I Z

P O V I J E S T I

G R A D A   Š I B E N I K A

 

 

PRILOG POVIJESTI GRADA
ŠIBENIKA

   

 

Maribor, Jadrija, Šibenik

2016

 

 

Janko Lipovec

 

 

Š I B E N I K

 

Prvi spomen imena naselja kasnije grada Šibenika u Dalmaciji

 

Sličice šibenske i druge  

(Izbor objavljenih  tekstova)

 

 

Brod  na rijeci Krki - Skradin

 

 

Maribor, Jadrija, Šibenik, 2013.

 

 

 

 

Jakob Alt (1789. -1872.)  Šibenik, pogled s Mandaline

 

 

 

Prvi spomen imena današnjeg grada Šibenika u Dalmaciji

 

 

Suvremeni šibenski povjesničari drže da se Šibenik kao naselje gradinskog tipa – castrum i preteča grada Šibenika u Dalmaciji prvi puta spominje u dosad poznatim i sačuvanim dokumentima za vladanja hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. na Božić, 25. prosinca 1066. godine. U toj ispravi kralj podjeljuje ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru kraljevsku slobodu i zaštitu.

 

 

Slika 1. Kip hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. u Krešimirovom gradu Šibeniku

U to doba na sam praznik Božića castrum i suborbium Šibenik su, pretpostavljamo, sigurno bili dobro uređeni i prikladni da su mogli udomiti kralja, njegovu pratnju, svećeništvo i plemstvo. Od tog dokumenta iz 1066. godine sačuvao se samo kasniji upis najvažnijih djelova dokumenta u kartularu (samostanski registar privilegija i isprava) benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru a original isprave se zagubio. Neki hrvatski povjesničari drže taj upis krivotvorenim. Prof. Nada Klaić  je uvjerena da kralj Krešimir IV. nije u vrijeme tobožnjeg pisanja tog dokumenta imao vlasti nad starim dalmatinskim gradovima jer su oni tada još bili pod bizantinskim suverenitetom pa hrvatski kralj po tome ne bi mogao u Šibeniku dijeliti ni slobodu ni zaštitu.

 

 

Slika 2. Prvi spomen Krešimirovog grada Šibenika (In Sibiniquo …)  

Mi danas ne znamo koliko stoljeća je Šibenik postojao kao naselje ili grad prije spominjane 1066. godine. O tome ne postoji po pisanju većine suvremenih hrvatskih znanstvenika ni vjerodostojna svjedočanstva ni sačuvani dokumenti. Šibenik je proglašen službeno gradom papinskom bulom 1. srpnja 1298. godine.

 

Osim još dva upisa u kartulare drugih samostana iz kraja XI. stoljeća koji spominju Šibenik, sačuvan je dokument iz 1089. godine u kojem se spominje hrvatski  kralj Stjepan II. za svog boravka u Šibeniku. Tom je prilikom kralj održao sabor plemstva, svećenstva i puka ispod tvrđave Šibenik (apud castrum Sibinico), najvjerojatnije na Donjem polju na položaju koji se danas naziva Grušine, udaljenom od šibenske tvrđave nekih pet do sedam kilometara. Moguće je da je i taj dokument krivotvoren. Ostaje činjenica da je tvrđava Šibenik s nekakvim podgrađem u to doba već postojala.

 

Po pisanju šibenskog povjesničara Ostojića i drugih suvremenih šibenskih povjesničara pretpostavljaju da je bio hrvatski kralj Stjepan II. posljednji iz narodne dinastije Trpimirovića tu na Donjem polju nedaleko od castruma Šibenika okrunjen. Ostojić pretpostavlja da je taj kralj nakon kratkotrajnog vladanja bio i pokopan kraj crkvice sv. Lovre na lokaciji Grušine na tom polju.

 

Ne postoje dakle sigurna svjedočanstva o nastanku današnjeg grada Šibenika. Istraživanja na šibenskoj tvrđavi potvrđuju da su stari Iliri (Delmati) imali na tom mjestu davno pred dolaskom Hrvata naselje gradinskog tipa.

 

Autor postavlja u svom djelu »O podrijetlu imena grada Šibenika« tezu da je ime današnjeg grada Šibenika ilirsko. Ilirsko podrijetlo imena današnjeg grada Šibenika otvara logičan zaključak da je davno prije dolaska Hrvata u sedmom stoljeću tu na tom području postojalo neko ilirsko delmatsko naselje ili gradina sličnog ili jednakog imena. Mavro Orbini 1601. godine piše da su Šibenik osnovali stanovnici Salone 550. godine prije Krista što prihvaća kao sigurno i hrvatski povjesničar Filip Grabovac 1747. godine u djelu »Cvit razgovora …«. Većina hrvatskih znanstvenika od doba Trogiranina Lucića iz sedamnaestog stoljeća dalje podržava tezu da su temelje grada Šibenika podigli ispod ilirske ili rimske gradine Hrvati nakon svog dolaska na Jadransko more. Ta četiri stoljeća stara pretpostavka, Šibenčanima sigurno simpatična, može biti ali ne mora biti točna.

 

Najsuvremeniji informatički medij Internet (Google) uključuje se u raspravu o postanka grada Šibenika: »Ipak na mjestu današnjeg grada Šibenika moglo je postojati (i prije dolaska Hrvata) i neko antičko naselje ili bar utvrda, s obzirom da se uistinu nalazimo na jednoj od ključnih strateških jadranskih pozicija« (Hrvatska turistička zajednica, Jumpmantours - vodić, Šibenik, 2010. g.).

 

 

Slika 3. Karta rimskih provincija i Dalmacije - Illyricum Superius

 

Po tezi djela hrvatskih znanstvenika je izvor imena Šibenik u ilirskoj riječi sibyna (hrvatski koplje). Tu tezu podržava i autor ovog djela. Ta ilirska riječ bi po navedenoj tezi autora preko ilirskog  kasnije slaveniziranog biljnog naziva sibinica, sibenica, sibenika za biljku kopljastih listova (lat. ime Erysimum Cheiri) dala ime današnjem gradu Šibeniku. Biljni pretpostavljamo ilirski naziv za tu biljku sačuvao se do danas u slovenskom jeziku: šebenik, šebenica, šebenika, u hrvatskom jeziku kao šeboj (narodno šebuj), u drugim balkanskim jezicima kao siboj ili šeboj. U hrvatskom je jeziku  izvorni narodni naziv za istu biljku ljubica. Treba napomenuti da mi danas ne poznamo gotovo ni jednu riječ ilirskog jezika pa znanstvenici pretpostavljaju da se naziv Iliri u Rimu upotrebljavao za cijeli niz naroda različitih jezika i identiteta. Moguće je da se u nazivu Iliri krije i neki praslavenski narod koji je lutao po tom području možda i prije Krista.

 

Izvor današnjeg imena grada Šibenika je dakle po navedenoj tezi u ilirskom korjenu »sibin-» i »siben-». Najstariji sačuvani pisani izvori imena grada Šibenika iz ranog »hrvatskog« srednjeg vijeka navode imena grada Sibinium, Sibenicum, Scebenig i Sebenico.

 

Po tezi autora pojavljuje se ime naselja ili grada (castruma) Šibenika u povijesnim dokumentima  bar četiri puta prije dolaska Slavena - Hrvata na područje Dalmacije: 550. godine prije Kr. kad su po predaji Solinjani sagradili Šibenik, 304. godine ubojstvom kršćanskog mučenika sv. Ursicina (Ursicinus) u Šibeniku (Sibentum), treći put krajem V. ili u početku VI. stoljeća prijelaskom izbjeglog morinjskog biskupa u castrum Šibenik i četvrti put  639. godine kad se sklonio dio izbjeglog stanovništva srušene Skardone (danas Skradin) u Šibenik (Dolac).

 

 

Izvješće br. 1: Mavro Orbini piše 1601. godine da su Šibenik osnovali stanovnici Salone 550.  godine pr. Kr.

 

Mavro Orbini, dubrovnički benediktinac, povjesničar objavio je 1601. godine u Pesaru opširne povijesne rasprave pod naslovom  »Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni« - Kraljestvo Slavena danas iskrivljeno nazivanih Skjavoni. »Grad Šibenik, koji Latini zvahu Sico, utemeljiše (prema izvješćima Corrada Svencseldija u 2. knjizi »Pozornice gradova«) stanovnici dalmatinske Salone, 4649. godine od postanka svijeta, a 550. godine prije Kristova rođenja, u vrijeme kumanske Sibile koja pretkaza mnogo toga upravo o rođenju Krista.« piše Orbini 1601. godine.

 

 

 

Izvješće br. 2: Filip Grabovac prihvaća kao sigurno: »Solinjani sagradiše 550. godine prije rođenja Krista grad Šibenik

 

 

Filip Grabovac (Vrlika 1697. - 1749. Venecija)  u djelu »Cvit razgovora, Venecia, 1747. godine prihvaća pisanje Mavra Orbinija iz godine 1601. i bilježi u svom djelu  pod 550. godinom kao sigurno: »Solinjani sagradiše grad Šibenik«.

 

 

Slika 4. Spomenik F. Grabovcu u Splitu, dvorište samostana Gospe od zdravlja

 

 

Izvješće br. 3: Naselje Šibenik se spominje 304. godine

 

Sibentum - ilirsko naselje  u Dalmaciji, početak IV. st. Vatikanski srednjevjekovni spisi spominju u djelima o kršćanskim mučenicima iz rimsko doba u IV. stoljeću ilirski grad Sibentum rodni kraj sv. Ursicina (Ursicinus), Ilira, kršćanskog mučenika. Vatikanski spisi prenose antičke izvore tkzv. pasionarije – grčke, bizantinske i rimske tekstove o rimskim mučenicima.

 

Sv. Ursicinus je po vatikanskim spisima (Martyologium Hieronymianum) bio rođen u ilirskoj kršćanskoj obitelj u ilirskom gradu Sibentumu (lat. verzija) ili Sibentonu (grčka verzija) u Iliriji krajem trećeg stoljeća. Bio je vojni tribun u rimskoj legiji. U doba cara Dioklecijana Ursicinus bijaše uhićen i mučenički smaknut kao kršćanin možda u gradu Sirmiumu (Sremska Mitrovica) ili u samom Sibentumu oko 304. godine a možda i koju godinu kasnije nakon odstupanja Diokleciana s vlasti za cara Maksimijana. Ilirski grad Sibentum nalazio se po navodima antičkih pisaca u rimskoj provinciji Illyricum Superius. Nakon mučeničke smrti Ursicinus pokopan je u predgrađu grada Sirmiuma ili Sibenta nazvanom Callamum (hrvatski prijevod Trstik, Trsteno, Trstenik) udaljenom 22 rimska stadija od mjesta pogibelji.

 

Slika 5. Rimski car Dioklecian

 

Sredinom V. stoljeća po istim izvorima relikvije Ursicina prenesene su u Ravenu. Tu su bile relikvije Ursicina zavedene kao »mučenik iz Ravene«. Ursicinus je bio proglašen svetim u VI. stoljeću. U vatikansku knjigu svetaca Martyologium Romanum uveden je sv. Ursicinus kao mučenik 14. kolovoza.

 

Grad Sibentum rimske pokrajine Illyricum Superius (Gornji Ilirik) umještala je većina starijih povjesničara u Panoniju. Držali su da bi taj izgubljeni i neidentificirani grad mogao biti Sebatum, danas St. Lorenzen u Tirolu (Norik) ili Bissentum (Basante, Bassantis) u Panoniji.

 

Suvremeni povjesničari rimske povijesti drže da se naziv Illyricum Superius upotrebljavao u Rimu nakon pobjede nad Ilirima u prvom stoljeću za rimsku provinciju Dalmaciju  (na pr. Belić Uglješa, Prilog proučavanju antičke proškosti Vojvodine, Rad muzeja Vojvodine, 2007., br. 49, str. 61. do 67.). Glavni grad Illyricum Superius (Dalmacije) bila je Salona. Po tome treba izgubljeni Sibentum tražiti tu u granicama rimske Dalmacije trećeg stoljeća i ne u Panoniji (Illyricum Inferius).

 

Hrvatski znanstvenik Kravar u djelu »O imenu grada Šibenika« spominje ilirski grad Sibentum: »Jedan podatak, koji je izmakao pažnji istraživača, mogao bi biti, ako ništa drugo, koristniji u tom pogledu: Acta Sanctorum u izdanju učenih bolandista spominju, u razdelju za mjesec kolovoz, mučeništvo sv. Ursicina ili Ursicija, koji je poginuo za cara Maksimiljana, dakle na prijelazu III. i IV. stoljeća n.e. O njemu se, među ostalim, kaže da je bio rodom iz ilirskog grada Sibenta (grč. Sibenton, lat. Sibentum), pa se dodaje da je pokopan u predgrađu Kalam, t.j. »Trstik«, i to 22 stadija daleko od mjesta pogibije (da li Sibenta ili kakva druga?). U tom su tekstu mnoge stvari nejasne, pa se ne zna gdje se ima tražiti taj Sibentum, obično ga, na temelju navedenoga podatka, gdje se govori o »Gornjem Iliriku«, ubiciraju u Panoniju, a ne u Dalmaciju, što je za našu svrhu opet neprilično. Ali važnije od smještaja toga inače nepoznata grada mogla bi ovdje biti sama mogućnost da ilirski toponomastički sistem poznaje takav naziv imena, toliko sličan imenu našeg grada«.

 

 

Slika 6. Temelji rimske ville rustice, 1. st. n.K.,  crkvica sv. Martina, nekropola stećaka, 13. - 14. st., Ivinj kraj Tribunja, Šibenik

 

Ostojić u svom radu »Prilog onomastici šibenskog kraja« komentira sud Kravara o izgubljenom gradu Sibentu: »Dalje Kravar navodi vrlo važan podatak o postojanju ilirskog grada Sibenta o kojem osim imena inače ništa ne znamo. Nažalost Kravar nije poklonio dovoljno pažnje ovim podacima, iako sam kaže da bi u ovom slučaju važna bila sama mogućnost da ilirski toponomastički sistem poznaje takav naziv naselja, toliko sličan imenu Šibenika.« Ostojić u svom izlaganju nastavlja: »Ako promatramo brežuljak na kojem je šibenska tvrđava sv. Ana (sv. Mihovil) iz prikladne udaljenosti sa sjeverozapada, jasno će nam se taj brežuljak pokazati kao konus strmih stijena, pa su ga Iliri zvali Sibentum ili slično.« Na jednom drugom mjestu u istom radu navodi Ostojić: »K tome moramo uzeti u obzir činjenicu da su Iliri imali riječ sibyna i ime naselja Sibent. Sibyna znači koplje a koplje sadržava osobine oštro, šiljasto, pa je baš to značenje onaj element koji povezuje i ime grada, ime trave (šiban trava – primjedba autora) i ime planinskih vrhova«.

 

 

Slika 7. Burnum, u doba Rimljana na prijelazu iz stare na novu eru, na položaju s kojeg je Rim kontrolirao prijelaz preko rijeke Krke nalazilo se u prvom stoljeću sjedište XI. legije rimske vojske Claudiae Piae Fidelis i IV. legije Flaviae Felix, Drniš

 

Suvremeni slovenski povjesničar prof. Rajko Bratoša umješta 2003. godine u svom referatu: »Die Dioklezianische Christenverfolgung in Donau und Balkan Provinzen« izgubljeni rodni kraj sv. Ursicina Sibentum u Dalmaciju (Illyricum Superius) i drži tumačenja da se Sibentum nalazio u Panoniji (u Illyricum Inferius) pogrešnima.

 

Rimska provincija »Dalmatia« zvala se u starije doba »Illyricum« ili točnije »Superior provintia Illyricum«, dok je možda još za Flavijevaca, ali najkasnije u drugoj polovici prvog vijeka po Kristu dobila konačni naziv »provintia Dalmatia.« piše Grga Novak u Prošlosti Dalmacije, prva knjiga, str. 73., 2004. godine

 

Sve gore iznesene činjenice o ilirskom gradu Sibentu rodnom gradu sv. Ursicina iz III. stoljeća idu u prilog tezi autora o ilirskom podrijetlu imena grada Šibenika i tezi istog autora da je i prije dolaska Hrvata na Jadransko more na prostoru današnjeg grada Šibenika postojalo ilirsko naselje ili gradina (castrum) sličnog imena. K tome ide u prilog i činjenica da je ime antičkog Sibentuma i današnjeg grada Šibenika izvedeno iz istog korjena »siben-» kojeg sastavlja čak pet istih slova s ilirskim ili latinskim sufiksom –tum a kasnije hrvatskim sufiksom -ik za toponime. Isti korjen od pet slova imaju i stara imena današnjeg grada Šibenika koja se spominju  u ranom srednjem vijeku, Sibinicum i Sibenicum.

 

Po podacima s kojima danas raspolažemo sv. Ursicin je bio nakon mučeničke smrti pokopan u predgrađu koje se zvalo Callamum udaljeno 22 rimska stadija (4,2 km) od mjesta stradanja pretpostavljamo Sibenta. Hrvatski prijevod toponima Callamum bio bi Trstik, Trsteno, Trstenik. Poznato je da su Hrvati nakon svog dolaska u Dalmaciju u sedmom stoljeću često prevodili zatečena imena toponima s ilirskog ili latinskog na hrvatski jezik, pa su tako mogli i prevesti Callamum u Trstenik ili slično.

 

Ostojić je zapisao 1980. godine u svojoj Onomastici šibenskoga kraja: »Preživjeli,  koji su ostali na svojoj djedovini, predali su Hrvatima neka svoja znanja, upoznali ih s imenima mjesta, brda, voda, utjecali na njih svojom nošnjom, običajima, dali im mnoge riječi, nekima od tih se i danas služimo.«

 

Sv. Ursicinus je bio za života vojni tribun u rimskoj legiji. Na šibenskom području duže vremena imala je sjedište rimska vojska u Burnumu (takozvana IV. rimska legija Flavia felix). Rimljani su u to doba novačili i mlade Ilire u rimsku vojsku. Da je u tim krajevima među rimskim vojnicima  bilo kršćana već u II. stoljeću dokazuje legenda koja u jednoj verziji priča kako je bila XII. rimska legija nazvana Fulminata 174. godine spašena od propasti zahvaljujući molitvama kršćana – vojnika (E. Bounaiuti, Storia del Christianesimo I., Milano, 1942., str. 350., po Ostojiću).

 

Donje polje kraj Šibenika: Pet do sedam kilometara istočno od središta današnjeg grada Šibenika ili nešto više od četiri kilometara (4,2 km) od ruba grada na području koje se u ranom srednjem vijeku nazivalo »apud castrum Sibinico«, mogli bismo to prevesti kao predgrađe ili podgrađe, nalazi se na šibenskom Donjem polju naselje Trstenik ili Trsteno. Taj hrvatski naziv mogao bi biti direktan prijevod latinskog imena Callamum na hrvatski jezik.

 

 

Slika 8.  Lokva - živa voda  Trstenik, Donje polje, Šibenik,

 

Šibensko Donje polje se rasteže od šibenskih istočnih današnjih gradskih granica od naselja Krvava smokva (danas Krvavica) prema sjeveroistoku na duljini od oko deset kilometara, srednjom širinom više od kilometar. Polje na istoku završava u Vrpolju (Vrhpolju). Kraj Donjeg polja iza brda nalazilo se antičko naselje Danilo (lat. Rider). To antičko naselje je neprekidno naseljeno gotovo sedam tisućlječa i poznato je po iskopinama prapovijesne danilske kulture. Donje polje je bogato vodom i vrlo rodno, danas ima tu najviše vinograda, maslenika i nasada smokava i maraske. Nekad je Donje polje – najbogatije šibensko polje prehranjivalo gotovo cijelo stanovništvo Šibenika.

 

Povjesničar i svećenik Šibenčanin don Krsto Stošić u svom djelu »Sela šibenskoga kotora« 1943.  godine nabraja dvanaest sela Donjeg polja, među njima i Trstenicu i Trstenik: »Trstenica selo zove se 1493. g. i Holina. Danas ne postoje ni nazivi. Valjda je naselje bilo blizu lokve sa živom vodom Trstenik, koja se navodi 1464. godine.«

 

U navedenom djelu daje don Stošić još jedan vrlo interesantan podatak: među naseljima na Donjem polju navodi i naselje Kalac ili Kačine: »Predjel se od prije zvao Kalac ili Halac (Chalac 1418., 1534., 1688., 1732., Cacine ossia Calaz 1781. godine) ali je ta riječ nepoznata narodu. Kroz Kalac je od prije prolazio glavni poljski put. 1937. godine neki je težak krčeći njivu naišao na više komada bijelog kamena, koji su valjda pripadali ilirskom ili rimskom sarkofagu. Jedan je ulomak imao cvijeća i lišća, a drugi je s lišćem, kakvo se nalazi na liburnijskim spomenicima u Dalmaciji i Istri. Od sarkofaga bili su načinjeni pragovi koji su mogli služiti kao dovratnici neke crkvice. Današnje Gomilice 1675. g. zovu se također Kalac, kasnije također Gomilice. U Gomilicama kraj ceste vide se tragovi nekakvih zidina«.

 

 

Slika 9. Morinj, položaj antičnog grada Norika, Donje polje, Šibenik, Hrvatska

 

Ostojić spominje nalaze u Kačinama u svom radu iz 1972. godine: »Tako je krčeći na svom zemljištu u Kačinama Paško Vrčić iz Šibenika ljeti 1937.  godine naišao na lijep zidani grob koji je odmah porušio. Kada smo prof. Franjo Dujmović i ja tamo stigli, mogli smo samo ustanoviti, da je materijal, kojim bijaše taj grob zidan, pripao dijelom rimskom sarkofagu, a dijelom kamenju s neke rimske građevine. Od sarkofaga bijahu načinjeni pragovi koji su vjerojatno služili kao dovratnici neke crkvice. Tek kada je crkvica bila srušena, uzidani su bili u otkriveni grob koji, prema tome, nije bio iz ranijeg srednjeg vijeka. U samom grobu, prema pričanju vlastnika zemlje, osim kostiju, drugo što nije bilo. Na pragovima je sačuvan dio ornamenta rimskog sarkofaga, bio je ukrašen ornamentom od palmeta na desnoj i lijevoj strani uokvirenog polja, samo polje s natpisom je u obliku tabule ansate. Na istom se zemljištu nalazio i fragment poklopca sarkofaga pokrivena ornamentom od lovorova lišća poredanim kao crijep na krovu kuće. Ovaj motiv poklopca poluvaljkasta oblika pokrivena lovorovim lišćem vjerojatno je sirskog podrijetla.« Ostojić je nacrtao nađene fragmente rimskog sarkofaga te

ih objavio 1972. godine u već navedenom djelu. Autor ovog djela nije uspio naći fragmente sarkofaga iz Kačina ni u jednom bližem muzeju.

 

Tradiciju imena Trstenik danas čuva vlasnik lokve koji je kraj lokve uz cestu Šibenik – Split sagradio restavraciju i nazvao je Trstenik. Lokva Trstenik bila je sa živom vodom u davnini vrlo važna za održavanje života na tom području pa se oko nje razvilo u antici veće naselje.

Slika 10. Po Ostojiću: slika 1 i 2 fragmenti rimskog sarkofaga, 1.st.n. K. , Kačine na Donjem polju, kraj Šibenika

 

Autor pretpostavlja da su toponimi Trstenik, Trstenica a posebno Kalac, Kačine i Holine s nalazima rimskih i ranokršćanskih kamenih fragmenata sarkofaga identični s toponimom Callamum – Trsteno, Trstenik ili s Kalam – Trstik kako piše Kravar navodno mjesto ukopa sv. Ursicina Ilira kršćanskog mučenika. Na Donjem su se polju dakle pretpostavljamo sačuvali oba oblika imena istog značenja, latinski Kalac i hrvatski Trstenik. Mogao bi dakle to biti antički Callamum – Trstenik koji se spominje kao mjesto ukopa sv. Ursicina. Nađeni fragmenti rimskog sarkofaga, ime područja Kalac, Kačine, toliko slično latinskom Callamum i udaljenost od Šibenika odnosno od gradske rubne lokacije Krvava smokva (danas Krvavica) upućuju na mogući zaključak da potječu sačuvani fragmenti od sarkofaga sv. Ursicina. Pretpostavljamo da bi u spomenutom sarkofagu iz Kačina mogao biti u početku IV. stoljeća ukopan sv. Ursicin do prijenosa njegovih relikvija u Ravenu. Poznato je da su  u Dalmaciji zbog prodora  nadolazećih plemena sa sjevera u V. i VI. stoljeću Rimljani prenijeli relikvije svetaca u Rim, Ravenu ili u sigurniji Aspalatos (danas Split). Relikvije – moći svetaca bile su u srednjem vijeku najveće dragocjenosti kršćanske crkve, često uzrokom gradnje crkava, temelj njihovih prava i privilegija.

 

Nije potpuno nemoguće da se u povijesnom pučkom pamćenju sačuvalo kraj Šibenika i ime mjesta mučeničkog stradanja sv. Ursicina, mogla bi to biti lokacija na zapadnom početku Donjeg polja danas nazvana Krvava smokva ili Krvavica. Po današnjoj pučkoj predaji kraj Krvave smokve bio je ubijen kradljivac smokava. Udaljenost Krvave smokve do Trstenika iznosi 4,2 km ili 22 rimska stadija, dakle točno toliko koliko da je udaljeno po navodima antičkih pisaca mjesto stradanja sv. Ursicina od mjesta ukopa sv. Ursicina.

 

Autor ovog djela smatra da je u tom djelu  predložio brojne dokaze o postojanju ilirskog grada Sibenta. U spisima don Krsto Stošića je sačuvano ime naselja na Donjem polju »apud castrum Sibinico« Callamum, koje se nakon dolaska Hrvata  zvalo Kalac a danas Trstenik kao moguće mjesto stradanja i pokopa sv. Ursicina. Otkriveni su na Donjem polju rimski, ranokršćanski i ranohrvatski kameni fragmenti, dokazi o kontiuniranom životu na tom području od I. stoljeća do danas. Sačuvali su se na kraju povijesno pamćenje i tradicija (naziv lokacije Krvava smokva). Svi ti dokazi su po  sudu autora dostatni su da se prihvati mogućnost postojanja ilirskog grada ili naselja Sibenta na lokaciji današnjeg grada (castruma) Šibenika već u III. stoljeću.

 

 

 

 

 

 

Izvješće br. 4: Naselje (castrum) Šibenik spominje se početkom šestog stoljeća (oko 530. godine) kao sjelo morinjskog biskupa

 

Crkva sv. Lovre, Grušine: Na  šibenskom se Donjem polju oko tristo metara udaljena od naselja i lokve sa živom vodom Trstenik nalazi na lokaciji Grušine na području Morinja stara crkvica sv. Lovre koja je sagrađena 1387. godine na temeljima stare srušene ranokršćanske crkve, jedne ili više njih. Don Stošić donosi podatak da se oko sadašnje crkvice sv. Lovre nalazio nekadašnji gradić Loranum.  

 

 

Slika 11. Starohrvatska crkvica sv. Lovre, 14. st., Donje polje, Šibenik, Hrvatska

 

Na lokaciji crkvice sv. Lovre vršila su se mnoga nestručna iskopavanja a nalazi su se kroz stoljeća otuđivali i uništavali. Don Stošić opisuje da je već 1888. godine neki stranac pretraživao groblje oko crkvice sv. Lovre, odkrio veliku ploču, koju je brodom odvezao iz Šibenika. Ne zna se gdje je to završilo. Po kazivanju don Stošića 1892. godine fra Lujo Marun pregledao je isto groblje i naišao na dijelove starohrvatskog sarkofaga. 1900. godine s grobišta sv. Lovre uzeta je antička ploča s relijefom i nestala. 1910. godine posjednik Sunara krčio je svoju ledinu blizu sv. Lovre i naišao na veliku ploču pod kojom je bilo mnogo kostura i preko deset prstenova. Ostojić je zabilježio da su seljaci iz Jadrtovca 1935. godine iskopali kraj crkvice sv. Lovre neke fragmente stare crkve i razlupane uništili upotrebivši ih kao prosti material za gradnju svojih domova. Još prije drugog svjetskog rata prilikom gradnje ceste iz Šibenika u Split kod Jadrtovca radnici su našli nekoliko rimskih grobova pokrivenih tegulom i sve odmah porušili. Neposredno do samog Jadrtovca našli su nekoliko fragmenata od mramora, vjerojatno ostataka nekog svjetišta. Fragmente su radnici upotrebili kao materijal kod gradnje ceste. Tako su propali možda najdragoceniji epigrafski ulomci.

 

O crkvici sv. Lovre piše već i Šibenčan Šižgorić 1487. godine smatrajući da je tu bio stari norički grad Norik s morskom lukom (današnji Morinj). Do danas se sačuvala predaja o antičkom morinjskom gradu kojeg su srušili »Grci« i o morinjskom biskupu. Na Donjem polju zabilježeno je i Noričko brdo. Šižgorić je vidio ruševine nekoliko crkava i ostatke rimske ville rustice iz I. stoljeća.

 

Norik: Nemoguće je objasniti, drže suvremeni šibenski  povjesničari u  čudu, odkud ovdje na Donjem polju kraj Šibenika na nekoliko lokacija toponimi Norik. Provincija Norik  (Regnum Noricum) je u rimsko doba obuhvaćala krajeve u današnjoj Sloveniji i Austriji (Koruška i Štajerska), dijelove Bavarske do Salzburga i do Dunava. Norik je bio kraljestvo Kelta (Regnum Noricum) koje su Rimljani priključili oko godine 15. prije Kr. svojoj državi kao provinciju Noricum. Stanovništvo se uglavnom kroz stoljeća romaniziralo. Glavni grad noričkog kraljestva bila je Noreja negdje na Gosposvetskom polju u današnjoj austrijskoj Koruškoj. Na području  današnje Slovenije bili su u sastavu Norika od većih gradova Emona (danas Ljubljana, kasnije u provinciji Panoniji)), Celeia (danas Celje) kovnica novca i Petovio (danas Ptuj).  Kao rimska provincija Norik se održao do kraja VI. st. kad su ga osvojila germanska plemena.

 

Zbog neprijateljskih i pljaškaških upadanja germanskih plemena u Norik počeli su krajem IV.  i u V. stoljeću napuštati Norik Romani i dio romaniziranih stanovnika i seliti u Italiju. U Italiju su selile i biskupije gradova pokršćenog Norika, Sjeverni Norik (Noricum Ripense) bio je službeno napušten 488. godine. Te velike selidbe romanskog i romaniziranog stanovništva u Italiju nastavljale su sve do kraja VI. stoljeća kad su na Norik nasrnuli Avari i Slaveni. Biskupije su sa grupama romaniziranog  stanovništva napustile do 580. godine područje Ptuja (Petovio), Celja (Celeia) i Ljubljane (Emona), Virunuma, Teurnije, Aguntuma …   i naselile okolicu današnjih Buja, Kopra i obalu do Novigrada. Novigrad su novi stanovnici nazvali na spomen starog grada Emone u Emonia (mala Emona).  Nova naseljavanja nisu odobravale istarske crkvene vlasti pa su potjerale noričkog biskupa iz Emone Ivana. Taj je biskup tada otišao čak na Siciliju. Svoje podanike prepustio je istarskoj nadbiskupiji pa su ti vjernici 599. godine zbog bijede zamolili papu za pomoć. (Zgodovina Slovencev, grupa autora, CZ Ljubljana, 1979.). Iz istih uzroka vjerojatno bilježimo već 546. godine naziv Norik za grad Petovio - Ptuj, ali se novo ime nije održalo (Zgodovina slovenskega naroda, B. Grafenauer, 1954., str. 81.).

 

Povijesno je potpuno vjerojatno da je krajem V. stoljeća ili početkom VI. stoljeća iz Italije preko Jadranskog mora ili direktno kopnom prešao na područje današnjeg Šibenika neki izbjegli norički biskup iz Norika sa svojom biskupijom i djelom vjernika Romana i poromanjenih Noričana i tu na bogatom Donjem polju osnovao upućen od Vatikana ili gotskog kralja Odovacara novu biskupiju šireći tako kršćansku vjeru u tim tada još mirnim romaniziranim krajevima. Došljaci iz Norika novo osnovane krajeve, biskupiju i zaljev na Donjem polju, pretpostavljamo, nazvali su po svojoj staroj domovini »Norik« kao što su to činili na pr. izbjegli vjernici iz Emone u Novigradu u Istri. Toponime Norik na Donjem polju  potvrđuje već Šižgorić. Ti toponimi su na Donjem polju sačuvani do danas. Po predaji bila je tu na Donjem polju u Morinju (Norik)  biskupija s biskupom, samostan i nekoliko crkava na lokaciji Grušine nekad zvane Norik po Šižgoriću. Svećenici i biskup iz Norika mogli su donijeli na to područje i štovanje sv. Florijana kršćanskog mučenika koji je bio rođen u keltskom - rimskom Noriku. Sv. Florijanu bila je posvećena  crkva u Grušinama, danas crkva sv. Lovre. Po Krsti Stošiću se je oko crkvice sv. Lovre na Donjem polju nalazio stari gradić Loranum.  Čudna podudarnost koja sigurno nije slučajna  se izkazuje između imena Stošićevog nestalog gradića  Loranuma kraj crkve sv. Lovre i mjesta uhićenja i pogibelji sv. Florijana u keltskom Noriku koji se je zvalo Lauriacum, keltski Lorahha, danas Lorch (kraj grada Ennsa, Gornja  Austrija). U Lauriacumu u Noriku je stolovao carski namjesnik za Norik, a sv. Florijan je bio po predaji prije uhićenja vođa ureda carskog namjesnika Akvilina u Lauriacumu. Crkva sv. Lovra u Grušinama latinski se zove Ecclesia S. Laurentii. Romani i poromanjeni Kelti iz Norika govorili su isti jezik kao Romani i poromanjeni Iliri u Dalmaciji (Iliricum superius) - vulgarni latinski, pa jezična razlika između obije lokacije nije ni postojala.

 

1288. godine kada je šibenski kler tražio od pape u Vatikanu  osnivanje biskupije u Šibeniku i priznanje šibenskog biskupa, uputio je papi pismo da opravda nelegalan izbor biskupa u Šibeniku bez suglasnosti Vatikana. Kao glavni dokaz šibenski kler je, po ocjeni suvremenih povjesničara izmislio priču o postojanju morinjskog grada nedaleko od Šibenika i taj morinjski grad da je negdje na početku šestog stoljeća već imao svoju biskupiju i svog biskupa. Kad su, navodno »Grci« porušili taj grad, morinjski biskup, kaptol i kler, sklonili su se u obližnji castrum Šibenik. Kasnije je, tvrdili su Šibenčani, biskup otišao u jedan trogirski samostan, a nakon njegove smrti trogirski je kler uzurpirao pravo izbora morinjskih biskupa, koji su se od tada nazivali trogirskim. Morinjski pak kaptol i kler, koji je ostao u Šibeniku, zanemario je izbor morinjskog biskupa (po Dujmoviću, Spomen zbornik, 1966., str. 96.).

 

 

Slika 12. Rimska provincija Norik, po Bogu Grafenaueru, granice provincije br. 1

 

Da li je šibenski kler 1288. godine stvarno izmislio cijelu priču o morinjskom biskupa i prevario papu u Vatikanu?  Uz svu predaju, uz mnoge toponima: Norik, Noričko brdo, Morinj i Morinje na Donjem polju, uz predaju o morinjskom biskupu i morinjskom samostanu, kasnijem kraljevskom benediktinskom samostanu kraj crkvice sv. Lovre, uz predaju o kraljevskoj krunidbi i o grobu jednog od hrvatskih kraljeva, svjedočanstva samog Šižgorića, pisanju trogirskog povjesničara Ivana Lucića, zapisu povjesničara P. Kaera o grobu biskupa Grgura Ninskog na toj lokaciji i uz sve arheološke nalaze na tim položajima gotovo je nemoguće povjerovati da bi šibenski kler 1288. godine predaju o »morinjskom biskupu«  izmislio i da bi takvu apsurdnu laž u pismu proslijedio vrhovnom poglavaru zapadne katoličke crkve papi u Vatikan.  A da je papa u Vatikanu sve te laži šibenskog klera povjerovao i na temelju tog pisma doduše kažu na zamolbu kraljice Marije i Bribirskih kneževa  Šubića odobrio osnivanje šibenske biskupije.

 

Sve povijesne predaje bilo gdje na svijetu uvijek temelje na istinitim davnim često zaboravljenim događajima. Sam naziv morinjski (norički) biskup, morinjski (norički) samostan, toponimi Norik, Noričko brdo, Morinj (Norinj) i Morinje jasno pokazuju provenijencu tih naziva i toponima u keltskom Noricu (Regnum Noricum, provincija Noricum). Biskupa koji je došao iz rimskog Norika mogli su nazvali u Dalmaciji »norički biskup« što je i najnormalnije. I Šižgorić je bio u opisivanju Donjeg polja kraj Šibenika 1487. godine vrlo precizan, njegovom pisanju šibenski povjesničari nisu obratili dovoljnjnu pozornost: u Donje polje je Šižgorić stavio, citiram, »grad Noric« i trebali bismo mu povjerovati kao sigurnom piscu! K tome treba i pribrojiti štivanje sv. Florijana koje također dolazi iz keltskog - rimskog Norika upravo iz grada Lauriacuma. Vjerujemo da predaje o morinjskom (noričkom) gradu i morinjskom (noričkom) biskupu temelje na istinitim činjenicama, a te onda potvrđuju, da je castrum  ili naselje Šibenik (Sibentum ?) postojao na tom području već u VI. stoljeću dakle prije dolaska Hrvata. Uz jedno dublje istraživanje u vatikanskim arhivima moglo bi se lako odrediti prvo mjesto stolovanja »noričkog biskupa«, ali to nije namjera ovog djela. Po autoru »morinjska biskupija« mogla se »dogoditi« u Dalmaciji između 489. i 530. godine.

 

»Mora da je nekada nešto bilo u Morinju, kada su Šibenčani u XIII. st. izmislili upravo Morinje kao sjelo propale biskupije …« piše msgr. benekdiktinac dr. Ivan Ostojić iz Povalja na Braču.

 

Ne bi trebalo sve stare predaje o morinjskom biskupu i Noriku na Donjem polju nijekati zbog samo jedne nedokazljive  teze povjesničara Ivana Lucića stare gotovo četristo godina da su grad Šibenik sagradili tek Hrvati nakon svog dolaska u Dalmaciju u »stoljeću sedmom«. Vrijeme je da se u Šibeniku konačno izbriše sramotna mrlja šibenskom kleru iz 1288. godine i ispravi istinom!

 

Izvješće br. 5: U naselje Šibenik su se sklonili Skradinjani 639. godine iz ilirske (rimske) Skardone, danas Skradin

 

U izvještaju G. B. Giustiniana iz 1553. godine stoji da su 639. godine Šibenik naselili bjegunci iz Skardone (Skradina).

 

Dolazak Slavena (Hrvata) na tlo Dalmacije i vrijeme njihovog naseljavanja još uvijek nisu točno definirani. Većina povjesničara vjeruje da se to dogodilo početkom sedmog stoljeća. 614. godine Slaveni udruženi s Avarima osvojili su i najvjerojatnije i uništili glavni grad Dalmacije Salonu. 639. godine srušili su Slaveni i Avari naselje Skardonu (danas Skradin). Po sačuvanoj predaji su se stanovnici rimske (i ilirske) Skardone zatekli u naselje ili castrum Šibenik i tu na obali ispod castruma Šibenika osnovali novo naselje danas Dolac.

 

U Šibenik, u Dolac preselili su 1124. godine i stanovnici porušenog Biograda.

 

Kao najvažniji argument da su tek Hrvati sagradili Šibenik »u stoljeću sedmom« stariji su pisci navodili činjenicu da na Peutingerovoj karti (Tabula Peutingeriana) grad Šibenik nije ucrtan. Stara sačuvana rimska Peutingerova karta je naime bila nacrtana pretpostavljaju povjesničari u XII. stoljeću na osnovi starih rimskih vojnih karata iz II. do IV. stoljeća. Kao zanimljivost navodimo činjenicu da je na Peuntingerovoj karti iz XII. stoljeća ostao ucrtan i grad Pompeji, kojeg je erupcija vulkana Vezuva uništila već 79. godine. Grad Pompeji pod debelim slojem pepela i lave bio je nepoznat sve do 1748. godine sedamnajst stoljeća kasnije kad je slučajno bio otkriven. Da na Peuntingerovoj karti grad ili naselje Šibenik nije ucrtan može samo posvjedočiti da Šibenik ili nije postojao u II., III. ili IV. stoljeću ili nije bio dovoljno važan da ga stave na vojnu kartu. Gradinu Šibenik danas zvanu Sv. Mihovil sagradili su već Iliri što potvrđuju izkopavanja izvedena u posljednjem stoljeću. To je bilo mjesto na kojem su davno prije dolaska Hrvata imali stari Iliri (Dalmati) svoje malo naselje gradinskog tipa. »Ako promatramo geografski položaj na kojem se rađao i razvijao stari Šibenik, uočit ćemo da je to mjesto na ušću rijeka Krke, na srednjem obalnom području između Biograda i Trogira (na kojem prostoru nema drugih gradova), na strmoj, 70 metara nad morem visokoj klisuri (nad Podstinjem) odakle se moglo uspješno braniti i imati dobar pregled i kontrolu nad prostranom prirodnom lukom i razvijenim arhipelagom i kopnenom okolicom.« piše Slavko Grubišić. Stoljeća su povjesničari s više ili manje uspjeha pokušali na uzvisini iznad Šibenika locirati ilirsku gradinu Tarionu iz prvih stoljeća naše ere. P. Kaer šibenski povjesničar piše u svojoj Povijesti Šibenika 1912. godine: » Domaći povjesničari nagađaju, da se je na tom humku (danas sv. Mihovil), u predrimska doba dizao gradina ilirskih Autariata po imenu Tariona ….« Ali isti ti povjesničari nijekaju na istom položaju u davnini prije dolaska Slavena gradinu ili naselje Šibenik (Sibentum …)! Gradina  Tariona  je danas locirana blizu naselja Grebaštica.

 

Uvijek će biti skeptika koji neće podržati iznesenu tezu autora o gradu Sibentu u Dalmaciji iz III., IV., V. ili VI. stoljeća. Najvjerojatnije moramo  pričekati i nadati se da jednog dana na Donjem polju negdje iskrsnu iz zemlje kameni fragmenti s tragom ilirskog imena grada Sibenta ili rimskog Loranuma,  ili fragmenti s imenom sv. Ursicina kršćanskog mučenika iz IV. stoljeća rođenog u nama dosad nepoznatom gradu Sibentu za kojeg pretpostavljamo da bi mogao biti predhodnik današnjeg grada Šibenika. Možda u nekom tuđem muzeju ponovno pronađu zaboravljenu mramornu ploču s imenom grada Sibenta s Donjeg polja.  Do tada možemo samo nagađati više ili manje uvjereni da li su dokazi u toj djelu dostatni da povjerujemo autoru ove teze da se tu na položaju današnjeg Šibenika u Dalmaciji u rimskoj provinci Illyricum Superius nalazio već u III. stoljeću danas izgubljeni i zaboravljeni grad ili naselje  Sibentum koji po imenu toliko podsjeća na današnje ime grada Šibenika.

 

 

 Slika 13. Šibenik, Dolac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Slika 14. Grafit na zidu na Poljani, Šibenik, 2007.

Šibenik nisu izgradili Hrvati već Iliri - Delmati i zvao se Sibentum   -  Šibenski list

 

Članak je objavljen u tjedniku Šibenski list broj 2333., 20. rujna 2008. pod naslovom: Marija Lončar, Intervju tjedna, Janko Lipovec, Šibenik nisu izgradili Hrvati već Iliri Delmati i zvao se Sibentum.

 

Reportažu s Jankom Lipovcem u trajanju od ca. 14 min. objavio je Hrvatski radio i  Radio Knin u emisiji »Od mora do izvora« 30. 9. 2008.

 

Šibenik nisu osnovali Hrvati već Iliri Delmati, a ime Šibenika spominje se i prije darovnice kralja Krešimira IV. iz 1066. godine!  Tvrdi to Mariborčanin Janko Lipovec koji već godinama proučava šibensku povijest. Nakon što je prošle godine proučavanjem povijesne literature došao do zaključka da je Šibenik ime dobio prema ilirskom nazivu za cvijet šeboj koji  rasti i danas na ovom području, Lipovec je otišao i korak dalje u istraživanju vremena nastanka Šibenika. Ovaj pasionirani istraživač šibenske povijesti po struci je inženjer tehnologije, a napisao je i nekoliko knjiga i skripata o tehnologiji proizvodnje piva. Dugo je bio i direktor mariborske pivovare Talis, a odkada je u mirovini još se više okrenuo proučavanju povijesti Šibenika, gdje sa svojom suprugom Ljerkom, inače Šibenčankom, u vikendici na Jadriji već punih pet desetljeća provodi svako ljeto.

 

Kako ste počeli istraživati nastanak Šibenika i kako ste došli do tvrdnje da to nije najstariji samorodni hrvatski grad?

 

Kada sam nakon deset godina rada došao do zaključka da je podrijetlo imena Šibenika ilirsko, nametnila mi se misao da je tu postojalo naselje ili grad i prije dolaska Hrvata, dakle u doba Ilira. Počeo sam istraživati i pregledao sve moguće dostupne dokumente u šibenskoj gradskoj knjižnjici i u Študijskoj i u Biskupskoj knjižnjici u Mariboru. Tako sam pronašao da se krajem 3. stoljeća spominje grad Sibentum u latinskoj verziji ili Sibenton prema grčkoj i nalazio se u Iliriji, odnosno rimskoj provinciji Illyricum Superius ali povjesničari smatraju da je to zapravo bilo u Panoniji. Takvo mišljenje zastupao je i profesor Miroslav Kravar. Detaljnije podatke o tom gradu ja sam pak saznao na predavanju jednog slovenskog profesora koje je 2003. godine održao u Splitu i koji je utvrdio da je Illyricum Superius zapravo bilo područje Dalmacije, a ne Panonije, te da bi i Sibentum trebao biti u Dalmaciji. To me je potaklo za daljnja istraživanja, a kasnije sam došao do podatka da je u Sibentumu rođen i sveti Ursicin koji je kao kršćanin bio mučen te ga je Dioklecijan dao ubiti 304. godine u blizini Sibentuma te je bio pokopan na lokaciji Callamum koja bi se na hrvatski mogla prevesti kao Trsteno ili Trstenik.

 

 

Sv. Ursicin smaknut na Krvavicama?

 

Kako u Šibeniku preko ljeta boravim već 50 godina  i neke su mi stvari poznate počeo sam na ovom području tražiti lokacije koje bi odgovarale tom imenu (Callamum, Trstenik). U Donjem polju sam pronašao lokaciju Kalac koju spominje i don Krsto Stošić. Ta se lokacija kasnije zvala Kačine i naravno našao sam i naselje Trstenik. Istražujući dalje pronašao sam gotovo izgubljeno izvješće šibenskog povjesničara prof. Ivana Ostojića koji je s don Lujom Marunom 1938. godine iskopavao u Donjem polju oko crkvice sv. Lovre. Saznao sam da je ta crkvica bila posvećena mučenicima i svecima, možda i sv. Ursicinu. Odkrio sam da su u Kačinama pronađeni i fragmenti rimskog sarkofaga što mi je dalo ideju da je tu možda bio pokopan sveti Ursicin. Naime, došao sam do podataka da je Ursicin bio pokopan oko 4 kilometara od mjesta smaknuča. Tražio sam gdje bi moglo biti to mjesto smaknuča i došao do lokacije Krvava smokva koja se danas zove Krvavice. Sve to prema mom mišljenju dakazi su da je već u 3. stoljeću na mjestu današnjeg Šibenika postojao grad Sibentum.

 

 

Slika 15. Narodna nošnja, okolica Šibenika

Zašto ste uopšće odlučili, da tako kažem, na svoju ruku kao povjesničar amater, istražiti taj dio šibenske povijesti?

 

Kad sam u Šibenik došao 1962. godine, kada sam se oženio, zanimalo me je kako, odnosno po čemu je grad dobio ime i kako je nastao. Iz literature sam našao  da svi povjesničari ne vjeruju da su Šibenik podigli Hrvati. Neki su pak tvrdili da su Šibenik sagradili stanovnici Salone. I prof. Ivan Ostojić, koji je bio ozbiljan i pošten povjesničar, ali koji nije bio pristaša režima u bivšoj državi i čija su djela ostala nepoznata, a kojem se ja stalno vraćam, jer je rod mojoj supruzi i čija djela mi posjedujemo, je smatrao kako je i prije dolaska Hrvata ovdje postojao grad odnosno neko naselje.

 

Takve teze vrlo su smjele budući da vam mnogi mogu prigovoriti da niste stručnjak. Očekujete li zbog toga negativne reakcije?

 

Nadam se da neće biti negativnih reakcija. Ja sam za svoju dušu to istraživao. Volio bih da se pojavi još pedeset teza o nastanku Šibenika, a moja neka bude tek jedna od mogućih. Moram reći da u svom životu, a imam prilično godina, nisam sreo grad koji ne zna podrijetlo svog imena i kada je nastao. Svi gradovi u kojim sam bio i kroz koja sam prošao i te kako poznaju svoju povijest, osim jednog jedinog kojeg posjećujem već 50 godina - Šibenik. I to me zaintrigiralo da taj problem riješim.

 

Jeste li se dok ste radili na tomu razgovarali sa šibenskim povjesničarima? Jeste li uopće kontaktirali stručnjake u vezi s tim pitanjima?

 

Moja supruga ovih je dana slavila 50 godina mature i ja poznam sve ljude iz njezina razreda, a koji su danas kada je riječ o povijesti ili povijesti umjetnosti na visokom položaju i u Šibeniku. Moram reći da su mi svi rekli da moja teza o podrijetlu imena Šibenika drži vodu, da samo citiram prof. Pavla Rocu. Jedan dr. med. iz Šibenika mi je rekao, da ne kažem njegovo ime, kako Šibenčani da nema mene nikada ne bi znali odakle ime njihovog grada. Ja nemam ambicije biti povjesničar, jer to i ne mogu biti, ali me stvarno iznenađuje da Šibenik s takvom kulturnom i povijesnom baštinom ne zna po čemu je dobio ime i kada je nastao. Želio bih reć da ja kada uočim neki problem pokušavam ga istražiti, odnosno riješiti na svoj način. Ja sam sebe utoliko zadovoljio ovim rješenjem, a vjeruju li drugi u to ne znam, ali bi mi bilo jako drago da to potakne raspravu ili da se neko sjeti da bi već konačno trebalo odrediti odkud dolazi ime Šibenik i kada ji bio sagrađen. Meni će svakako biti jako drago ako sam pronašao barem jedan kamenčić u tom mozaiku.

 

No mnogi će vas pitati zašto vas kao Slovenca baš toliko zanima šibenska povijest?

 

Moram reći da Maribor točno zna kada je sagrađen i zašto se tako zove. Povijest me inače uvijek zanimala. Eto u Mariboru sam predao na tiskanje knjigu o podrijetlu imena Šibenika. Izdavač bi bila udruga »Slovensko-hrvatsko prijateljstvo« iz Maribora. U Sloveniji su me shvatili ozbiljno jer i tamo postoje toponimi - Šibenik. Inače, redovito objavljujem u glasilu tog društva koje izlazi četiri puta godišnje. Baš sam u posljednjem broju napisao zapažen članak o povijesti Šibenika, a objavio  sam i članak »Put stećaka«. Krenuo sam iz Šibenika slijedeći tragove stećaka i došao do sela Bijakovića u Bosni. Oduševili su me ti stećci, a članak sam napisao jer ni jedan Šibenčanin kojega sam pitao nije znao da su stećci i hrvatski, odnosno  i dio hrvatske kulture (baštine).

 

 

 

Slika 16. S ulica Šibenika, kopija glave s katedrale i šibenska kapa na zidu prodavaone suvenira

 

Šibenik je dobio ime po cvijetu - šeboju  -  Šibenski list

 

Članak objavljen u tjedniku Šibenskom listu broj 2276, 18. kolovoza 2007. g. pod naslovom Marija Lončar, Senzacija iz Slovenije, Od šebenika i šeboja do Šibenika, Šibenik je dobio ime po cvijetu - šeboju.

 

Povjesničar amater, šibensk zet i zaljubljenik u Šibenik Janko Lipovec osam je godina istraživao i nakon što je proučio i pročitao brojnu literaturu ustvrdio je da je Šibenik ime dobio prema biljci šebeniku, kako su je zvali stari Iliri, a koju danas u Dalmaciji zovu viola i ljubica, odnosno šeboj u kontinentalnoj Hrvatskoj.

 

Šibenik je ime dobio po šebeniku, autohtonoj mediteranskoj biljci latinskog imena Erysimum carniolicum a koju su tako nazivali starosjedioci ovih prostora, stari Iliri! Do takva zaključka došao je Janko Lipovec, a svoju tvrdnje obrazlaže  u radu koje je nazvao O imenu grada Šibenika - tumačenje podrijetla imena grada Šibenika u Dalmaciji i koji je dovršio nakon osam godina pomnog rada te pripremio za tisak.

 

 

Slika 17. Germanik s buketićem šeboja, 2. st., Rifnik u Sloveniji, Muzej grada Ljubljane

Riječ je zapravo o cvijeću ugodna mirisa čije se staro ime, šebenik, danas zadržalo još samo u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj zovu - šeboj. U Dalmaciji, naglašava Lipovec, taj se cvijet zove  ljubica ili viola, a raste u cijelom nekadašnjem ilirskom području - od podnožja Alpa do Albanije. Posvuda gdje ta biljka raste, zaključio je Lipovec, prate je i isti toponimi - od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije do albanskog vrha Shebenika.

 

 

Slika 18. Buketić šeboja, detalj, Juraj M. Dalmatinac, portal, Šibenik, XV. st.

 

Moje djelo O imenu grada Šibenika daje odgovor na pitanje koje je postavio šibenski povjesničar Ivan Ostojić koji se pitao koja je to zajednička osobina Šibeniku, planinskim vrhovima i šiban travi? Ono je odgovor i šibenskom povjesničaru Slavi Grubišiću koji  u svom djelu Šibenik kroz stoljeća kaže da se i danas mnoge glavice i vrhovi brda, pa i nekoliko naziva na uzvisinama zovu Šibenik te se pita »nije li u našem starom jeziku riječ šibenik ili slično s korijenom šib- bila opća imenica koja označava uzvisice i vrhove brda, pa bismo mogli pomišljati da je i grad Šibenik dobio ime po tome što je nastao na strmoj uzvisini uz more?« Naime, svi ti istoznačni toponimi imaju zajednički nazivnik - na njima raste biljka šebenik, ljubica, viola, šeboj - kaže Lipovec.

 

Šibenik kod Celja

 

Janko Lipovec šibenski je zet i zaljubljenik u Šibenik. Živi u Sloveniji, no sa svojom suprugom Ljerkom, djevojačkog preimena Ostojić, na Jadriji provodi gotovo pola godine. Za vrijeme Domovinskog rata za Šibenik je organizirao pošiljke humanitarne pomoči za što je je dobio i službena priznanja. Iako je po struci inženjer biokemije, Lipovec je strastveni zaljubljenik u povijest i to mu je cijeli život bio hobi kojim se intenzivnije bavi zadnjih deset godina koliko je u mirovini.

 

Na istraživanje podrijetla imena grada Šibenika potakla ga je, kaže, činjenica da ime Šibenik nosi i, danas, ruševna, utvrda koja se nalazi kod Celja u Sloveniji. U blizini Celja nalaze se još uzvisine Žebnik i Žebniška gora koje su na starim kartama upisane Šebenik i Šebeniška gora. Na svim tim mjestima kako je u 19. stoljeću utvrdio slovenski liječnik i botaničar Jurij Dolinar raste biljka koju je nazvao kranjski šebenik, a etimolozi, kaže Lipovec, objašnjavali su da su upravo po tom cvijetu u davnini dobile ime sve te uzvisine i gradine. Prema nekim slovenskim etimolozima riječ šebenik, navodi Lipovec, perzijskog je podrijetla i izvedena je iz riječi šeb što znači noć, a odgovaralo bi biljci šebenik koja intenzivno miriše upravo predvečer ili noću. Marko Marčinko u svom djelu »Indoiransko podrijetlo Hrvata (Juričić d.o.o., Zagreb, 2000., str. 227) navodi: »Grad Šibeniki (u prijevodu Stari-grad po veličini je bio drugi grad u Mitanskom kraljestvu (XIX. – XVIII. st. pr. Kr., pleme Mitanni, Kurdistan).

 

Turci za tu biljku imaju naziv ebboy pa je pod njihovim utjecajem u kontinentalnoj Hrvatskoj šebenik postao šeboj, tvrdi Lipovec. Kako Turci nisu došli do Celja, podsjeća Lipovec, to se tamo i zadržao stari naziv biljke.

 

Bez dvojbe su biljka šebenik u Sloveniji i šeboj u Hrvatskoj identične - zaključuje Lipovec koji je opis biljke provjerio u stručnoj literaturi.

 

Robert Visiani, ističe slovenski povjesničar amater, prvi je u Dalmaciji opisao šeboj još 1826. godine i naziva ga još i žuta ljubica i žuta viola. Da je ta biljka bila i tada tipična za Šibenik i šibensko okružje, može se dokazati i citiranjem Visianija koji piše da je »žutu ljubicu« nalazio samoniklu na zidovima kuća u Šibeniku. I drugi botaničari govore o toj biljci te kažu kako je kranjski šeboj tipični predstavnik ilirskog flornog elementa koji osim u Sloveniji i srednjoj Hrvatskoj raste i u Istri, Dalmaciji, Velebitu, BiH i Mađarskoj.

 

Crnica - Ljubica - Šeboj

 

Moja je teza, koju sam u svom djelu argumentirao nakon gotovo osmogodišnjeg proučavanja i čitanja mnoštva literature, da su po toj biljci Iliri nazivali sela, njive, uzvisine i vrhove planina Velebit i Biokovo, posvuda gdje je bilo šeboja. Pučko hrvatsko ime za šeboj je ljubica, a zanimljivo je da je staro ime i za šibensku Crnicu - upravo Ljubica - objašnjava Lipovec, zaključujući kako dosadašnja tumačenja da je Šibenik dobio naziv prema šibama kojima je nekad bio ograđen, o čemu je pisao i šibanski humanist Juraj Šižgorić ili da je ime Šibenik, kako, istina s rezervom, piše ugledni hrvatski jezikoslovac Miroslav  Kravar, dolazi od sviba - vrste drijena, vrbe ili cera.

 

Svjestan sam da će moje tvrdnje izazvati kod nekih i sumnjičavost, ali čvrsto stojim iza svega što sam ukazao, a spreman sam i sa svima koji pročitaju moj rad O imenu Šibenika o tomu i raspravljati - zaključuje Lipovec.

 

 

Slika 19.  Jakob Alt (1789. - 1872.) katedrala sv. Jakoba, Šibenik

Što krije rebus na Dobriću?     Šibenski list

 

- Članak u obliku reportaže je objavljen u tjedniku Šibenski list br. 2386. 26. rujna 2009. g., str. 4. i 5., pod naslovom Marija Lončar, »Šibenčani u rebusu tražili smrt Šubića Bribirskih?« - Janko Lipovec Slovenac riješio drevni rebus na Dobriću?

 

- Reportažu »Rebus na Dobriću u Šibeniku« u trajanju od ca. 12 min. emitirao je Hrvatski radio i Radio Knin 28. 10. 2009. godine u programu »Od mora do izvora«. Novogodišnja emisija najuspješnijih triju reportaža programa 2009. godine istog radija među njima i reportaža Rebus sa Dobrića bila je objavljena ponovo 30.12.2009

 

Kameni rebus na Dobriću iznad drevnih gradskih vrata Šibenika koji prikazuje krila, kose, boce, kocke i mrtvačku glavu ne krije značenje »Lažljivim ustima slijedi smrt« kako se do sada tumačilo, već je to zapravo bio politički pamflet protiv vladavine poznatih hrvatskih knezova Šubića Bribirskih i znači »Šubićima -  ribarima, ubojicama pijancima i kockarima smrt.«  Smjelo to tvrdi zaljubljenik u šibensku povijest Janko Lipovec, Slovenac i šibenski zet koji sa suprugom na Jadriji provede gotovo pola godine. Iako je svjestan, da će njegovo tumačenje zagonetnog srednjevjekovnog rebusa na Dobriću izazvati sumnjičavost mnogih, Lipovec je kategoričan i kaže kako je ono toliko jasno da bi ga i Kinezi mogli pročitati i razumjeti!

 

I Arsen je opjevao rebus

Često sa suprugom, Šibenčankom, šećem gradom i tako mi je pozornost privukao i kameni rebus na Dobriću. Dodatno me je zainteresirao kada sam pročitao knjigu »Šibenski testamenat« Iva Jakovljevića. Posebno me fasciniralo što ne postoji sigurno i svima prihvatljivo tumačenje tog rebusa - objašnjava Lipovec, podsjećajući kako Milivoj Zenić u svojoj knjizi »U pohvalu od grada Šibenika« navodi značenje rebusa na talijanskom »Dalla farse bocche sorte la morte« ili u prijevodu »Iz varljivih usta izlazi smrt« ili »Lažljivim ustima slijedi smrt.« To značenje preuzima i Ivana Jaramaz Reskušić u svojoj knjizi »Kazneni sustav u Šibeniku u 14. stoljeću«, a rebus na Dobriću opjevao je i Arsen Dedić.

 

No takvo tumačenje smatra Lipovec, nema smisla, jer laž se, ističe, nikada nije kažnjavala smrću, pa čak ni u srednjem vijeku! Odgonetavajući rebus, Lipovec je u paru krila pronašao poveznicu s grbom Šubića Bribirskih. Naime, proučavajući rodoslovlje svoje žene koja potječe iz Trogira, odkrio je da se  u taj grad doselio ogranak Šubića koji je po orlovim krilima iz grba promijenio prezime u Kreljutić, kreljut je, kaže, stara hrvatska rijeć za krila. Kasnije pod utjecajem Mlečana mijenjaju prezime u prvo u Dalle Ale, što bi u hrvatskom prijevodu značilo od krila, a poslije to prezime prelazi u Delalle. Zbog toga tvrdi Lipovec prvi dio rebusa treba shvatiti kao grb

Šubića Bribirskih nakon čega je lako riješiti i cijeli rebus. Nema sumlje, istiće Lipovec, da par raširenih orlovih krila na rebusu na Dobriću pripada starom grbu Šubića Bribirskih iz 13., odnosno početka 14. stoljeća. To treba čitati kao Dalle ale (od krila) ili Kreljutići što bi onda u Šibeniku značilo Šubići.

 

 

Slika 20. Dobrić, drevni zdenac, visoko na zidu ispod krova kameni rebus. Naziv Dobrić dolazi od izvora »dobre« vode.

 

Slika 21. Zagonetni kameni rebus na Dobriću

 

Slika 22. Grb trogirske obitelji Delalle (hrv. Kreljutić), ogranka plemićke obitelji bribirskih Šubića

 

Ali nepoznati autor tog drevnog rebusa nije se zadovoljijo proglasivši Šubiće Bribirske samo ubojicama pijancima i kockarima. Dodao je još nešto. Pažljiviji promatrač povećane snimke rebusa mora primijetiti da na prvom reljefu  dva krila nisu jednaka - lijevo krilo je pravilno i orlovo ali desno je krilo, koje bi moralo biti zrcalna slika lijevog krila, isklesano tako da daje utisak ribe iako ima oblik krila. Jasno je da nam autor u tom reljefu još nešto poručuje, brižno je u desno krilo ucrtao ribu. Pretpostavljamo da riba znaći još jednu rugalicu: Šubići - ribari. Odnosi se ta rugalica pretpostavljamo na mornaricu Šubića Bribirskih koju je 1319. godine potjerala ispred Šibenika jaka flota mletačke vojne mornarice. Rebus je naime postavljen iznad glavnih gradskih vrata prema moru, zvanih Porta alla marina. Sjetimo se da je mnogo stoljeća kasnije 1866. godine talijanski admiral Persano krenuvši u pomorsku bitku pred Visom protiv austrijske mornarice pozvao svoje kapitane: »Krenimo pobijediti austrijske ribare!«  Poznate su njegove riječi kad je pred Visom ugledao austrijsku flotu: »Ecco, il pescatori!« (Dolaze ribari!).

           

 

Slika 23. Grb Šubića Bribirskih na pečatnjaku bana Pavla I. Šubića; desno grb plemićke obitelji Šubića Zrinskih, lijevo krilo iz grba Šubića Bribirskih 

 

Rugalica Šubići - ribari mogla bi biti u vezi s drevnom šibenskom galijom. »Obveza davanja posade za galiju je u Šibeniku postojala već u XIV. st., za vrijeme prve mletačke uprave. Grad je imao obvezu opremiti jednu triremu.« piše Josip Kolanović u svom djelu Šibenik u kasnom srednjem vijeku, zato pretpostavljamo da je drevni rebus postavljen u Dobriću uz glavna gradska vrata na zgradi u kojoj su u ona doba najvjerojatnije boravile gradska straža i posada šibenske trireme ili je bila zgrada nekakva »lučka kapetanija«, kasnije kazalište.

 

Kao potvrdu ovog rješenja Lipovec navodi i jedan broj, točnije - 1345. godinu. Naime, u rebusu su i tri kocke koje prikazuju brojeve 3, 4 i 5., , a sve zajedno kao 1345. godinu kada je rebus bio postavljen i koja je u skladu sa skrivenom porukom.

 

Konačno rješenje drevnog rebusa s Dobrića glasi: »Šubićima - ribarima, ubojicama, pijancima i kockarima smrt!«   - 1345. godine

 

Slika 24. Gradska vrata Dobrić (zvana i Porta alla marina, Vrata milosti)  bila su najvažnija gradska vrata prema luci, o čemu govori velik broj uličnih prilaza koji su vodili prema njima. Način gradnje upućuje na dataciju gradnje zida u 14. st.

 

Autor plemić

Autor rebusa je sigurno jako mrzio Šubiće Bribirske. Pretpostavljamo da je dolazio iz šibenskog plemstva. Budući da su u to vrijeme Šubići Bribirski još bili jako moćni, morao je biti lukav i hrabar da takav rebus ugradi na pročelje kuće uz glavna gradskim vrata prema moru na Dobriću svima pred očima - zaključuje Lipovec.

 

Događaji koji su prethodili postavljanju kamenog rebusa na Dobriću 1345. godine (nije objavljeno  u Šibenskom  listu):

 

- 1319. godine grad Šibenik se odmakao od kneza Mladena II. Šubića, hrvatskog bana,

 

- 1319. godine grad Šibenik je s kopna i mora jakim snagama napao Mladen II. Šubić. Šibenčani su banu pružili žestok otpor i uz pomoć Mlečana otjerali bansku vojsku od gradskih zidina,

 

- 1322. godine grad Šibenik položi prisegu vjernosti Mletačkoj Republici. »Ova prva mletačka vladavina u Šibeniku trajat će 36 godina, odnosno do 1357. godine. Ona je pružala određenu zaštitu od hrvatskih velikaša u zaleđu …!« (S. Grubišić, Šibenik kroz stoljeća),

 

- 1322. godine. Mladen II. je pobijeđen u bitci protiv udružene kraljeve vojske Karla I. Anžuvinca kod Brizne u Dalmatinskoj Zagori, Trogirani i Šibenčani pljačkaju banovo sjedište Skradin, Mladen je odveden u zatočeništvo u Ugarsku, gdje umire godine 1343. g. Gubi nasljedne banske časti.

 

- Šubići Bribirski u razdobju Mladenovog brata Jurja II. (1322.-1328.) i njegovog sina Mladena III. (1329.-1348.) i nadalje ostaju najznačajniji velikaši i glavni protivnici obnove kraljevske vlasti u Hrvatskoj. Ugrožavaju vojno sa kopna i mora Šibenik sve do konačnog sloma za Mladenove smrti od kuge 1348. godine.

 

 

 

Slika 25. Grb Šubića Zrinjskih

 

 

 

Putem stećaka od Tribunja preko Šibenika do Brotnja - putopis turista                   Glasilo HKDM

 

Članak  Janka Lipovca »Put stećaka« bio je tiskan u časopisu Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru »Glasilo« prosinca 2006. godine, broj 19., str. 14,  15 i 16.

 

Predavanje o stećcima sa prikazom preko 200 snimaka stećaka pod naslovom »Hrvatski stećci« održao je Janko Lipovec u ožujku 2009. g. u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru.

 

Svake godine ljetujem sa suprugom na Jadriji kraj Šibenika, grada u kojem je rođena moja supruga. Uz ljetni provod koristimo slobodno vrijeme upoznavajući drevnu  povijest kraja u kojem ljetujemo i tražimo korjene ženine obitelji po terenu, starim arhivima, crkvama, povijesnim knjigama i sakupljamo obiteljsku predaju ženinih predaka. Mi to nazivamo »aktivni odmor«.

 

Obitelj moje supruge - Ostojići, nekad brojna i ugledna ostavila je kroz stoljeća puno tragova na papiru i u kamenu. U kamenu su se sačuvali kameni grbovi obitelji u Trogiru i na otoku Braču a drevni nadgrobni spomenici - stećci u Kaštel Kambelovcu i u selu Bijakovići u Brotnju u Hercegovini. Ove godine smo odlučili da obiđemo od Šibenika do Brotnja sve one  stećke - nadgrobne spomenike iz XIV., XV. i XVI. st. za koje smo čuli da po predaji i po pismenim izvorima pripadaju precima obitelji moje supruge. Na karti Međugorja pronašli smo u selu Bijakovići kraj Međugorja lokaciju »stare kuće Ostojića«. To nam je bio konačan cilj.

 

 

Slika 26. Stećak s uklesanim mladim mjesecem, zvijezdom Danicom i križem, Ivinj kraj Tribunja, Šibenik

 

Prije polaska na put kojeg smo mi nazvali »Put stećaka« proučili smo svu dostupnu stručnu literaturu o stećcima. Znali smo da su stećci nadgrobni spomenici iz XIV. do XVI. st. Iznenadilo nas je novo saznanje da ima puno srednjevjekovnih stećaka i u Dalmaciji. Pitali smo se: zar nisu stećci samo bosanski - tako su nas učili u školi? Jesu li i hrvatski? Kojoj vjeri pripadaju, učili su nas da su bogumilski, da li pripadaju i kršćanskoj vjeri ili još kojoj drugoj vjeri?

 

Ivinj kraj Tribunja

 

U stručnoj literaturi smo pročitali da se najsjevernije u Dalmaciji nalaze stećci kraj Tribunja, nekih 20 km od Šibenika. Pronašli smo ih u Ivinju kraj Tribunju. Nitko ni u Tribunju ni u Vodicama ništa o tim stećcima ne zna. Čak ni u Turističnom uredu u Tribunju nikad nisu čuli za stećke kraj njihovog naselja. Na vrlo lijepo uređenom arheološkom nalazištu uz cestu za otok Murter našli smo temelje rimske ville rustice iz 1. st., romansku crkvicu iz 11. st. i nekropolu s oko 50 stećaka iz XIV. do XVI. st. Mnogi stećci imali su uklesane oznake križ, kolo, škare, polumjesec i zvijezdu Danicu. Snimili smo predivne slike stećaka oko drevne crkvice i nekropole kraj nje uz samo more.

 

.

Slika 27. Nekropola sa stećcima, Ivinj kraj Tribunja, Šibenik

 

Slika 28. Stećak označen škarama (prezime Škarica?), Ivinj kraj Tribunja, Šibenik

 

 

 

Slika 29. Stećak oznaćen križem, Ivinj kraj Tribunja, Šibenik

Srima

 

Iz Ivinja krenemo dalje. Nedaleko od Jadrije pred sam ulaz sa sjevera u Šibenik na uzvisini uz cestu za Benkovac nalazi se crkvica Gospe Srimske. U crkvici freska iz XIII. st., prvi prikaz »šibenske« kape. Crkvica je obnovljena ali okolina nije uređena. I baš tu leži nezaštićeno više stećaka. Posjetioci hodaju po njima ne znajući njihovo značenje. Mi smo našli samo pet stećaka. Trebalo bi ih po stručnoj literaturi biti bar deset. Na jednom smo jedva uočili štit s polumjesecem i zvijezdom Danicom. Leži li ispod stećka drevni ratnik iz XIV. st.? Nebrigom su najvjerojatnije uništeni i njegov grob i stećak.

 

 

 

Slika 30. Stećci,  crkvica Gospe Srimske, Srima, Šibenik

 

 

Mirlović Zagora

 

Put nas je vodio u dalmatinsku zagoru u selo Mirlović Zagora. Tu bi trebalo biti desetak stećaka. Našli smo ih kraj zida groblja, sa vanjske strane. Župnik ih je izbacio s groblja, najvjerojatnije je krivo zaključio da stećci  nisu kršćanski ili su mu bili bar sumljivi. Zadržao je samo primjerene s ravnom površinom i s njima popločao okolinu crkve. Drugi leže iza zida groblja, tamo gdje su nekad pokopavali samoubojice i zločince. Tako su se ti stećci iza zida bar spasili za razliku od onih po kojima danas vjernici hodaju kao po pločniku. Znatiželjna učiteljica koja nas je pratila s pogledom iz škole preko puta kasnije nam je priznala da nikada nije čula za te stećke, nije joj poznato šta su stećci. A bili su to najljepši stećci koje smo vidjeli u Dalmaciji, svi s uklesanim znakovimi ljiljanima, križevima . . .  Kakva bi to bila izložba ljeti pred Kneževom palačom u Šibeniku kad bi ih samo prevezli tamo. Stranci moraju upoznati hrvatsku kulturnu baštinu! A ta baština iz XIV. st.  propada zbog nebrige i neznanja!

 

 

 

Slika 31. Nadgrobni spomenik stećak, kamik označen s ljiljanom, XIV. st., Mirlović Zagora, Šibenik,

 

Slika 32. Stećak označen sa četiri ljiljana, Mirlović Zagora

 

 

Slika 33. Stećci, Mirlović Zagora

Pokrovnik

 

U Mirlović Zagori pristupa nam domaćin iz susjednog sela. Dobro poznaje stećke. Naziva ih kamici, tako jih tu zovu. Vjeruje da su po podrijetlu vlaški, njegova pokojna baka još je znala vlaški. Stećaka - kamika ima i na groblju u Pokrovniku, susjednom selu, priča nam. Supruga se slaže da moramo i njih vidjeti.

 

Susjedno selo Pokrovnik i groblje nisu daleko. Na  groblju desetak stećaka. Većina je još u funkciji kao nadgrobni spomenici iako su stećci možda čak iz XIV. stoljeća, pokrivaju nove grobove. U  jednom grobu ispod stećka počivaju vitezi domovinskog rata. I tu ima vrlo ljepih stećaka - kamika. Na stećcima su uklesani konj, križ, kosir … Neki stećci leže u dubokoj travi zaboravljeni.

 

 

 

Slika 34. Stećak s uklesanim kosirom u travi, Pokrovnik

 

 

 

 

 

Danilo na Gornjem polju

 

 

Slika 35. Stećak s mačem, XIV. ili XV. stolj.

 

Stečak je nađen iznad sloja rimske nekropole iz I. do II. stoljeća godine 1951. na položaju Stari šematorij u Danilu, Gornje polje kraj Šibenika.

 

 

 

 

Grebaštica

 

Vraćajući se na Jadriju posjetili smo još groblje u Grebaštici. Lijepo izloženi stećci leže na primjerenom mjestu na groblju. Vidi se da neko brine za njih. Vidjeli smo ih desetak. Na jednom smo uočili štit, polumjesec i zvijezdu Danicu, stari znak vjerovanja drevnih Hrvata  u

obnavljanje života.

 

 

Slika 36. Stećci na Grebaštici kraj Šibenika

 

Vrlika

 

Za nekoliko dana opet smo na putu po Dalmatinskoj zagori u potrazi za novim stećcima - kamicima. Cilj je izvor Cetine i stećci u Vrlici. Putujemo preko Drniša, jedan sat vožnje. Na cilju smo. Otvara nam se predivan pogled na planinu Dinaru, ispred nas dobro sačuvane zidine hrvatske crkve iz IX. st. Hrvatska crkva sv. Spasa. Oko crkve groblje, po navodima stručne literature najveće groblje stećaka - kamika, trebalo bi ih biti preko 900. Nema ih ni pola, drugi su ugrađeni u mostove preko Cetine, tamo su još u funkciji. Nismo našli  ni jedan označen stećak, svi su brez oznake. Ima vrlo velikih, najveći ima preko deset tona. Ispod stećaka grobovi junaka.

 

 

Slika 37. Hrvatska crkva sv. Spasa, IX. st, nekropola stećaka - kamika, XIV. - XVI. st., Vrlika kraj Drniša

 

 

Slika 38. Izvor Cetine, Vrlika kraj Drniša

 

Slika 39. Stećci - kamici kraj crkve sv. Spasa, XIV. do XVI. st., Vrlika kraj Drniša

 

 

Naiđemo na najveći stećak težak po ocjeni oko 10 tona, Sjetimo se putopisa istraživača Dalmacije taljanskog opata Alberta Fortisa koji je kao gost plemenitog Morlaka Vukovića 1771. godine ručao baš na tom stećku - kamiku. Uz pečenog janjca na ražnju bio mu je poslužen čuveni poljički soparnik, pogača od blitve i bjelog luka s maslinovim uljem.  Sve su  to zalili s crnim vinom iz bukare. »Ispod stola - kamika kosti drevnih junaka« piše Fortis u svom »Putu po Dalmaciji« iz 1774. godine. - Sjetim se, tu negdje kraj crkve sv. Spasa prošli su moji preci 1532. godine na putu s Podgrađa i Slimena u Poljicima do Metlike u Sloveniji bježeći pred Turcima. Vraćamo se na Jadriju puni novog znanja o stećcima, spremni da nastavimo  »Put stećaka«.

 

 

 

 

 

 

 

Grušine - Crkvica sv. Lovre

 

 

Slika 40. Grušine, Crkvica sv. Lovre

 

 

Kaštel Kambelovac

 

Slijedeće jutro putujemo prema Međugorju. Zaustavljamo se povrh Kaštel Kambelovca kraj Splita na groblju uz crkvu Gospe od Ružarija, koju Kambelovčani zovu crkvom Gospe od Sniga. Tu kraj crkvice leži stećak, koji po obiteljskoj predaji pripada drevnoj obitelji moje supruge. Stećak je ukrašen štitom, polumjesecem i šesterokrakom zvijezdom Danicom. Pod zastavom s tim znamenjem drevni hrabri Poljičani - preci moje supruge išli su u boj sve dok nisu Turci provalili sa zastavama sličnog simbola mjesecem i peterokrakom zvijezdom. Sve je druge stećke osim još jednog manjeg bager gurnuo u provaliju kad su širili groblje. Od posljednje posjete stećak je puno propao. Nezaštićen propada pod kiselom kišom uzrokovanom sumporom iz dimnjaka splitskih tvornica. Naši unuci neće ga više prepoznati.

 

 

Slika 41. Stećak, Kaštel Kambelovac, kraj Splita, po predaji nadgrobnik obitelji Ostojić

 

 

 

 

Cista Provo

 

Prođemo kraj tvrđave Klis. Cista Provo, naselje desetak kilometara od Trilja, kraj Lovreća. Lijevo i desno od ceste predivni stećci. Ima ih sa svake strane desetak. Na stećcima prizori kola i već poznati znakovi, najčešće mjesec i zvijezda Danica. Mjesto je uređeno, netko brine za stećke. Iznad stećaka veliki križ, kraj njega stijeg s hrvatskom trobojnicom. Još smo u Hrvatskoj.

 

 

Slika 42. Stećci, Cista Provo kraj Lovreća

 

Prolazimo kraj Lovreća. Nakon desetak kilometara uz cestu opet polje stećaka. Ne zaustavljamo se, kasnimo, žurimo u Hercegovinu. Granica. Ulazimo u Bosnu i Hercegovinu brez problema, krećemo cestom za Međugorje.

 

 

Slika 43. Stećci, Cista Provo kraj Lovreća, križ i hrvatska trobojnica

 

Slika 44. Stećak označen mladim mjesecem i zvijezdom Danicom, Cista Provo kraj Lovreča

 

 

 

Bijakovići kraj Međugorja

 

 

Slika 45. Stećak, Bijakovići, Brotnjo, Hercegovina

 

Bijakovići. Potražimo lokaciju na karti označenu kao »Stare kuće Ostojića«. Ispred jedne kuće zaustavimo prvog prolaznika i pitamo za Ostojiće. »Svi smo mi tu Ostojići« kaže nam te se predstavi Ilija Ostojić - Kepo. Pozove nas u svoju kuću i brzo započne razgovor o davnim precima Ostojićima od 1463. godine - od pada Bosne do danas. Tada su se Ostojići u Bosni razdvojili, krenuli su jedni prema Brotnju drugi u Dalmaciju. Ilija nas odvede na stare grobove Ostojića iz XVI. st. Kad se uvjeri da je moja supruga prava pripadnica njegovog hrvatskog roda odvede nas duboko u šumu i iznenadi nas s nekoliko stećaka. »To su stećci naših predaka. Nakon pada Bosne 1463. godine naši preci su prešli u Hercegovinu i osnovali dva sela Bijakoviće i Tepćiće. Kneževi sela - našeg roda leže ispod tih stećaka. Nitko ne zna za te stećke.« Razgledamo stećke,  na nekim od njih već poznati znak: polumjesec i zvijezda Danica. Kepo nam želi pokazati i stećke u Čitluku pa smo brzo krenuli na groblje u Čitluk. Uskoro će noć treba se vratiti na Jadriju.

 

 

Slika 46. Stećci u Čitluku, Hercegovina

 

Vraćajući se istim putem prema Šibeniku bili smo bogatiji još za jedan divni doživljaj. Upoznali smo stećke na području Dalmacije i Hercegovine. Ima ih klesanih kao ploče, sanduci ili slemenjaci. U Hrvatskoj -  u Dalmaciji na kopnu i na otocima sačuvalo ih se preko 4.500, u Bosni i Hercegovini preko 60.000. Bar još toliko ih je dosada propalo. Njihova rasprostranjenost se uglavnom poklapa sa granicom drevne Crvene Hrvatske i srednjevjekovne Bosne. Stećke su Hrvati zvali i mramori, kamici, staro kamenje, stare nekropole stećaka nazivali su vlaško ili grčko groblje. Stećci su najbogatija arheološka baština Hrvata koja zauzima dostojno mjesto u europskom umjetničkom nasljeđu. Stećci nisu pripadali samo bosanskoj, krivo nazvanoj bogumilskoj crkvi, bili su hrvatski, pripadali su poganskoj, kršćanskoj i katoličkoj hrvatskoj, poslije i bosanskoj državi.

 

 

 

 

 

Zaključak

 

Stećci - kamici u okolici Šibenika:

 

Boraja, Danilo, Dragišići, Ivinj, Kašić, Kruševo, Lepenica, Mirlović Zagora, Pokrovnik, Prhovo, Rogoznica, Sonković, Srima, Visovac i  Ždrapanj. Ukupno oko 250 sačuvanih stećaka.

 

 

Na velikom djelu stećaka, koji su se do danas sačuvali, istaknut je njihov vjerski značaj. Na mnogim je uklesan križ u raznim oblicima. Često se nalaze na stećcima scene lova, jeleni, viteške turnirske igre, plemićki grbovi, narodne šare, ukrasi, palme, vinova loza, drvo života, sunce i mjesec. Štit i oružje znaće plemića ili bar ratnika. Polumjesec (Mlađak) sa zvijezdom Danicom  ostatak je vjere Hrvata, koji su u davnini imali kult mladog mjeseca i zvijezde Danice. Najstariji hrvatski grb iz XI. st. bio je sastavljen također od mladog mjeseca i zvijezde Danice. Većinu stećaka možemo datirati u XIV., XV. do početka XVI. stoljeća, kad taj običaj izčezava.

 

Vjerujem da će za uvijek ostati neodgovoreno moje pitanje stručnjacima povjesničarima:  jesu li na drevnim stećcima iz XIV. do XVI. st. uklesani mladi mjesec i zvijezda Danica kao simbol  vjerovanja Hrvata iz davnina ili je na stećcima uklesan drevni hrvatski grb iz XI. st. na dalje, taj isti simbol koji je i danas u grbu Hrvatske, u grbu glavnog grada Zagreba i mnogih hrvatskih gradova …?

 

Sve slike snimio Janko Lipovec

Umivaonik Šibenčana Horacije Fortezza (1530.-1596.) u Muzeju grada Šibenika 

                                                      Misteriji, mjesečnik

 

 

Članak Janka Lipovca je u širem kontekstu objavljen u mjesečniku Misteriji, Ljubljana u novembru mjesecu 2001. godine, broj 100, str. 35 - 37 pod naslovom Kdo je zmagal na Vidov dan, Skrivnost kosovske bitke leta 1389., Milo Kobilić je bil Hrvat.

 

Kad sam 1982. godine još za Jugoslavije boravio ljeti na ljetovanju u Hrvatskoj u Šibeniku posjetio sam izložbu u Muzeju grada Šibenika i tom prilikom razgledao stari predivni gravirani umivaonik šibenskog renesansnog umjetnika Horacija Fortezze (1530-1596) iz godine oko 1570. Uz pomoć tada još bogate privrede Šibenika bio je taj umivaonik otkupljen od aukcijske kuće Sotheby iz Londona za 60.000 funta. Svi koji su umivaonik vidjeli uvjerili su se da umivaonik vrijedi tog novca.

 

 

Slika 47. Umivaonik Horacia Fortezze, Muzej grada Šibenika

 

Šibenčan Fortezza je na većini svojih umjetnina koje se danas čuvaju u najvećim muzejima u Londonu, Firencama i Veneciji prikazivao antičke motive. Na tom umivaoniku su prikazane tri scene vezane na kosovsku bitku 1389. godine: večera kod  kneza Lazara, ubojstvo turskog sultana Murata od ruke Miloša Obilića i smrt Miloša Obilića. Na sceni ubojstva sultana Murata je umjetnik napisao  Milo Equitius. Kako mi je ostalo još malo znanja  iz latinskog jezika iz gimnazije preveo sam ime junaka na tom djelu kao Mile Kobilić (lat. equus - konj, equitatus - jahanje, viteštvo). Moje skromno znanje latinskog jezika sam pokušao prenjeti na simpatičnu kustosinju koja nas je vodila kroz muzej i pitao zašto na umivaoniku ne piše Miloš Obilić. Tada nerazumno grubo odbila me je riječima »Ne bavim se politikom!« Nisam  mogao razumjeti njene grube reakcije, tek mnogo godina kasnije nakon domovinskog rate u Hrvatskoj postalo mi je jasno šta je brez sumlje vrlo sposobna kustosinja željela reći. Kobilići su naime bili iz hrvatskog Turopolja. Kobilići su svoje prezime po predaji dobili zato jer su pili mlijeko kobila koje im je dalo, kako kažu, veliku moć i hrabrost. Mile Kobilić je bio dakle Hrvat, srpski narodni pjesnik preimenovao ga je u Miloša Obilića, s time je Miloš Obilić postao srpski narodni junak.

 

 

Slika 48. Horacije Fortezza Večera kod kneza Lazara

 

Suvremeni hrvatski povjesničar Šibenčan Ivo Ostojić iz Krapine u svojim povjesnim zapisima citira iz engleskih diplomatskih dokumenata iz 1390. godine dakle godinu dana nakon kosovske bitke  protokol prijema stranih diplomata u Carigradu na dvoru sultana Bajazita, koji je naslijedio na Kosovom polju ubijenog Murata. Engleskim diplomatima su prije prijema pred sultanom Bajazitom vezali ruke na leđa. Engleski diplomati javljaju da su taj protokol uveli na sultanovom dvoru kad je »neki Hrvat ubio na Kosovom polju sultana Murata«.

 

1997. godine čitao sam slavno djelo slovenskog povjesničara Valvazora Slava Vojvodine Kranjske. Jako sam se iznenadio: Valvazor je 1689. godine zapisao o kosovskoj bitki:

 

»Hrvat ubije Amurata; 1388. godine je Hrvat s imenom Milo Kobilović žrtvovao život za cijelo kršćanstvo a posebno za svoga gospodara i despota, kad je turskog trinoga Amurata usmrtio s kopljem. Čovek bi mogao pomisliti da je Scaevolova duša ušla u hrabrog Hrvata, kad ne bi pogodio svoga cilja tiranovog srca mnogo točnije nego prije njega Scaevolo Perseno i kad ne bi dobio nagradu junačke smrti, jer su ga Turci nakon ubojstva Murata sasjekli na komadiće…(Prijevod Mirko Rupel, Slava Vojvodine Kranjske, str. 300, Mladinska Knjiga, 1977.).« Valvazor je pogriješio u godini bitke.

 

 

Slika 49. Horacije Fortezza: Mile Kobilić ubije sultana Murata

 

 

Slika 50. Horacije Fortezza: Smrt Mile Kobilića

 

Ljubazna kustosinja u Muzeju grada Šibenika bila je 1982. godine u pravu:  tih godina ne bi bilo primjereno javno raspravljati o narodnoj pripadnosti junaka Mila Kobilića.

 

 Slika 51.  Umivaonik H. Fortezza, Muzej grada Šibenik

 

Austrijski admiral Tegetthoff 1866. godine promijenio povijest Dalmacije    - Glasilo HKDM

 

 

Članak Janka Lipovca je bio objavljen u časopisu Glasilo Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru 2007. godine, broj 21., str.11 do 13, pod naslovom Admiral Tegetthof, 141. godišnjica pomorske bitke ispred otoka Visa.

 

U srpnju 1866. godine pripremala se je na Jadranu do tada najveća bitka svih vremena. Talijanski admiral Persano skupio je sve talijanske pomorske snage u mjestu Ankona na zapadnoj obali Jadranskog mora. Strateški ciljevi Italijana su bili osvajanje otoka Visa, Lastova i Cresa i pobijediti austrijsku mornaricu na otvorenom moru. Admiral Persano doveo je pred otok Vis cijelu talijansku vojnu flotu s tada največim bojnim brodom na svijetu Affondatore oklopnjačom nosivosti 4.000 tona s oklopom od 130 mm debljine i najmodernijim naoružanjem.

 

Nasuprot Talijanima postavio se austrijski admiral Tegetthoff koji je požurio s cijelom austrijskom flotom iz austrijske pomorske baze Pule u pomoć opkoljenoj austrijskoj posadi na otoku Visu, kojeg je branilo oko 2000 mornara, većina hrvatskog podrijetla.

 

 

Slika 52. Talijanski ratni brod Affondatore

 

Admiral Wilhelm von Tegetthoff rođen je 23. prosinca 1827. godine u Mariboru u tada austrijskoj pokrajini Štajerskoj. Rodio se u današnjoj Slovenskoj ulici, njegova rodna kuća je srušena. Školu je pohađao u Mariboru, pomorsku akademiju u Veneciji. Smatraju ga jednim od najboljih admirala 19. stoljeća.

 

Talijansku ratnu mornaricu puno jaču od austrijske pred bitkom ispratio je telegram taljanske vlade: »Prati vas cijela Italija. Na moru su najljepši talijanski gradovi koji čekaju na vas da ih oslobodite. Učinite sve, da Jadransko more postane - mare nostrum!«

 

 

Slika 53. Admiral Tegetthoff na komandnom mostu.

 

Napad na otok Vis počeo je 16. srpnja, ali su Italijani zbog neodlučnosti svog admirala počeli napad topničkom vatrom na Vis s talijanskih brodova tek 18. srpnja. Hrabra posada Visa uspjela je obraniti otok. Talijanska topnička vatra s brodova pokušala je tri dana slomiti otpor austrijske posade ali bez uspjeha. Dio talijanske flote uputio se prema Hvaru s namjerom da presjeće austrijski pomorski kabel koji je povezivao otoke Hvar i Brač s austrijskom komandom u Splitu. Brodovi su zakasnili, austrijska komanda u Puli saznala je za napad Talijana na otok Vis.

 

Pomorska bitka počela je 20. srpnja. Admiral Persano postavio je sve bojne brodove u jednu liniju. Kad je ugledao dolazak austrijske flote poredanu u savršena tri reda u obliku klina, povikao je Persano: »Ecco, il pescatori!« (dolaze ribari!). Taktika genijalnog austrijskog admirala Tegetthoffa iznenadila je Talijane. Austrijska flota poredana u tri reda, brodovi poredani jedan iza drugog bila je teška meta talijanskim topovima, dok su talijanski brodovi poredani u liniju bili laka meta austrijskim topovima. Talijani su očekivali klasičnu bitku. Nova taktika iznenadila je Talijane. Austrijski ratni brodovi s ojačanim prednjim dijelom udarali su u talijanske brodove. Sam Teggethoff oštetio je svojim admiralskim brodom tako dva talijanska bojna broda i nakon toga na isti način potopio ponos talijanske mornarice najveći brod Re d Italia. Brod se potopio skupa s posadom od 27 oficira i 364 mornara. Talijanski admiralski brod Affondatore je teško oštećen potonuo bježeći u Palermo s 250 člana posade. Talijanska mornarica povukla se u panici s velikim gubicima u ljudstvu i u brodovima u Palermo.

 

 

Slika 54. Bitka pred Visom. Potapanje talijanskog broda Re d Italia

 

Austrijska flota nije izgubila ni jedan brod, izgubila je 56 mornara i 38 oficira. Talijanska mornarica izgubila je tri najjaća vojna broda, palo je 643 mornara i 38 oficira. Admiral Teggethoff dobio je najviša austrijska odlikovanja, 120 oficira i 500 mornara dobili su odlikovanja za hrabrost.

 

»Pobjedonosna bitka podigla je uvelike narodnu svijest Dalmatinskih Hrvata« piše Grga Novak u »Prošlosti Dalmacije«. Oni su odsad gledali u Italiji svog neprijatelja, koji hoće ne samo da ih odnarodi, nego da im postane gospodar. Viška bitka, a pogotovo svijest, da velik dio pobjede pripada Hrvatima, djelovalo je daleko više nego bilo kakvo postepeno osvješćivanje pomoću knjiga i škola.«

 

»Za našim snažnim oklopnjačama - pisao je splitski Nazionale - treba da stoji narod, zadovoljan u svojim zakonitim pravima, da ne bude stranac u svojoj kući, da se u školama i sudu može potpuno služiti svojim jezikom, da ne mora zavidjeti povlaštenom položaju u kojem se nalazi jezik onoga naroda koga udaljiše od nas naši vrijedni mornari svojom krvlju i svojom srčanošću…«

 

Spomenici Tegetthoffu bili su u ono vrijeme postavljeni u Puli, Mariboru i u Beču. Svi su spomenici osim u Beču nakon prvog svjetskog rata bili srušeni. Palim mornarima je bio postavljen spomenik na Visu ali taj je bio srušen od Talijana i prenesen u Italiju. Spomenik na Visu bio je u novo nastaloj Jugoslaviji nakon prvog svjetskog rata obnovljen.

 

Slika 55. Spomenik  palim pomorcima viške bitke na Visu

 

 

 

 

Neka bude Tesla - i bi svijetlo!           Glasilo HKDM

 

Elektrana na izmjenićnu struju na rijeci Krki kraj Šibenika po patentu Nikole Tesle druga na svijetu

 

 

Tekst Janka Lipovca je bio objavljen u časopisu Glasilo Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru 2008. godine, broj 23, str. 10 i 11. pod naslovom »Neka bude Tesla - i bi svijetlo!«.

 

Nikola Tesla (1856.-1943.)

 

Nikola Tesla rođen je 10. srpnja 1856. godine u malom selu Smiljanu u hrvatskoj Lici. Već u ranijoj mladosti briljantan u svladanju praktičnih problema i tvrdoglavom rješavanju za većinu ljudi nerješljivih zadataka. Tesla se u društvenim kontaktima i kao dijete pokazao velikim individualcem osebujna karaktera. Od malena je bio prisiljen tražiti svoje mjesto pod suncem u  okolnostima u kojima mu ništa nije bilo dano samo po sebi.

 

Još kao dijete Nikola je maštao o velikim idejama i obećao ujaku da će otići u Ameriku i tamo na slapovima rijeke Niagare ostvariti svoj san - sagraditi veliki kotač koji pokreću ti slapovi.

 

Osnovnu školu mali je Nikola završio u Smiljanu, a nižu gimnaziju i realku u Karlovcu. Nakon gimnazije odlazi na studij u Graz i s velikim entuzijazmom upisuje Visoku tehničku školu. Tada prvi put počinje pretjerivati s radom (kao kasnije tijekom cijeloga svog života); spava samo četiri sata dnevno, neumorno svladajući ponekad nerazumne zadatke koje si je sam zadavao. Takvim je životnim tempom gotovo uništio zdravlje, a pritom je živio od minimalne stipendije i nešto novca koji su mu slali roditelji.

 

Nakon prve godine uspješnog studija, u drugoj ga godini zanemaruje, ne polaže ispite, gubi godinu studija i stipendiju. Posvećuje se biljaru i kartama, po čemu postaje poznat u cijelom gradu. Posuđuje novac i ne vraća ga, nakon čega bježi iz Graza. Dolazi u Maribor gdje u tadašnjoj kavani Central nastavlja s kartanjem i biljarom gotovo puna tri mjeseca. U pratnji žandara vraća se kući u Smiljan kao skitnica bez sredstava. U Smiljanu ostaje gotovo godinu dana i radi kao učitelj. Vraća se na studij koji nikad nije završio. Radio je nekoliko godina u više velikih evropskih gradova.

 

Razočaran nad Evropom koja nikad nije shvatila njegovu genijalnost, 1884. godine Tesla odlazi u Ameriku  s četiri centa u džepu. Zaposlio se i danonočno radio na novim otkrićima i postao vrlo uspješan. Sa svojim izumima - bilo ih je više od 700 - postaje slavan u cijelom svjetu te skoro zarađuje prvi milijun dolara, prodavši dio svojih patenata. Za života bilo mu je podijeljeno petnaest počasnih doktorat širom svijeta, među njima i Sveučilišta u Zagrebu. Danas ne postoji gotovo nijedan kućanski aparat, nijedan električni stroj koji nije sagrađen na Teslinim otkrićima i upravo se svake sekunde na ovom svijetu upotrebljava barem jedan od njegovih izuma. Ipak, neki su od njegovih pronalazaka čak i ukradeni, prisvojeni, a neke još ni danas ne znamo upotrijebiti ili pak nose oznaku strogo povjerljivo.

 

 

Slika 56. Elektrana na izmjeničnu struju Jaruga na slapovima Krke kraj Šibenika 1895. g.

 

Na vrhuncu svoje slave Tesla kao kandidat navodno odbija Nobelovu nagradu jer bi je morao podijeliti s Edisonom, suparnikom u odkrićima. Svoj dječački san i obećanje ujaku iz rodnog Smiljana Tesla je na posljetku i ostvario postavivši na slapovima Niagare 1895. godine veliku hidrocentralu sagrađenu po vlastitim nacrtima i izumima na temelju izmjenićne struje.

 

Samo dva dana nakon Tesline hidrocentale na slapovima Niagare u Americi proradila je na slapovima Krke kraj Šibenika 28. kolovoza 1895. godine još jedna hidrocentrala na izmjenićnu struju također na temelju Teslinih otkrića. Tako je hidrocentala zvana i Jaruga na slapovima Krke druga na svijetu i prva u Evropi na izmjenićnu struju.

 

Zasluge za izgradnju elektrane Jaruge idu naprednom gradonačelniku Šibenika i vlasniku elektrane  Ante Šupuku. Tako je u Šibeniku zasjala i javna električna rasvjeta među prvim na svijetu, sedam godina prije Beča i puno godina prije Zagreba, Splita …

 

 

Slika 57. Ostaci elektrane Jaruga na Krki kraj Šibenika danas

 

Nedaleko od slapova Nijagare, na granici između Kanade i SAD, postavljen je monumentalni spomenik Nikoli Tesli kojeg je napravio jedan od najvećih kipara Hrvatske i SAD Ivan Meštrović, rođen nedaleko od elektrane Jaruga.

 

Kad je veliki prijatelj Nikole Tesle vlasnik velike kompanije električnih uređaja Westinghous, koja je odkupila većinu Teslinih patenata, zapao u financijske probleme, Tesla je velikodušno potrgao potpisani ugovor vrijedan dvanaest tadašnjih miljuna dolara riječima: » Bili ste uz mene kao prijatelj, kad mi drugi nisu vjerovali. Vi ćete spasiti svoju kompaniju i razvijati ćete moje izume, što meni vrijedi više od novca. To mi je dovoljno.« 1984. godine, sto godina nakon dolaska Tesle u Ameriku, američka je kompanija Westinghouse, koju je Nikola Tesla tako velikodušno spasio propasti, postavila atomsku centralu Krško.

 

Sav zarađeni novac od svojih patenta Tesla je potrošio na istraživanja i za nova odkrića. Pred kraj života svi su ga zaboravili. Jedini prihod tijekom posljednji godina života bila mu je skromna mirovina oko 600 dolara koju mu je dodijelila domovina. Golubovi koje je svakodnevno hranio na gradskom trgu ostali su mu jedini prijatelji. Umro je 1943. godine u New Yorku u neimaštini i samoči.

 

Po svjetskim anketama Nikolu Teslu svrstavaju među deset najvećih genija drugog tisućljeća, odmah nakon da Vincija slikara, kipara, arhitekta, glazbenika i izumitelja i Guttenberga izumitelja tiskarskog stroja a ispred Bella izumitelja telefona i Newtona oca zakona gravitacije.

 

 

Slika 58. Reklamni oglas za elektični agregat po patentu Nikole Tesle u američkim novinama, 1898. godine

 

Petar II. Svačić posljednji hrvatski kralj hrvatske  krvi                                    Glasilo HKDM

 

 

Tekst Janka Lipovca objavljn je u časopisu Glasnik Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru u veljači 2003. godine, broj 11, str. 6. pod naslovom Hrvatski velikani - Petar II. Svačić

 

Povodom otkrića spomenika na Miljevcima

 

2002. godine u rodnom Kamičku na Miljevcima iznad rijeke Krke i otoka Visovca kraj Šibenika u okviru svećanog obilježavanja 900 obljetnice smrti posljednjeg hrvatskog kralja hrvatske (narodne) krvi, Petra II. Svačića, svećano je otkriven monumentalni spomenik tome kralju, djelo akademskog kipara Kažimira Hraste.

 

Slika 59. Oton Iveković, Smrt Petra II. Svačića (kralj 1093-1097), posljednjeg hrvatskog kralja hrvatske (narodne) krvi

O hrvatskom kralju Petru II. Svačiću (1093 - 1097) nema mnogo podataka. Zna se tek toliko da se nakon smrti Stjepana II. Trpimirovića  Svačić stavio na čelo svoga naroda i u Kninu bio izabran od hrvatskog plemstva za kralja.

 

Kralj Petar II. poveo je Hrvate u borbu protiv ugarskog kralja. U toj nadasve rodoljubnoj akciji je poginuo u odlučujućoj bitci 1097. godine na planini Gvozd, po njemu nazvanoj Petrova gora, čime je ostao trajni uzor junaka u ukupnoj svjesti hrvatskog naroda.  O njemu govori predaja: »Kralj Petar Svačić u trenutku najveće nesreće hrvatskog naroda znao je izabrati pravu stranu i radije je poginuo nego dopustio da tuđin ušeta u Bijelu Hrvatsku.« Lik kralja Petra II. Svačića, izgubivši konkretne povjesne crte u svijesti naroda, postao je metamorfoza slobode, utjelovljenje žrtve i stradanja za slobodu. Tako je Petar Svačić postao nacionalni mit.

 

Hrvatski pisac A. Šenoa ispjevao je divnu pjesmu o kralju Petru Svačiću:

 

»… o čudan se je opro štap;

slomljeni držak stijega cijela,

krpetina još na njemu visi,

još zna se kocka rujna, bijela,

to zastava nam sveta ti si …

 

… taj narod strven i poražen,

rukovet strancu, prezren, gažen,

doviknit će svijetu: čuj,

da, još nas ima, još Hrvata,

slobodu našu, svijet, štuj!«

 

Uz ime Petra II. Svačića različiti pisci te posebne novinari pripisuju ne poznavajući povijest različite često krive nazive koji Petru Svačiću ne pripadaju. Uz »hrvatski kralj«, »posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi« i »posljednji hrvatski kralj narodne krvi« koji mu jedino ispravno pripadaju, Petru Svačiću pripisuju krivo i »posljednji hrvatski kralj« ili »posljednji kralj hrvatske krvi«. Posljednja dva naziva pripadaju drugim kraljevima.

 

Posljednji kralj Hrvatske (Kraljevine Hrvatske) bio je Karlo I. Habsburški koji je abdicirao nakon prvog svjetskog rata 1918. godine. Morao se odreći prijestolja u Austriji, dva dana kasnije i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Umro je deportiran na otoku Madeiri 1922. godine.

 

Slika 60. Karlo I. Habsburški, austrougarski kralj (kralj 1916-1918),

posljednji hrvatski kralj

 

Posljednji kralj hrvatske krvi bio je bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić (kralj 1461-1463) kojeg je turski sultan Mehmed II. dao pogubiti 1463. godine u Jajcu. 1888. godine pronađen je grob posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića na mjestu kojeg je narod nazvao »kraljev grob«. Hrvatski pisac Z. Tomičić piše u djelu »Bosnom ponosnom«: »Eto tamo, na brdu iznad velikog parka zvanom Hum - tamo su Turci pogubili kralja Stjepana Tomaševića kad su ga doveli svezana iz Kljuća sa stricem Radivojem Ostojićem i nejakim nećakom. Kamena ploča govori o tom činu. Pogubivši ga ondje, nadomak Jajcu, iz ljute osvjete, sve da ne bi nikad više ugledao Jajce, svoju prijestolnicu i prijestolnicu ranijih kraljeva Bosne. Kosti kralja Tomaševića prenesene su 1888. godine u franjevački samostan u Jajcu i pohranjene u staklenom lijesu«.

 

Grob posljednjeg hrvatskog kralja hrvatske (narodne) krvi Petra II. Svačića, koji je umro 1097. godine nije se sačuvao.

 

 

Slika 61. Stjepan Tomašević Kotromanić (kralj 1461-1463), bosanski kralj,  posljednji kralj hrvatske krvi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostojići - preci moje supruge Ljerke Ostojić - Lipovec u Šibeniku                        iz »Povijest obitelji Ostojić«

 

 

Tekst »Ostojići u Šibeniku« izvađen je iz djela »Ostojići - Povijest mojih predaka« Janka i Ljerke Lipovec, Šibenik, 2009. g., str. 231-236.

 

 

Slika 62.  Rodna kuća moje supruge Ljerke Ostojić - Lipovec u

Šibeniku.

 

Ostojići potječu iz Bosne iz Bobovca gdje se spominju već u 12. stoljeću kao potomci bosanskog kneza Stjepana Ostoje i kao najbliži rođaci šest bosanskih kraljeva Ostojića Kotromanića zvanih i Kristići od kralja Stjepana Ostoje do kralja Matije Radivojevića. 1463. godine padom Bosne u ruke Turaka, preci Ostojića sele u Dalmaciju u Stari Grad na Hvaru, pa u Poljičku republiku, u Kaštel Kambelovac, Brač, Korčulu, Trogir, Šibenik.

 

Prvi se Ostojić u Šibeniku spominje 1442. godine kožar Jakob Ostojić, koji izvozi u Senj 250 štavljenih janjećih koža. 1451. godine je boravio u Šibeniku Martin Ostojić učenik graditelja šibenske katedrale i kipara Jurja Matejeva Dalmatinca. 1528. godine se spominje u Šibeniku Matteo Ostojić. Stari šibenski dokumenti spominju da je  Matteo  došao iz Jajca u Bosni - »Matteo Ostoich da Jaice dalla Bosnia, Abitante a Sebenico.«

 

Istražujući po starim dokumentima o prošlosti i povijesti obitelji Ostojić iz Šibenika pronašli smo u ostavštini šibenskog javnog bilježnika Karatusa Vitalisa (1451-1470) ugovor iz 1451. godine o školovanju između slavnog graditelja šibenske katedrale sv. Jakova i kipara Jurja Matejeva Dalmatinca te punoljetnog učenika Martina Ostojića reč. Platkoviča iz Jezera iz »hrvatskih krajeva«. Ugovor o školovanju bio je ugovoren u Šibeniku na pet godina.

 

 

Slika 63. Ugovor o školovanju između šibenskog graditelja Jurja Matejeva Dalmatinca i učenika Martina Ostojića reć. Platkovića iz Jezera iz »hrvatskih krajeva«, 1451. godine

 

Po Josipu Kolanoviću je Juraj Dalmatinac ugovorio od 1444. do 1470. godine osamnaest ugovora s učenicima - klesarima. Ugovori su se sklapali na dvije do deset godina, učenici su radili i stanovali kod majstora, dobili su hranu i odjeću. Godišnja je nagrada učenika bila jedan zlatnik. Na kraju učeničke dobe učenici su dobili najpotrebniji alat da su mogli samostalno započeti zanat. U nekim se ugovorima ističe obveza teoretskog i praktičnog obrazovanja. Učenici na kraju šegrtovanja nisu polagali ispit. Čini se da je učenik nakon ugovorenog roka dobio i pravo na majstorski naziv.

 

Slavni graditelj i kipar majstor Juraj Matejev Dalmatinac je ugovorio sa Šibenčanima 1441. godine nastavak već 1531. godine započete gradnje katedrale u Šibeniku za godišnju plaću od 132 zlatnika. Majstor je gradio katedralu po svojim nacrtima s prekidima zbog pomanjkanja sredstava, turskih ratova i kuge, koja je često harala po Šibeniku, do svoje smrti vjerojatno 1473. godine. Katedralu nije završio. Jurju Dalmatincu pomagao je u gradnji katedrale i majstor - kipar Andrija Aleši iz Drača, a nakon smrti Jurja Dalmatinca nastavio je gradnju katedrale graditelj i kipar Nikola Firentinac - po istraživanjima dr. Emila Hilja bio je to Nikola Kokorić iz šibenskog zaleđa. Tek nakon smrti Nikole Firentinca 1505. godine dovršavaju Šibenčani gradnju katedrale 1555. godine. Katedralu su gradili više od sto godina.

 

Slika 64. Kamena glava sa svjetionika na Jadriji, originalno djelo Jurja Matejeva Dalmatinca, nekad na katedrali sv. Jakova, zbog oštećenja krajem 19. st. zamijenjena kopijom, intervencijom autora L.J. 2007. godine original prenesen s Jadrije na restavriranje i čuvanje u Šibenik.

 

U ugovoru između graditelja Jurja Matejeva Dalmatinca i Martina Ostojića zv. Platković iz 1451. godine je navedeno da Martin Ostojić potječe iz hrvatskih krajeva iz Jezera. Postoji nekoliko krajeva s imenom Jezero ili Jezera. Najvjerojatniji kraj Jezera koji se spominje u ugovoru i iz kojeg pretpostavljamo potječe Martin Ostojić je blizu grada Jajca u Bosni. Na rijeci Plivi se nalazi naselje Jezera s Velikim i Malim jezerom. Udaljeno oko 150 m od Velikog jezera nalazi se Platno jezero ispod gore Treskavice na 1580 m n/v, dužina mu je 80 m, širina oko 30 m, dubina oko 2 m. To bi odgovaralo nadimku Martina Ostojića Platković i kasnijim upisima njegovih potomaka u maticama Šibenika koji navode da šibenski Ostojići potječu iz Jajca. U bosanskoj povijesti spominju se Jezera kraj Jajca: 1436. godine iz tog kraja dolazi majstoru Jurju Dalmatincu u Šibenik i učenik Tvrtko Brajković; 1450. godine boravi u Jezerima kralj Stjepan Tomaš Ostojić, 1461. godine knez Radivoj Ostojić ima kuću u Jezerima, 1469. godine spominje se franjevački samostan u Jezerima u kojem je boravio fra Mihovil Ostojić. Svi ugledni navedeni Ostojići koja se spominju na Jezerima po predaji pripadaju plemenu Ostojića Križića iz kojih potječu današnji šibenski a i svi drugi trogirski i dalmatinski Ostojići.

 

 

 

Slika 65. Grb obitelji Ostojić, prije 1463.g.

 

Iz životopisa graditelja Jurja Matejeva Dalmatinca je poznato da je oko 1450. godine uputila dubrovačka vlada Jurja Matejeva Dalmatinca u Humske zemlje svome tadašnjem savezniku vojvodi Vladislavu Hercegoviću. O kakvom je poslu tada bila riječ - nije poznato. Možemo samo nagađati da je to bio značajni graditeljski poduhvat - možda baš samostan i crkva u Visokom koje je oko 1450. goddine sagradio daleki rođak današnjih dalmatinskih i šibenskih Ostojića franjevac Mihovil Ostojić pripadnik obitelji Ostojić - Kotromanić. Vjerujemo da je u Humskim zemljama veliki majstor Juraj Dalmatinac ugovarao posao a možda i kamen za buduće radove. Moguće je dakle da su se Juraj Dalmatinac i fra Mihovil Ostojić 1450. godine sreli u Visokom ili u samim Jezerima u franjevačkom samostanu i da je Juraj Dalmatinac poveo u Šibenik iz Jezera nekog rođaka fra Mihovila Ostojića. Po navedenom bi mogli biti prvi Ostojići koji se navode u šibenskim maticama sredinom XV. st. daleki rođaci današnjih šibenskih Ostojića a Martin Ostojić učenik Jurja Dalmatinca možda rođak ili čak nećak fra Mihovila Ostojića.

 

 

Slika 66. Obitelj Ostojić iz Šibenika, oko 1914. godine

 

Po Krsti Stošiću, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941., na šibenskom se području spominju u prošlosi Ostojići:

 

- žena Margarita Ivana de Millo iz Brodarice i Martinske, kojega je dužd 1483. godine imenovao čuvarem šibenskih solana, oporukom 3.10.1483. ostavlja svome bratu Ivanu Ostojiću 70 libara za mise (str. 25),

- Mate Ostojić kapelan crkve Gospe od Griblje, Donje polje, 1696. (str. 55),

- crkva sv. Lovre, Donje polje. 1674. godine Ivan Ostojić kovač je uspostavio zvono na onda malom zvoniku Nove crkve, koje se obično prenašalo ka Gospi od Griblje (str. 59),

- Zlatin, pučanstvo - oko 1750. godine Ostojić (Hostojić) (str. 171),

- Primošten i Rogoznica, Juraj Ostojić, župnik i upravitelj župe Rogoznice 1555. i 1558. godine (str. 258 i 272).

 

 

Slika 67. Rodoslovlje - preci šibenske obitelji Ostojić od XIV. stoljeća sa strane kratak izvadak iz Diplome bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojićima precima šibenskih Ostojića 1458. godine, Arhiv grada Venecije

 

 

Slika 68. Diploma plemstva i naslova kneževa, koje je precima šibenskih Ostojića podijelio hrvatsko ugarski kralj Bela IV. pretpostavljamo 1244.  godine a potvrdio bosanski kralj Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić 1458. godine, Arhiv grada Venecije

 

 

 

 

 

 

 

Slika 69. Dokument iz slavnih dana šibenske obitelji Ostojić, predak šibenske obitelji Ostojić glavar (knez) sela Slimena didić iz Poljičke republike oženio je kćer sestre kliškog kneza Petra Kružića Katarine, 1604. godine, Arhiv grada Zadra

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tragom narodne pjesme do korjena moje obitelji  

                                        Glasilo HKDM

 

Ne znaš li odakle dolaziš,

Ne ćeš znati ni kamo ideš,

Budući da ne znaš gdje si.

                                 (Stara poslovica)

 

 

»Pismu o banu Ivanu Šimuniću« zapisao je dr. Rado Žic u Sinju 1961. godine po pjevanju Ante Glavinovića i njegove sestre Marije, udate Librenjak, koji su tu pjesmu naučili od svojih roditelja i djedova, pjesma se prenosila od roda do roda. Dr. Žic je tu narodnu pjesmu predao dr. Mate Šimundiću, koji je pjesmu  objavio 1989. godine u Časopisu za zgodovino i narodopisje u Mariboru pod brojem UDK 398.8(497.12 Sinj).

 

U Hrvatskom kulturnom društvu u Mariboru 2002. godine Janko Lipovec održao je predavanje »Uskoci - prleški preci?« u kojem je autor predstavio narodnu pjesmu »Pisma o banu Ivanu Šimuniću«.

 

Suglasnošću dr. Rada Žica pjesmu je objavio Janko Lipovec u Glasilu hrvatskog kulturnog društva br. 20, 2007. godine, pod naslovom Tragom narodne pjesme iz Sinja  do korijena moje obitelji, str. 15 - 17.

 

Tekst »Tragom narodne pjesme do korijena moje obitelji« izvađen je iz djela Janka Lipovca »Lipovci - družinska kronika«, Maribor, 2010.

 

Moja slovenska obitelj Lipovec potječe iz dva susjedna sela Podgradje i Slamnjak ispod brda Jeruzalem kraj gradića Ljutomera na sjevero-istoku Slovenije. Prezime Lipovec pojavljuje se u maticama župnog ureda u Ljutomeru od prvih dana upisivanja 1686. godine.

 

Uvijek me zanimalo otkud potječe moj rod. Po tradiciji naše obitelji a i drugih susjeda  u mom rodnom selu pretpostavljam da su moji preci naselili slovenska područja kao prebjezi iz Dalmacije, možda iz Like ili čak iz Bosne i Hercegovine nakon Krbavske bitke 1493. godine bježeći pred Turcima. Po predaji moje obitelji moji su preci došli u te krajeve početkom šestnaestog stoljeća na poziv hrvatskih grofova Draškovića, koji su u svom naslovu zbog posjeda koje su tu držali imali i naziv »Ljutomerski«. Draškovići podrijetlom iz Dalmacije bili su vlasnici devet sela i grada »Donji grad« iznad našeg sela. Po obiteljskoj predaji moj otac i nakon njega i ja dobili smo ime po grofu Janku Draškoviću od kojeg je moj pradjed otkupio imanje. Novi stanovnici iz Dalmacije su naselili pusta polja, koja su zbog kuge i turskog haranja ostala prazna. Starosjedioci su nove stanovnike nazivali hajducima ili uskocima. Prezimena u tamošnjim selima Horvat, Bizjak (Hrvat), Zemljarič, Štampar, Marinič, Skok (Uskok), Marjanovič, Kolarič i mnoga druga na -č potvrđuju tu predaju.

 

 

Slika 70. Brdo Jeruzalem kraj Ljutomera s vinogradima, ispod Jeruzalema sela Podgradje i Slamnjak

 

 

Slika 71. Obitelj Lipovec s Podgradja, Slovenija, oko 1930. g.

U našoj obitelji sačuvali su se neki običaji, koje su moji preci pretpostavljam donijeli iz stare domovine. Za velike praznike ili vjenčanja (pučki »svetke«) peku u mojoj obitelji bijeli kruh, kojeg nazivaju »bosman«. Uvjerio sam se, da sličan naziv za kruh znaju i Hrvati u Bosni, domaći kruh nazivaju »bocman«. Znak moje obitelji, kojeg su moji utiskivali na kruh prije peke je »rovaš«. Rovaš je jednak komadiću drvca na koji su nepismeni pastiri na otoku Hvaru po propisima hvarskog statuta već pred trinaest stoljeća bili dužni nožem urezivati sa znakovima sličnim rimskim brojevima na ispašu preuzeti broj stoke. Taj običaj mogao bi biti jako star, znakove na rovašu neki stručnjaci drže predhodnicom rimskih brojeva. U pučkom jeziku je u našim selima ostala do danas izreka: »to ide na moj rovaš« što danas znači »to ide na moj račun«. Moji djedovi i pradjedovi su za praznike pjevali narodne pjesme o Turcima, mnoge pjesme mojih predaka ušle su u antologiju slovenskih narodnih pjesama.

 

Slika 72. Rovaš moje obiteljiza označavanje kruha prije peke, drveni, veličina 20 x 200 mm, prije 1900. g.

 

Moje rodno selo se zove Podgradje, a susjedni zaselak Slamnjak (ime dolazi od riječi slijeme). Poznato je, da su novi stanovnici sela koja su naselili u Sloveniji nazivali nova sela koja su osnivali imenima svojih starih sela. Tako se u  na pr. Poljicima kraj Zadvarja u Dalmaciji nalaze dva sela Podgradje (Podgrađe) i Slime istih imena kao moja rodna sela u Sloveniji. Iznad mog rodnog sela se nalazi uzvisina »Železne dveri«. Iznad sela Slimena i Podgrađa u Poljicama diže se turska utvrda »Dvare« (dveri - vrata u Bosnu) po kojoj je Zadvarje dobilo svoje ime.

 

Tražeći korjene moje obitelji ispričao mi je na jednom domjenku Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru dr. Rado Žic, liječnik u Mariboru, rodom s otoka Krka da je davno kao stažist u Sinju zapisao narodnu pjesmu, koja pjeva o dolasku zbjegova iz Cetinske krajine 1532. godine u slovenske krajeve u Štajersku. Tu predivnu narodnu pjesmu do tada nepoznatu objavio je pokojni prof. dr. Mate Šimundić iz Lovreća. Po tekstu te narodne pjesme uvjerio sam se da pjesma pjeva o istinitom događaju - dolasku i mojih predaka iz Cetinske krajine u sela ispod brda Jeruzalema kraj Ljutomera 1532. godine. Pjesmu držim bogatom kronikom dolaska mojih predaka u Sloveniju pa sam je zato stavio u djelo »Povijest moje obitelji« koje sam nedavno završio:

 

Pisma o banu Ivanu Šimuniću

 

Kada naši poraziše Turke,

Skender - bega pašu bosanskoga,

nasilnika zla i naopaka,

cesar bečki bilu knjigu piše

a na ruke Iva Šimunića,

prisvitloga bana od Krajine.

U knjizi mu ko otac plakaše

kakve njem jade i nevoje

uvik čine siloviti Turci

spušćajuć se iz zemlje Ugarske

u Štajersku krajinu ubavu.

I moli ga kano svoga sina

da mu dođe na pomoć veliku

u obranu križa i kaleža

od polmiseca priopakoga.

Akoli mu na pomoći bude,

dat će njemu zemlju i gradove,

lipa sela i tvrde varoši,

darovat ga i srebron i zlaton,

poslat će mu i svoji vojnika,

pomoć pružit di god je moguće.

 

 

Slika 73. Sela Slime lijevo i Podgrađe desno, pogled sa Zadvarja,  straga Mosor, ispoda rijeka Cetina, Poljica, Dalmacija

Kad je bane knjigu razumija,

on cesaru to odgovorija:

»Svitli care, silni gospodaru,

što će meni zemlja i gradovi,

pusta blaga i zlatni nakiti,

ja i ovdi toga dosti imam,

da ko piše, bilo bi i više.«

 

 

Slika 74.  Podgrađe, Stara kuća, 16. st., Poljica, Dalmacija

 

Kad je cesar knjigu proučija,

bijaše se puno rastužija.

Poče bana i jopet moliti

i gorke mu jade  kazivati:          

da mu osta sva krajina pusta,

nek dovede petstotin mladića,

sve mladosti, ni malo starčadi,

i da dicu na put ne uzimje.

Naselit će njegove gradove

Borl i Ormož pored rike Drave

i još k tome ubav Jeruzalem

i vascilo poje oko Ptuja,

ravno poje, nadaleko znano.

Od svega će biti gopodari.

 

Kada bane i tu knjigu prošti,

on sakupi sve časnike svoje

i naredi neka se priprave

da saberu vojsku pripremljenu,

jerje  njiman dugo putovati

i na put s Turcin ratovati.

 

 

Slika 75. Podgrađe, stara kuća, 16. st., Poljica, Dalmacija

 

Satnici su tekliće poslali

oko Sinja pozivat vojnike.

Itri su  jin momci govorili:

»Oj, junaci od Krajine sinjske,

štono znate pušci oganj dati,

svi uzmite konja po najbržeg,

pušku šarku - tog oca i majku,

dugo kopje i sabju oštricu,

buzdovana i dva samokresa,

u bisage praa olova

i baškota kruva nesoljena

te mišinu vina po veliku.

Povedite svu rodbinu svoju:

čejad staru i dićicu malu,

jerbo Rvat, odkako ga ima,

ne ostavja stara i nejaka,

već ga rani i oda zla brani.

S oženjenin nek su virne jube,

a s mladićin cure zaručnice,

sve od reda dive lipotice.«

 

Časnicima ban podili šolde

šta mu bečki cesare poslaše.

Časnici ji satniciman daše,

ovi stotnicin i desetnicin

da razdile sve među vojnike.

Kad ne minu ni četrnaest dana,

a vojska se biše sakupila,

sakupila i utaborila

poda Trijen gradon na Cetini.

 

 

Slika 76. Cista Provo, … od svojih pokojnih se zauvjek  oprostiše…

 

Bisni konji i silni junaci,

š njima žene i divojke krasne,

zapregama ni broja se ne zna.

Did i baba side ponaprida,

iza njih su sitni unučići,

mala dica majkan na prsiman,

pored nji junaci konjanici

te divojke i udate žene.

Svako jaši pritila ždralina.

Bez oružja nikoga nemade,

ko ga samo privatiti znade.

U ženski su noži o pojasu,

a do njizi svitli samokresi.

Svaki muški dugu pušku nosi,

a dvi mu vise u pripašaju,

a bedrici sabja briotkinja,

u ruci mu perni buzdovane,

konjanici dugin kopjem tresu.

 

Kada bane izda zapovidi,

razvuče se spremjena družina

i okrene ka sivernu kraju.

 

 

Slika 77. Cista Provo,  … silno blago napojiše …

 

Tri moseca oni putovaše,

od Karlovca na Metliku paše.

Pa kada se malo odmoriše

i bisage svoje napuniše,

odrediše pute nastaviti.

Od Metlike daje produgjiše

i unda se Ptuja dovatiše.

Prid gradon ji dočekala vojska,

mala vojska ptujski gospodara.

Kad ta vojska bila ugledala

šta se Ptuju gradu približava,

odjednon se bila skamenila:

Sve junaci izgleda viteška,

svi pod puškon i dugačkin kopjen,

ispod kape od diviji zviri

ploče zlatne na prsin junačkin,

oružane ženske ko i muški.

 

Slika 78. Grad Ptuj,  Slovenija … i unda se Ptuja dovatiše …

 

Kada momci malo k sebi došli,

od stra jesu u grad pobižali

i za sebon moste podignili,

podignili, vrata zatvorili.

 

Ban Šimunić teklića otposla

s knjigon bilon za ptujsku gospodu.

Kad gospoda knjigu razumila,

tad su gracka vrata otvorila

i ponovo moste priklonila

prid junake s kruvom išetala,

bilin kruvom i bukaron pive.

A Sinjani, svemu naviknuti,

kruv su jili, pivu nisu pili,

za nju prija niti čuli nisu.

Glavno piće njimon vino biše

i rakija od zgode do zgode,

osobito kad su mrzle vode.

Šimunića lipo darivaše

ter mu ključe od grada daše.

A on za dar uzvrati uzdarje:

pušku šarku, sabju dimiškinju

i odilo zlaton izvezeno

šta Sinjani nose na blagdane.

I uz to se lipo pogostiše.

Pridodoše iz Ptuja gospoje

i čude se brkatin junacin,

krupnim moncin iz neznana kraja.

A divojke mamile poglede

baš odreda sve ptujske gospode.

Dođe vrime da se i rastanu

i na svoju svaki kreni stranu …

Brzo su se tu dogovorili

kamo će se koji uputiti.

Na tri su se skupa razdilili.

 

 

Slika 79. Grad Borl, Slovenija, … Sav grad jesu skladno obnovili …

 

Kad stigoše u Borl grad na Dravi,

odma su ga bili zaposili.

Vas grad jesu skladno obnovili

i puše su u njeg postavili.

Prostor mali za puno čejadi,

stoga u njem nisu svi ostali,

većina je kuće sagradila

po njegovoj bližoj okolici.

 

Drugi dio k Jeruzalem-brigu,

k njemu oni brzo putovaše

tu sve žene i dica ostaše,

a judi se gradnje privatiše.

 

Treći skup se k Ormožu odvali

i tamo su zauvik ostali.

 

Dotle osta vojska svitla bana,

po junaštvu po sven svitu znana.

Poče narod ledinu krčiti,

njive orat i lozu saditi.

Procvitaše zeleni voćnjaci,

porestoše grozdni vinogradi.

Sritno su se tu porazmistili,

zemlju plodnu vajalo raditi,

uzgajali konje i volove,

sitnu zubu ko bi broja znao.

Od oružja nisu se dilili,

pod njimen su svi i ostarili.

 

Kad Turčinu biše  dojavljeno

ko tu zemlju sada naselija,

svi Sinjani iz Krajine jute,

više tamo nije udarija.

Nije lako na Sinjane poći,

pod Sinjon se Turčin opržija,

poda nj više nije doodija,

kako zube ne bi polomija.

 

Slika 80. Ljutomer, Slovenija

 

 

Pusta zemja prisvitla cesara

posta tako brojno napučena,

od Turčina za svagda branjena.

Niki su se tamo vratili,

ne mogaše maglu podnositi,

niti slane, niti oštre zime,

nastaviše živit u Krajini,

na prijašnoj svojoj domovini.

Po koji su  još i dolazili,

oblazili svoje rodijake,

unda bi se natrag povratili.

I tako su bili nastavili

dokler  stari nisu izumrli,

a mladi se i ne poznavali.

 

 

Slika 81. Uskoci u Sloveniji, J.V. Valvasor

 

U toj vojsci Šimunić Ivana,

od Krajine junačkoga bana,

biše puno sivi sokolova

vitka stasa, rumena obraza,

duga brka i pogleda mrka,

čvrste ruke, široka ramena,

brzi noga,  još brže pameti.

Svi Rvati štono Boga znaše,

kojino su znali udariti

kano lavi ako je tribalo,

a čekati poput guje ljuti.

Med njimi su po izbor glavari:

najprvi je Tetičković Mate,

svuda znani časnik od mejdana.

Smista za njim Petrović Ivane,

a do njega Bračić Radovane.

Sve junaci ko i gorski vuci.

Ni satnici nisu gori bili:

Ivan Rode, zmija od čovika,

Jozo Murat, sablja demeškinja,

Topalović Jure, oganj živi,

Teičković Marko, lakatica,

Predikaka Ante, junak vrli,

Šime Pravdić, judina na glasu,

Ante Kačić, peru vičan laku,

vičan peru i i dugu maškuju.

A šta reći o Šimi Kačiću?

On je moga konja preskočiti

te na itre noge doskočiti,

i dvojici na bojak izaći.

Ni na smrt on stra prizna nije.

Do njega junak Vrane Zemljariću,

on na turske sabje nalićaše,

i njijova kopja prilamaše,

buzdovanon bojak dokončaše.

Bija š njim Jerko Dukariću,

on na guslah prilipo gudiše.

U boju je divje nasrćao

i dušmane na rpe mećao.

U boj je Jerko prvi ulazija,

iz boja je zadnji izlazija.

Do nji redon znani su serdari:

Škopinići Luka i Andrija

te Bareze Mikula i Tome,

Mate Milun, gora od čovika.

Kolarići Vrane i Jozipe,

Štampar Luka, Ive i Mikula

što s Kosinja ličkog utekoše,

mista mala, po sven svitu znana

po knjigama koje su tiskali.

U Sinj bili braća pribižala

od Turčina, vragu dušmanina.

Dogoniše olova i praha,

i olovon vojsku opskrbljaše

da to plino ne dopane Turcin.

I još mnogo inijeh serdara

i katana, rabri bojevnika

koji jesu puškam oganj dali

i na gole sabje udarali,

golin rukan dušmane vatali.

 

Taki su van svi Sinjani bili,

nikad oni nisu mirovali,

vazda jesu Turke progonili,

i nikad se nisu pokorili!  

 

 

 

Slika  82.  Ljutomer, Slovenija

 

U povijesti Slovenije zabilježen je dolazak veće grupe prebjega - uskoka iz Cetinjske krajine oko 1532. godine. Po sačuvanim dokumentima ti su se novi stanovnici nastanili na Murskom polju. Sudjelovali su u odbrani Štajerske pokrajine pred Turcima. Sačuvani dokumenti potvrđuju da narodna pjesma »Pisma o banu Šimundiću« pjeva o istinitom događaju. U okolici Trilja našao sam sedamnaest obitelji s prezimenom Lipovac pretpostavljam mojih dalekih rođaka.

 

Događaji kad je po tradiciji Poljičana djevojka iz Kostanja (Poljice) Mila Gojsalić 1530. godine nasilno privedena paši u logor ponoći zapalila skladište baruta u turskom logoru u Podgracu, ubila turskog zapovjednika Ahmed-pašu, mnogo turskih časnika i vojnika i s tim puno pridodala pobjedi Poljičana mogli bi biti zbog osvjete Turaka uzrokom odlaska velike grupe Poljičana prema Sloveniji 1532. godine.

 

 

Slika 83. Turistička ploča u Zadvarju i grb Zadvarja (dvari, Cetina))

 

 

 

Slika 84. Dalmatinski specijaliteti janjetina ispod peke, baština Ilira, Jadrija, 2010. godina

 

Slika 85. Rodna kuća hrvatske heroine Mile Gojsalić, XVI. stoljeće, Kostanje kraj Zadvarja, Poljica

 

 

Slika 86. Mila Gojsalić, Kostanje, Ivan Mestrović

 

 

Slika 87.  Buketić šeboja, Juraj  Matejev Dalmatinac, 15. st.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj

 

Prvi spomen imena današnjeg grada Šibenika u Dalmaciji

                                                                                                      str.   5

 

Šibenik nisu izgradili Hrvati već Delmati                                   str. 30

 

Šibenik je dobio ime po cvijetu šeboju                                        str. 34

 

Što krije rebus na Dobriću                                                          str. 38

 

Putem stećaka od Tribunja preko Šibenika do Brotnja            str. 46

 

Umivaonik Šibenčana Horazia Fortezza u Muzeju grada

Šibenika                                                                                      str. 64

 

Austrijski admiral Tegetthoff 1866. godine promijenio

povijest Dalmacije                                                                     str. 68

 

Neka bude Tesla - i bi svijetlo                                                   str. 72

 

Petar Svačić posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi                str. 75

 

Ostojići - preci moje supruge Ljerke Ostojić Lipovec u

Šibeniku                                                                                     str. 79

 

Tragom narodne pjesme do korjena moje obitelji                   str. 87

 

Sadržaj                                                                                     str. 104