostojića naslijedio i prodao svu baštinu Dionisija Ostojića (kuće u današnjoj Mornarskoj ulici i kuću na otoku Čiovu) i najvjerojatnije zemlje, koje spominje u svojoj oporuci njegov djed Josip Ostojić reč. Gajtaz.

 

Prva je supruga Jerolima Ostojića bila Mateja Stude iz Kaštel Novog kraj Trogira, vjenčali su se 1826. godine. U vjenčanom listu piše u trogirskoj matici da je Mateja Stude nezakonita kći, otac nepoznat, godina rođenja nepoznata. Tek se nakon smrti Mateje Stude u matici umrlih Trogira pojavljuje i prezime oca na dva mjesta - Cippico, poznate i ugledne trogirske plemićke obitelji Cippico. Podrijetlo Mateje posredno potvrđuju i kumovi na krštenju djece Jerolima i Mateje. Kumovi su bili iz obitelji Cippico.  U Trogiru je bio običaj, da izvanbračna djeca koje su očevi plemići priznavali, nisu imala pravo na plemićki naslov, već su najčešće uz pomoć oca izučili neki zanat ili im je otac na neki drugi način omogučio opstajanje.

 

Mateja Stude je rodila dva sina koji su oba umrli mladi. Dana 28. srpnja 1826. godine je rodila trećeg sina Antuna Ostojića (*1826. +1868.). Antun Ostojić je bio mornar u austrijskoj mornarici (vjerojato je bio telegrafist). Antun se oženio Marijom Decaris, koja mu je rodila sina Jerolima (*1853.  +1859.) i 1860. godine Antuna (Antonia), koji je postao svećenik i kanonik. Antuna Ostojića se je sjećala naša pokojna teta Pina Dobrić (djev. Ostojić, rođena u Šibeniku) iz Knina koja je o njemu pričala: "Još je jedan naš rođak po papinoj lozi bio visoki crkveni dostojanstvenik. Želio je da se njegovi rođaci Ostojići školuju za svećenike i zato je ostavio veću sumu novaca za stipendije. Stipendije je uvjetovao školovanjem za crkveni poziv, ali ni moj pape (Mihovil - Mićo) ni stric (Jerolim - Mome)) nisu imali smisla za takvo zanimanje pa nisu mogli koristiti spomenutu stipendiju, već su rađe izučili zanate."  Mateja Stude - Cippico prva žena našeg djeda Jerolima je umrla 9. svibnja 1829. godine.

 

Druga je žena Jerolima Ostojića našeg  pradjeda, s kojom se oženio 20. veljače 1830. godine, bila Emilija Lubin (rođena 20.3.1808.). Emilija mu je rodila kćer Domeniku 1831. godine i sina Mihovila 1832. godine. Sin je umro nakon mjesec dana života, a majka i kćer su umrle od kolere istoga dana 9. kolovoza 1836. godine. Majka je imala tek 28 godina, a kći je jedva navršila pet godina.

 

Dr. Delalle crkveni povjesničar, kanonik, naš rođak po baki Domenici Delalle opisuje stanje u Trogiru za vrijeme kolere: "Epidemija kolere u Trogiru je pokosila preko 200 građana. Ostali su se razbježali. Trogir je nalikovao pustom groblju. U podkrovljima i podrumima opustjelih plemićkih palača propadaju vrijedni arhivi i biblioteke. Kulturne i povijesne dragocjenosti raznose evropski antikvari. U stare listine zavijala se riba na tržnici."

 

     

 

Slika 77. Spomenploča kanoniku Ivanu Delalle iz obitelji naše bake u Trogiru, don Ivan Delalle pisac znamenitog vodića po Trogiru

 

Druga je žena našeg pradjeda Emilija Lubin pripadala dobro stojećoj trogirskoj trgovačkoj obitelji Lubin. Pretpostavlja se da se je obitelj Lubin ranije nazivala Allegretti (hrvatsko Veselić). Prezime Lubin su dobili navodno kao ribari. Iz te obitelji potječe najveći svjetski danteist  dr. Antun Lubin, univ. profesor u Grazu. 

 

Sačuvalo se puno dokumenata o obitelji Lubin, među njima i dokument koji opisuje dotu Emilije Lubin. Emilija Lubin je donijela u dotu za vjenčanja s našim pradjedom Jerolimom Ostojićem dana 27.XI.1834. godine: nekoliko suknji (cotola) s pripadajućim "comisiolama", sedam komada bilo je od muslina na prugice, cvjetiće, tamne i svijetle, te jednu modru i jednu boje bijele kave, više vrsta ručnika, 22 igle za pletenje (aghi), jednu jaknu (giachetta), tri pamučna prsluka (korpeta), druga tri bijela i jedan veći prsluk, još pet različitih drugih prsluka (bustini), 4 para dugih pamučnih donjih gača (mudandi), dvanaest spavaćica od tele i dvije pamučne, šest velikih rubaca od tele, tri turbana od tele, šest maramica bijele boje, pet pari cipela, dva para zlatnih naušnica, zlatni kordun i drugo, sve je to bilo složenu u komodi (como di  noghera) u kojoj je dovela dotu. Vrijednost dote Emilije Lubin je bila pedantno izračunata, dota je vrijedila 423,18 tadašnjih fjorina (ASŠ, Imanje obitelji Lubin, br.62).   

 

Po treći se je put Jerolim oženio 14. lipnja 1863. godine s Jerolimom Dević (*1826.). Naš je pradjed imao tada 61. godinu. Jerolima mu je rodila sina Jerolima, našeg pradjeda, 6. srpnja 1847. godine, a budući da se njom oženio tek 1863. godine, znači da se naš pradjed Jerolim rodio kao vanbračno dijete, a njegov otac je tu vezu i sina ozakonio vjenčanjem tek 1863. godine. Naša je prabaka Jerolima umrla 20. svibnja 1883. godine u svojoj 57. godini.

 

 Slika 78.  Jerolim Ostojić

 

Jerolim Ostojić, sin Jerolima Ostojića i Jerolime Dević, naš pradjed (*1847. +1921.) je prvi Ostojić našeg roda u gradu Trogiru koji je bio obrtnik i nije bio u vojnoj službi. Bio je postolar. Obrt je naučio još kao nezakonito djete navodno u selu Ugljane kraj Sinja.  Veći dio imanja i baštine je potrošio njegov otac Jerolim po pričanju naše tete Ane Madirazza - zvane zia Ana. Plemićki je status obitelji bio izgleda zaboravljen. Pradjed Jerolim je prvi od naših predaka kojemu se sačuvala fotografija - odkriće 19. stoljeća.

 

Prof. Ivan Ostojić iz Krapine naš rođak sjeća se svog djeda Jerolima: "Bio je divan čovjek, čestit i plemenit, dobročudan, blage naravi, uvijek vedar i nasmiješen blagim i diskretnim osmjehom. Nije bio visok, prije niskog rasta, ali čvrst i krepak. Nosio je brk i malu bradu, ostavljao je dojam intelektualca što se može uočiti i na sačuvanoj fotografiji, vjerojatno od prije 1. svjetskog rata. Jednom riječju bio je lijep čovjek, plemenit i otmjena ponašanja.

 

Djedova sačuvana spomenica na prvu pričest kao da potvrđuje da mu djetinstvo nije bilo lako. U župnoj crkvi sv. Nikole u Trogiru je primio prvu pričest 2. lipnja 1865. godine, dakle kad mu je bilo 18. godina, a dvije godine nakon što je njegov otac ozakonio svoju vezu s njegovom majkom. To bi ukazivalo da se on odgajao izvan Trogira, valjda negdje na selu, gdje je naučio i zanat. Ako se ne varam, čini mi se da je teta Ana Ostojić, udata Madirazza spominjala selo Ugljane kraj Sinja."

 

Naš  je pradjed Jerolim oženio Domenicu Delalle  -  Kreljutić (* oko 1860.   +1931.) iz stare trogirske obitelji ljekarnika i s njom imao dva sina Jerolima i Mihovila i dvije kćeri Perinu i Anu. Trogirska obitelj Delalle (Kreljutić) po obiteljskoj predaji potječe od engleske grofovske obitelji Seymour, koja je dala i jednog mladoljetnog engleskog kralja. To navodno potvrđuje njihov obiteljski grb s orlovim krilom u štitu. Po drugoj verziji potječe obitelj Delalle od bribirskih kneževa Šubića koji također imaju u grbu orlovo krilo. O povijesti obitelji Delalle je pisao don Ivo Delalle. Nije pronađena dokumentacija koja bi potvrdila predaju obitelji Delalle - Kreljutić o engleskom podrijetlu obitelji. Najvjerojatnije je predaja nastala na temelju sličnosti grbova s orlovim krilima. Veza s obitelji kneževa Šubić je vjerojatna.

        

 

Slika 79. Grbovi engleske obitelji Seymour (prvi i drugi) i trogirske obitelji Kreljutić - Delalle

 

Proučavajući grb trogirske obitelji Kreljutić - Delalle autoru je u Šibeniku privukao pozornost i zanimanje drevni kameni rebus ugrađen visoko na zidu srednjevjekovne zgrade u centru grada. Rebus nazivaju Šibenčani »Rebus s Dobrića«, nalazi se kraj srednjevjekovnog zdenca s »dobrom vodom«.

 

 

Slika 80. Zagonetni kameni rebus na Dobriću

 

Prof. Milivoj Zenić Šibenčan u svojoj knjizi »U pohvalu od grada Šibenika« navodi značenje rebusa na talijanskom »Dalla farse bocche sorte la morte« ili u prijevodu »Iz varljivih usta izlazi smrt« ili »Lažljivim ustima slijedi smrt«. To tumačenje preuzima i Ivana Jaramaz Reskušić u svojoj knjizi »Kazneni sustav u Šibeniku u 14. stoljeću«, a rebus na Dobriću opjevao je i Arsen Dedić. Stručnjaci povjesničari drže da pravo značenje rebusa nikad nije isčitano na zadovoljavajući način. Interesantno je da gđa. Reskušić čita prvu sliku rebusa - dva krila kao »dalle ale« ili u prijevodu »od krila«. Autor ja našao poveznicu para krila u rebusu s grbom bribirskih Šubića odnosno isto s grbom trogirskih Kreljutić - Delalle i čita rebus: »Šubićima, ubojicama, pijancima, kockarima smrt«. Autor čita točkice u igraćim kockicama kao godine: 1345., što potpuno odgovara događajima u Šibeniku tih godina. U svojoj posljednjoj knjizi »Stari Šibenik« godine 2010.  prof. Zenić na stranici 140. citira novo rješenje rebusa s Dobrića autora Lipovca. Tako bi mogao biti Rebus s Dobrića najstariji politički pamflet na tlu Hrvatske. Rebus bi mogao biti još jedna potvrda veze podrijetla Šubić - Kreljutić - Delalle.

 

  Slika 81. Pečatnjak  bribirskih Šubića, XIV. stoljeće

Našeg pradjeda Jerolima opisuje njegova unuka učiteljica pokojna Pina (Josipa, Jožica) Dobrić (djev. Ostojić, rođena u Šibeniku) iz Knina (93 godina):

 

"U Trogiru su živjeli moja baka Domina (Domenica) i djed Jerolim. Oni su imali dva sina Jerolima (Momu) i Mihovila (Miću) - mog oca i dvije kćeri Perinu i Anu. Moj djed je bio postolar, moj otac brijač u Šibeniku a stric Mome bačvar. Teta Perina bavila se tkanjem, a teta Ana je bila kućanica. Teta Ana je vrlo lijepo radila ručni rad, naročito vez. Djed je izrađivao cipele, stric bačve, a teta Perina je tkala u dučanu koji je bio u prizemlju njihove kuće. Na žalost teta Perina je umrla mlada. Stric Mome je bio vrlo zgodan, volio se lijepo oblačiti i dotjerivati, tako da je čak naručivao parfeme iz Pariza. Volio je provod i dosta je putovao."

 

Iz tih se vremena spominje u obitelji i obiteljska knjižnjica Ostojića u Trogiru. Prof. Ivan Ostojić iz Krapine se sjeća te knjižnjice: "Kada je don Krsto Stošić iz Šibenika radio da se osnuje muzej u Šibeniku, apelirao je na građane Šibenika da poklone vrijedne predmete koje posjeduju za budući muzej. Mi smo u kući (u Šibeniku) imali dvije vrlo vrijedne knjige koje je otac Mihovil donio iz Trogira. To su bili bijedni ostaci obiteljske knjižnjice u Trogiru koja je propala propadanjem same nekad plemićke obitelji. Jedna je knjiga bila inkonabula, a druga iz 1510. godine. Obje su bile tiskane u Veneciji. Sjećam se, da je jedna bila zemljopisno djelo, a druga moralističnog ili filozofskog sadržaja. Znao sam da su vrijedne posebno ona inkonabula, ali koliko nijesam mogao znati. Obje sam odnio don Krsti Stošiću za muzej, ali o njihovoj daljnoj sudbini ne znam ništa."

 

Rodnu kuću Ostojića u Trogiru opisuje prof. Ivan Ostojić iz Krapine unuk Jerolima i Domenice:

 

"Djedova je kuća imala prizemlje, podrum i dva kata. S ulične strane prizemno je bila djedova radionica i prostorija u kojoj je radila teta Perina, prema parku je bila radionica barbe Mome. Zid kuće s ove strane je bio vrlo debeo, jer je zapravo dio gradskog bedema. Na prvom katu je stanovao barba Mome. Tu je bila kuhinja, onda neke vrste predsobja iz kojeg se ulazilo u manju sobu i hodnik, a iz hodnika u vrlo lijepu sobu.

 

Djed je sjedio u svojoj radionici i marljivo radio. Čim bi ustali i doručkovali, najprije bismo djeca sišli djedu u njegovu radionicu. Sjećam se samo jednog pomočnika, koji se zvao Balo. Čim bismo se pojavili na vratima radionice, djed bi se dobročudno nasmiješio i s puno ljubavi i nježnosti nas pozvao da uđemo, pa bi s nama strpljivo razgovarao. A mi smo bili neumorni u postavljanju pitanja, a on vrlo strpljiv da na njih odgovara. Nas je sve zanimalo, i kako rade i sav materijal i alat, čavlji, drveni ili željezni, ljepilo, razne vrste koža, na policama uredno poslagane novo izrađene cipele ili stare zakrpane.

 

Baka Domenica (rođ. Delalle) je bila sitna ženica uvijek zaposlena u kuhinji. Sjećam se kuhinje s kaminom, u predsobju zidnog sata s utezima i njihalom, blagavaonice koja je gledala prema parku. S nostalgijom se sjećam svih tih prostorija u kojima je moje djetinstvo i djetinstvo brata i sestre nalazilo toliko sreće. - Ako je htjela baka Domenica znati što se događa u gradu, a nikoga nije bilo uz nju, zvala bi unuku Elvinu da je pita. Naročito su je uzbuđivala zvona s trogirskih crkava. Znalo se, ako zvone zvona, a nije blagdan, netko je umro, a baku je vrlo zanimalo tko je bio taj i taj. Elvina joj je znala uvijek točno kazati kome to zvone zvona. Ako je to bila starija osoba, rekla bi baka: "Blago njoj", ali ako je to bila mlađa osoba, rekla bi "bidan" ili "bidna", prema tome da li je bila žena ili muškarac.

 

Perina Ostojić se rodila kasno tek 1908. godine. Sjećaju se da je bila lijepa. Nije se htjela udavati, iako je imala nekoliko prosaca. Njena je prekrasna i bujna kosa dopirala do poda. Splela bi je u dvije debele pletenice, a zatim omotala ih oko glave i pričvrstila posebnim češljevima. Teta Perina je tkala sukno, pa je tako i nešto sama zarađivala. Umrla je dosta mlada 1932. godine.«

 

         

 

 Slika 82. Perina i Ana Ostojić

 

Povjesničar Pavao Andreis iz Trogira u svojoj Povijesti grada Trogira prvi nam donosi podatke o tkanju sukna u Trogiru oko 1640. godine, iako je taj obrt bio poznat i mnogo prije. Tkanjem su se bavile isključivo žene težačkih obitelji, ali i pokoja građanka, što je kasnije postajala i tradicija u tim obiteljima. Sve su stare gospe u Trogiru bile dobre vezilje.  Hanibal Lucić čak je posvetio stihove Trogirjanki Milici Koriolanović, unuci Kariolana Cippica (pretpostavljamo po obiteljskoj predaji pradjed Cristofora Ostojića, našeg dalekog pradjeda): "Sve to, a bez muke i sve što bi htjela - hitrost tvoje ruke jagdom bi stvorila." U prošlom je stoljeću tkanje sukna očuvalo mnoge obitelji od ekonomske propasti, iako je zarada od tkanja bila sasvim neznatna. Danas u Trogiru nema ni jedne tkalje, ta vještina je potpuno izumrla.

 

Jerolim (Mome) Ostojić (*1878. +1957.) bio je obrtnik - bačvar. Po obiteljskoj su predaji Ostojići  kupili bačvarsku radnju od rođaka Delalle, kad je tim u nevjeri potonuo brod pun dragocjene hrastovine za bačve. Zbog te nesreće su bili Delalle prisiljeni prodati obrt. Kažu da je Jerolim (Mome) "bio vrijedan, lijepa pojava, pa kako je dosta zarađivao, nije štedio na odijelima. Mogao je zaluđivati više od jedne djevojke, a hvalio se da je u njega bila zaljubljena i kćer tršćanskog brodovlasnika Kožulića." U prvom svjetskom ratu je bio i Mome na istočnom frontu. Na bojištu je slomio ruku, pa je zbog toga vraćen kući. Pričalo se da je to sebi sam učinio samo da se riješi bojišta. Unuk Jerolima, Branimir Ostojić dipl. ing. brodogradnje iz Ženeve, se sjeća svog djeda: "Momina je bačvarija bila stjecište artizama i ratara (ćusara) gdje se, uz rad, i dosta čakulalo, sviralo i pivalo." Jedan je drugi unuk Jerolima Mišo Jerolim Ostojić mag. prava, profesor i slikar bio od 1994. - 1997. godine gradonačelnik Trogira u slobodnoj Hrvatskoj.

 

   Slika 83. Jerolim Mome Ostojić

 

Trogirski je vinorodni kraj pogodovao bačvarskom zanatu u gradu. Najviše se razvio u devetnaestom stoljeću kada se intenzivno gajila vinova loza, a vino izvozilo. Na daleko najpoznatija u Dalmaciji je bila bačvarska radnja Ostojića u Trogiru. Danas i taj zanat odumire, pa je sve manje bačvara i sačuvanih bačvarija s originalnim starim alatom. Stari je alat Ostojića trogirskih bačvara sačuvala prof. Katija Ostojić - Ostojić Knežić kćer Korada Ostojića.

Jerolim (Mome) je imao s prvom ženom Katarinom, rođ. Krnčević iz Šibenika dvije kćeri i dva sina: Katicu i Elvinu, Korada i Gverina. Rano je ostao udovac, druga žena mu se zvala Ana Lebedina. U drugom braku imao je sina Mirka.

Kćer Katica se udala za vrijeme drugog svjetskog rata za Talijana koji je tada bio pripadnik talijanske vojske u Trogiru. Umrla je na Sardiniji.

Kćer Elvina se udala za Slovenca Oražema, vojnog pilota. Umrla je u Ljubljani.

Sin Gverino je bio geometar u Trogiru, a Mirko iz drugog braka  službenik u Trogiru.

 

 

Slika 83. Bačvarija Ostojić u Trogiru bila je najpoznatija u Dalmaciji

Sin Korado je u svojim tridesetim odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju - otvorio je bačvariju u Trogiru. Po kvalitetetnoj izradi bačava je bio poznat širom Dalmacije. Korada, svog oca se sjeća kćer Katija, profesorica povijesti umjetnosti u Splitu: " Bio je osebujna ličnost uglađenih manira i donator; ljubitelj glasbe, izvorne trogirske riječi, ptica i života uopće. Za života je platio trogirskoj limenoj glasbi da mu na pogrebu sviraju vesele marševe, kao Odu života. Prijateljivao je s Mirkom Slade Šilovićem". Korado Ostojić bio je posljednji bačvar u Trogiru.

 

 

Slika 84. Bačvarija Ostojića Jerolima u Trogiru

 

Svoga se oca Mirka sjeća Branimir Ostojić iz Ženeve: "Ljubav prema Trogiru i glasba je bila stalno prisutna do kraja njegovog života. Nezaboravna su nedjelnja jutra iz moga djetinstva kada bi se budio uz rajske zvukove havajske gitare na kojoj je svirao divne tradicionalne dalmatinske pjesme. .... Bavio se i crtanjem tipičnih mediteranskih motiva. Nacrtao je dovoljno slika da ostvari jednu slikarsku izložbu grafike u olovci u dvorani trogirske općine zajedno sa slikarom Jakovom Pavićem".

 

Ana Ostojić  (*1889. +1973.) je bila kućanica. Prof. Ivan Ostojić se sjeća "zia Ane": "Teta se udala za Josu Madirazza, također iz Trogira. Oni su nakon nekog vremena preselili u Zagreb. Iako su živjeli u Zagrebu, bili su u stalnoj vezi s Trogirom i često su dolazili. Joso je bio činovnik u naftnoj kompaniji." Ana i Joso Madirazza su imali dva sina:  Tonka i Ivicu.

 

Kuća obitelji Madirazza u Trogiru se je sačuvala do danas.

 

Mihovil Ostojić se rodio 1880. godine u Trogiru. Izučio je brijački zanat i otvorio u Šibeniku 1909. godine brijačku radnju. Svoga oca Mihovila se sjeća prof. Ivan Ostojić iz Krapine: »Strasno je volio glasbu. Ne samo da je vrlo dobro svirao nekoliko instrumenata, od duvačkih flikorn i trubu, od gudaćih violinu i violu, a za potrebe i bas, nego je poznavao i vještinu komponiranja i instrumentacije. Bio je maestro u šibenskoj glasbi. Glasba je bila njegov pravi život. Kod kuće je držao klavir i violinu. Svirao je kadagod je imao vremena, i u brijačnici i kod kuće, i u muzičkom društvu, na zabavama, na najrazličitijim priredbama. Svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi, Filharmoničnom društvu, u glazbi Hrvatskog sokola, u crkvenim svečanostima. Za vrijeme rata  je bio u vojnoj glazbi. Umro je rano 1932. godine.«

 

  Slika 86. Mihovil Miće Ostojić

 

Mihovil Ostojić (Miće) iz Šibenika je imao tri sina i kćer: Ivana, Jožicu (Pinu), Nereja - Domenika, Vladu a Mirko je umro kao dojenče.

 

Sin Nerej je naslijedio očevu brijačnicu u Šibeniku, Ivan je bio profesor povijesti u Krapini, Vlado nastavnik u Rijeci a Pina učiteljica u Kninu.

 

O prof. Ivanu Ostojiću piše prof. Ivo Livaković u knjizi Poznati Šibenčani, Šibenik, 2003.: " Profesor, povjesničar i pisac Ivan Ostojić je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom, općom i i nacionalnom povješću. S uglednim arheolozima fra. Marunom i prof. Dujmovićem je istraživao starohrvatsko groblje kod crkvice sv. Lovre u šibenskom Donjem polju. Službovao je kao profesor povijesti. Odlikovan je 1443. godine brončanom Kolajnom krune kralja Zvonimira a 1944. godine Ratnim spomen znakom s grbom.  1945. godine je prvi načelnik Arhiva u Zadru. Zbog prohrvatskog stava je po kazni 1947. godine od tadašnjih komunističnih vlasti premješten u Vukovar, a kasnije u Krapinu. U Krapini je bio profesor povijesti na gimnaziji, od učenika jako poštovan po znanju, poštenju i kao Hrvat. Za komunističke Jugoslavije je bio od vlasti proganjan i u Krapini. Zbog njegovih prohrvatskih stavova krapinski su komunistički moćnici protiv njega organizirali demonstracije. Zbog zabrane tiskanja njegovih djela je morao  sva svoja povijesna djela objavljivati u vlastitoj nakladi - ciklostilom". Ivan Mužić, povjesničar je u svom djelu Hrvatska povijest devetog stoljeća, Naklada Bošković, Split, 2006, zapisao o prof Ivanu Ostojiću: "U Hrvatskoj se tek 1974. godine Ivan Ostojić usudio o problematici Vlaha objaviti monografiju pod naslovom "Vlasi u Hrvatskoj (u samoizdanju)". 

 

 

Slika 87. Frizerska radnja Mihovila Ostojića u Šibeniku, 1911. godine
Popis stanovništva Trogira 1. siječnja 1824. godine

 

            "Kamen je upija sve trogirske duše i posto vičnost - jubav."

 

 

1824. godine je na dan 1. siječnja trogirski svećenik kanonik Luigi Mazzanovich župnik Trogira počeo voditi knjigu stanovnika grada Trogira i otoka Čiova koju je nazvao "D.O.M.  Lo Stato dell Anime di questa Citta di Trau".

 

 

 Slika 88. Grad Trogir

 

Taj je anagraf ili popis stalnih stanovnika grada Trogira bio u gradu Trogiru bez predjela Pasike podijeljen na četiri predjela. Svaki predio grada Trogira počinje od istoka ili piace a završava na zapadu do Široke ulice kod Gospe od Karmela i crkve sv. Dominika.

 

Obitelj Ostojić - potomci  don Mihovila Ostojića, našeg pradjeda (1717. - 1808.), je živjela za vrijeme popisa u starom gradu (CITTA) Trogiru u I. predjelu. Živjeli su u kući koje dio još danas pripada obitelji Ostojić -  Branimiru Ostojiću iz Ženeve.  Kuća je u katastru cara Franje I. iz 1830. godine upisana pod brojem 692 kao kuća za stanovanje s dva kata i dvor pod brojem 693.

Kao glava naše obitelji Ostojić bila je na tom popisu iz 1824. godine upisana naša prabaka Domenika Peroević udata Ostojić (1763 - 1839) tada već udovica po našem pradjedu Antunu, kćer oca Lucia Peroevića i majke Chate Buffalis. Ta se obitelj Ostojić vodila u anagramu pod brojem I.39. Nakon smrti prabake Dominike je kao glava obitelji bio upisan naš pradjed Jerolim (1802. - 1878.):

 

1.  Ostojić Domenika, ud. Antuna Ostojića, kći Lucia Peroevića i Chate Buffalis, *1763.  +1839.

2.  Sign. Michiel, njen sin, *1793.  +1832. u Dubrovniku,

3.  Sign. Jerolim, njen sin, *1802.

4. Sign. Mattea Stude, žena Girolama, kći nezakonita Mattee Stude, *...... +1829.,

5. Antonio Innocente Maria, sin Girolama i Mattee, *1826.  +1868. u bolnici u Splitu,

6.  Luca Giovanni, sin Girolama, *1828.  +1828.

7. Sign. Elena Giovana kći Mattee, *1829.  +1835.

8.  Emiliana Lubin, žena Jerolima, kćer Lorenza i Domenice Coschina,

*1808.  +1836.

 9. Domenica Maria, njena kći, *1831.  +1836.

10. Michovil Lorenzo, njen sin, *1832.  +1833.

11. Maria Decaris, žena Antonia, kći Giovannia i Lucie Gabre, *1837.

12. JerolimVinzenzo, sin Antuna Ostojića i Marije Decaris, *1837.  +1859.

13. Antun, sin Antuna Ostojića i Marije Decaris, *1860.

14. Marieta, *1793.

 

Najpoštovaniji su građani Trogira obično pripadnici plemićkih obitelji tako i članovi obitelji našeg roda bili u popisu titulirani sa sign.  gospodin - gospođa. Od svih je gore navedenih obitelji Ostojić ostao nakon 1860. godine samo naš pradjed Jerolim Ostojić. Svi su drugi pomrli od starosti, bolesti ili u epidemiji kolere koja je u to vrijeme harala po Trogiru. Na stare dane - imao je tada 61. godinu – naš se pradjed Jerolim sjetio da ima u selu Ugljani nezakonitog sina Jerolima. Da ne bi loza Ostojića u Trogiru izumrla, čestito je 1863. godine oženio naš pradjed Jerolim majku svoga 16 godišnjeg sina Jerolima Jerolimu Dević i doveo majku i sina Jerolima u Trogir.

 

Obitelj Ostojić od Dionisija je živjela na dan popisa 1824. godine u IV. predjelu grada Trogira (CITTA). Kao glava te obitelji su bili upisani don Luca Ostojić (1767. - 1848.) i Giuseppe Ostojić (*1789.). Kuća se je  Ostojića vodila u  katastru cara Franje I. pod brojem 522 kao kuća za stanovanje na tri kata, dvorištem i skladištem i  zgrada - pekara pod brojem 525 na današnjoj Mornarskoj ulici, kuće su kasnije srušene.  

Članovi obitelji Dionisija Ostojića:

 

1.  Don Luca Ostojić, sin Dionisija i Antonie Cattanzani, (*1767. +1848.),

2. Sign. Cattarina Nutrizio - Grisogno, ud. Mihovila Ostojića, kćer Simona Nutrizio i Terese De Ried (*1755. +1843.),

3.  Sign. Giuseppe, sin Cattarine, (*1790. +1840.),

4.  Sign. Antonia, kćer Cattarine, (*1788., udata Francesco, +1861.),

5. Sign. Maria Paiton, ud. Giuseppa Ostojić, kći Dionisia Paiton i M. Staffileo, (*1797. +1836.),

6.  Sign. Elena Gattin, ud. Giuseppa Ostoića, kćer Mihovila i Marije Petrović, *1798.,

7. Sign. Antonia Ostojić, supruga Antonia Francesci, *1788., kći Michiele Ostojića i Cattarine Nutrizio.

 

Svi su pripadnici obitelji Ostojić po Dionisiju, koji se vodio kao bosanski plemić i bio član Velikog vijeća Trogira,  bili titulirani sa sign. - gospodin - gospođa kao vrlo poštovani građani i pripadnici plemićke obitelji u gradu Trogiru. Obitelj Ostojić od Dionizija je izumrla u Trogiru do kraja devetnaestog stoljeća najviše zbog epidemije kolere u to doba.

 

 

Slika 89. Trogirska obitelj Ostojić Mome i Korado (lijevo) u Trogiru

 

Još je jedna obitelj Ostojić koja nije bila našeg trogirskog roda, živjela u gradu Trogiru (CITTA) u četvrtom predjelu pod brojem IV.182. Bila je to obitelj Ostojić Miheta podrijetlom s otoka Čiova. Kao glava obitelji je upisan Giovanni Ostojić Miheta. Za vrijeme vodenje te knjige je upisano 10 članova te obitelji. Ni jedan član te obitelji na popisu nije tituliran sa sign. - gospodin. Obitelj je izumrla do kraja devetnajstog stoljeća najviše zbog epidemije kolere.:

 

1. Giovanni, (*1790. +1828.),

2. Maddalena, supruga,(*1797. +1882.), djev. ime Milich,

3. Vinzenzaa, (*1819. +1819.),

4. Antonia, (*1821. +1837.),

5. Giovanna Domenica, *1824.,

6. Antonio Spiridione, (*1825. +1849.),

7. Maria Luigia, (*1828. +1828.),

8. Nicoletta Domenica, *1830., nezakonita, majka Maddalena Milić,

9. Antonia Maria, (*1837. +1839.).

 

U četvrti je predio grada Trogira (CITTA) kasnije nakon 1824. godine doselila još jedna tročlana obitelj Ostojić Miheta s otoka Čiova. Kao glava obitelji je upisan Antonio Ostojić Miheta pod brojem 163. Obitelj je nestala 1837. godine vjerojatno izumrla u epidemiji kolere:

 

1. Antonio Ostojić Miheta, (*1803. +1836.),

2. Maria Ana, supruga *1811., djev. ime Deanković,

3. Antonia Giuseppina, (*1837. +1837.).

 

Pasike - CITTA NOVA

 

Predio Pasike (CITTA NOVA) počinje od istoka, t.j. od Široke ulice kod crkve Bl. Djevice od Karmela i crkve sv. Dominika. Završava u zapad do Kaštila i Batarije i dijeli se na šest predjela.

 

U I. predjelu Pasike je živjeo na dan 1. siječnja 1824. godine pod brojem I.11. jedan Ostojić imenom Giuseppe Ostojić Gallesich, sin Simona Ostojića i Marie Gabre, rođen 1792. Umro je 1873. godine. Nije pripadao našem rodu, bio je vjerojatno Ostojić - Miheta s otoka Čiova.

 

Otok (predgrađe) Čiovo - ISOLA BUA

 

Otok Čiovo se djelio na osam predjela. Prvi predio počinje od istoka, ispod franjevačkog samostana Drid i tako svi predjeli jedan za drugim slijede uzduž otoka prema zapadu i zadnji predio završava do crkvice sv. Tome na granici Lučice.

 

U četvrtom je predjelu pod brojem IV.94. otoka Čiova nazvanom Sveti Jakov živjela po popisu iz 1824. godine i kasniji upisi obitelj Ostojić - Miheta:

 

 1.  Francesco (*1763. +1834.),

 2.  Antonia, supruga, (*1768. +1838.), djev. Loje - Lubin (Allegretto),

 3.  Marino (*1794.  +1879.),

 4.  Antonio, (*1803. +1836.),

 5.  Mihovil, (*1806. +1843.),

 6.  Maria, *1811.,

 7.  Peronica, supruga, *1786., djev. Catalinić,

 8.  Maria Orsola, *1825.,

 9.  Antonio Vinzenzo, *1829.,

10. Elena, supruga, (*1805. +1860.), djev. Decaris,

11. Gerolama Maria, *1830.,

12. Giovanni Lucio, *1831.,

13. Maria Antonia, *1834.,

14. Antonia Maria, (*1835. +1836.),

15. Antonia Maria, *1837.,

16. Giovanni Marino, *1839.,

17. Magdalena Vinzenzia, *1843.,

 

Obitelj Ostojić Miheta je izumrla do kraja devetnaestog stoljeća.

 

U navedenom popisu stanovnika od 1824. godine dalje nije upisana jedna obitelj Ostojić koja je došla iz Jelse kraj Starog Grada na Hvaru. Bila je to obitelj Jerolima Ostojića i Antonije Milanović iz Starog Grada na otoku Hvaru - naši daleki hvarski rođaci. Jerolimu Ostojiću, učitelju (Maestro delle Scuole Normali), sinu dr. Jerolima Ostojić, conte veneto i Madalene Budrović iz Jelse kraj Starog grada, se je rodila 1828. godine kćer Elena Luigia Regina, krštena u Trogiru. Izgleda da je i ta obitelj stradala u epidemiji kolere 1828. godine. Jerolim Ostojić je bio brat dr. Ivana Ostojića, conta veneto, savjetnika Zemaljskog vijeća iz Zadra (iz knjige rođenih grada Trogira).

 

U popisu stanovnika Trogira nije također upisan dr. Ivan Ostojić (medico chirurgo condotto) conte veneto, rodom iz Jelse kraj Starog Grada na Hvaru, brat gore spomenutog Jerolima Ostojića koji je te godine boravio u Trogiru. Nije poznato koliko dugo se dr. Ivan Ostojić zadržao u Trogiru (Andrej Jutronić, Bračke teme, Split, 2002,str. 198.).

 

 

 

 

 Popis stanovnika Hrvatske 1976. godine

 

Po popisu stanovnika Hrvatske 1976. godine (Leksikon prezimena Hrvatske, Zagreb, 1976.) su živjele te godine u Trogiru 4 obitelji Ostojić našeg roda s ukupno 10 članova - uključene i supruge. Svi su tadašnji Ostojići rodom iz Trogira potomci Jerolima Ostojića (1847. - 1921.) sina Jerolima Ostojića (1802. - 1878.), kojeg je naš pradjed oženivši njegovu majku doveo sa 16 godina najvjerojatnije iz sela Ugljane kod Sinja godine 1863. u Trogir.

 

 

Slika 90. Trogirska obitelj Mome Ostojića

 

Danas žive u Trogiru dvije obitelji Ostojića: Jerolim Mišo Ostojić, supruga Ankica i majka Jerolima Anica (umrla 2010. godine) te obitelj Ankice Neveščanin, rođene Ostojić.  Svi drugi  Ostojići ne žive stalno u Trogiru, vraćaju se svake godine ljeti za praznike u Trogir. Katija Ostojić udata Ostojić - Knežić kćer Korada Ostojića iz Splita povremeno se s obitelji vraća u Trogir u očeve Koradove dvore, koje je naslijedila. Branimir Ostojić iz Ženeve s obitelji se ljeti vraća u staru kuću Ostojića, koje je pola naslijedio i renovirao. Na Korada Ostojića podsjeća i kavana Korado u prostorijama nekadašnje bačvarije Ostojić, danas u vlasništvu Katije Ostojić.

 

Po navedenom popisu na otoku Čiovu ne živi ni jedan član nekad brojne obitelji Ostojić - Miheta. Pretpostavljamo da je obitelj Ostojić - Miheta

izumrla u epidemiji kolere u drugoj polovici devetnaestog stoljeća.

 

 

Slika 91. Šibenska obitelj  Mihovila Miće Ostojića

 

 

 

Slika 92. Ana, Josip i Ante (Tonko) Madirazza, g. 1922.

OBITELJSKO STABLO OSTOJIĆA naših predaka  iz

                   grada   Trogira od 1717. godine

 

 

1. don Mihovil Ostojić oko 1717  - 1808 i Catarina Bančić

 

sin:

1.1. Antun 1750 - 1821

 

1.1.. Antun Ostojić 1750 - 1821, žena Domenika Perojević

 

djeca:

1.1.1. Daniela 1789.

1.1.2. Maria 1791.

1.1.3. Mihovil 1793, neženja, umro 1839.

1.1.4. Luca 1796, neženja, umro 1819.

1.1.5. Katarina 1798.

1.1.6. Maria 1799.

1.1.7. Jerolim 1802 - 1878, prva žena Matea Stude, druga žena Emilija Lubin, treća žena

                                Jerolima Dević,

 

1.1.7. Jerolim Ostojić 1802 - 1878, žena Matea Stude, druga žena Emilija Lubin, treća žena Jerolima Dević

 

djeca:

1.1.7.1. Ivana 1829,  majka M.S.

1.1.7.2. Antun 1826, majka M. S., umro 1860.

1.1.7.3. Luca 1828, majka M.S.

1.1.7.4. Domenika 1831, majka E.L., umrla 1836.

1.1.7.5. Mihovil 1832, majka E.L., umro 1833.

1.1.7.6. Jerolim 1847 - 1932, majka J.D., žena Domenica Delalle

 

1.1.7.5. Jerolim Ostojić 1847 - 1932, žena Domenica Delalle

 

djeca:

1.1.7.5.1. Jerolim (Momo) 1878 - 1957,  žena Katica Krnčević, Ana Lebedina

1.1.7.5.2. Mihovil 1880 - 1932, žena Marija Zorman

1.1.7.5.3. Ana 1889 -1973,   suprug  Jozo Madirazza    

1.1.7.5.4. Perina 1908 - 1932,  neudata

 

1.1.7.5.1. Jerolim Ostojić 1878 - 1957, žena Katica Krnčević, Ana Lebedina 

                                              

djeca:

1.1.7.5.1.1. Elvina 1909 - 1964, suprug Anton Oražem

1.1.7.5.1.2. Korado 1914 -1994,  žena Milka Ljubica

1.1.7.5.1.3. Gverino 1915 -1979, žena Danica Malada

1.1.7.5.1.4. Katica 1921, suprug Romolo Chinnedda

1.1.7.5.1.5. Mirko 1925 - 1995, majka Ana Lebedina, žena Jelka Lesar,

 

 1.1.7.5.2. Mihovil Ostojić 1880 - 1932,  žena Marija Zorman

 

djeca:

1.1.7.5.2.1. Jožica 1909 - 2002, muž Đuro Dobrić

1.1.7.5.2.2. Ivo 1910 - 1987, žena Vesna Ljubić

1.1.7.5.2.3. Nerej 1912 - 1977  žena Slavica Drenovec

1.1.7.5.2.4. Vlado - Viktor 1918 - 1970, žena Darinka Baretić

 

1.1.7.5.3. Ana Ostojić 1889 -1973, suprug Jozo Madirazza

 

djeca:

1.1.7.5.3.1. Ante Madirazza 1918 -1965, žena Mira Kostelac

1.1.7.5.3.2. Ivo Madirazza 1923 - 1982, žena Ljerka Budić

 

1.1.7.5.1.1. Elvina Ostojić 1909 - 1964, suprug Anton  Oražem

 

djeca:

1.1.7.5.1.1.1. Marija Oražem 1947, suprug Slavko Hribar

1.1.7.5.1.1.2. Anton Oražem 1940, žena Marija - Ana Goltes

 

1.1.7.5.1.2. Korado Ostojić 1914 - 1994, žena Milka Ljubica

 

djeca:

1.1.7.5.1.2.1. Katija 1949, suprug Ivo Ostojić - Knežić

1.1.7.5.1.2.2. Zemira 1953, suprug Ivan Štajner

 

1.1.7.5.1.3. Gverino Ostojić 1915 - 1979, žena Danica Malada

 

djeca:

1.1.7.5.1.3.1. Jerolim 1943, žena Ankica Marić

1.1.7.5.1.3.2. Ljiljana 1945 - 1998, suprug Ratomir Brnabić

 

 

1.1.7.5.1.4. Katica Ostojić 1921, suprug Romolo Chinnedda

 

sin:

1.1.7.5.1.4.1.  Gerolamo Chinnedda 1954, žena Franka ..........

 

1.1.7.5.1.5. Mirko Ostojić 1925 - 1995, žena Jelka Lesar

 

djeca:

1.1.7.5.1.5.1. Ankica 1948, suprug Ivica Nevešćanin

1.1.7.5.1.5.2. Branimir 1950, žena Dominique Pahud

 

 

1.1.7.5.2.1. Jožica Ostojić 1909 - 2001, suprug Đuro Dobrić

 

djeca:

1.1.7.5.2.1.1. Mirjana Dobrić 1932, suprug Pavke Tišma

1.1.7.5.2.1.2. Nevena Dobrić  1937, suprug Boško Žunjić

 

1.1.7.5.2.2. Ivo Ostojić 1910 - 1987, žena Vesna Ljubić

 

djeca:

1.1.7.5.2.2.1.Branka 1946, suprug Roland Pulanić

1.1.7.5.2.2.2.Vlasta 1948, suprug Jerko Bakotin

1.1.7.5.2.2.3. Hrvoje 1959, žena  Ksenija Leljak

 

1.1.7.5.2.3. Nerej Ostojić 1912 - 1977, žena Slavica Drenovec

 

kćer:

1.1.7.5.2.3.1. Ljerka 1940, suprug Janko Lipovec

 

 

1.1.7.5.2.4. Vlado - Viktor Ostojić 1918 - 1970, žena Darinka Baretić

 

sin:

1.1.7.5.2.4.1. Nenad 1954, žena Dubravka Jurčić

 

1.1.7.5.3.1. Ante Madirazza 1918 - 1965, žena Mira Kostelac

 

kćer:

1.1.7.5.3.1.1. Nives Madirazza 1946, suprug  Ante Delalle

 

1.1.7.5.3.2. Ivo Madirazza 1923 - 1992, žena Ljerka Budić

 

djeca:

1.1.7.5.3.2.1. Ivica 1954,  žena Melita Radić

1.1.7.5.3.2.2. Vesna 1959, suprug Josip Bereček

 

1.1.7.5.1.1.1. Marija Oražem 1947, suprug Slavko Hribar

 

kćer:

1.1.7.5.1.1.1.1. Vesna 1969, suprug Bojan Volaj

 

1.1.7.5.1.1.2. Anton Oražem 1940, supruga Marija - Ana Goldes

 

djeca:

1.1.7.5.1.1.2.1. Iris 1966, suprug Boris Lagler

1.1.7.5.1.1.2.2. Maja 1972, suprug Peter Moškerc

 

 

1.1.7.5.1.2.1. Katija Ostojić 1949, suprug Ivo Ostojić - Knežić

 

djeca:

1.1.7.5.1.2.1.1. Ivana 1972, suprug Damir Sejarić

1.1.7.5.1.2.1.2. Hrvoje 1974.

 

1.1.7.5.1.2.2.. Zemira Ostojić 1953, suprug Ivan Štajner

 

djeca:

1.1.7.5.1.2.2.1.Milan 1974, žena Anđela Đurin

1.1.7.5.1.2.2.2. Sanja 1978.

 

1.1.7.5.1.3.2. Ljiljana Ostojić 1945 - 1998, suprug Ratomir Brnabić

 

sin:

1.1.7.5.1.3.2.1. Ratomir 1975.

 

1.1.7.5.1.4.1. Gerolamo Chinnedda 1954, žena Franka

 

kćer:

1.1.7.5.1.4.1.1. Eleonora 1991.

 

 

1.1.7.5.1.5.1. Ankica Ostojić 1948, suprug Ivica Nevešćanin

 

djeca:

1.1.7.5.1.5.1.1. Ivana 1979.

1.1.7.5.1.5.1.2. Ana 1982.

 

1.1.7.5.1.5.2. Branimir Ostojić 1950, supruga Dominique Pahud

 

djeca:

1.1.7.5.1.5.2.1. Elena 1982.

1.1.7.5.1.5.2.2. Andro 1986.

 

1.1.7.5.1.1.1.1. Vesna Hribar 1969, suprug Bojan Volaj

 

sin:

1.1.7.5.1.1.1.1.1. Aljoša 1995.

 

1.1.7.5.1.1.2.1. Iris Oražem 1966, suprug Boris Lagler

 

djeca:

1.1.7.5.1.1.2.1.1. Tit 1994.

1.1.7.5.1.1.2.1.2. Tina 1986.

 

 

1.1.7.5.1.1.2.2. Maja Oražem 1972, suprug Peter Moškerc

 

djeca:

1.1.7.5.1.1.2.2.1. Ula 1997.

1.1.7.5.1.1.2.2.2. Nik 1999.

1.1.7.5.1.1.2.2.3. Pia 2004.

 

 

1.1.7.5.1.2.1.1. Ivana Ostojić - Knežić 1972, suprug Damir Sejarić

 

kćer:

1.1.7.5.1.2.1.1.1. Lucija 2004.

 

1.1.7.5.1.2.2.1. Milan Štajner 1974, žena Anđela Đurin

 

kćer:

1.1..7.5.1.2.2.1.1. Mika 2000.

 

1.1.7.5.2.1.1. Mirjana Dobrić 1932, suprug Pavle Tišma

 

djeca:

1.1.7.5.2.1.1.1. Saša 1961., suprug Romeo Karanović

 

1.1.7.5.2.1.2. Nevena Dobrić 1937, suprug Boško Žunjić

 

djeca:

1.1.7.5.2.1.2.1. Jasna 1959., suprug Željko Šarić

1.1.7.5.2.1.2.2. Boris 1968.

 

1.1.7.5.2.2.1. Branka Ostojić 1946, suprug Roland  Pulanić

 

djaca:

1.1.7.5.2.2.1.1. Dražen 1974., žena Tajana Klepac

1.1.7.5.2.2.1.2. Darja 1975., suprug Dubravko Žagar

 

 

1.1.7.5.2.2.2. Vlasta Ostojić 1948, suprug Jerko Bakotin

 

djeca:

1.1.7.5.2.2.2.1. Tonči 1973, žena Maja Botrić

1.1.7.5.2.2.2.2. Ivana 1979., suprug Miro Košta    

1.1.7.5.2.2.2.3. Jerko 1984.

 

1.1.7.5.2.2.3. Hrvoje Ostojić 1959, žena Ksenija Leljak

 

djeca:

1.1.7.5.2.2.3.1. Ivan 1984.

1.1.7.5.2.2.3.2. Martina 1987.

1.1.7.5.2.2.3.3. Dijana 1989.

 

 

1.1.7.5.2.3.1. Ljerka Ostojić 1940, suprug Janko Lipovec

 

djeca:

1.1.7.5.2.3.1.1. Robert 1962, žena Sabina Travižan

1.1.7.5.2.3.1.2. Tomaž 1968, žena Tanja Žmavc

 

 

1.1.7.5.2.4.1. Nenad Ostojić 1954, žena Dubravka Jurčić

 

kćer:

1.1.7.5.2.4.1.1. Ljerka 1982.

 

1.1.7.5.2.1.1.1. Saša Tišma 1961, suprug Romeo Karanović

 

djeca:

1.1.7.5.2.1.1.1.1. Ela 1990.

1.1.7.5.2.1.1.1.2. Tamara 1992.

A.7.5.2.1.1.1.3. Aleksa 1997.

 

1.1.7.5.2.1.2.1. Jasna Žunić 1959, suprug Željko Šarić

 

djeca:

1.1.7.5.2.1.2.1.1. Maja 1980.

1.1.7.5.2.1.2.1.2. Jelena 1984.

1.1.7.5.2.1..2.1.3. Gorana 1987.

 

 

1.1.7.5.2.3.1.1. Robert Lipovec 1962, žena Sabina Travižan

 

djeca:

1.1.7.5.2.3.1.1.1. Marko 1988.

1.1.7.5.2.3.1.1.2. Matej 1992.

 

1.1.7.5.2.3.1.2. Tomaž Lipovec 1968, žena Tanja Žmavc

 

djeca:

1.1.7.5.2.3.1.2.1. Jernej 1995.

1.1.7.5.2.3.1.2.2. Tina 2001.

 

 

1.1.7.5.3.1.1. Nives Madirazza 1946, suprug Ante Delalle

 

kćer:

1.1.7.5.33.1.1.1. Nevia 1970.

 

1.1.7.5.3.2.1. Ivica Madirazza 1954, žena Melita Radić

 

djeca:

1.1.7.5.3.2.1.1. Nikša 1980.

1.1.7.5.3.2.1.2. Mislav 1984.

 

1.1.7.5.3.2.2. Vesna Madirazza 1959, suprug Josip Bereček

 

djeca:

1.1.7.5.3.2.2.1. Hrvoje 1986.

1.1.7.5.3.2.2.2. Martina 1988. 

1.1.7.5.3.2.2.3. Matija 1993.

 

 

1.1.7.5.2.2.1.1. Dražen Pulanić 1974, žena Tajana Klepac

 

kći:

1.1.7.5.2.2.1.1.1. Dora 2003

1.1.7.5.2.2.1.1.2. Tea 2005

 

 

1.1.7.5.2.2.1.2. Darja Pulanić 1975, suprug Dubravko Žagar

 

1.1.7.5.2.2.1.2.1. Stjepan 2007

1.1.7.5.2.2.1.2.2. Petra Marija 2012     

 

 

1.1.7.5.2.2.2.1. Tonči Bakotin 1973, žena Maja Botrić

 

1.1.7.5.2.2.2.1.1.

 

 

1.1.7.5.2.2.2.2. Ivana Bakotin 1979, suprug Miro Košta

 

1.1.7.5.2.2.2.2.1. Bruno 2005

1.1.7.5.2.2.2.2.2. Klara 2010

 

U ovom prikazu je primjenjena numeracija prema Jacquesu d Aboville. Broj znamenaka odvojenih točkom jednak je broju generacija a unutar pojedine generacije osobe su numerirane prema redosljedu rođenja. Npr. osoba 1.1.2.5. pripada četvrtoj generaciji te je peto dijete drugog djeteta prvog djeteta prvog predaka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              Rodoslovno stablo roda trogirskih Ostojića

 

 

                                  Knez Stjepan Ostojić, rođen oko 1340. g.

                                        comes palatinus - dvorski knez

                         sudionik bitke kod Pločnika 1387. g. - nadimak Bijak

                                                Bobovac - Bosna    

 

                                                                  I

                            

                                 Knez  Antonio Ostojić, rođen oko 1370.  g.

                                             comes palatinus - dvorski knez

                                    vjerojatno nazvan Tepčić (logofet) Ostoja

                                                    Bobovac - Bosna

                             

                                                                  I

 

                                 Knez i vojvoda Ivan Ostojić, rođen oko 1400. g.

                               Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša 1458. g. i

                potvrda Diplome plemstva hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 1244. godine

                   Potvrda naslova conte mletačkog dužda Kristofora Mora 1463. g.

                                    Bobovac, Bosna - prelazi 1463 g. na Hvar

            

                                                                   I

 

                                Knez i vojvoda Jerolim Ostojić, rođen oko 1430. g.

                              Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša, 1458. g. i

                potvrda Diplome plemstva hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 1244. godine

                  Potvrda naslova conte mletačkog dužda Kristofora Mora 1463. g.

                                    Bobovac, Bosna - prelazi 1463. g. na Hvar

 

                                                                   I                    

 

                                     Ivan Ostojić, r. oko 1460.  g., didić

                                      Hvar, prelazi 1514. g. u Poljičku kneževinu

 

                                                                   I

 

                                             Ivan Ostojić, rođ. oko 1495. g. didić

                                                         Poljička kneževina,

                            Supruga N. (Gusić ?), kćer Katarine Kružić, rođ. oko 1520.g.

                                          Oko 1537. godine prelazi u Kaštel Kambelovac

 

                                                                  I

 

                                      Luka Ostojić, r. oko 1540. g., didić

                       Rođen u Kaštel Kambelovcu, brat kneza Stjepana Ostojića, Brać, 1605.g.,

                                                  oko 1560. g. prelazi u Trogir

                                            supruga Kata, Katarina Cippico (?)

                                    umro 1615. g., pokopan u trogirskoj katedrali

 

                                                                 I

 

                               Cristoforo Ostojić, r. 1578. g. u Trogiru

                                                         supruga Lucija N.

 

                                                                 

                           

                                                                 I      

 

                                   Mihovil Ostojić -  Chaitaz, r. 1649. g.

                          pripadnik  trogirskog plemićkog patriciata od 1650. g.

                                                     harambaša

                  Potvrda naslova conte mletačkog dužda Nikole Sagreda 1674. g.

                                     supruga Margarita Apolonica Dragazzo

 

                                                                 I

                                   

                                    Josip Ostojić Gajtaz, r.. 1690. g

                                               veletrgovac u Trogiru

                                               supruga Ana Colnago

 

                                                                  I

          

                                  Mihovil Ostojić, r. 1717. g.

                                                    kanonik u Trogiru

                                         vicekonzul Vatikana u Dalmaciji

 

                                                                  I

 

                                     Antun Ostojić r. 1750. g. u Brescii,

                                                        harambaša

                                     pobočnik zapovjednika Krajine

                                  supruga Domenica Peroević-Buffalis

 

                                                                  I

 

                                     Jerolim Ostojić r. 1802. g.

                                                        harambaša

                                    supruge 1. Matea Stude (Cippico)

                                                  2. Emilia Lubin (Veselić, Allegretti)

                                                  3. Jerolima Dević

 

                                                                  I

                   

                                     Jerolim Ostojić r. 1847. - 1921. g.

                             supruga Domenica Delalle - Kreljutić

 

                                           I                                                I     

                                                                  

           Jerolim Ostojić (1878. - 1957.)                Mihovil Ostojić (1880. - 1932.)                                           

              supruge 1. Katica Krnčević                                supruga Marija Sorman

                       2. Ana Lebedina

                                                     

       

 

                                         


Fotogalerija  obitelji Ostojić - potomci Jerolima Ostojića i

                                                                                  Domine Delalle iz Trogira

                                      

 

                     Elvina                                                       Ivo iz Šibenika 

 

                     

 

         Jerolim Mome                        Maestro Mihovil Miće                          Mihovil Ostojić

 

       

 

                    Ana (Ostojić) i Joso Madirazza                                    Zia Ana Madirazza

                       

 

  Katica (Krnčević) Ostojić                                      Mihovil Ostojić

 

                 

 

Vlado iz Šibenika                                               Elvina

     

 

Mihovil Ostojić iz Šibenika (desno s bijelim šeširom) u Opatiji       Baka Mimi iz Šibenika

                             

 

Obitelj Mihovil Ostojić iz Šibenika                                  Obitelj Mihovil Ostojić iz Šibenika

 

 

                                       Obitelj Mihovil Ostojić iz Šibenika

 

                                        

 

     Nerej iz Šibenika                                                  Jožica (Pina) iz Šibenika

                                         

 

Obitelj Mihovila Ostojića iz Šibenika                         Viktor, Ivo Ostojić i Tonko Madirazza

          

 

                Mira i Ante (Tonko) Madirazza                                        Ljerka i Ivo Madirazza 

    

                 

 

        Korado Ostojić                                                    Gverino Ostojić

     

                                               

 

             Slavica Drenovec                                            Nerej Ostojić i Slavica Drenovec

 

 

                       

                                                                 

Marija Sorman Ostojić - baka Mimi                                                    Nerej Ostojić

Iz Šibenika

                                     

 

Obitelj Vlado, Darinka i Nenad iz Rijeke        Mala Ljerka iz Šibenika s mamom Slavicom

 

                                        

 

Ivo Ostojić iz Šibenika                                               Vlado Ostojić iz Šibenika                         

 

                               

 

Nerej, Ivan, Vlado, Elvina, Korado Ostojić                       Elvina Ostojić

                      

 

Katarina (Ostojić) i Romolo Chinnedda sa  sinom Jerolimom             Elvina i Anton Oražem

                                                                         

              

 

                     Korado i Milka Ostojić                                                   Korado Ostojić

 

         

 

Mirko i supruga Jelka (Cica), mala Ankica i Katica Chinnedda         Mirko i sin Branko

         

 

Obitelj Jožica (Pina), Đuro, Nevena i Mira Dobrić iz Knina             Nevena Dobrić iz Knina             

 

      

 

Obitelj Ivo, Vesna, Branka i Vlasta Ostojić iz Krapina                   Promocija na med. fakultetu

 

            

 

                     Unuci kraj baka u Šibeniku                                           Mirjana Dobrić iz Knina

 

 

Jerolim (Mišo), Elvina i Marija Oražem, Gverino, Ljiljana (Seka), Danica Ostojić

 

 

 

Tone, Elvina, Marija i Toto Oražem, Jerolim (Mome), Milka, Korado i Ankica

 

 

Franka, Jerolim, Eleonora Chinnedda, Toto i kćer, straga slika Trogira Katice

        

 

              Ostojići rodom iz Šibenika                                           Vlado i Darinka Ostojić

 

        

 

Katija i Ivo Ostojić Knežić

 

            

 

Zemira (Ostojić) i suprug Ivan Štajner                                   Ljerka, Zemira i Sanja                                                                                          

                         

 

         Jerolim (Mišo) i Ankica Ostojić                    Jerolim Ostojić gradonačelnik Trogira

 

                                            

 

Nives (Madirazza) i Ante Delalle                                                Nives i Ante

 

                                 

 

      Ljiljana Seka Ostojić                                            Marija Oražem i Seka na Krvavcu

                                          

 

                        Ljerka Ostojić                                              Ljerka i Janko Lipovec

 

                                 

 

           Bake u Šibeniku                                                         Ostojići ljeti u Šibeniku

 

        

 

              Ostojići na Jadriji kraj Šibenika                              Nenad i Dubravka Ostojić

 

Ostojići iz Trogira

 

                    

 

              Nerej, Ivo, Nenad, Vlasta Ostojić                                            Hrvoje i Ksenija Ostojić

 

                   

 

Korado i Vesna (Madirazza) Bereček                       Zemira i Katija Ostojić i Marija Oražem

 

                                 Ankica (Ostojić) i suprug Ivica Nevešćanin s Ivanom i Anom

 

 

                               Obitelj Nevena, Boško, Jasna i Boris Žunjić iz Knina 

 

               Teta Pina (Jožica), Nevena i Ljerka

 

                              Brat i sestra Marija i Anton (Toto) Oražem iz Ljubljane

 

 

                                 Katica (Ostojić), sin Jerolim Cinnedda sa suprugom Frankom

 

 

                                  Branko Ostojić i sin Andro na CD

 

                      Nenad, Hrvoje, Robert i Tomaž u ribolovu na Jadriji kraj Šibenika

 

 

Ljerka, Robi i Tomaž Lipovec

 

 

Barba Vlade je kupio fiću, teta Darinka, Nenad, Ljerka i Janko, Lovran 1966. g.

 

Ankica (Ostojić) i suprug Ivica Neveščanin, kćeri Ivana i Ana, Elena Ostojić kći Branka 

 

Ljerka, Janko, Robert i Tomaž Lipovec

 

 

Ivan, Vesna, Hrvoje Ostojić i Tonči, Vlasta i Jerko Bakotin

 

 

Anton (Toto), Marijana i Marija (straga lijevo) Oražem

 

 

Martina, Dijana, Ivan , Hrvoje Ostojić i Ljerka

 

 

Roland i Branka Pulanić, Janko i Ljerka Lipovec, Nerej, Vesna, Vlasta i Hrvoje Ostojić

 

                           Vesna Madirazza i Josip Bereček

 

 

 

Ivo i Katija Ostojić Knežić

 

 

 

 

 

Jasna Žunić Karanović, rodom iz Knina, kćeri Maja,  Jelena i Gorana, Ljerka

 

 

 

Ankica Ostojić Nevešćanin, suprug Ivica, kćer, Brankimir Ostojić, supruga Dominique, kćer Elena, sin Andro iz Trogira, Ljerka 

 

 

Branka Ostojić Pulanić, suprug Roland, Ksenija Ljeljak supruga Hrvoja Ostojića, rodom iz Krapine, Ljerka

 

 

Anton Oražem - Toto sin Elvine Ostojić, supruga Milka, iz Ljubljane, Ljerka

 

 

Ostojići Ljerka, Nenad i Mišo

 

 

Obitelj Delalle iz Trogira ispred kuće Madirazza-Delalle

 

 

U kući Jerolima Ostojića u Trogiru, desno Ratomir Brnabić sin Ljiljane Ostojić Brnabić

 

 

 

Unuci Ljerke Ostojić Lipovec iz Maribora Marko, Teo, Nejc i Tina

 

 

Branka Ostojić Pulanić, sin Dražen, unuke Dora i Tea, Ljerka

 

 

Branka Ostojić Pulanić, kći Darja Žagar, zet Dubravko i sin Stjepan

 

 

 

Robert Lipovec u Kaliforniji, SAD, u šibenskoj narodnoj nošnji i jug. zastavom

 

 

Na Jadriji, Ostojići, u sredini u bijelom Ljerka Ostojić, kćer Nenada i Dubravke Ostojić, Ljerka, Tanja i Jernej Lipovec, Ksenija, baka Vesna, Ivan, Diana, Martina …  

 

Na Jadriji, Nenad, Dubravka, mala Ljerka , Tomaž, Tanja, Jernej

 

 

Na brodu KEKA Nenada Ostojića iz Rijeke, supruga Dubravka, kći »mala » Ljerka, Ljerka, Tanja, Nejc i Tomaž

 

U Betini Robi, Sabina, Marko i Teo Lipovec

 

 

 

Robert Lipovec, za vrijeme 7 satne operacije srca

 

 

 

 

 

 

O S T O J I Ć I otoka Hvara

                              Jelsa i Stari Grad

 

 

"Neki od preostalih bosanskih plemenitaša prihvatili su koran kao vjeru a drugi su morali, u krahu bosanskog plemstva, napustiti svoja dobra, pokretnu i nepokretnu imovinu u noći 30. lipnja 1463. godine, te pobjeći kako ne bi bili ubijeni, što je učinio i Ivan Ostojić sa svojim sinom Jerolimom, te pronašao utočišće na Hvaru s ostalim brojnim bosanskim plemenitašima, posebno s Franjom Ljubićem, Petrom Pavičićem i Antunom Matolićem, a svi su oni bosanski plemići."

 

 Iz Zapisnika pred hvarskim knezom, Hvar, 30. lipnja 1463., Arhiv grada Venecije

 

 

Slika 93. Ulaz u Stari Grad na Hvaru

 

Ostojići iz Jelse kraj Starog Grada su po sačuvanim dokumentima kao i trogirski Ostojići potomci  Ivana i Ivanovog sina Jerolima Ostojića bosanskih kneževa, koji su  30. lipnja 1463. godine nakon pada Bosne prebjegli na Hvar.

 

Ostojići iz Jelse na Hvaru, preci trogirskih Ostojića i preci bračkih Ostojića - Knežića, su se razišli za vrijeme pučke pobune na Hvaru između 1512. i 1514. godine. Ivan Ostojić sin kneza Jerolima Ostojića s Jelse je prešao navedenih godina na splitsko područje, nakon toga u Poljica (Poljičku kneževinu), oko 1537. godine njegov sin Luka Ostojić na područje današnjeg Kaštel Kambelovca i oko 1560. godine u Trogir. Stjepan Ostojić knez sela Slimena u Poljicima (Poljičkoj kneževini) je prešao s više obitelji 1604. godine na otok Brač. Drugi Ostojići su ostali 1512. godine u Jelsi i u Starom Gradu na Hvaru.

 

Ostoići iz Starog Grada (nazvani po obiteljskoj predaji od 1463. godine s nadimkom "Knez-Ivanovi") su najvjerojatnije kao i i Ostojića iz Jelse potomci  Ivana i sina Jerolima Ostojića bosanskih kneževa ili njihovih rođaka Ostoića koje su Ivan i Jerolim poveli na Hvar 1463. godine nakon pada Bosne. Ostojići su naselili nakon dolaska u Stari Grad boljarski dvor u Starom Gradu u "Sridnjoj kuoli", u ulici koja se i danas tako naziva. Od tih Ostoića najvjerojatnije potječu Ostojići, koji su s nekoliko obitelji iz Starog Grada prešli oko 1560. godine ili koju godinu prije na otok Čiovo kraj Trogira. Ti su Ostojići s Čiova dobili uskoro nakon dolaska na otok Čiovo nadimak Miheta ili Ostojić - Miheta. Ta je grana Ostojića izumrla  na otoku Čiovu nakon 1828. godine najvjerojatnije zbog epidemije kolere na trogirskom području.

 

U prvom poznatom popisu stanovnika otoka Hvara 1673. godine nalazimo u Starom Gradu tri obitelji Ostoich: Ivan Ostoich (5 člana), Jerolim Ostoich (šest člana), Nikola Ostoich (pet člana). Pretpostavljamo da obitelj Jerolima Ostoicha pripada Ostojićima iz Jelse a druge dvije obitelji Ostoićima iz Starog Grada.

 

U Starom Gradu se je sačuvalo  samo nekoliko matičnih knjiga rođenih koje se čuvaju danas u Arhivu grada Zadra, ali se po njima ne može u cjelini pratiti obitelj Ostoich iz Starog Grada na Hvaru. Uz veliku pomoć dr. Andreja Ostoića iz Zagreba, rodom iz Starog Grada uspjeli smo složiti obiteljsku kroniku hvarskih Ostoića.

 

U obitelji Ostoić u Starom Gradu se ponavlja u muškoj liniji ime Florio ili hrvatsko Cvjetko, pa je ta obitelj u Starom Gradu poznata pod nadimkom Floriotovi odnosno Ostoići Floriotovi.

 

Nekoliko je članova obitelji Ostoić iz Starog Grada na Hvaru preselilo 1836. godine u Bol na otoku Braču. Na franjevačkom su groblju u Bolu još sačuvani grobovi prvih bolskih Ostojića. Potomci Ostoića s Bola žive danas u Zagrebu, u Bolu borave samo ljeti. 

 

 

 

Slika 94. Obitelj Vicko Ostoić iz Bola i Ivo Ostojić Knežić s Brača

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Obitelj Ostojić iz Jelse na otoku Hvaru

 

Obitelj Ostojić (Ostoich) je živjela u Jelsi na otoku Hvaru najvjerojatnije od 1463. godine ali možda i prije. Kako je Jelsa bila tada malo naselje, članovi te obitelji su za sebe pisali u dokumentima da su rodom iz Citta Vecchia (Starog Grada).

 

Hrvatski je povjesničar Šime Ljubić rodom iz Starog Grada u svom djelu "Faria, Citta Vecchia e non Lesina (Zagabria, 1873.)" naveo  među stanovnicima Starog Grada u  XIV. stoljeću i Vidossiusa alias Ostoicha. To možda potvrđuje da su Ostojići posjedovali zemlje na otoku Hvaru i prije pada Bosne 1463. godine. Poznato je da je obitelj Ostojić posjedovala na Hvaru uz kuće i oko 30 ha vinograda.  Za biskupa Krbave i Like Vida Ostojića (rođen oko 1400. g.) i možda prvog Ostoića na otoku Korčuli (Blato) brata Vida Ostojića plemića Nikolu Ostoiću se pretpostavlja da je bio rođen na otoku Hvaru pa je možda Vidossius alias Ostoich kojeg navodi Šime Ljubić Vidov i Nikolov predak.

 

Povjesničarka N.B.Bozanić spominje da je u 1563. godini. Franjo de Ostoia zv. Zlatorgović držao vinograd u Jelsi pa je i taj Ostojić najvjerojatnije pripadao grani Ostojića iz Jelse. Ostojići iz Jelse su vođeni u matici rođenih u Jelsi od prvih dana matice (po N.B.Bozanić).

 

Potomci bosanskih kneževa Ivana i Jerolima Ostojića braća dr. Jerolim i dr. Stjepan Matija Ostojić iz Jelse su predali 1791. godine araldičkoj komisiji u Veneciji među dokumentima uz molbu za potvrdu plemstva i dokument s obiteljskim stablom od 1400. godine dalje. Tako možemo pratiti tu granu Ostojića iz Jelse od dolaska na Hvar pa do posljednjeg  dr. Ivana Ostojića, savjetnika Zemaljskog vijeća iz Zadra, koji se spominje posljednji put 1828. godine. Pretpostavljamo da dr. Ivan Ostojić nije imao potomaka, cijela grana Ostojića iz Jelse je izumrla sredinom 19. stoljeća.

 

Iz matične knjige rođenih  u Jelsi, po istraživanjima N.B. Božanić i po našim istraživanjima: 1707. godine se je rodio Ivan Jerolim Ostojić, otac mu se zvao Jerolim. 

 

1741. godine je rođen u Jelsi Jerolim Ostojić (Hieronimus Ostoich), od oca Ivana.  Završio je studij filozofije i medicine u Padovi, 1778. godine je doktorirao u Beču disertacijom "O epidemiji kolere na otoku Hvaru". Disertaciju je tiskao u Beču. Nekoliko se primjeraka disertacije sačuvalo u Arhivu Beča. Za sebe je upisao da je po narodnosti "Dalmata Venetus". Imao je bar dva sina Ivana i Jerolima (*1777.). Primjetno je da su obje linije Ostojića - na Jelsi i u Trogiru davale svojim muškim potomcima gotovo u svakoj generaciji ime Jerolim. U Trogiru se je ime Jerolim sačuvalo do danas u svim generacijama. Čak je i naš unuk u Mariboru dobio ime Jernej - što je slovenska verzija imena Jerolim. 

 

1749. godine se je rodio u Jelsi brat Jerolima Stjepan Matija Ostoich, koji se spominje kao liječnik 1777. godine u Jelsi. Supruga  mu se zvala Katarina od oca Pietra Politea. Imali su sinove Ivana i Martina 1777. godine, Petra 1780. i Jerolima 1782.  Stjepan Matija je studirao u Padovi filozofiju i medicinu, potpisivao se u Padovi kao "comes Ostoia - vulgo Ostoich".

 

 

 Slika 95. Lovačka kuća Pietra Ostojića na Hvaru

 

Braći dr. Jerolimu i dr. Stjepanu Matiji Ostojiću je potvrdila araldička komisija Venecije naslove "conte i nobile" 1791. godine. Upisani su s potomcima u Zlatnu knjigu plemstva Venecije iste godine. Dr. Jerolimu Ostojiću je araldička komisija u Zadru potvrdila plemstvo ponovo 1817. godine, a odbila potvrdu plemstva dr. Stjepanu Matiji Ostojiću jer nije mogao predočiti originalne dokumente koje je držao brat mu Jerolim. 1777. godine se je rodio dr. Jerolimu Ostojiću sin Jerolim. Sin Jerolim Ostojić je bio učitelj u Trogiru, žena mu se zvala Antonija Milanović iz Starog Grada, imali su kćer Elenu Luigiu Reginu. Izgleda da su svi stradali u epidemiji kolere u Trogiru nakon 1828. godine.

 

1782. godine se je rodio Jerolim Ostojić sin Stjepana Matije. Bio je mjesni kapelan i privatni pučki učitelj, a za neko doba i župnijski upravitelj. 1823. godine je bio imenovan školskim nadzornikom za Hvar, Brač i Vis, a već prije toga kanonikom u Hvaru. Umro je 1850. godine.

 

1780. godine se je rodio Pietro Ostojić sin dr. Stjepana Matije Ostojića i Mariane kćeri Nikole Politea - Nisitea (Nižetić). I Pietro Ostojić je završio medicinu u Padovi. Ruševna lovačka kuća dr. Pietra Ostojića još stoji na brdu Budinac iznad sela Dol kraj Starog Grada, a ruševina dr. Pietrove mlinice u Jarinama.

 

 

Slika 96. Mlinica Pietra Ostojića na Hvaru

 

Oko 1780. godine se je rodio Ivan sin dr. Stjepana Ostojića u Jelsi. Bio je savjetnik Zemaljskog vijeća u Trstu, a živio je u Zadru. Austrijska araldička komisija i austrijski car Franjo I. u Beču 1828. godine su potvrdili dr. Ivanu Ostojiću naziv "conte". Studirao je filozofiju i medicinu u Padovi.

 

1810. godine se je rodio u Jelsi Nikola Ostojić (Nicolo Ostoich) sin dr. Pietra Ostojića. Doktorirao je medicinu 1835. godine u Padovi s disertacijom "Djelovanje svjetlosnih zračenja na ljudski organizam" što je jedno od pionirskih djela moderne heliopatije. Do kraja života je radio kao liječnik u Starom Gradu. Dr. Nikola Ostojić je pisao ekonomske i arheološke rasprave istražujući posebno numizmatiku s otoka Hvara. Pričaju da je zbog numizmatike bio u sporu s hrvatskim povjesničarom Šimom Ljubićem koji je tražio za sebe naziv prvog i najvećeg numizmatičara Hrvatske. Govore da je Nikola Ostojić bio i veći i prvi. Radovi Nikole Ostojića su bili tiskani u Arheološkom institutu u Rimu. Sa svojim rođakom Pietrom Nisiteom (Politeom, Nižetićem) je istraživao prošlost otoka Hvara i Brača. Umro je mlad godine 1848. u Starom Gradu, vjerojatno otrovan (izvor: Dizionario Biografico della Dalmazia, Š. Ljubić, Viena). Kako nije imao nasljednika Pietrova udovica i majka dr. Nikole Ostojića nakon nesretne smrti sina Nikole kuću i imanje darovala je crkvi sv. Stjepana u Starom Gradu. 1851. godine se spominje u sačuvanom pismu Š. Ljubića povjesničara dražba knjiga pokojnih Ostojića, a koje on namjerava kupiti za najmanje 50 fjorina (izvor: Inventar arhiva prof. Pietra Nisitea, Stijepan Plančić, Stari Grad, 1986.). Tako je nestala još jedna knjižnjica Ostoića uz onu u Trogiru.

 

U Zbirci Slade Šilović u Arhivu grada Splita je sačuvano nekoliko pisama braće biskupa Scaccoz iz Splita iz 1839. godine. Pisma su pisana u Starom Gradu i spominju rođake Ostojiće. U jednom drugom pismu rođaka Allegrettia se spominje Jerolim Ostojić učitelj u Trogiru koji dolazi u posjetu ocu dr. Jerolimu Ostojiću na Hvar. Nije nam poznato u kakvim su rođačkim odnosima bili Ostojići, braća biskupi Scaccoz i trogirska plemička obitelj Allegretti.

 

 

Slika 97. Doktorska disertacija dr. Jerolima Ostojića s Hvara na bečkoj  medicinskoj univerzi o epidemiji kuge na Hvaru 1778. godine.

Potvrda plemstva Ostojićima 1791.

                      godine u  Veneciji

 

 

1790. godine su predali u Veneciji braća dr. Jerolim Ostojić i dr. Stjepan Matija Ostojić iz Jelse na Hvaru zahtjev za potvrdu plemstva. Dr. Jerolim Ostojić je bio liječnik u Senju, a dr. Matija Ostojić liječnik u Jelsi na Hvaru. Dr. Jerolim i dr. Matija Ostojić su predložili komisiji Magistrata nad feudima u Veneciji Zapisnik pred hvarskim knezom iz 1463. godine, Povelju bosanskog kralja Ostojićima iz 1458., obiteljsko stablo od kneza Ivana Ostojića iz 1463. godine dalje, rodoslovje, prijepise iz matičnih knjiga rođenih i preporuku vice konzula Venecije u Senju za dr. Jerolima Ostojića. Svi su dokumenti koje su Ostojići predložili komisiji bili originali što je i potvrđeno u uredu providura Venecije u ime mletačkog dužda Ludoviga Manina.

 

Svi su prijepisi dokumenata Ostojića koje smo našli u Arhivu grada Venecije 2004. godine bili potvrđeni od hvarskog notara i hvarskog kneza. Ti dokumenti osim Potvrde kralja Stjepana Tomaša Ostojićima iz 1458. godine koju je objavio Šime Ljubić nisu nikad bili objavljeni u povijesnim djelima. Braća Ostojić su sve prijepise potvrda i prijepise drugih dokumenta koje su arhivirali u Veneciji potvrdili  kod hvarskog notara i hvarskog kneza, predložili su i list s tumačenjem gdje na Hvaru se nalaze dokumenti u izvorniku. Braća Ostojić tumače da se izvornici potvrda nalaze u nadbiskupskom uredu u gradu Hvaru kamo su u svoje vrijeme zbog požara bili premješteni. Pretpostavljamo da su i danas arhivirani tamo.  Komisija Magistrata nad feudima u Veneciji je u ime mletačkog dužda Ludoviga Manina s potpisima triju providura potvrdila plemstvo i nazive "conte e nobile Veneto" dr. Jerolimu Ostojiću i dr. Stjepanu Matiji Ostojiću i potomcima 13. ožujka 1791. godine, a dužd Ludovigo Manin je odredio,  da se nazivi Ostojićima upišu u Zlatnu knjigu plemstva (Libro Aureo dei Veri Titolati) Venecije.

 

Dobro upućeni pisac djela Grbovi, plemstvo kraljevine Dalmacije Heyer von Rosenfeld je registrirao u svom djelu 1873. godine. Potvrdu plemstva obitelji Ostojić iz Jelse na Hvaru:

 

"Braći Jerolimu i Stjepanu Matiji Ostojiću dužd Ludovigo Manin je u Veneciji obnovio naziv conte veneto 13. ožujka 1791. godine."

 

 

Slika 98. Potvrda plemstva plemićkoj obitelji Ostojić Conte i Nobile u Veneciji 1791. godine, potpis mletačkog dužda Ludovica Manina 1891. godine

O S T O J I Ć I  u  Zlatnoj knjizi plemstva Venecije

         "Libro aureo dei veri Titolati" mletačkog Magistrata nad feudima

 

Mletačka je Republika vladala Dalmaciji od 1420. do 1797. godine. Iz vojničkih i donekle političnih razloga priznaje Venecija u Dalmaciji plemstvo onima koji imaju kakav dokaz plemstva, a knezovima priznaje naziv "conte".

 

Donošenje tkz. feudalnog zakona 1634. godine Mletačka Republika je ili potvrdila ili priznala nešto više plemstva i to većinom uglednim građanima i novim doseljenicima. Na taj način Republika je stvorila novi sloj državnog plemstva nobilitacijom "Milošću Preuzvišenog Senata" ili službenim priznanjem starih titula preko ovlaštenih magistrata.

 

U mletačkom Državnom arhivu (Archivio di Stato di Venezia) u fondu Magistrata nad feudima čuva se i znamenita "Zlatna knjiga" s imenima i podacima plemićkih obitelji s područja cjelog posjeda Serenissime, koje su na temelju terminacija samog Magistrata bile unesene, popraćene biografskim podacima.

 

Terminacijom Magistrata nad feudima od 1661. godine svaki dokazani plemićki naziv postaje legalan na području čitave Republike, a osoba s tako legaliziranim nazivom upisuje se zajedno s potomcima u "Zlatnu knjigu". Prema tome magistrat nije nadležan dodijeliti novo plemstvo već priznati stari naziv. Novo plemstvo mletačke države dodjeljuje Senat u ime dužda i nobiliranog može upisati u "Libro Aureo", što je bio čest slučaj. Dakle mletački "Libro aureo" je knjiga u koju se upisuju svi oni kojima je terminacijom Magistrata priznat stari naziv, ali i novostvoreni plemići, najčešće s nazivom conte, ako se u duždevoj povelji izričito naloži da se imaju upisati u "Zlatnu knjigu".

 

Kronološkim su slijedom i rednim brojem upisane u dva voluminozna toma brojne plemićke obitelji s čitava područja Serenissime. Podaci su vezani uglavnom za zasluge obitelji ili pojedinaca i priopćeni iz dokumenata koje su same obitelji prilagale svojim molbama za potvrdu plemićkog naziva ili iz otpisa Senata ukoliko se dodijeljivao novi plemićki naziv. Iz indeksa čitava fonda je evidentno da je dokumentacija obogaćena i rodoslovnim stablima. Koliko su podaci za pojedine obitelji vjerodostojni ostaje za širu raspravu. Moguće je da su neka svjedočanstva za plemstvo ab antiquo, posebno za one brojne obitelji koje su dokazivale plemstvo "od bosanskih ili ugarskih vladara", i lažna, ali potvrde tog plemstva su legalne i time potpuno pravno valjane. Stoga je terminacija Magistrata izdana u ime dužda od trenutka izdavanja zakoniti dokaz plemstva.

 

Uz svako je napisano ime obitelji naznačeno mjesto podrijetla. U "Zlatnoj knjizi" su s oznakom provenijencije Dalmacije naznačene sve one plemićke obitelji koje su živjele od otoka Krka na sjeveru do Poštrovića na jugu.

 

 

Slika 99. Upis plemićke obitelji Ostojić u Zlatnu knjigu plemstva Venecije - Conte e Nobile - 1791. godine

Pismo providurima u Veneciji 1791. godine

              priloženo uz molbu za potvrdu plemstva  (prijevod)

 

Mnogo poštovana i presvjetla gospodo providuri

 

Pripadnici stare obitelji Ostojić koja potječe iz Kraljevine Bosne, najodaniji podanici ovog preuzvišenog gospodstva uživaju, između mnogih privilegija i povlastica, i onu da su nositelji časnog plemićkog naslova kneza kojeg jim je podijelio ugarski kralj Bela IV. a potvrdio Stjepan Tomaš, kralj Bosne posebnom Poveljom izdanom 3. travnja 1458. godine u korist Petra Ostojića, njegovog brata Ivana i njegovog sina Jerolima, kako oni, tako i njihovi nasljednici. Od rečenog Jerolima, sina Ivana, u izravnoj liniji potekli su živući podanici Jerolim i Stjepan Matija, sinovi pokojnog Ivana kao što su i dokazali predočenim izvornim dokumentima.

 

U ured ovog presvjetlog magistrata došli su ova brata ponizno moleći da, prema javnim zakonima, a na temelju spomenute isprave, budu upisani u Zlatnu knjigu plemstva, pod naslovom plemića i knezova, kako bi oni i njihovi sljednici mogli na zakoniti način nositi ovaj naslov, te, shodno tome, uživati sve počasti i povlastice koje naslov ove vrste nosi. Hvala.

 

11. veljače 1791.

 

Zamolba predočena u uredu ovog mnogo poštovanog magistrata (providura) u ime odanih podanika braće Jerolima i Stjepana Marije Ostojića, podnositelja iste.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   

 

 

 

 

Potvrda plemstva "Magistrato sopra feudi" Venecije u ime mletačkog dužda Ludovica Manina  Ostojićima 13. veljače 1791. godine (prijevod)

 

 

Ludovicus Manin, milošću božjom venecijski dužd

 

Mnogo poštovanoj i presvjetloj gospodi, providurima dolje navedenih posjeda

 

U skladu s vrlo poštovanom zamolbom odane braće, Jerolima i Stjepana Matija Ostojića, pokojnog Ivana, a koja se temelji na Povelji koju je izdao Stjepan Tomaš, kralj Bosne 3. travnja 1458. godine, na temelju koje bi se Petru Ostojiću i njegovom bratu Ivanu te njegovom sinu Jerolimu, podnositeljima ove zamolbe, kao i njegovim nasljednicima trebao potvrditi naslov plemića i knezova dodijeljen njihovoj obitelji od strane ugarskog i bosanskog kralja Bele IV. kako bi mogli svoje obitelji upisati u Zlatnu knjigu pod gore navedenim titulama kao zakoniti slijednici gore navedenog Jerolima, sina Ivana.

 

Nakon što su mnogo poštovana i presvjetla gospoda providuri pregledali Povelju od 3. travnja 1458. godine predočenu u izvornom obliku uz dokumente koji potvrđuju da su podnositelji zamolbe zakoniti slijednici, kao i dokument o upotrebi grba obitelji čiji su članovi časno služili u svojim zanimanjima, kao i u svakoj drugoj prilici, oni odlučuju da se u Zlatnu knjigu plemića pod časnom titulom plemića i knezova upišu gore navedeni podanici braća Jerolim i Stjepan Matija Ostojić, tako da oni i svi njihovi nasljednici mogu koristiti navedenu titulu i uživati sve počasti, privilegije, povlastice i prednosti koji nosi taj naslov.

 

 

Dano u uredu mnogo poštovanih providura 13. veljače 1791.

 

 

Lanciletto Renier providur,  potpis vl.r

Girolamo Dolfin providur,  potpis vl.r

Zambattista Albrizzi providur,  potpis v.r

 

 

 

 

Upis u Zlatnu knjigu plemstva Venecije  (prijevod)

 

 

br. 981.

 

 

                         Dalmacija       

                               Ostojić

                       13. veljače 1791.

 

Pripadnici stare obitelji Ostojić koja potječe iz Kraljevine Bosne, a kojoj je ugarski kralj i kralj Bosne BELA IV. dodijelio poseban naziv plemića i kneževa potvrđen od strane bosanskog kralja Sjepana Tomaša Poveljom izdanom 3. travnja 1458. u korist Petra Ostojića, njegovog brata Ivana i njegovog sina Jerolima, kako za njih, tako i za njihove nasljednike, prema završnjoj odredbi ovog mnogo poštovanog magistrata od današnjeg dana upisuju se u postojeću Zlatnu knjigu plemstva kao pravi nositelji plemićkog naslova kneževa kao zakoniti slijednici rečenog Jerolima, sina Ivana

 

Knez Jerolim,

                                        pok. Ivana

Knez Stjepan Matija,

 

 

 

                          Iz Zlate knjige plemstva Venecije, 1791.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Potvrda plemstva dr. Jerolimu Ostojiću 1818.  godine

 

                                    

1797. godine je pala u Dalmaciji stoljetna mletačka vlast, od 1797. do 1805. godine je pripadala Dalmacija austrijskoj državi. Od 1806. do 1814. godine je bila Dalmacija pod francuskom dominacijom i upravom francuskog maršala Mormonta. 1807. godine je francuska vlast raspustila sva staleška tijela i plemstvo u Dalmaciji kao preživljene i novim prilikama neprimjerne ustanove.

 

Nakon uspostave austrijske vladavine u Dalmaciji su 1814. godine dr. Jerolim Ostojić i dr. Stjepan Matija Ostojić predali  molbe za potvrdu plemstva austrijskoj komisiji za potvrđivanje plemstva u Zadru. U arhivu Zadra se nalazi sačuvana potpuna dokumentacija molbe.

 

Prof. Ivan Ostojić iz Krapine, naš rođak rodom iz Šibenika, prvi načelnik Arhiva u Zadru je proučio navedene dokumente 1945. godine i napisao izvještaj:

 

"Komisija za potvrđivanje plemstva je potvrdila 1818. godine status plemstva dr. Jerolimu i njegovim potomcima, dok je to odbila njegovom bratu dr. Stjepanu Matiji, jer nije mogao predočiti komisiji originalnu ispravu, već samo ovjerene prijepise, čime se komisija nije zadovoljila".

 

Naime, tada je bio umro brat mu dr. Jerolim, a njegov sin Ivan Ostojić nije htio svome stricu Stjepanu Matiji Ostojiću uručiti originalne isprave (Consultor fiscallle d Austria, vol. II., br.80.).

 

Austrijska je vlast 1821. godine zabranila većini dalmatinskog plemstva upotrebu plemićkog naslova. Tako se dogodilo, da je od nekih 800 plemićkih i vlastelinskih obitelji u Dalmaciji bilo priznato plemstvo tek pedesetorici Dalmatinaca među njima i obitelji Ostojić. Dalmatinsko je  plemstvo bilo osim rijetkih izuzetaka prisiljeno da zaboravi svoje plemstvo. Oni plemići, koji su sačuvali svoje povelje, grbove i listine, su održali jače sjećanje na svoje plemstvo, a oni, koji nisu imali vidljivih spomena svoga plemstva, po malo su gubili svijest, da su plemići.

 

Uvijek dobro informirani pisac Heyer von Rosenfeld u svom djelu Grbovi, Plemstvo kraljevine Dalmacije nije zabilježio Potvrde Ostojićima iz 1818. godine u Zadru.

 

 

Slika 100. Potvrda plemstva plemićkoj obitelji Ostojić - Conte e nobile - u Zadru 1818. godine   

 

Slika 101. Grb plemićke obitelji Ostojić potvrđen od araldičke komisije u Zadru 1818. godine (Arhiv grada Zadra)

 

 

 

Potvrda plemstva dr. Ivanu Ostojiću

                                                        1827. godine

 

Dr. Ivan Ostojić, savjetnik Zemaljskog vijeća u Trstu iz Zadru je predložio 1827. godine molbu austrijskoj komisiji za potvrđivanje plemstva u Beču za potvrdu plemstva i naziva knez - conte. Dr. Ivan Ostojić iz Zadra je bio sin dr. Stjepana Matije Ostojića iz Jelse na Hvaru. 

 

Iz molbe u Arhivu Beča čitamo da je bila molba predana u Beču komisiji u dvorskom uredu povodom odluke austrijskog cara od 16. studenog 1824. godine o potvrđivanju plemstva tuđih suverena. U odluci je bilo naročito naglašeno da mora biti uz molbu i predložena diploma tuđeg suverena, koji je plemstvo podijelio. Ostojićima je podijelio plemstvo oko 1244. godine ugarsko - hrvatski  kralj i kralj Bosne Bela IV. U Zapisniku pred  hvarskim knezom iz 1463. godine je u Hvaru knez Ivan Ostojić izjavio "da su Diplomu zapalili muslimani". Komisija je dr. Ivana Ostojića uputila ugarskim vlastima. Izgleda da Ivan Ostojić sin Jerolima svom bratiću istog imena dr. Ivanu Ostojiću nije htio predati izvorne dokumente pa je dr. Ivan Ostojić u Beču predao samo kopije dokumenata. Po arhiviranim prijepisima iz Venecije u Beču možemo zaključiti da je komisija i sama provjeravala potvrde plemstva Ostojićima u Veneciji.  U kasnijem tekstu zapisnika je prevladao sud komisije "da je neprezentiranje originalne Diplome ugarsko - hrvatskog kralja i kralja Bosne Bele IV.  zbog ratnih događaja u Bosni moguće opravdati" i da je potvrda plemstva Mletačke Republike iz 1791. godine ocu i stricu dr. Ivana Ostojića pravno valjana. Potpisom austrijskog cara Franje I. dr. Ivanu Ostojiću je bilo plemstvo i naziv kneza "conte" potvrđeno 1. prosinca 1827. godine. Sam naziv "conte" austrijske vlasti nisu prevodile.

 

Pisac djela Grbovi, Plemstvo kraljevine Dalmacije Heyer von Rosenfeld 1873. godine u tom svojem djelu piše:

 

"Savjetnik Zemaljskog vijeća Jochan Conte Ostoich iz Trsta je dobio od cara Franje I. potvrdu naziva "conte" 1. prosinca 1827. godine. Ivan Ostojić tada je boravio u Zadru".  

 

 

 

 

Slika  102.  Potvrda plemstva plemićkoj obitelji Ostojić - Conte u Beču 1827. godine

 

Slika 103. Potvrda plemstva plemićkoj obitelji Ostojić - Conte u Beču i potpis austrougarskog cara Franje I. 1827. godine

 Ostoići - Floriotovi iz Starog Grada

 

Svi Ostoići iz Starog Grada na Hvaru potpisuju se kao Ostoić (Ostoich).

 

Ostoići - Floriotovi iz Starog Grada su dobili nadimak po jednom svom pretku Floriu ili Cvjetku. Hvarski Ostoichi  su svoje prezime preveli na hrvatski u Ostoić. 

 

Ostoići - Floriotovi su živjeli u Starom Gradu u dvije kuće u "Sridnjoj kuoli", ulici koja se i danas naziva tako. Kuće koje su i danas vlasništvo Ostoića Floriotovih su ostatak boljkarskog dvora iz srednjeg vijeka. Kronika mjesta svjedoči da su tu nekad stanovali i Šnjurovi. Svi su se stanovnici boljarskog dvora nekoć zvali "Knez-Ivanovi". Pretpostavljamo da su nadimak dobili po knezu Ivanu Ostojiću koji je prve stanovnike dvora doveo iz Bosne godine 1463. U boljarskom su dvoru živjeli Ostoići Floriotovi kao pripadnici uglednih Knez-Ivanovih. Spominju se i Deletiševi (De Letis) koji su ušli u obitelj Ostoić udajom i vjenčanjem. U istoj je ulici živjela i obitelj Vranković, za koju se je tvrdilo da su s Ostoićima daleki rod. Ispod poda kuća Ostoić su pronađeni dobro sačuvani rimski mozaici ostaci rimskih terma.

 

 

Slika 104. Trgovački lokali Ostojića: trgovina i pekara u Starom Gradu

 

Nekad brojna obitelj Ostoić u Starom Gradu nije izumrla, no danas obitelj boravi u Starom Gradu samo u ljetnim mjesecima. Agrarna reforma stare Jugoslavije je poslije 1918. godine odnijela obitelji Ostoić sva imanja, koja su imali (zemlje i vinograde - 30 hektara).

 

 

Slika 105. Hektorovićevi dvori (tvrdalj) - ribnjak u Starom Gradu na Hvaru

 

Po obiteljskoj predaji (sjećanja dr. Andreja Ostoića) kći jedinica hrvatskog pjesnika Petra Hektorovića (1487.-1572.) Lukra bila je nezakonita kći djevojke iz obitelji Ostoić iz Starog Grada, koja je bila domaćica Petru Hektoroviću. Čuvena tvrđava (dvor "tvrdalj") Petra Hektorovića i  portret Lukre su se sačuvali do danas. Slika Jakoba Tintoretta (1518.-1594.) Polaganje u grob ili Oplakivanje Krista u katedrali na hvarskom oltaru po predaji prikazuje samog Hektorovića kao Nikodeja u društvu kćeri kao Marije Magdalene i zeta Antuna Lucića sina Hanibala Lucića.   Danas su  vlasnici dvora Hektorovića obitelj Nisiteo - Politeo (Nižetić), rođaci hvarskih Ostoića iz devetnaestog stoljeća.

 

O Ostoićima - Floriotovima smo našli u starim zapisima (većina podataka potječe iz djela Petra Kumičića Prigodom otvora nove Školske zgrade, Zadar, 1908.):

 

1757. godine se spominje Nikola Ostoić svećenik u Jelsi iz Starog Grada.

 

 

Slika 106. Jakob Tintoretto (1518. - 1594.) Polaganje u grob ili Oplakivanje Krista, samostanska crkva Stari Grad, Hvar 

1838. godine se spominje u rukopisu - potvrdi Petra Nisitea Andrija Ostoić, brodovlasnik od 5.12.1838. godine o primitku fjorina 75 na ime depozita za garanciju vodenja pomorske trgovine u smislu kolektivnog ugovora od 4.12.1838. godine (Inventar arhiva prof. Petra Nisitea).

 

Andrija Ostoić i žena Antica su imali kći Margaretu (kasnije udata za Antuna Valčića).

 

1840. godine se spominje Paola Ostoić udata za Tomassa Sabića povodom rođenja kćeri Dominike.

 

1840. godine se spominje Florio (Cvjetko) Ostoić sin Andrea kao kum Cattarini Valčić.

 

1858. godine se spominje izjava dugovanja Cvjetka Ostoića (Florio) pok. Ivana iz Starog Grada od fjorina 1300 prema Petru Nisiteu uz obavezu povratka u roku 6 godina i uz kamatu od 6% (Inventar....).

 

 

Slika 107. Rođaci Ostoići iz Starog Grada: Andrej i Mario Ostoić u Zagrebu

 

Kao kćeri Andrea Ostoić se spominju Agnesa i Marija (kasnije udata za Matea Politea).

 

1848. godine se spominje brod "Kralj David" vlasništvo obitelji Ostoić.

1861. godine se spominje Cvjetan Ostoić kao sindik, godine 1871. kao član mjesnog školskog vijeća.

 

1885. godine su se vjenčali  Andrija Ostoić i Katarina Mariani iz Komiže (Sonet o vjenčanju).

 

1890. godine se je rodio u Starom Gradu Florio (Cvjetko) Ostoić (1890. -1953.), praški student, kasnije dipl. inžinjer građevine, gradi željeznice, specialist za gradnju mostova, sveučiliški profesor u Zagrebu.

 

1901. godine se je spominje Andrija Ostoić, župnik na Braču i kao član mjesnog školskog vijeća.

 

1902. godine se je rodio u Starom Gradu Milutin Ostoić (1902. - 1953.) pomorski kapetan. Istaknuti HSS-ovac. Zapovjedao je kao časnik brodovima "Daksa" (potonuo u Biskajskom zalevu), "Neznani junak" i "Oplenac".

 

1905. godine se je rodio u Starom Gradu Ostoj Ostoić (1905. - 1972.) studirao u Francuskoj, poznati latinist, gimnazijski i sveučiliški profesor u Sarajevu.

 

1908. godine se spominje Andrija Ostoić, baždarijski činovnik, iste godine spominje se Ostoić Andrija, trgovac, vjećnik općinskog vijeća. 1928. godine je umro Andrija Ostoić (In memoriam, Novo doba, Split).  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uspomene na djeda iz Starog Grada na Hvaru

            Piše dr. Andrej OSTOIĆ rodom iz Starog Grada na Hvaru, unuk

 

Moj djed Andrija OSTOIĆ je bio sin Floria (Cvjetka) Ostoića i Margarite Deletis (ili  De Letis), rođen 6. ožujka 1859. godine u Starom Gradu na Hvaru. Umro je 26. studenog 1927. godine u Starom Gradu. Oženio se  s Catharinom Mariani iz Komiže s otoka  Visa u Komiži 12. travnja 1885. godine. U svom braku je imao kćeri Maricu (1886. - 1960.), Eciju (1887. -  1949.), Mariju (1894.), Nadu (1900. - 1990.) i sinove Cvjetka (1890. - 1953.), Ivana (1892. - 1897.), Milutina (1902. - 1948.) i Ostoju (1905. - 1972.).

 

 

Slika 108. Hvar, XV. st.

 

Dati opis svoga djeda, kojeg nisam poznavao, meni je nemoguće, zato namjeravam dati izvatke koje je poslije djedove smrti objavio djedov prijatelj dr. A. Biankini u dnevniku Novo doba, Split, broj 33. od 9. veljače 1928. godine, i koji glasi: "Tko se ne sjeća šjor Andreta sina pokojnog Floriota u Starom Gradu".

 

"On je bio predstavnik našeg otočanskog konzervativizma, prototip žilavosti i ustrajnosti starogradske. Jedinac baštinio je od svoga dobrostojećeg oca, pomorca i trgovca, dučan na starigradskom "Broodwaju" i vodio ga neprestano za dugih 50 godina, t.j. ravno do smrti. Ali naš Andro nije bio običan trgovac, u njemu je bilo značaja, pameti i ponosa. Lična karakteristika - otvorena riječ, svoja glava i poštenje.

 

Ja sam ga sebi predstavljao kao modernog Fausta, sveznajućeg, načitana, iskusna i u mjesnim prilikama, poznavaoca ljudi i njihovih mana.

 

Pratio je svjetsku književnost, znao je  istoriju i geografiju u tančinama, pratio je politiku i stvarao takav bistri i oštroumni sud, da mu se svatko morao diviti.

 

On je za mene i sve nas, koji smo do njegova otvorena značaja toliko držali i koji bi se sjatio na razgovor u njegovom dučanu - bio ostao neka vrsta arhivara grada za dvije generacije, biblioteka bespletnog našeg mjesnog književnog svijeta od samouka Jurja Plančića do pjesnika Marina Sabića, od Maksa Radoslavića do Cvjetka Škarpe. Bio je pouzdanik i administrator onih koji se iseliše iz rodnog grada. Svirao je flautu u mladosti i zanimao se je za mjesnu glazbu, bio je općinski vjećnik, utemeljitelj Narodnog Doma, pokrivao je časna mjesta u štedionicana, čitaonici, radio je kao crkvenjak crkve sv. Nikole i dr.

 

Njegov pokojni otac Cvjetko (Florio) bio je tipični primjerak našeg starinskog, otočkog domaćina, značajan čovjek po izgledu i na djelu, od malo riječi. Tako je on odgojio i svog jedinca i postao njegovim najboljim učiteljem. Pokojni Cvjetko, svojim brodom "Kralj David", je trgovao Senjem i Rijekom i osjetio je utjecaj Ilirskog pokreta. Kazivao nam je kako se svi u Starom Gradu zaniješe za bana Jelačića 1848. godine. Njemu se pripisuje jedan hrvatski natpis u slavu Bana, koji se je do nedavna nalazio i valjda se još nalazi ispod štropa na jednom balvanu u mjesnom "Cirkolo Pharia" (za vrijeme rata preuzeli ga talijanaši i odstranili - primjedba dr. Andreja Ostoića).

 

Ali, osim Starograđana i njegovih prijatelja u inozemstvu, svijet nije znao za Andriju Ostoića, dok Talijani, za vrijeme okupacije otoka, ne otkriše u njemu Jakobinca, te ga uhapsiše. A s njim uhapsiše i bilježnika Tomu Selema, trgovca Aula Bervaldija, činovnike Jurja Trbuškovića i Nikolu Pavišića, odvjetnika dr. Petra Ruževića, učitelja Jordana Zaninovića i oce dominikance Pia Maroevića, Angijela Rabadana i Tomu Šeparovića. Andrija s prva svoja četiri druga, je prebačen preko mora i zatvoren nekoliko mjeseci u neku borgijalu kulu kod Spoleta, a ostala petorica izvršit će svoju kaznu u smrdljivim tamnicama zadarskim. Svi su bili krivi što su ljubili svoju domovinu i htjeli je braniti od tuđinaca.

 

Andrijina se duša sva ispoljila povodom tuđinskog zuluma i onog najboljeg što bijaše u njoj, položi on na oltar domovine za oslobođenje i slobodu svog naroda. Tako naš Andro u progonstvu, prvi put izvan rodnog otoka, splete sa svojim drugovima vijenac slave sebi i svom rodnom mjestu. Ovaj vjenac neće ovenuti.

 

Za mog lanjskog boravka na otoku Hvaru mi je Andro pripovjedao potanko tu svoju zanimljivu Odiseju, i ja sam ga nagovarao da napiše onako živo, kako mi ju je i pričao.

 

Poslije rata opet čedno dođe do javnosti njegovo ime uslijed otkrića jednog rimskog mozaika u njegovom dvorištu i pred kućom, kojim svjedoči o nekadašnjem postojanju raskošnih terma i javnih kupatila u našem gradu za rimsko doba. Žalio je što ta starina nije odmah brižno sačuvana i prenesena u gradski muzej, već još stoji izložena nepogodama vremena i stopama prolaznika (dana je zaštićena pločama).

 

Ja sam bio susjed. Drug u mojem djetinstvu Andriji, djelio nas je samo zid. Dva puta te uspomene moje mladosti jako mi dušu uzvitlaše. Najprije jednog tmurnog jula 1915. godine saznadoh za Londonski pakt, po kojem nam je Italija imala da otkine dio Dalmacije i skoro cijelo otočje: Hvar, Vis, Korčulu, Mljet, itd. Bilo mi je teško pri duši.......Kad smo lanjske godine pratili do groblja jednog našeg dragog druga. .......Andro je vukao noge za sobom, bojao se je arterioskleroze (a umro je od infarkta - kao i svi Ostojići po muškoj liniji,  primjedba dr. Andreja Ostoića)." 

 

Kratki izvadak iz presude Andriji Ostojiću iz 2. 7. 1919. godine:

 

U ime njegovog veličanstva Viktoria Emanuele III., u ime božje volje i volje naroda kralja Italije Ratni sud Zadra  presuđuje:

…….

2. Ostojić Andrija, pok. Florija i pokojne Marije Deletis, 60 godina trgovca iz Staroga Grada.

……

Svi zbog krivičnog djela iz članka ……, da su 15.6. ove godine u Starom Gradu sudjelovali u od vlasti neodobrenoj demonstraciji, i da su povicima dole i živjeli, podstrekivali, izazivali demonstracije, da su bili organizatori demonstracije. Optuženi su u prvom redu zbog izazivanja gužve svjetine, prezir, mržnju prema okupatorskoj vlasti.

……

Ta grupa, prepoznata od osoba koje su šetale obalom, bila je organizator incidenta. Svi ti učesnici složno su povratkom Engleza  počeli klicati: »Živjela Jugoslavija« i vikati »Smrt Italiji«.

…….

Ostojić Andrija ovom je prilikom poticao masu vičući: »U more s Talijanima«, i na naredbu hapšenja od strane poručnika Pretia, pobunio se uhvativši za prsa gore imenovanog oficira.

…….

Na raspravi su okrivljeni odlučno odbili svoju krivnju i priznaju samo da su simpatizeri Velike Britanije, predsjednika Vilsona, a neki kao Selem dopuštaju da su vikali »Živjela Jugoslavija«.

…….

Ekstremnost krivičnog djela …. djelo je Ostojića prema poručniku Pretiu, koji ga je uhapsio. Uhvativši za prsa ovog oficira, Ostojić je također kriv za fizičk napad, te je moguće određenje mnogo veće kazne.

…….

Ostojić Andriju proglašava se krivim za kazneno djelo prema članku 3 Proglasa namjesnika za Dalmaciju i osuđuje se na kaznu 6 mjeseci zatvora i sve sudske troškove.

……..

 

Vijeće objavom 31/12 zadržava izvršenje kazne zbog amnestije.

 

Prijevod Osude s taljanskog izručio je autorima Nenad Ostojić iz Rijeke, rodom iz Šibenika.

 

 

 

 

 

 

 


  

   P O V I J E S T   O S T O J I Ć A   s  otoka B R A Č A

                      Dol i Povlja  na  otoku  Braču

 

"Svjedoci potvrđuju zakletvom da je knez Stjepan Ostojić bio glavar sela Slimena sve do odlaska iz turskih zemalja na Brač preko jedne i pol godine dana prije 30.5.1605. godine. Govori se da je plemićkog roda po ocu i po majci a baka po ocu bila je sestra Petra Kružića. Svjedočanstvo popa don Petrićevića po svemu se slaže s gornjim. On izričito kaže da je Stjepan Ostojić pred jedne i pol godine prešao na Brač "nel capo superiore" i sa sobom poveo Nikolu Branislavića, svog rođaka i veći broj kršćanskih obitelji.

 

                                         Staru listinu je pronašao i preveo mnsgr. dr. Ivan Ostojić - Knežić prelat iz Povalja na Braču, listina se čuva u Povijesnom arhivu grada Zadra, arhiv Omiša.

 

 

 

Slika 109. Povlja na Braču, kuće Ostojića Knežića

 

Po predaji Povljana s Brača prvi su Ostojići doselili u Povlja na otoku Braču nakon Morejskog ili Ciparskog rata (1570. - 1573.). O dolasku prvih Ostojića u Povlja su pisali brački povjesničari D. Vrsalović, A. Jutronić, hercegovački povjesničar Nikola Mandić i drugi. Fra. Vjeko Vrčić u djelu Plemena Imotske Krajine piše da je fra. Petar Kumbat, rođeni Imočan još 1645. godine prebacivao dio naroda na Sumartin na otok Brač.

 

Po zapisanoj predaji hercegovačkih Ostojića prof. fra. Dujma Ostojića iz Bijakovića u Hercegovini neki su Ostojići prešli zbog proganjanja Turaka nakon Morejskog rata iz sela Bijakovića u Povlja na otoku Braču. Da su neki povaljski Ostojići potomci hercegovačkih Ostojića potvrđuju nadimci Ostojića Šego i Čolić, ima ih u Bijakovićima u Hercegovini  i u Povljima na Braču.

 

Slika 110. Povlja na Braču

 

Po predaji hercegovačkih Ostojića njihovi su preci došli u Hercegovinu iz Fojnice u Bosni 1463. godine nakon sloma bosanskog kraljestva bježeći pred Turcima. Po jednom su svom pretku knezu Stjepanu Ostojiću - Bijaku, hrabrom sudioniku bitke kod Pločnika na rijeci Toplici 1387. godine imenovali Ostojići selo, kojeg su osnovali u Hercegovini, Bijakovići. Selo Bijakoviće drže hercegovački Ostojići maticom svog roda. Susjedno su selo Ostojići u Hercegovini nazvali "Tepčići" po "Ostoji tepčiću kancelaru kraljevskom". "Ostoja tepčić je bio Ostojić kancelar kraljevski" piše fra. Dujam Ostojić u kronici hercegovačkih Ostojića. Hercegovački povjesničar Mandić u svojim djelima pretpostavlja da su Ostojići iz Brotnja potomci kneževa Tepčića odnosno Ostoje tepčića - kancelara kraljevskog Ostojića s Bobovca.

 

Pretpostavljamo da je Ostojiće iz Bosne u Hercegovinu u Brotnjo doveo daleke 1463. godine jedan od potomaka kneza Antonia Ostojića - tepčića Ostoje kraljevskog kancelara (tepčić - logofet, comes palatinus) na kraljevom dvoru na Bobovcu. Možda sin.

 

Ta predaja potvrđuje da je  dio bračkih Ostojića podrijetlom iz Bosne te da i ti Ostojići pripadaju starom hrvatskom praplemenu Križićima (Kristićima). Pisanih dokumenata o dolasku prvih Ostojića u Povlja na otoku Braču nema, svi su bili uništeni u ratovima koji su se vodili na tom području.

 

 

Slika 111. Dokument potvrđen zakletvom svjedoka o dolasku kneza Stjepana Ostojića iz Poljica na otok Brač 1604. godine

 

Prezime Ostojić u Povljima (po Andre Jutronić: Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 34,JA) dolazi od početka matice u Povljima. Spominje se kao Ostojić alias Taraš 1765., 1776. i 1777. godine; kao Ostojić alias Janković 1774., 1777., 1778. godine, Ostojić alias Čolin 1777. godine. U Ostojića nalazimo nadimce: Titulo, Jurić, Puje, Šale, Olin, Soldatus, Šjorpjerov, Jogić, Bagulina, Lovrin, Colić, Unko, Šego, Kanun, Mede, Sapa, Gobo, Škopjar, Colo, Čipe, Baškin, Rus, Janković, Đorđin, Batej, Lanterništin, Mosor. Ukupno oko 40 obitelji.

 

 

Slika 112. Grb Ostojića (Gospodnetića) u Dolu na Braču

 

Jedna se druga skupina Ostojića iz Poljica (Poljičke kneževine) iskrcala na Braču i naselila u Dolu i Povljima 1604. godine. Ovu je skupinu Ostojića predvodio knez Stjepan Ostojić potomak bosanskog i hvarskog kneza Ivana Ostojića. Knez Stjepan Ostojić je bio je glavar sela Slimena u Poljicima      (Poljičkoj kneževini - Poljičkoj republici). Preci kneza Stjepana Ostojića vojvode i knezovi Ivan i Jerolim, djed i otac, su prešli sudbonosne 1463. godine na otok Hvar. Nakon 1512. godine je za vrijeme pučke pobune na Hvaru prešao dio njihovih potomaka u Poljićku republiku - Poljica. Stjepan Ostojić je bio sin kćeri Katarine, sestre kliškog junaka kneza Petra Kružića i sin Ivana Ostojića. Po knezu Stjepanu Ostojiću koji ih je doveo na Brač 1604. godine, su Ostojići iz te skupine dobili nadimak "Knežići" koje se sačuvao do danas.

 

1677. godine se počinje voditi knjiga rođenih u Dolu, 1678. godine prvi put se u dolskoj matici spominje prezime Ostoja, 1709. i 1710. godine spominje se u dolskoj matici prezime Ostojić.

 

Sačuvana dva kamena grba Ostojića u selu Dolu na Braču, jedan na dvoru na dnu sela drugi na dvoru iznad sela, najvjerojatnije svjedoče da se knez Stjepan Ostojić iz Poljica 1604. godine nastanio u Dolu a njegovi u selu Povlja oba na otoku Braču. Kameni se grbovi kneza Stjepana Ostojića u Dolu danas pripisuju obitelji Gospodnetić iz Dola. Krivo se pripisuje i obiteljska predaja Ostojića obitelji dolskih Gospodnetića. Ženidbom i udajom između tih dviju obitelji predaja (tradicija) Ostojića je prešla na obitelj Gospodnetić pa i brački povjesničari A. Jutronić i D. Vrsalović tradiciju Ostojića pripisuju obitelji Gospodnetić.

 

Povijest obitelji Gospodnetić iz Dola je zapisao opširno trogirski bilježnik i heraldik Jerolim Buffalis u kronici svoje obitelji po majci krajem osamnaestog stoljeća. Njegova je  majka bila iz obitelji Gospodnetić iz Dola. Buffalisova kronika obitelji Gospodnetić se je sačuvala u rukopisu do danas. Dolske Gospodnetiće opisuje Buffalis kao Gospodnetić-Dominise. Predaja dolskih Ostoja (Ostojića) i dolskih Gospodnetića se je izmiješala nakon 1756. godine kad je umro dolski dr. Lauros Ostoja, plemić (nobile) Omiša, u 75. godini života i kao rođak bio pokopan u grobnicu Nikolaja Gospodnetića u Dolu. Zbog toga je danas teško odrediti tradiciju i posjede obe obitelji u prošlosti.  Pretpostavljamo da su dolski Ostoje kao i povaljski Ostojići-Knežići potomci kneza Stjepana Ostojića iz Poljica (Poljičke kneževine).

 

 

Slika 113. Grb Ostojića (Gospodnetića) u Dolu na Braču (ljiljani su najvjerojatnije odklesani)

 

 

Duišin Viktor conte u članku Stara hrvatska plemena u glasniku Heraldike, br. 1-2, 1938. godine ubraja dolske Gospodnetiće s Brača u staro hrvatsko pleme Križića, rod Šimrakovića: "Rod Šimraković podijelio se u ove obitelji: 1. pl. Šimrak, na Braču, 2. pl. Gospodnetić i 3. pl. Gospodnetić zv. Dominis i 4. grof Ostojić (nekad preseljen u Trst)." Takvu podjelu bračkih rodova potpuno demantira pisanje trogirskog heraldika Jerolima Buffalisa 1768. godine o podrijetlu njegovog roda po majčinoj strani koja je bila roda dolskih Gospodnetića. Duišin tu griješi kod Ostojića: dr. Ivan Ostojić iz Trsta kojeg Duišin navodi, rodom je iz Jelse na Hvaru a ne s Brača, po tituli koju je potvrdio 1827. godine austrijski car dr. Ivan Ostojić bio je conte veneto i ne grof. Duišin ne spominje bračke Ostojiće i Ostoje. Trogirski Jerolim Buffalis opisuje čak deset grbova svoga roda Gospodnetić-Dominis, ni jedan nije sličan kamenim grbovima u Dolu (štit s dva ljiljana, u kosoj gredi zvijezda repatica i mjesec).

 

 

Slika 114. Grb plemićke obitelji Ostojić ( iz zbirke Il Re d Armi di Spalato, Doimi Fortunato Karaman, Muzej grada Splita)  

 

Jerolim Buffalis opisuje u svom rukopisnom djelu grb Gospodnetića iz Dola: "Polje grba je podijeljeno na dva dijela. Gornji dio je crven a donji zlatan. Na crvenom dijelu polja je osmokraka bijela zvijezda. Iznad polja u štitu je ratnički šljem iznad kojega izlazi polulav, koji drži u desnoj ruci mač. Uz opisani grb piše »Arma antica di Dominis". Ali to su grbovi rapske obitelji Dominis! Iz Buffalisovog opisa grba Gospodnetića je potpuno jasno da grb Buffalisovih Gospodnetića-Dominisa (navodno podrijetlom s otoka Raba)  ne sliči grbu Ostojića pa oba kamena grba u Dolu pripadaju najvjerojatnije obitelji Ostojića odn. Ostoia ali i dolskim Gospodnetićima ako su Gospodnetići stvarno podrijetla bosanskih Šimrakovića odnosno Križića i ne rapskih Dominisa.

 

 

Slika 115. Plemićki grb obitelji Ostojić iz zbirke Il Re d Armi di Spalato, Doimi Fortunato Karaman, (Muzej grada Splita)

 

Svi pripadnici praplemena Križić (Kristić) iz Bobovca u Bosni Šimrakovići, Pavlovići, Krstulović, Ostojići i Ivaniševići (talj. Giovannizio), koji su prije ili nakon pada kraljevine Bosne prešli na mletački teritorij, imaju u svom grbu ljiljane, najčešće u paru (Stara hrvatska plemena, Duišin, Glasnik heraldike, 1-2, 1938.). Ostojići i Šimrakovići imaju od davnina još iz kraljevine Bosne jednaki grb s kosom gredom, parom ljiljana, mjesecem i zvezdom repaticom. Kako dolski Gospodnetići - Dominisi po Buffalisu nemaju ljiljane u grbu ta činjenica potvrđuje da ne pripadaju hrvatskom praplemenu Križićima. Ni jedan od mnogih sačuvanih starih dokumenata s grbovima u arhivima Splita ne pripisuje grb s dva ljiljana, kosom gredom, mjesecem i zvjezdom repaticom Gospodnetićima. Uz navedeni grb uvjek stoji oznaka da pripada obitelji Ostojić ili Ostoia.

 

Heraldik Buffalis u povijesti dolskih Gospodnetića-Dominisa ne spominje Diplomu hrvatsko ugarskog kralja Bele IV. precima Ostojića (Križićima) oko 1244. godine, ne spominje pleme Križića, ne spominje bosanske kraljeve, koji su bili roda Križića, ne spominje rod Šimrakovića. Ne spominje dva kamena grba u Dolu koji po Jutroniću i Vrsaloviću navodno pripadaju dolskim Gospodnetićima. Ne spominje ni dolske Ostojiće odnosno Ostoie kao rođake u popisu svojih rođaka. Po Buffalisu dolski Ostojići i dolski Gospodnetići-Dominisi nemaju zajedničke ili slične povijesti ili tradicije. Ako obe dolske obitelji Gospodnetići i Ostojići - Knežići potječu od davnine od plemena Križića iz Poljićke kneževine tada pretpostavljamo  da su Gospodnetići dobili ime po nazivu "bosanska gospoda" kako su se u Poljičkoj kneževini zvali bosanski plemići. Mogli bismo zaključiti da oba prezimena Ostojić (Ostoia) i dolski Gospodnetić pripadaju istom rodu »bosanske gospode« i »didića« koji je doselio početkom sedamnaestog stoljeća iz Poljica i da je bio u početku nakon dolaska iz Poljica na Hvar naziv Gospodnetić  samo nadimak prezimena Ostojić kao i Knez-Ivanovi na Hvaru, Knežići na Braču…

 

Pisanje su Duišina o podrijetlu dolskih Gospodnetića najvjerojatnije preuzeli povjesničari Jutronić i Vrsalović ili obrnuto. Proučavajući podrijetlo plemena Ostojića moramo pisanje trogirskog heraldika Buffalisa iz 1768. godine godine prihvaćati s rezervom pretpostavljajući da je Buffalis možda namjerno griješio opisujući podrijetlo svoje majke roda dolskih Gospodnetića koje je navodno opisao na temelju mnoštva dokumenata. Napomenimo da je Buffalis bio suvremenik našeg pradjeda kanonika don Mihovila Ostojića njegovog brata Dionisia u Trogiru. Obje su obitelji Jerolima Buffalisa i trogirskih Ostojića bile u rodu u Trogiru.

 

Međutim jedan članak Duišina u Glasniku heraldike br.1 iz godine 1937. navodi najvjerojatnije točnu definiciju podrijetla dolskih Gospodnetića: »U Dolu, na otoku Braču, postoji pl. Gospodnetić od roda Šimrakovića, koji potekoše iz bosanskog plemena Krstića (Križića), koji se naselio na Braču u XIV. a prozvaše se tek u XVI. stolj. u Gospodnetić od gospoda, t.j. bos. pl. = gospodin. Jedna grana tih Gospodnetića naselila se u Postirama  pak je svoje prezime latinizirala u Dominis.  U Postirima je splitski nadbiskup de Dominis naselio 1602. godine kao kolone na posjed splitske biskupije neke svoje siromašne rođake s Raba, dakle upravo u onaj kraj otoka Brača, gdje su naselili i Dominisi (prije Gospodnetići). S vremenom  nastane potpuna zbrka jer Dominisi-Gospodnetići umeću pred svoje prezime »de«. Više se ne može odrediti, koji su jednog, a koji drugog roda. Samo je jedno jasno da rapski palatinski grofovi de Dominisi nemaju ništa zajedničko s Gospodnetićima iz Dola osim da su jedni i drugi hrv. podrijetla, dok se za sadašnje bračke Dominise ne može ustvrditi da li su de Dominisi podrijetlom s Raba ili bivši Gospodnetići iz Dola.«  Na kraju možemo zaključiti da je najvjerojatnije sam trogirski Buffalis za kroniku svoje obitelji uzeo po svome sudu privlačniju i »plemenitiju« rapsku verziju podrijetla de Dominis za svoju obitelj po majčinoj strani. Majka mu je bila gotovo sigurno roda Križić-Šimraković-Gospodnetić iz Dola a ne de Dominis podrijetlom s otoka Raba. Duišim možda i griješi i u navodu da su Gospodnetići došli na Brač u XIV. stoljeću, točan datum dolaska je najvjerojatnije početak XVII. stoljeća kao i Ostojića kad se po Duišinu ta obitelj »prozvaše u Gospodnetić«.

 

Prezime Ostojić - Knežić kao Ostojić alias Knežić se javlja po Jutroniću u povaljskoj matici od 1756. i 1761. godine, Ostojić sive Knežić 1766. godine, Ostojić dicti Knežić 1769. godine, Ostojić vulgo Knežić 1769. godine. Nadimci: Dolkin, Matin.

 

 

Slika 116. Krstionica u povaljskoj katedrali još iz rimskih vremena.

 

Svi povaljski Ostojići po podrijetlu pripadaju hrvatskom praplemenu Križićima (Kristićima) iz Bosne. Bračnim su vezama između povaljskih Ostojića (podrijetla iz Brotnja, Hercegovina) različitih nadimaka i Ostojića-Knežića iz Poljičke kneževine   kroz stoljeća danas svi povaljski Ostojići ponovo u rodu iako različitih nadimaka.

 

Dolazak Ostojića-Knežića iz Poljica (Poljičke kneževine) na Brač 1604. godine je potvrđen u nekoliko dokumenata. Jedan od najstarijih sačuvanih dokumenata o Ostojićima-Knežićima se nalazi u Povijesnom arhivu Zadra (spisi Omiša, kutija 56, svešćić 17.). Dokument iz 1605. godine je našao i preveo s latinskog pokojni msgr. prelat dr. Ivan Ostojić-Knežić iz Povalja. Dokument potvrđuje da je Stjepan Ostojić knez sela Slimena u Poljicima 1604. godine prešao iz Poljica s više obitelji na Brač. 

 

 

Slika 117. Tvrđava u Povljima nekad vlastništvo povaljskih Ostojića

 

Još dva sačuvana dokumenta Ostojića-Knežićima s Brača iz godine 1604. iz Arhiva Hrvatske akademije (Archivalia Brattiensis, Varia, B.II. Var.XXV.) glase u prijevodu:

 

 

14.listopad 1604.

Mi Andreas Gabriel, generalni providur Dalmacije i Albanije ....a po tužbi kneza Stjepana Ostojića naređujemo svima koje je naveo knez Ostojić i prijetnjom da budu kažnjeni zatvorom, veslanjem na galiji i pregnanstvom, da predaju zemlje i vinograde navedenim Morlacima. Ako se ne postupa po toj naredbi izvršit će se navedene kazne iako se s njima sada jako lijepo postupa.

8.studeni 1604.

Presvjetli gosp. Zuanne Balbi, knez Brača, u provođenju pisma generalnog providura Alvise Grimanija, u kojem se potvrđuje da su pašnjaci dodijeljeni glavarima Poljičkih sela na dan 14.9.1574. te naređuje Pietru Piazzaru da prihvati odluku Velikog vijeća Venecije i izrući u posjed knezu Stjepanu Ostojiću i ostalim morlačkim glavarima Poljičkih sela navedena dobra koja se nalaze između Zavale i Povalja. Prisutno je mnogo svjedoka a posebice Matia Niseteo i Vizenzo Patanović.

(Oba nam je dokumenta izručio dr. Andrej Ostojić rodom iz Starog Grada. Dokumenti potječu iz arhiva HAZ iz ostavštine M. Vrsalovića. Prijepis je napisao prof. Moscatello iz Dola na Hvaru, rođak dr. Andreja Ostojića.)

 

 

Slika 118. Zorzini dvori Ostojića u Povljima

 

Sačuvana su u arhivu Zadra i dva druga dokumenta o bračkim Ostojićima:

 

- za vrijeme generalnog providura Dalmacije i Albanije Lorenza Dona (1682.-1684.):

Antonio i Zuanne Ostoich s Brača traže jamstvo za svoje pašnjake na Braču, navedeni su uvjeti korištenja pašnjaka i plaćanje zemljarine za pašnjake, 23.8.1682.,

 

- za vrijeme generalnog providura Dalmacije i Albanije Alvisa Moceniga (1696.-1702.):

Matteo Ostoich s Brača izabran je za nadglednika solana - popis dužnosti, 29.11.1697. (Dr. med. Ivo Ostojić-Knežić iz Povalja se sjeća da su njegovi preci držali manju obiteljsku solanu za vlastite potrebe.)

 

Andre Jutronić je našao u Dolu po djelu "Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču" osam obitelji s prezimenom Ostoja i nadimcima Pavica, Manović, Šimunović, Mića, Žiže i Cole. Dolski su Ostoje potvrdili plemstvo 1700. godine u Omišu. Zamolba za potvrdu plemstva u Splitu bila im je odbivena.

 

Mnogo je dokumenata na Braču stradalo u ratovima. Povljani pričaju da su crkvene dokumenate spalili Njemci za vrijeme II. svjetskog rata tražeći sakriveno blago, te je tako uništen cijeli arhiv. Sačuvali su se neki dokumenti i obiteljsko stablo Ostojića-Knežića u arhivu prelata  msgr. dr. Ivana Ostojića iz Povalja koje smo dozvolom dr. Iva Ostojića-Knežića iz Povalja nećaka  koristili 2003. g. u pripremi te povijesti. 

 

 

 

Slika 119. Spomenploče istaknutim Ostojićima - Knežićima u Povljima

 

 

 

 

 

 

 

Uspomena na Stipu Ostojića - Baškina iz Povalja na otoku Braču

                Piše Nikola Ostojić, Povlja

 

Nikola Ostojić iz Povalja u Uspomenama s otoka Brača, Brački zbornik, 1954., piše: »Ne mogu a da ne spomenem u mome selu Stipu Ostojića. Njega pozna čitava Dalmacija.«

 

Stipe Ostojić - Baškin se je rodio u Povljima 1881. godine, »Do svoje dvadesete godine kušao sam sve tegobe života. Bio sam težak i radio po cijeli dan na polju. Bilo nas je puno djece, trebalo je preživjeti. To su bila teška vremena.«  kaže barba Stipe o sebi.

 

  Slika 120. Stipe Ostojić

 

Prvi svjetski rat zatekao ga je u rodnom mjestu. "Ljudi su se uzbunili, trčali su da se odazovu pozivu za vojsku. Nisu bili svjesni kakova se klaonica sprema" priča dalje barba Stipe. "Ulicom su prolazila dva mesara vukući jarca koji se žestoko opirao. Skinuo sam šešir u znak pozdrava i kad su mi odgovorili rekao sam: Ne pozdravljam vas, već jarca koji se opire klanju!"

 

Za prvog svjetskog rata je trebao ići  i Stipe u vojsku, no on - s još jednim prijateljem iz Pučišća - odmetnuo se u "zeleni kadar". Pobjegao je u bračke, zapravo povaljske šume, iskopao jarak, prilično veliku sobicu i u njoj priredio sve za što udobnije stanovanje. Hranu su mu nosile žene iz Povalja i ni jedna nije nikada odala tajnu njegova nestanka, premda su ga vojničke vlasti tražile svugdje. Imao je kuraže da se kadkada pokaže i u selu. I djeca su ga viđala, no ni ona nisu nikada nikome odala, da su ga vidjela.

 

Jednom je Stipe obolio. Došao je u svoj stan u Povljima, legao u krevet, i njegova majka kao tobože bolesna. I pozvali doktora. I on je Stipu liječio i izliječio, a da nitko nije znao za njega. Za sebe je Stipe rekao: "ratni vojni bjegunac, proveo Prvi svjetski rat u ilegalnosti na Braču provodeći uspješne sabotaže na štetu dualističke monarhije".

 

 

Slika 121. Spomenploča hrabrim Stipi Ostojiću i družini u Povljima na Braču

 

Ovaj isti Stipe je za vrijeme Prvoga svjetskog rata s družinom oteo i sakrio dva veća stara zvona koje je dala Austrija skinuti da ih prelije u topove. Zvona su bila vrlo stara iz renomirane stare mletačke ljevaonice De Poli. U noći između 18. i 19. veljače 1917. godine Stipe i družina teškom su mukom probili debeli zid starog rimskog rezervoara za vodu i sakrili crkvena zvona oteta austrijskoj ratnoj rekviziciji. Zvona su nakon rata svečano otkopana i vraćena u crkvu. Imena Stjepana Ostojića - Baškina i družine urezana su na mramornoj spomenploči u crkvi.

              

Poslije rata je opisao Stipe svoj život bjegunca jednom novinaru koji je o tome pripremao niz zapisa od kojih je objavljen samo prvi, jer su ih vlasti ocijenile kao opasne zbog "negativnog djelovanja na stanovništvo".

 

Stipe se bavio i švercom alkohola na veliko. Financijske straže nisu ga nikada mogle uloviti. On je bačve od 3 i 4 hektolitara pune alkohola znao vezati konopom, povećati im težinu velikim kamenom i onda ih spustio na dno mora negdje daleko. Te bi bačve već znao pronaći, dok to financijske straže nisu znale ni mogle. Stipe je za vrijeme svoga boravka od dvije godine u bračkim šumama bio pustio da mu naraste brada do pojasa. Vrlo je bio bistar, načitan i u svojoj pustolovini naučio dva jezika - njemački i španjolski".

 

U drugom se je svjetskom ratu Stipe pridružio NOP, bio je član prvog narodnooslobodilačkog odbora Povalja, 1942. godine učestvovao je u oslobođenju Imotskog. U četvrtoj je ofenzivi bio zarobljen, uspio se spasiti, te je kraj rata dočekao u zbjegu u El Shatu u Egiptu.

 

U mirno doba se Stipe bavio pjesništvom, neshvaćenim inovacijama i patentima o sigurnosti prometa u zraku, kopnu i na moru, arheologijom, pisao je članke... Doživio je duboku starost.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

               

Zavjetna crkvica Svetog Ivana i Pavla

                      obitelji Ostojić - Knežić na Braču

 

piše Katija Ostojić - Knežić, profesor, Split

 

Kapelica je podignuta na raskrižju nekadašnjih puteva Povlja, Pučišća i Rašejača (između Selaca i Gornjeg Humca a iznad uvale Točinjak), na zemlji koju su nekada posjedovali Ostojići. Crkvica datira iz 1890. godine, a gradili su je svi pripadnici ove obitelji kao zavjetnu crkvicu za dobar urod i izpašu.

 

Slika 122. Zavjetna crkvica Ostojića

 

To je kameno zdanje dimenzije 280 x 380 cm -  longitudinalnog je oblika sa bačvastim svodom i portalom na zapadnoj fasadi. Predaja kaže da je kod prvog reda kamena umjesto vode za žbuku upotrebljeno bijelo vino. S vanjske strane kapela ima jednostavan ukras, koji se sastoji od reda izdignutog kamena na uglovima (vertikalno) i horizontalnog reda ispod krovišta. Prekrivena je crijepom, a ispod vijenca krovišta teće kameni profilirani vijenac na sve četiri strane. Na zapadnoj strani je kameni portal na čijem nadvratniku piše

 

                  S V E T I   I V A N   I    P A V A L    1890.

 

Iznad portala je kamena luneta u kojoj je željezni križ. Sada je zatvorena željeznim vratima, a originalno su bile 2 drvene vratnice s otvorom u gornjem dijelu koji je izrađen kao metalna rešetka pa se kroz nju mogla vidjeti unutrašnjost kapele. Danas se ta vrata nalaze do crkve i mogu se lako po njima izraditi nova.

 

Unutrašnjost je izrađena od cigle, svod, zidovi i korniž koji teće okolo, a počima tamo gdje završava bačvasti svod. Ožbukana je pa se na nekim mjestima vide i tragovi plave boje što bi moglo značiti da je jednom bila i oslikana freskama. Na podu su kamene ploče, a na istočnom zidu se nalazi kameni oltar koji je podignut nad takvim istim od cigle. Ona se proteže od jednog zida do drugog i ima ulogu mense. Sačuvala su se dva kipa, drvena, vjerojatno predstavljaju sv. Ivana i Pavla. Oni se danas čuvaju u župnoj crkvi u Povljima. Ni pripadnici obitelji Ostojić - Knežić ni mještani ne znaju ništa više o crkvici, čak ni je li bila posvećena. Kako su zemlju oko kapelice svi davno već prodali, osim potomci Rade Ostojića, crkvica je u vrlo zapuštenom stanju. Ključ čuva sin Rade, Milivoj Ostojić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     

 

 P O V I J E S T   O S T O I Ć A

                    iz Blata na  otoku  K O R Č U L I

 

 

"Kao što su prije njihova dolaska Kotorani bili prvi koji su 1. ožujka sklopili ugovor o predaji i uputili izaslanike u Veneciju, tako su se i Korčulani dolaskom triju galija (koje su bile prethodnica ostale mornarice) 23. travnja 1420. godine predali kapetanu Petru Ciluranu, Marku Mianiju i Luki Tronu, zapovjednicima ostalih dviju galija i podigli zastavu svetog Marka, a u crkvi svetog Marka potvrdiše zakletvom svoju vjernost u njihovoj nazočnosti. Imena onih koji se zakleše jesu slijedeća:" Lucić tu navodi 49 plemića s Korčule, među njima ser Nikolu Ostoića i ser Ostoju Marinića najvjerojatnije oca Nikole.

 

                                             Ivan Lucić (1604.-1679.), trogirski povjesničar, Povijesna svjedočanstva o Trogiru II., strana 909, tiskano u Splitu 1979.) 

 

 

Slika 123. Korčula XVI. st.

 

 

Svi Ostoići rodom s otoka Korčule potpisuju se prezimenom Ostoić - (Ostoich). Autor poštuje njihovu tradiciju!

 

Sačuvani stari dokumenti u arhivu Nikole Ostoića povjesničara i gradonačelnika Blata (1803.-1869.) svjedoče da su bili prvi Ostoići na otoku Korčuli Nikola Ostoić i otac mu Ostoja Marinić. Nikola je  rođen najvjerojatnije oko godine 1394. na otoku Hvaru kao i pretpostavljamo njegov brat Vid Ostoić, kasnije biskup Krbave (po Općem katoličkom shematizmu). Nikola Ostoić i Ostoja Marinić su se godine 1420. našli  na popisu korčulanskih plemića koji su te godine predali grad Korčulu mletačkim vlastima i podigli mletačku zastavu sv. Marka na zidinama Korčule. Plemići su tom prilikom položili zakletvu vjernost Mletačkoj Republici u katedrali sv. Marka u Korčuli. To je najstariji dokument koji spominje Ostoiće na otoku Korčuli.

 

Kako se u blatskoj obitelji Ostoić kroz stoljeća ponavljalo muško ime Žarko, blatski su Ostoići sredinom XVII. stoljeća dobili nadimak Žarkovići pa u blatskim maticama nalazimo prezime Žarković alias Ostoić i obrnuto. Još i danas mnogi zovu tu obitelj u Blatu Žarko. Blatski su Ostoichi svoje prezime preveli na hrvatski Ostoić.

 

Povjesničar Nikola Ostoić iz Blata je sastavio godine 1836. obiteljsko stablo svoje obitelji od 1420. godine dalje. To rodoslovje je sačuvao njegov praunuk Nikša Ostoić, koji živi danas u Splitu.

 

U obiteljskom kronici obitelji Ostoić iz Blata navodi povjesničar Nikola Ostoić da je podatke za obiteljsko stablo koristeći i  druge dokumenti crpio iz knjige Nobili abitanti nel Casal di Blato iz 1772. godine koja se sačuvala uz mnoga druga djela u njegovoj knjižnjici. Ta knjižnjica se nalazi danas u samostanu časnih sestara - Kćeri milosrđa u Blatu.

 

U djelu Vela Luka Nikole Ostoića koje je njegov unuk don Ivo Ostoić 1953. godine preveo s talijanskog i prviput tiskao na stogodišnjicu nastanka tog djela,  je zapisano: "Prije 1420. godine nemam podataka za obitelj Ostoić. Te je godine Nikola Ostoić na Korčuli položio zakletvu vladavini mletačkoj. Od Nikole pa do mene, nalazim dokazano potomstvo u nastavku. Vid Ostoić, njegov sin bio je kanonik, a poslije je imenovan biskupom Krbave......." Tu povjesničar Nikola Ostoić i kasnije njegov unuk don Ivo Ostoić vjerojatno griješe. Mi vjerujemo da je biskup Vid Ostoić bio brat a ne sin Nikole, bili su istih godina. Ta pogreška dolazi iz krivog prijevoda talijanske rijeći "nepote" u unuk umjesto pravilno nećak. Biskup Vid Ostoić po našim istraživanjima nije bio oženjen pa zato nije mogao imati ni djecu ni unuke. Blatski Ostoići su bili nećaci i ne unuci Vidovi.

Suprotno pisanju povjesničara Nikole Ostoića s Korčule rodbinsko stablo Ostoića koje smo našli u ostavštini spomenutog Nikole Ostoića potvrđuje da su Nikola, Ivan i biskup Vid Ostoić bili braća a da im se otac zvao Ostoja Marinić. Taj Ostoja Marinić spominje se skupa s Nikolom Ostoićem 1420. godine kada daje prisegu Mlečanima u Korčuli. Po tome mogao bi Ostoja Marinić biti otac Nikoli, Ivanu i Vidu Ostoiću a da je Marinić nadimak od Marin - od očevog imena, Ostoja prezime. Biskup Vid Ostoić potpisivao se kao Ostoich Marinić. Neki Marin Ostoja (Ostoić) spominje se početkom XIV. vijeka na Bobovcu kao kateheta u kraljevskoj crkvici.  

 

Pretpostavljamo da Nikola Ostoić nije bio otac četiriju sina Antuna, Francesca, Marina i Ivana kako piše Nikola Ostoić. Na sačuvanom obiteljskom stablu kao otac navedenih upisan je brat Nikole Ivan Ostoić. Antun je bio svećenik. Spominje se 1483. godine, imenovan je prema patronatskom pravu rektorom i kapelanom oltara sv. Jakova "Ispod pulpita" kojeg je sagradio u katedrali svetog Marka u Korčuli biskup Vid Ostoić. Oltar sv. Jakova je bio doniran mnogim dobrima iz patronatskog prava obitelji Ostoić (B. Banićević, Korčulanska katedrala, str. 284).

 

Rodoslovno stablo Ostoića s Korčule po Nikoli Ostoiću

 

Cristofor je imao samo jednu kćer Poloniju. Lozu Ostoića je nastavio dalje Francesko. Marin i Antonio nisu imali nasljednika.

 

Vid Ostoić je bio rođen na Hvaru, na Korčuli je bio  kanonik (Opći katolički shematizam iz 1974. godine, str. 427), kasnije biskup na Krbavi u Lici. Povjesničar Š. Ljubić s Hvara u svom djelu "Citta Vecchia e non Lesina", Zagreb, 1873. g., str. 61. spominje na Hvaru pred kraj četrnaestog stoljeća nekog Vidossiusa alias Ostoicha, mogao bi to biti djed ili bar predak biskupa Vida Ostoića a i Nikole Ostoića s Korčule. Za biskupovanja Vida Ostoića krbavskog biskupa gradi se marijansko svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama kraj Ogulina.  Kao biskup proganjan od Turaka je Vid Ostoić 1456. godine prešao s Krbave u Lici na Korčulu. Bio je donator katedrale, donirao je građu za krov katedrale sv. Marka u Korčuli, sagradio kapelu i oltar sv. Jakova, propovjedaonicu i grobnicu sebi i svojoj obitelji u katedrali i kuću za kapelane kapele sv. Jakova u katedrali.

 

 

Slika 124. Blato na Korčuli

 

Zbog upada Turaka na Korčulu su Ostoići preselili godine 1520. u sigurniju unutrašnjost otoka u Blato. To se dogodilo za života Francesca Ostoića. Prije 1520. godine Ostoići nisu živjeli u Blatu.

 

Na staroj se kući Ostoića u Blatu sačuvao  biskupski grb Vida Ostoića (lav i dvoglavi okrunjen orao). Taj kameni grb potječe najvjerojatnije iz korčulanske katedrale, u kojoj je biskup Kosirić dao srušiti godine 1798. oltar i propovjedaonicu Vida Ostoića, na kojoj se nalazio taj grb. Vidova propovjedaonica je ušla  u povijest 1797. godine, na nju se popeo austrijski general Rukavina kad je došao u Korčulu poslije pada Mletačke Republike i održao vatreni govor u slavu austrijske monarhije. Biskupski  grb Vida Ostoića neki povjesničari krivo drže obiteljskim grbom blatskih Ostoića.  Spomenimo, da blatski Ostoići još danas čuvaju kao svoju svetinju uz grb i  stari portret biskupa Vida Ostoića.

 

Ispod novog poda korčulanske katedrale kojeg je dao postaviti korčulanski biskup Kosirić nalazi se grobnica obitelji Ostoić, koju je sagradio biskup Vid Ostoić. Je li pokopan u katedrali, kako vjeruju blatski Ostoići ili u Krbavi u Lici, kako tumače neki povjesničari nije poznato. Na toj grobnici je urezan Ostoićev biskupski grb tj. lav s dvoglavim orlom čije su glave okrunjene dok su četiri kuta imala inicijale: V.O.P.C. - Vito Ostoić predstojnik krbavski (B. Baničević, Korčulanska katedrala. str. 859.).  

 

 

Slika 125. Grb biskupa Vida Ostoića u Blatu na Korčuli, XV. st.

 

Za biskupa Vida Ostoića ostalo je zapisano: » 6. srpnja 1431. godine posvećuje crkvu sv. Jurja u Bakru (Pantelić Marija, Glagolski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi Staroslavenskog instituta knj. 5, Zagreb 1964., str. 54), 15. prosinca 1445. godine potvrđuje darovnicu crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom (Vatikanski arhiv, Nunziatura di Viena, vol. 148, f.4r), 1448. godine vizitira župu Grobnik (Kobler), 14. listopada 1449. godine nalazimo ga zajedno sa senjskim i krčkim biskupom na Modruši gdje potvrđuje frankopansku diobu imanja (po A. B. Grlica, Split)

 

Stara je kuća Ostoića u Blatu izgorjela u sredini 19. stoljeća, pa su Ostoići iznad nje sagradili novu kuću, koja se sačuvala do danas.

 

Svećenik je bio i Ivan Ostoić pranećak biskupa Vida Ostoića koji se spominje 1574. godine kao župnik, notar i carski bilježnik na Pelješcu.  Ivan Ostoić je prvi pjesnik Korčule na hrvatskom jeziku. U knjižnjici Nikole Ostoića su sačuvani rukopisi s  njegovim pjesmama.

 

Korčulanska obitelj Ostoić je dala kroz stoljeća uz biskupa Vida još devet svećenika: Antonio, Ivan I. (Giovanni),  Marino I., Francesco I., Ivan II. (Giovanni), Marino II., Francesko II., Francesco III. i Ivan III. (po kronici Nikole Ostojića iz Blata). 

 

 

Slika 126. Portret biskupa Vida Ostoića, 14.?. g.

 

O svojoj obitelji Ostoić je zabilježio svećenik don Ivo Ostoić iz Blata 1949. g. (Arhiv obitelji Ostojić, Blato):

 

"Vid Ostoić, biskup Krbave (prvi biskup s Korčule) u Hrvatskoj, prije kanonik u Korčuli. Na prijedlog patrona knezova Frankopana 1431. godine po papi Eugeniju IV. 22 godine uzorno biskupovao. Zbog provale Turaka morao je ostaviti biskupiju. Njegovim posredovanjem knez Martin Frankopan dade sagraditi crkvu gospe od Nazareta s samostanom na Trsatu, koju je i donirao. Kasnije papa Nikola V. dade je s samostanom franjevcima iz Bosne. Sagradio katedralu sv. Jakova Starijeg. Preseli se u Korčulu. Dade sagraditi oltar sv. Jakova Star. (oltar je nazvan "Ispod pulpita"). Ispod njega grob za sebe i svoje. Poviše istoga grb biskupov. Izgradi i propovedaonicu na kolone. Umre 25.3.1459. godine i u svoj grob bude ukopan. Ostavi za sobom svetu i dugu uspomenu.

- Pranećak biskupov Ivo Ostoić, svećenik, carski bilježnik, notar, prvi hrvatski pjesnik na otoku Korčuli. Pjeva o Bl. D. M. Umro 1574.

- Vicepleban Frano Ostoić (u Blatu 1793.-1795.) opisao je svečani prijenos tjela svete naše Vinčence mučenice.

- Moj djed Nikola Ostoić 1843. godine prvi načelnik Blata. Posebno štovan od svakoga. Prva poštovana ličnost u mjestu. Učen. 1858. g. priručnik historični o Korčuli, izdao njegov sin Frano 20 godina kasnije.

- Otac blagop. Frano - načelnik.

- Majka Ivanka - Giovanna, sveta, pobožna, uzorna žena i majka.

(Ovo je govorio Vlč. Don Vice Bosnić dana 3.IV.1949. godine u crkvi Gospe od Milosrđa u Dubrovniku, prigodom 40 godišnjice prve sv. mise, koju je u toj crkvi proslavio don Ivo Ostoić.)

 

 

Slika 127. Stara kuća obitelji Ostoić u Blatu

 

Najstariji dokument koji spominje staru plemićku obitelj Ostoi(ć) na Korčuli je dokument iz 1553. godine: Serie delle famiglie Nobili della Dalmacia e dell Albania, tratta dallitinerario ovvero relatione degli Eccellentissimi Signori Zan Battista Giustinian et Anzelo Diedo, Sindaci in Dalmazia et Albania dell anno 1553. (prijepis starog rukopisa u posjedu gosp. Hieronymus Machiedo na Hvaru, (izvor: Heyer von Rosenfeld, Wapenbuch - knjiga grbova, plemstvo kraljevine Dalmacije, Nurnberg, 1873., popis izvora).

 

S gore spomenutim dokumentima - hvarskom potvrdom plemstva iz 1553. godine (navodi je i povjesničar Nikola Ostoić u djelu Vela Luka) i izvešćem trogirskog povjesničara Lucića o predaji grada Korčule 1420. g. je potvrđeno da su Ostoići bili na Korčuli plemići prije 1553. godine najvjerojatnije od dolaska na Korčulu prije 1420. godine. Pretpostavljamo da su Nikola Ostoić (sin) i Ostoja Marinić (otac), oboje plemići, došao na Korčulu s Hvara između 1403. godine kad je kralj Ladislav Napuljski darovao bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću dalmatinske otoke Brač, Hvar i Korčulu i 1420. godine kad je Dalmacija pala pod vlast Mletaka.

   

Obitelj Ostoić je bila jedna od najuglednijih obitelji u Blatu kroz stoljeća. Ostoići su bili i posjednici dijela polja - jezera Blato. Posjednici tog polja - jezera su bile samo ugledne obitelji iz Blata (po don Ivanu Protiću): Prižmić, Stipković, Šeman, Kamjašić, Marinović, Žanetić, Franulović, Šeparović, Gavranić, Ostoić, Žanetić (Boroje) i Tulić.

 

 

Slika 128. Grb biskupa Vida Ostoića kako ga je nacrtao u svoju bilježnicu povjesničar i prvi načelnik Blata Nikola Ostoić  iz Blata na Korčuli