Špilja i crkvica sv. ANTE

 

u šibenskom Kanalu

 

Tajna natpisa na kamenici u crkvici sv. Ante

Misterij dviju kamenih glava

 

         Šibenski Kanal

 

Šibenik, 2016.

  

 

ŠPILJA  sv. ANTE  u ŠIBENSKOM KANALU

 

 

 

Pogled sa Šibenika na šibenski Kanal

 

 

Nedaleko od Šibenika u šibenskom Kanalu sv. Ante koji povezuje šibensku luku s otvorenim morem nalazi se pećina sv. Ante koju Šibenčani zovu od rata »Hitlerove oči« a u njoj u špilji iznad mora stara ribarska crkvica sv. Ante. U pećinu vojska je probila dva ulaza za vojne brodice pa od tu spomenuto narodno ime za pećinu. Crkvica sv. Ante spominje se već u trinaestom stoljeću.

 

Od 1930. godine pa skoro do nedavno ta lijeva strana Kanala kojeg je izdubila u davnini rijeka Krka a more zalilo, bila je u posjedu vojske pa je pristup toj strani Kanala bio strogo zabranjen. Malo se Šibenčana u to doba popelo na pećinu ili vidjelo špilju - crkvicu od iznutra - crkvica sv. Ante ostala je Šibenčanima gotovo nepoznata.

 

Pećina u narodu nazvana  »Hitlerove oči«, crkvica sv. Ante se nalazi u špilji iznad desnog ulaza

 

Odlaskom JRM pristup lijevoj obali Kanala sv. Ante opet je bio dozvoljen. Pristup špilji s kopna zbog lošeg puta je i dalje bio gotovo nemoguć, jedini pristup je bio brodicom s mora.  2014. godine je sredstvima EU i šibenske županije bila uz tu stranu Kanala izgrađena šetnica dugačka preko četiri kilometra pa Šibenčani i mnogi turisti mogu danas lako doći do špilje. Uz more ove godine je ispod špilje uređena i obala pa je tu moguće pristati brodicom.

 

U Šibenik dolazim ljeti već više od petdeset godina, žena mi je Šibenčanka. U tih petdeset godina do ljetos nisam uspio doći do špilje. Dok sam imao brod pristup je bio zabranjen, a danas u mirovini više ne držim brod. Ni jedna turistička brodica ne pristaje ispod špilje. Čim sam u tisku čitao da je završena šetnica uz Kanal odlučio sam da i ja konačno posjetim taj prirodni fenomen.

 

Bogata povijest Šibenika i okolice me je uvjek impresionirala. Posjetio sam gotovo sve povijesne lokacije u okolici, čitao sam gotova sva djela iz povijesti Šibenika. U Sloveniji, u kojoj živim objavio sam nekoliko tekstova iz šibenske povijesti. Neke od povijesnih reportaža objavili su mi  časopisi Šibenski list i Šibenski tjednik.

 

 

Špilja s crkvicom sv. Ante desno od vojnog ulaza

 

Prije polaska k crkvici sv. Ante opskrbio sam se dobro informacijama o crkvici. Kako do danas nije tiskan ni jedan vodić s informacijama o crkvici sv. Ante u šibenskom Kanalu svratio sam u šibensku knjižnicu gdje su mi ljubazno preslikali četiri stranice (stranice 18,19,20 i 21)  iz djela  Šibenčana don Krste Stošića prvog voditelja Muzeja grada Šibenika »Sela šibenskog kotara« iz 1941. godine, naslov »Pećina sv. Ante u šibenskom Kanalu.«

 

Dobro obaviješten krenuo sam u obilazak špilje i crkvice sv. Ante u Kanalu svojim autom s kupališta Jadrije  gdje ljeti boravimo supruga i ja odkad smo u mirovini. Preko grada Šibenika u smjeru Zablača došao sam autom po asfaltiranoj cesti sve do parkirališta ispred tvrđave sv. Nikole. Parkirao sam u sjeni ispod borova kraj mora. Ispred mene prediven pogled na tvrđavu, svjetionik i kupalište Jadriju preko Kanala.

 

Šetnica

 

Krenuo sam pješice po novoj šetnici uz more. Jedan prolaznik, domaćin, mi kaže da ima do pećine 2,5 km. Divan ugodan put, krasan krajolik. Sunce peče, sjetim se da sam zaboravio ponijeti hladno piće, uskoro ću požaliti. Nigdje ni kapi vode. Ako dođem ponovo ne smijem zaboraviti ponijeti bar hladnu vodu.

 

Prolazim kraj devastiranih kasarni i napuštenih skladišta jugoslavenske ratne mornarice. Sjetim se da je tu bio sniman nakon domovinskog rata hrvatski humoristički film »Kako je počeo rat na mome otoku« koji mi se jako svidio. Kraj mene se voze stranci iz hotela Solarisa na biciklima. Trebati će im za put po šetnici desetak minuta a meni skoro sat. Slijedeći put ću pokušati biciklom i ja.

 

 

Pogled sa šetnice na tvrđavu sv. Nikole, svjetionik i kupalište Jadrija  

 

 

Divna šetnica uz šibenski Kanal do vidikovca na vrhu pećine, u pozadini Šibenik

 

Nakon nešto manje od sata hoda počne se šetnica polako dizati ispred mene. Uplašim se. Popeti se šetnicom na vrh do vidikovca bilo bi skoro previše za moje godine. A sunce peče, nigdje sjene. Ali uskoro skreće put za špilju sa šetnice nizbrdo prema moru po ugodnim dobro održavanim stubama.

 

 

Četrdeset stuba nizbrdo od šetnice do špilje sv. Ante

 

Spuštam se po ugodnim stubama do obale. Iznenadi me lijepa nedavno uređena obala izpod špilje. Vidim špilju nekih 15 metara iznad mora u žbunju. Gotovo se ne vidi s mora. Na moliću pristaje gliser sa Englezima. Pozdravimo se. Pitam ih jesu li došli vidjeti špilju s crkvicom sv. Ante. Prvi puta čuju za špilju, pristali su zbog lijepog krajolika. Kažu da će uči u špilju. Uskoro pristaju brodicom Austrijanci. Pitam i njih - isti odgovor. Odustajem od propagiranja špilje, kažu da će uskoro postaviti na moliću turistićku tablu.

 

Sam se popnem prema špilji, možda dvadesetak stepenica. Ulazim u špilju sv. Ante. Oduševljen sam. Nigdje nikoga. Tišina, Hlad. Špilja premašuje veličinom sva moja očekivanja. Špilja prava mala katedrala.

 

 

Ulaz u špilju nekih 15 metara iznad mora

 

 

Crkvica sv. ANTE

 

Izvadim preslike iz djela don Krste Stošića da nešto ne propustim. Don Stošić naziva špilju Pećina sv. Ante opata ili bijele brade. Don Stošić je sve točno izmjerio: pročelni zid pećine visok je 12 metara, a širok 10. Unutra je pećina duga 15 metara.

 

Don Stošić tumači: »Pored glavnih vrata ima i druga koje vode u mali prostor, rastavljen zidom od opeka od unutrašnjosti.« Tog zida više nema, vojska ga je srušila. U sredini crkvice betonirano postolje za top. Neki kažu da je to bilo  postolje za električni agregat. Postolja još nisu maknuli. Don Stošić nastavlja: »U pećini je s lijeve strane udobina (niša) obzidana kamenjem, a na jednoj je uklesan križ. Tu je negdje bio oltarić, ali odavno nema sv. slike.« Udobljenje se još vidi. Pretpostavlja se da je taj bočni manji oltar bio stariji i da je bio tada glavni oltar, vjerojatno iz trinaestog stoljeća.

 

 

Špilja - crkvica sv. Ante s oltarom

 

Don Stošić nastavlja: »Dr. Jelić je vidio u špilji oko 1910. godine sliku sv. Nikole, a danas je nema. Neko vrijeme u pećini je bio mali lik sv. Nikole, koji je prenesen za talijanske okupacije u tvrđavu sv. Nikole…. Po predaji bio je u crkvi jedan grob. Pred pećinom se našlo nekoliko grobova. Valjda su to bili grobovi pustinjaka i drugih…. Iz pećine su prenesene u Gradski muzej dvije kamenite glave iz renesanske dobe… (Pitam se je su li to bile oštećene  kamene glave sa šibenske katedrale djelo Jurja Matejeva Dalmatinca iz XV. stoljeća, kasnije u XIX. stoljeću zamijenjene novima.) Kod pećine sv. Ante bio je neki mali lazaret izgrađen 1478. godine. Vjerojatno su u grobove pred špiljom pokopani oboljeli (od kuge ?) Pustinjaci imali su u šibenskoj pećini živu vodu, u Kanalu su lovili ribe koliko su htjeli, a prosili su hranu i po gradu sa dozvolom vlasti jedamput mjesečno. Sačuvalo se nekoliko imena pustinjaka u pećini. Zadarski plemić Jeronim Detrico živio je u pećini i tu je pokopan 28. 11. 1615. godine… Spominje se i pustinjak  pop Petar… «

 

 

Udubljenje u crkvici sv. Ante u kojem je nekada, u trinaestom stoljeću stajao prvi oltar.

 

U sredini špilje gledam noviji lijepo klesani kasnorenesansni oltar danas srušen i devastiran. Sigurno je bio u svoje vrijeme glavni oltar. Vrijeme i uprava vojske učinili su svoje. Oltar bi se mogao restaurirati. Čitam da su se tu držale i mise.

 

Pogledom tražim u crkvici sv. Ante staru kamenicu sa živom vodom. Don Stošić piše o njoj: »U pećini je kamenica, u kojoj kapa pomalo živa voda. Velika je 1.23 x 0.69 metara. Na njoj je nejasan natpis MERS  NE  MERS  HOTO  PIMO MCCCCLI.«  Nedavno sam u jednom šibenskom časopisu čitao da je iz špilje  ukradena kamenica - kamena škrinja na kojoj je bila uklesana 1451. godina. To su godine kad je Juraj Matejev Dalmatinac gradio katedralu u Šibeniku.  Bilo bi mi puno žao kad bi i taj jedini pisani trag u špilji nestao. U polutami potpuno desno čujem kapi vode. Vidim staru kamenicu punu vode, sa stropa kap po kap padaju kapi u nju. Impresioniran pećinom - crkvicom u početku kamenicu nisam ni primijetio. Poveselim se, kamenica još je tu. Novinarska vijest dakle nije točna. Provjerim je li to ona skrinja koju opisuje don Krsto Stošić 1941. godine. U polutami usporedim natpis uklesan na rubu kamenice s Stošićevim zapisom.  Sva uklesana slova su na pogled identična onima koja navodi don Stošić. Kamenica je prava, još je tu.

 

 

Kasnorenesansni oltar u špilji, srušen i devastiran

 

 

Don Stošić u svom djelu iz 1941. godine nabraja: »Godine 1415. ostavio je ovoj crkvici Juraj Ratković 8 dukata, Petar Kovač ostavi joj 1471. godine dio svoga žitka. 1478. godine Jakov Naplavić upravnik šiben. lazareta čini ugovor da se sagradi kraj crkvice 30 hvata zida, vrata i prozori za 156 libara. Frančeskina Slinešić ostavi joj prihode za dvije pjevane mise. Nikolica Pellegrin godine 1602. ostavi joj 1 dukat. Godine 1615. zadarski plemić Detrico darovao je pećini sv. Ante Gospinu sliku. Nikola Kopešić godine 1622. dariva joj 3 libre. Marina Kopešić pokloni joj antipedij godine 1623.  Antun Durini godine 1629. oporukom ostavi joj 3 kvartuča ulja.  Nikola Buronja bolestan od kuge u oporuci ostavi joj godine 1649. 50 dukata za novi oltar. Juraj Papalić oporukom godine 1663. daruje joj 10 dukata. 1710. godine neki pustinjak iz špilje sv. Ante, ne zna mu se ime, plati šiben. prioru dominikanaca 15 lira za izgovorene mise u pećini.  Martin Madonić u svojoj oporuci iz 1726. godine ostavi joj 150 libara za novi oltar i kalež. 1881. godine naredi biskup da se u crkvi izgovori 15 misa,  Josip Bioni sakupio je za pećinu 92  forinta pa je crkvica bila bila popravljena s troškom od 103 for. Godine ? kupljene su državne obveznice od 169 forinta, slomom Austrije obveznice su potpuno propale. Franjo Draganić-Vrančić iz Šepurine javio je bisk. kuriji 1881. godine da je crkveno ruho crkvice, koje je nabavila obitelj Papalić za sv. Antuna,  sagnjijalo od vlage. 1907. godine  Amadeo Ballerini restavrirao je oltar crkvice, 1910. godine Ballerini obnovio je sliku sv. Nikole. Kip sv. Nikole, koji je prenesen u tvrđavu sv. Nikole, godine 1881. bio je ogrnut plaštem i imao par srebrenih zavjeta… »

 

 

Kamenica sa živom vodom u špilji - crkvici sv. Ante

 

O kamenici u špilji sv Ante piše jedan šibenski list  2012. godine : »Zanimljivo je da još nije dešifriran natpis na kamenici u crkvici, najvjerojatnije pisan staroitalskim ili čak etrušćanskim pismom.«

 

 

Obilje plemenite ribe privlači na ovu stranu Kanala mnoge ribiče

 

Pisanje o kamenici u tisku probudi u meni veliku radoznalost. Pitam se šta zapravo piše na kamenici u špilji sv. Ante. U polutami špilje nemoguće je bilo šta točno odrediti. Uzmem fotoaparat i s blicom slikam uklesana slova na kamenici slovo po slovo. Nikoga nema, sam sam, pa mogu slobodno tražiti oko kamenice najbolje položaje za slikanje. Svako slovo slikam više puta sa svih uglova. Napravim preko sto snimaka, kod kuće ću sve proučiti. Još jedamput provjerim da nisam nešto zaboravio snimiti. Siguran da imam sve snimke uputim se polako na šetnicu prema kući. Zadovoljan ali i pomalo umoram. Skoro jedan sat povratka do parkiranog automobila.

 

 

Uz šetnicu promatram divnu prirodu Kanala. Gledam plavo more, uvale, galebove… Šibenik u daljini. Po Kanalu plove brodice, jedrenjaci, gliseri …  Razmišljam da su pustinjaci izabrali predivan ambijent za svoje medijacije. Možda baš nisu živjeli u takvom siromaštvu i odricanju kako mi danas zamišljamo život pustinjaka. Bar ne ovi pustinjaci u Kanala.

 

 

Pogled iz špilje sv. Ante na Kanal

 

 

Brodice, gliseri i jahte u Kanalu sv. Ante, pogled iz molića ispod špilje sv. Ante

 

Don Stošić piše da su neki drevni pustinjaci potjecali iz dobro stojećih obitelji. Pustinjak u špilji sv. Ante bio je i jedan plemić. Neki pustinjaci podijelili su sav svoj imetak i otišli živjeti u špilju.  Ugodan hlad u špilji. Obilje hladne vode. Loviš ribu koliko hočeš. U moru najbolja riba, pidoči, prstaci … Vjernici su možda donosili darove u hrani. Mogao se ubrati koji novčić… Čini mi se da bi mnogi danas rado pokušali život pustinjaka na tom predivnom mjestu - bar za tjedan, dva. 

 

 

 

Natpis uklesan na kamenici u špilji sv. Ante

 

 

Uklesani natpis na kamenici u špilji sv. Ante

 

Umoran od dugog puta po šetnici i od sunca, pun utisaka vratio sam se kući na Jadriju. Ali radoznalost bila je veća od umora. Sve snimke sam odmah kod kuće prenio s fotoaparata na računalo. Počeo sam na ekranu povečavati snimke uklesanih slova s kamenice, jačao ili smanjivao sam kontraste, osvetljenja, intenzitet boja …, gotovo do noči. Nastavio sam proučavanje danima i odredio sva uklesana slova na kamenici u špilji sv. Ante. Iznenađen sam odkrio da je don Stošić čitao sva uklesana slova gotovo pravilno. Izmakli su mu samo sitni detalji koje nije mogao vidjeti prostim okom. Te detalje je mogao zabilježiti samo dobar NIKON fotoaparat sa suvremenom tehnologijom i računalo:

 

- na kraju uklesanih slova su kraj slova L (rimski broj 50) tri crtice (rimski broj III) pa je pravilna uklesana 1453. godina, don Stošić je čitao 1451. 

 

- u drugom slovu E uklesanom na kamenici je uklesan križ, simbol kršćanske vjere,

 

- na sredini kamenice između slova je uklesan znak kojeg je don Stošić čitao kao slovo H, prvo slovo tobože latinske riječi HOTO. Pravilno je dvostruki križ u obliku slova H, drugo slovo iz kršćanskog simbola IHS. Dvostruki križ (slovo H) tog simbola je oštećen, po obliku oštećenja i klesanja na oštećenje možemo zaključiti da je taj simbol bio uklesan prije drugih slova vjerojatno u trinaestom stoljeću dok su slova na kamenici sudeći po uklesanoj godini iz 15. stoljeća.

 

 

Uklesana slova na kamenici u crkvi sv. Ante

 

Pretpostavljam da su drevni pustinjaci - jedan ili više njih klesali natpis na kamenicu u nekoliko faza. Prvi je bio uklesan natpis

 

                  I                 H                   S      (stari kršćanski simbol)

 

Kasnije je bio natpis preklesan (ulepšan) malim doradama:

 

                  +                ++                  S

 

U posljednjoj fazi klesanja su između simbola umetnuta - doklesana nova slova.

 

Sudeći po starijem prvom  uklesanom simbolu IHS (kasnije križ, dvostruki križ i S) zaključujem da su vjernici - pustinjaci i ribari držali kamenicu sa živom vodom u špilji - crkvici sv. Ante kropionicom s blagoslovljenom vodom. Najvjerojatnije su koristili kamenicu i za krštenja.

 

Natpis na kamenici u konačnoj fazi pisan je in continuo - bez razdjeljaka pa je čitanje natpisa bitno otežano. Don Stošić koji je sigurno odlično vladao latinskim jezikom podijelio je uklesana slova na pet riječi tako kako mu se činilo da zvuče latinski:

 

MERS   NE    MERS    HOTO   PIMO

 

Ali te riječi nemaju na latinskom jeziku nikakvog smisla, nemoguće ih je prevesti. Podjela na pet po don Stošiću latinskih riječi sigurno je zavela sve koji su pokušali naći smisao uklesanog natpisa. Zato je najvjerojatnije došlo kod pojedinaca do krivog razmišljanja da je natpis uklesan staroitalskim ili čak etrušćanskim pismom iako je natpis bar tisuću godina mlađi i pisan latinskim pismom.

 

 

Kršćanski simbol IHS na kući u Šibeniku

 

 

 

Kršćanski simbol KRIŽ uklesan u kamenu, Šibenik

 

Otkrivši uklesane simbole križ (+ I) i dvostruki križ (++ H) na kamenici podijelio sam tekst - uklesana slova između simbola u samo tri rijeći:

 

MERSNE  -   MERS  -   OTOPIMO

 

Bar treća riječ otopimo odmah zvuči potpuno hrvatski. Brzo sam shvatio da su i druge dvije riječi mersne i mers hrvatske - natpis je pisan starim srednjevjekovnim hrvatskim jezikom. Sve tri uklesane riječi vezane su za vodu, živu vodu ili blagoslovljenu vodu u kamenici:

 

MERSNE - mrzne

MERS - mraz (led)

OTOPIMO - i danas znači isto

 

Riječi imaju smisao na kamenici samo uz pojam vode. Već samo tekst sa tri uklesane riječi ima logiku:

 

MRZNE   MRAZ   OTOPIMO

 

Vjerujem da je drevni pustinjak uklesanom porukom htio reči nešto više i dublje  od teksta samo sa tri riječi. Pretpostavljam da je 1453. godine nekog ranog jutra u  iznimno hladnoj  zimi pustinjak u crkvici sv. Ante našao u kamenici smrznutu blagoslovljenu vodu - led. Uspomenu na taj izniman događaj vjerujući da je mraz - led Božji znak ili upozorenje želio je sačuvati taj božji znak za buduće vjernike - da se ne zaboravi. Palo mu je na pamet da taj događaj može zapisati u obliku poruke - opomene  vjernicima pa je na kamenicu uklesao riječi između slova kršćanskog simbola IHS:

 

MERSNE  +   MERS  ++   OTOPIMO   1453

 

Drevni pustinjak je upotrebivši već uklesani križ - slovo I za slovo E, ostavio dvostruki križ - slovo H, a slovo S koje mu više nije trebalo preklesao u O - na kraju riječi OTOPIMO.

 

Ako iza uklesane prve i iza druge riječi uvrstimo značenje slova simbola kršćanske vjere križa (+ I) i dvostrukog križa (++ H) vjerujem da možemo na kamenici čitati uklesanu poruku današnjim riječnikom koju nam je drevni klesar pustinjak htio ostaviti:

 

MRZNE  KRIŽ, (BLAGOSLOVLJENA VODA)  -   MRAZ  (LED)   KRISTOM   (VJEROM U KRISTA,  MOLITVOM)   OTOPIMO  -   1453.

 

Ako pretpostavljamo dublji smisao uklesane poruke na kamenici crkvice sv. Ante možemo poruku tumačiti:

 

MRZNE VJERA  -  MRAZ  MOLITVOM  OTOPIMO -  1453.

 

Uvjeren sam da je moje čitanje uklesanog natpisa na staroj kamenici prihvatljivo. Posebno mi je drago što je natpis pisan starim hrvatskim jezikom. Uklesani natpis na kamenici u špilji sv. Ante pokazao sam u Šibeniku prijateljima raznih akademskih zvanja. Gotovo svi su se složiti da rješenje zagonetnog natpisa na kamenici drži vodu - u pravom i prenesenom smislu. Pustinjak iz petnaestog stoljeća je uspio; njegov zapis, poruka i opomena sačuvale su se pet stoljeća.

 

Oduševljen dubokim značenjem poruke uklesane na kamenici sa živom vodom u špilji sv. Ante  lijepim starim hrvatskim jezikom uklesao sam sebi za dušu istu poruku na kamenu ploću. Kad se na jesen s ljetovanja na Jadriji kraj Šibenika vratim kući replika poruke u kamenu iz špilje - crkvice sv. Ante krasit će moju radnu sobu.

 

Na kraju mojeg zapisa  preporučujem turističkim djelatnicima i šibenskoj javnosti da uz šetnicu jače (na pr. prospektom) propagiraju špilju - crkvicu sv. Ante u Kanalu - biser šibensko kninske županije, pogotovo ako obnove i urede i unutrašnjost crkvice. Možda bi jednog dana nedeljom obnovili svete mise samo za turiste pa  da mogu šetnicom doći vjernici na misu na pr. iz hotela Solarisa autom do tvrđave sv. Nikole, pješke, brodicama ili biciklima… I da brodica za kupalište Jadrija pristane na želju turista ispod pećine i kasnije se vrati po njih.

 

 

Poruka uklesana hrvatskim jezikom s kamenice iz pećine sv. Ante, replika u kamenu:

 

MRZNE BLAGOSLOVLJENA VODA LED MOLITVOM OTOPIMO - 1453. ili  MRZNE  VJERA  MRAZ  MOLITVOM  OTOPIMO  -  1453.

 

 

 

Ulaz u tunel »Hitlerove oči«

 

 

Pogled iz pećine sv. Ante na Kanal

 

 

Misterij u 19. stoljeću zamijenjenih 14 oštećenih kamenih ljudskih  glava djelo Jurja Dalmatinca sa apside Katedrale sv. Jakova u Šibeniku

 

 

Šibenik, Katedrala sv. Jakova, oko 1930. g.

 

Na Katedrali sv. Jakova u Šibeniku apsidalni dio iz sredine 15. stoljeća poznat je u povijesti hrvatske i europske ranorenesansne umjetnosti i po frizu od sedamdeset jedne ljudske glave u prirodnoj veličini djelo Jurja Matejeva Dalmatinca i njegovih pomočnika. To je iznimna galerija psiholoških portreta i ljudskih tipova 15. stoljeća. Neke glave prepoznajemo kao portrete Jurjevih suvremenika, koje je majstor susretao na šibenskim ulicama ili trgovima, a neke glave prepoznajemo kao portrete protagonista protiturske lige kršćanskih i nekršćanskih vladara.

 

Sredinom 19. stoljeća četrnaest oštećenih kamenih glava prilikom restavriranja na apsidi Katedrale zamijenjeno je kopijama. Sudbina oštećenih originalnih kamenih glava zamijenjenih novim glavama nije poznata.

 

Katedrala sv. Jakova, kamene glave na apsidi, Juraj Dalmatinac, 15. stoljeće, uz originalne u sredini zamijenjena glava - kopija iz 19. stoljeća

 

 

Šibenski povjesničar i svećenik don Krsto Stošić iz Šibenika (1884.-1944.) u svom djelu »Sela šibenskog kotara« iz 1941. godine navodi u opisu inventara špilje - crkvice sv. Ante u šibenskom Kanalu  na str. 19:

 

» Iz pećine ( pećina - crkvica sv. Ante, primjedba autora) su prenesene u Grad. Muzej dvije kamene glave iz renesansne dobe. Jedna je ženska s kapicom i spuštenim zakovrčenim kosama. Donja strana ima korintski ukras poput kocaka i vidi se, da je glava bila negda na kakvom stupu. Druga je muška glava s kratkim zakovrčenim kosama, iste veličine kao prva (40 cm).«

 

Povodom posjete pećine - crkvice sv. Ante u Šibenskom Kanalu ove godine (2013.) i proučavanja povijesnog pisanog materijala o crkvici sv. Ante prisjetili smo se jednog ljetnog susreta s kamenom glavom istog opisa po don Stošiću na Jadriji kraj Šibenika 2005. godine. Glava je tada bila ugrađena na svjetioniku na Jadriji. Do kamene glave na Jadriji vodio me je Ivica Marotti građ. tehničar, danas pokojni, Šibenčan. Povijest dviju kamenih glava iz crkvice sv. Ante koju je zapisao don Stošić živo me zainteresirala.

 

Pećina - crkvica sv. Ante u Šibenskom Kanalu

 

 

Prvi put sam se upoznao s pisanjem o don Krsti Stošiću davno pred možda četrdeset godina čitajući kroniku obitelji moje supruge OSTOJIĆ iz Šibenika. Povjesničar prof. Ivo Ostojić brat oca moje supruge Ljerke u obiteljskoj Kronici obitelji Ostojić navodi jedan događaj iz svoje rane mladosti (oko 1925. godine):

 

»Kada je don Krsto Stošić iz Šibenika radio da se osnuje muzej u Šibeniku, apelirao je na građane Šibenika da poklone vrijedne predmete koje posjeduju za budući muzej. Mi smo u kući u Šibeniku imali dvije vrlo vrijedne knjige koje je otac Mihovil donio iz Trogira. To su bili bijedni ostaci naše obiteljske knjižnjice u Trogiru koja je propala propadanjem same nekad ugledne trogirske plemićke obitelji. Jedna je bila inkonabula, a druga iz 1510. godine. Obje su bile tiskane u Veneciji. Sjećam se da je jedna bila zemljepisno djelo, a druga moralističnog ili filozofskog sadržaja. Znao sam da su bile vrijedne posebno ona inkonabula, ali koliko nijesam mogao znati. Obje sam odnio don Krsti Stošiću za muzej, ali o njihovoj daljnoj sudbini ne znam ništa.«

 

Spomenik don Krstu Stošiću utemeljitelju i prvom voditelju Muzeja grada Šibenika

 

 

Šibenik, Vječnica, iznad crkvica Svih svetih u vrijeme don Krste Stošića, oko 1930. g.

 

Prof. Ivo Ostojić i kasnije u svojim zapisima često spominje don Krstu Stošića.  Prof. Ostojić je  skupa s fra. Lukom Marunom i prof. Dujmovićem istraživao i  iskopavao na antičkoj lokaciji crkvice sv. Lovre na Grušinama kraj Morinja na Donjem polju kraj Šibenika. Don Krsto Stošić je često posjećivao iskopavanja, interesirao se o novim otkrićima i pisao u tisku o njima i njihovim nalazima. Zapisa don Krste Stošića prisjetio sam se posjetivši crkvicu sv. Ante u Kanalu. Pretpostavljamo da je don Krsto Stošič prije 1930. godine prijelaskom lijeve obale Kanala u upravljanje vojske prenio sav inventar iz crkvice sv. Ante u novo osnovani muzej u Šibenik: sliku sv. Ante, misna odjela …  pa i obje kamene glave. »Danas pećina nije više ribarska crkvica i nalazi se u posjedu vojne vlasti od godine 1930.« piše na str. 19. don Krsto Stošić 1941. godine u svom djelu »Sela šibenskog kotora«.  Da je don Stošić bio upućen u povijest obiju glava dokazuje njegov detaljni opis tih dviju kamenih glava.

 

 

Šibenik, Vječnica i crkvica Svih Svetih iznad vječnice, danas, prvi muzej grada Šibenika (oko 1935. godine), stradala u drugom svjetskom ratu skupa s inventarom muzeja, obnovljena nakon drugog svjetskog rata

 

Tih godina don Krsto Stošić osnovao je Gradski muzej Šibenika i nazvao ga Muzej Kralja Tomislava. Muzej je smjestio u malu crkvicu Svih Svetih iznad Vječnice. Postao je prvi voditelj Gradskog muzeja Šibenika. Iz toga zaključujemo da je baš don Stošić prenio u muzej navedene dvije kamene glave iz špilje - crkvice sv. Ante u Kanalu kad je vojska 1930. godine preuzela u upravljanje lijevu stranu Kanala.

 

Već sam čin da je don Stošić 1930. godine smjestio obje kamene glave u novootvoreni muzej potvrđuje da je Krsto Stošić znao ili bar naslućivao da su glave vrijedno kulturno blago, danas pretpostavljamo - gotovo sigurno rad Jurja Matejeva Dalmatinca graditelja šibenske katedrale ili kojeg od njegovih učenika (suradnika) iz 15. stoljeća. Pitamo se zašto don Stošić u svom djelu iz godine 1941. uz opis glava nije zapisao mogući izvor kamenih glava. Nije zapisao uz naslov muzeja ni puni naslov muzeja - Muzej kralja Tomislava. Vjerujemo da je osjećao da dolaze teška vremena - rat i da neke stvari ne treba isticati.  Nije pogriješio - bio je u pravu. Iste 1941. godine počeo je drugi svjetski rat. Ali moguće je da je don Stošić objavom svoje knjige nehotice informirao javnost o postojanju vrijednih kamenih glava, pretpostavljamo djela Jurja Dalmatinca, u njegovom muzeju što je dovelo do otuđenja jedne kamene glave.

 

Pitanje je danas kako su dvije kamene glave za koje držimo da su bile djelo Jurja Matejeva  Dalmatinca ili bar njegovih učenika -  suradnika iz 15. stoljeća došle u špilju - crkvicu sv. Ante da bi po don Stošiću kako pretpostavljamo bile prenesene oko 1930. godine u Gradski muzej u Šibeniku.  O tome nema nikakvih pisanih svjedočanstava.

 

 

Šibenski kanal sv. Ante, crkvica sv. Andrije (lijevo), tvrđava sv. Nikole, crkvica - špilja sv. Ante (u pozadini iza tvrđave), F. Hogenberg i G. Braun, bakrorez, detalj, Koln, 1576. g.

 

 

Dr. prof. Danka Radić kustosinja Gradskog muzeja Trogira 2006. godine piše na poziv i zamolbu autora Janka Lipovca u svom djelu Prilog za Jurja Dalmatinca (Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara  umjetnosti, Zagreb, 27. - 29. travnja 2006. g.)  predaju koja je poznata u Šibeniku već dugi niz godina:

»Polovicom 19. stoljeća na restavraciji šibenske katedrale od 1843. do 1856. godine radili su inženjeri Pavao Brioni, Šibenčanin, Wolfgang Paklar i Jakov (Giacomo) Pasini sa svojim sinovima Antunom, Domenikom i Demetrijem od 1850. do 1852. godine te Petar Testa iz Mletaka. Tom prilikom Jakob Pasini izradio je 14 novih glava. Majstor Pasini je  zamijenio stare glave koje su bile oštećene zubom vremena ili pak udarcima dječurlije koja se stoljećima oko njih igrala. Gdje su završile prve glave, nije poznato, osim da je Jakov Pasini dvije bolje sačuvane uzidao na pročelje kuće svoje obitelji. Jednu glavu je, za vrijeme talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, digao i ponio sa sobom u Italiju šef šibenskih karabinjera, a druga glava je zajedno s kućom stradala u isto doba.«

 

 

Glava izrađena po liku majstora Jakova (Giacomo) Pasinija na katedrali, 19. stoljeće

 

Na Jadriji kraj  Šibenika gdje današnja obitelj Pasini ljetuje svakog ljeta razgovarali smo s potomcem Jakova Pasinija dr. Joškom Pasinijem iz Zagreba. Iako dr. Pasini poznaje povijest svoje obitelji u detalje od dolaska obitelji Jakova (Giacoma) Pasinija iz Venecije u Šibenik, nije mu poznata priča o ugradnji glava s katedrale na njihovu staru obiteljsku kuću u Šibeniku i sam ne vjeruje u tu priču. Nikad nije čuo ni jedan detalj o ugradnji kamenih glava u njihovu kuću iako su obitelji poznati mnogi drugi detalji obnove Katedrale, neki iz dokumenata koji se čuvaju u Arhivu šibenske katedrale i Arhivu u Veneciji i Beču. Poznata im je priča o četrnaest zamijenjenih glava. Obitelj Pasini poznaje zgodu da je njihov predak majstor Jakov Pasini jednu od četrnaest oštećenih glava na Katedrali zamijenio kamenom glavom koja je bila izrađena po njegovom liku. Obitelj Pasini i danas drži u svojoj kući odljev te kamene glave. Ta glava u kamenu još i danas stoji u vijencu glava na katedrali.

 

Obitelj Pasini preselila je iz stare obiteljske zgrade u novu u centru Šibenika prije bombardiranja Šibenika. Da su bile dvije glave ugrađene u staru zgradu bilo bi nevjerojatno da obitelj Pasini ne bi ponijela i te dvije vrijedne glave na novu lokaciju ili da bi za njh bar znali. Tako se čini priča o stradanju kamenih glava prilikom bombardiranja stare zgrade Pasini gotovo nevjerojatna.

 

U bombardiranju Šibenika u drugom svjetskom ratu stradala je i crkvica Svih Svetih u kojoj je don Stošić osnovao Gradski muzej. Tom prilikom stradali su neki vrijedni arheološki artefakti s nalazišta u Morinjama na Donjem polju a i mnogi drugi. Ne postoji nijedan vjerodostojan izvještaj, koliko je nama poznato, da je u crkvici Svih Svetih stradala bilo koja kamena glava djelo Jurja Dalmatinca. Time postaje vjerojatna pretpostavka da u trenutku bombardiranja u crkvici Svih Svetih nije bilo navedenih kamenih glava. Vjerujemo da bi kamena glava prirodne veličine iako oštećena bila zapažena za obnove među ruševinama crkvice. Danas se pitamo kakva je sudbina tih dviju glava.

 

Svjedočanstvo obitelji Pasini dovoljno je jako da brez eksaktnih dokaza ne povjerujemo priči o ugradnji dviju glava na staru kuću obitelji Pasini. Po svjedočanstvu don Stošića dvije kamene glave nalazile su se u špilji sv. Ante 1930. godine, nakon toga su glave prenesene u Gradski muzej. Majstor Pasini 1930.  godine nije bio više  živ pa i po tome on nije mogao nakon 1930. godine ugraditi zamijenjene glave u svoju kuću.

 

Pretpostavljamo da je majstor Jakov Pasini prilikom renoviranja katedrale u 19. stoljeću prenio najvjerojatnije po nalogu crkvenih vlasti - naručitelja restavriranja katedrale dvije skinute oštećene glave s katedrale u pećinu - crkvicu sv. Ante u šibenskom Kanalu te ih tu po pravilima ili tradiciji Katoličke crkve u tajnosti ili sahranio (oko crkvice nalazilo se malo groblje)  ili ugradio u samoj crkvici. Takav prijenos bio bi moguć ali i vjerojatan. Pitamo se zašto ili po čijem nalogu je majstor Pasini prenio dvije od četrnaest (trinaest) glava u pećinu sv. Ante. S tim činom mogao je majstor Jakov Pasini ući u neistinitu priču - predaju o ugradnji dviju kamenih glava s Katedrale na svoju kuću.

 

 

Replika zamijenjene  kamene glave na Katedrali u Šibeniku (peta glava slijeva)

vijenca apsida šibenske katedrale, skinuta i zamijenjena kopijom sredinom XIX. stoljeća.«

 

 

Unutrašnjost špilje - crkvice sv. Ante

 

Razmišljajući o mogućem ukopu dviju kamenitih glava djela Jurja Dalmatinca kraj crkvice sv. Ante na posjedu benediktinaca iz opatije - samostana sv. Nikole u šibenskom Kanalu prisjetio sam se nekog dalekog događaja prije možda više od trideset godina. Bio sam gost župnika u Zatonu kraj Šibenika. Razgledavali smo crkvu. Pokazao mi je drveno lice Krista izrađeno u prirodnoj veličini. Ostatke kipa - drveno lice Krista našli su radnici prilikom kopanja groba kraj crkve. Svi drugi dijelovi tjela Krista tjekom vremena raspali su se u zemlji, nestali. Bili su iz mekane lipovine. Lice koje je umjetnik izrezbario iz tvrdog skupljeg drveta sačuvalo se.  Župnik mi je tumačio da Katolička crkva oštećene stare kipove van funkcije nije nikad uništavala ili palila, sa svim pijetetom stari »otpisani« kipovi  bili su pokopani kao ljudska tijela ali bez natpisa.

 

 

 

Kamenica sa živom vodom u pećine - crkvici sv. Ante

 

U crkvici sv. Ante nalazi se kamenica u koju se skuplja živa voda - kap po kap. Na kamenici je uklesana 1453. godina  po autoru (po pisanju šibenskih povjesničara 145l. godina). To je godina u kojoj je Juraj Matejev Dalmatinac gradio Katedralu u Šibeniku. Pretpostavljamo da postoji možda neka veza između crkvice u špilji sv. Ante i gradnje šibenske katedrale. Pada nam na pamet gotovo nevjerojatna ideja: jesu li jedna ili čak dvije glave kasnije smještene u  špilju isklesane po likovima benediktinaca iz opatije sv. Nikole suvremenika majstora Jurja Mateje Dalmatinca i možda donatora gradnje katedrale pa ih je zato majstor Pasini ili Crkva, koji su za to podrijetlo kamenih glava znali, nakon ugradnji njihovih replika na apsidu Katedrale prenijeli i smjestili (ukopali) u špilju sv. Ante na posjed tih benediktinaca?

 

Opatija - samostan sv. Nikole nalazila se na samom ulazu u šibenski Kanal na položaju gdje je danas tvrđava sv. Nikole. Narod to mjesto i sada zove Ljuljevac (po K. Stošiću). Prviputa se samostan spominje  1240. godine, a možda je samostan sagrađen 1126. godine. 1542. godine samostan sv. Nikole i istoimena crkvica bili su srušeni.  Na njihovom mjestu sagrađena je tvrđava sv. Nikole i istoimena kapelica. Benediktinci su preselili u Šibenik.

 

Autor je uvjeren da tako markantni radovi – jedanaest ili čak dvanajst kamenih glava slavnog majstora Jurja Dalmatinca u 19. stoleću nije moglo  nestati, moraju biti negdje pohranjene …

 

Gore opisani događaj u crkvi u Zatonu kraj Šibenika dao mi je, vjerujem, odgovor gdje se možda danas nalaze zamijenjene kamene glave s katedrale. Oštećeni i zamijenjene kamene glave s katedrale gotovo sigurno ukopane su odnosno pohranjene po tradiciji i pravilima Crkve u najvjerojatnije anonimni grob negdje ispod katedrale sv. Jakoba u Šibeniku u podzemlju. Još se nalaze tamo, pretpostavljamo. Crkva zna za njih ali zbog pieteta ili bilo kojih drugih uzroka ne dozvoljava da se izvade iz podzemlja katedrale. Za njih je znao i don Krsto Stošić povjesničar i svećenik. Pretpostavljamo da je u podzemlju katedrale pothranjeno svih jedanaest glava.

 

 Kip kralja Zvonimira u Kninu

 

Prije mnogo godina sam u Šibeniku načuo za jednu legendu meni do tada potpuno nepoznatu o hrvatskom kralju Dmitriju Zvonimiru (1076 - 1089.), legendu koja  se odnosi na Šibenik. Legendu mi je ispričao danas pokojni Edi Macuka, građ. tehničar iz Šibenika koji je dvije godine radio na sanaciji kupole katedrale oštećene granatiranjem Jugoslavenske ratne mornarice 1991. godine. Iz povijesne predaje znamo da je kralj Zvonimir 1089. godine navodno bio ubijen na Kninskom polju u svađi s hrvatskim plemstvom koje se nije složilo sa namjerom kralja da i hrvatska vojska sudjeluje u križarskim pohodima u »Svetu zemlju«. O kraljevoj smrti ispredene su brojne legende i povjesničari se ne slažu oko činjenica u kojim je kralj umro. Umirajući kralj Zvonimir, kaže legenda, prokleo je svoje ubojice nevjerne Hrvate kletvom »da nikad ne imali gospodara svoga jezika«. Ta tisućljetna kletva kao da se obistinila pa je vjerovanje u tisućuljetnu kletvu u narodu živjela gotovo do nedavno. Kralj Zvonimir bio je pokopan u Biskupiji kraj Knina a kasnije je prenesen u mauzolej kraljeva kraj Solina. U petnaestom stoljeću Turci su srušili mauzolej kraljeva do temelja a sarkofazi hrvatskih kraljeva nestali su bez tragova. Jedna od legenda, koju tu spominjemo po pričanju g. Macuke, govori da je kralj Zvonimir pokopan ispod šibenske katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Kada je u domovinskom ratu granata Jugoslavenske ratne mornarice pogodila kupolu šibenske katedrale, Šibenčani su navodno počeli vjerovati, da je duša kralja Zvonimira napokon oslobođena kroz otvor na kupoli otišla na Nebo a Hrvati bi tim činom bili spašeni tisućljetne kletve. Za ovo djelo je iznimno interesantva legenda o ukopu hrvatskog kralja  ispod šibenske katedrale sv. Jakova. Legenda ili povijesna činjenica?  G. Macuka, koji je na šibenskoj kupoli radio čak dvije godine, vjerovao da je u legendi o ukopu kralja Zvonimira ispod Katedrale (nakon uništenja mauzoleja na Otoku kraj Solina )  bar zrno povijesne istine. 

 

 

U Domovinskom ratu oštećena kupola katedrale

 

Dvije kamene glave pretpostavljamo s likovima svećenika benediktinaca iz benediktinskog samostana (opatije)  sv. Nikole na istoimenom otoku majstor Pasini je  po nalogu crkvenih glavara prenio i najvjerojatnije ugradio u špilju - crkvicu sv. Ante u šibenskom Kanalu. Samostan benediktinaca je bio davno srušen, na njegovom mjestu bila je sagrađena mletaćka tvrđava. Tu nije bilo mjesta za ukop. Pa su zato dvije kamene glave na malom groblju  kraj crkvice sv. Ante - na zemljištu posjedu benediktinaca iz samostana sv. Nikole pretpostavljamo s puno pieteta bile sahranjene ili stavljene u oltar u samoj crkvici. I za taj ukop don Krste Stošić je morao znati.

 

Uskoro shvatim: obitelj Jakova Pasinija je u pravu što se tiće broja zamijenjenih glava. Ukopano je bilo dakle ukupno trinaest kamenih glava. Četrnaesta glava u 19. stoljeću za vrijeme obnove nije više ni postojala. Kroz stoljeća četrnaesta kamena glava davno prije restavracije  ispala je iz apside katedrale te se izgubila - možda nestala ukradena. U to prazno mjesto ugradio je majstor Pasini kamenu glavu sa svojim likom gotovo sigurno sa dozvolom crkvenih vlasti. Da je četrnaesta oštećena glava postojala lik majstora Pasinija u kamenu bi preuzeo njen identitet. Bilo bi to nemoralno i gotovo nemoguće, pravo svetogrđe!  Od tu pretpostavljamo potječe nesklad da li je bilo zamijenjeno trinaest ili četrnaest kamenih glava. Četrnaesta novo isklesana glava bila je glava isklesana po liku majstora Pasinija! Uvjeren sam da trinaest kamenih  glava nije moglo naprosto nestati bez traga. Dok god crkvene vlasti ne odluče javnosti prikazati kamene glave koje se nalaze pretpostavljamo u nekom anonimnom grobu u podzemlju katedrale ostat će sudbina tih jedanaest originalnih  kamenih glava nepoznata.

 

Igrom slučaja dvije kamene glave iz pećine sv. Ante pojavile su se u javnosti  godine 1930. zbog odluke vojnih vlasti da preuzmu pećinu sv. Ante. Don Stošić morao ih je spasiti inače bi bile izgubljene. Ali nikad nije odao njihovo podrijetlo. Tajnu kamenih glava odnio je u grob.

 

Nakon obnove katedrale u XVIII. stoljeću, zamjenom trinaest (ili četrnaest) oštećenih kamenih glava novo izklesanim nastaje i vjerojatno istinita priča o otuđenju jedne od zamjenjenih kamenih glava od komandanta talijanskih karabinjera  okupatorske vojske za vrijeme drugog svjetskog rata,  kako piše dr. prof. Danka Radić. Pretpostavljamo bila je to krađa iz Gradskog muzeja Šibenika don Krste Stošića i ne s kuće obitelji Pasini. Ne možemo vjerovati da bi komandant karabinjera u Šibeniku naredio skidanje kamene glave s kuće uglednog šibenskog liječnika dr. Pasinija. Poznato je da su umjetnine otuđivale za vrijeme drugog svjetskog rata sve okupatorske vojske po Evropi.

 

Za otuđenje jedne od dviju kamenih glava u ratnim godinama don Krsto Stošić morao je znati. U tim vremenima o tome nije smio govoriti. Morao je mučati. Ali mogao je i morao je zaštititi jedinu preostalu drugu glavu koja je ostala od četrnaest (trinaest) zamijenjenih i koja je još bila u muzeju. Da još kojem okupatorskom glavešini ne dođe ideja da iz Šibenika ponese skupocjeni suvenir. Uvjereni smo da je don Stošić hrabro maknuo - sakrio glavu s katedrale iz muzeja. Ali kamo? Gotovo sigurno na nekadašnje područje - na posjed  benediktinskog opatije - samostana sv. Nikole u šibenskom kanalu.

 

Grad Šibenik je u drugom svjetskom ratu doživio strašnu nesreču - bombardiranje koje je strušilo velik dio grada. Bombe su pogodile i staru kuću obitelji Pasini, i gradsku vjećnicu i crkvicu Svih Svetih iza nje. Uskoro nakon bombardiranja umro je i don Krsto Stošić - prvi voditelj Gradskog muzeja Šibenika. Šibenčani vjeruju da je don Stošić umro od žalosti kad mu je bio srušen Gradski muzej u Šibeniku.

 

Prof. dr. Danka Radić iz Gradskog muzeja Trogira u svom referatu 2006. godine opisuje nalaz  jedne kamene glave koju pripisuje Jurju Matejevu Dalmatincu ili njegovim učenicima. Kamena glava se tada nalazila ugrađena na svjetioniku Jadrija kraj tvrđave sv. Nikole. Na kamenu  glavu na svjetioniku Jadrija kustosinju dr. Radićevu upozorio je i odveo na mjesto autor.  Po predaji kamena glava sa Jadrije nađena je  u moru. Vjerujemo da je priča o nalazu kamene glave u moru izmišljena da bi se prikrilo pravo podrijetlo glave. Ne zna se kada je glava ugrađena u zid svjetionika. Moramo napomeniti zbog povjesne istine da se za tu glavu znalo i prije pisanja dr. Radićeve. Prof. Cvito Fisković objavio je u Zborniku povodom 900 godina spomena imena grada Šibenika 1966. godine fotografiju te kamene glave te je pripisuje izravno Jurju Dalmatincu: »Juraj Dalmatinac, oštećena glava s vijenca apside šibenske katedrale, skinuta i zamijenjena kopijom sredinom XIX. stoljeća.«

 

Prof. dr. Danka Radić iz Trogira opisuje u svom referatu iz godine 2006. kamenu glavu na svjetioniku Jadrija: »Glava uzidana na svjetioniku vjerojatno je original koji je zamijenjen novom glavom (osma na vijencu na južnoj apsidi nad krstionicom). Oštećena je, posebice u predjelu brade i nosa, lice je pomalo izgriženo temporalijama, izlokano od kiša, tako da je izgubilo površinsku epidermu koja je nosila otiske dlijeta i davala dojam čvrste forme. Nijedan potez dlijeta nije promašen. Svaki detalj glave čvrsto je povezan s karakterom lica, snažna izraza. Na glavi je pokrivalo-kapa, koje nalazimo na reljefima Buvininih vratnica i korskih sjedala u splitskoj katedrali, portretu Giotta, kao i na muškoj građanskoj i plemičkoj nošnji prikazanoj na reljefima kovčega sv. Šimuna u Zadru. Iako postoji vremenska razlika između navedenih djela, pokrivalo je gotovo identično, pa ga nalazimo i na Radovanovu portalu u Trogiru i drugdje u Dalmaciji. Ono je slijedilo osnovne značajke mode u Evropi, ali je vjerojatno posjedovalo i svoje lokalne inačice«

 

 

 

Svjetionik na Jadriji

 

Opis kamene glave iz špilje sv. Ante don Krste Stošića i opis kamene glave sa svjetionika Jadrije prof. dr. Danke Radić slični su, gotovo identični, pa opisi otvaraju sigurnost da opisuju istu kamenu glavu.

 

Na lokaciji svjetionika nekad otočića nekad se nalazila crkvica sv. Andrije. Crkvica (ecclesia s. Andreas) veličine 5.50 x 3.95 m spominje se po K. Stošiću 1402. godine ali je već 1713. godine u razvalinama.  Otočić je nekad bio vlasništvo opatije - samostana sv. Nikole. Po toj crkvici dobilo je današnje šibensko kupalište Jadrija svoje ime. Crkvica sv. Andrije srušena je, sačuvani su  jedino temelji crkvice sjeverno kraj svjetionika. Na turističnim prospektima  Šibenika crkvice je još i danas ucrtana, pa je turisti danas često neuspješno traže.

 

Kamena glava na svjetioniku Jadrija nije ugrađena istovremeno s gradnjom svjetionika. Po tamnijoj žbuki koja je upotrebljena da se glava učvrsti u zid svjetionika moguće je zaključiti da je glava ugrađena puno kasnije nakon same izgradnje svjetionika. Tamni cement u žbuki oko ugrađene glave koji istupa odaje ratno pomanjkanje bijelog cementa kojim je građen svjetionik. Interesantno je napomenuti da je svjetionik gradio potomak Jakova Pasinija Domenik Pasini 1871. godine.

 

 

Otočić sv. Andrije na turističnom prospektu, izgubljena crkvica sv. Andrije ucrtana kraj svetionika na Jadriji (na slici lijevo)

 

 

 

Crkvica sv. Andrije, M. Kolunić Rota, bakropis, detalj, Venecija, oko 1570. g.

 

 

 

Crkvica sv. Andrije, V. Coronelli, Šibenik, bakrorez, detalj, Venecija, 1688. g.

 

 

Crkvica sv. Andrije, F. Hogenberg i G. Braun, bakrorez, detalj, Koln, 1576. g.

 

 

 

Kamena glava ugrađena na svjetioniku Jadrija, 2005. godina; muška ili ženska?

 

Kamena glava ugrađena na svjetionik Jadrija, 2005. g.

 

Položaj ugrađene kamene glave na svjetioniku Jadrija vrlo je pažljivo izabran. Nalazi se na nekadašnjem posjedu benediktinaca opatije sv. Nikole na stražnjem zidu svjetionika. Glava je ugrađena tako da pogledom obuhvaća tvrđavu sv. Nikole, kanal sv. Ante, pećinu i špilju s crkvicom sv. Ante, grad Šibenik, katedralu i crkvicu Svih Svetih. Tko god je naručio ugradnju kamene glave na svjetionik Jadrija morao je poznavati posjede benediktinaca, pravila Crkve, povijest kamenih glava a posebno povijest zamijenjenih glava sa katedrale. Vjerujemo da je u vrijeme ugradnje kamene glave na svjetionik na Jadriji postojao samo jedan poznavaoc šibenske povijesti koji je mogao narediti tako preciznu i markantnu ugradnju - don Krsto Stošić - svećenik i prvi upravitelj Gradskog muzeja u Šibeniku. Opet se vraćamo ideji da je Juraj Dalmatinac izklesao bar jednu kamenu glavu (vjerojatno dvije) po liku benediktinca - opata iz opatije samostana sv. Nikole -  po svome suvremeniku …

 

 

Pogled s mjesta ugradnje kamene glave na svjetioniku Jadrija na tvrđavu sv. Nikole, na Kanal sv. Ante, na špilju sv. Ante, u pozadini Šibenik

 

Vratimo se 1453. godini (1451. kako je po autoru pogrešno čitaju na kamenici šibenski povjesničari) u kojoj je veliki majstor Juraj Matejev Dalmatinac gradio u Šibeniku svoje remek djelo šibensku katedralu. Ta ista godina je uklesana i na kamenicu u pećini sv. Ante u šibenskom Kanalu. Pustinjak u pećini sv. Ante uklesao je u pećini kamenicu za »živu vodu« i na kamenici natpis hrvatskim jezikom:  »Mrzne vjera - mraz molitvom otopimo« (kako natpis čita autor). Isti pustinjak vjerujemo klesao je u pećini oltar i križ, koji se nisu sačuvali. Da li to znači da su u Šibeniku istovremeno djelovala dva klesara: Veliki majstor Juraj Matejev Dalmatinac klesao je svoju velebnu Katedralu i mali majstor pustinjak u pećini sv. Ante klesao je svoju malu katedralu - ribarsku crkvicu sv. Ante? Prvi s plaćom 132 dukata godišnje a drugi milodarima sirotinje. Prvi imao je desetine pomočnika, drugi je radio sam.  Iza prvog klesara sačuvala se velebna katedrala remek-djelo svjetske umjetnosti a za drugim devastirana crkvica u pećini i kamenica s natpisom.

 

 

Rad prof. dr. Danke Radić iz Trogira iz 2006. godine iste godine objavio je i  Šibenski list. Taj Rad proslijedio je Šibenskom listu autor Lipovec. Dva mjeseca kasnije Konzervatorski zavod u Šibeniku naredio je skidanje glave sa svjetionika potaknut vjerojatno reportažom novinarke Marije Lončar u Šibenskom listu o radu prof. dr. Radićeve. Kamena glava postala je tako još poznatija u javnosti pa je skidanje glave sa svjetionika snimala RTV Zagreb te reportažu sa skidanja glave objavila u emisiji »Pola ure kulture«. U reportaži kulturni djelatnici iz Šibenika obečali su da će kamenu glavu djelo Jurja Dalmatinca restaurirati.

 

 

Mjesto na kojem je nekad bila ugrađena na svjetioniku Jadrija kamena glava djelo Jurja Dalmatinca

 

Prošlo je gotovo sedam godina od skidanja kamene glave sa svjetionika Jadrije. Malo ili mnogo za jedan ljudski vijek. Lani je Konzervatorski zavod Šibenik na svjetioniku zatvorio rupu na svjetioniku kamenom pločom (bjelim mirnodobskim cementom) što bi najvjerojatnije značilo da se glava ne vraća više na svjetionik Jadrija i da se vjerojatno ni druga replika glave (kako je bilo obečano) ne će ugrađivati u svjetionik.

 

2012. godine smo pogledom tražili kamenu glavu s Jadrije na otvorenju novog postava Gradskog Muzeja u Šibeniku. Glave sa svjetionika nismo našli. Kasnije smo saznali da je glava još je u prostorijama Konzervatorskog zavoda Šibenik.

 

Ako je naša pretpostavka točna i kamena glava s Jadrije je jedna od dviju glava koje su se do 1930. godine po don Stošiću nalazile u pećini sv. Ante, glava djelo Jurja Dalmatina putovala je u skoro petsto godina tri puta put kući u Šibenik: prvi put povodom ugradnje na katedralu u Šibeniku, skidanje oštećene s katedrale, put do pećine sv. Ante, drugi put u Gradski muzej Krste Stošića kraj katedrale, ugradnja na svjetionik Jadrija, skidanje sa svjetionika i treći put u Konzervatorski zavod opet kraj katedrale.

 

Došlo je vrijeme da konačno to pretpostavljamo originalno djelo Jurja Matejeva Dalmatinca iz XV. stoljeća vrati kući i nađe svoj mir na mjestu koje joj je odredio daleke 1930. godine prvi upravitelj Gradskog muzeja Kralja Tomislava don Krsto Stošić - u današnji Gradski muzej Šibenik u Kneževoj palaći kraj katedrale. Nužno je da se tom  prilikom uz malu svećanost prisjetimo svih dobrih djela don Krste Stošića, tog  Velikog povjesničara i Velikog Šibenčana.

 

 

Tvrđava sv. Nikola, u pozadini uz pećinu mala crkvica sv. Ante, nepoznati autor, bakrorez detalj, kraj 16. stoljeća

 

 

Prije zaključka gore navedenog pisanja izišao je u Šibenskom tjedniku u listopadu 2013. godine a kasnije u Šibenskom portalu članak o nestalim skulpturama apostola i djelovima skulptura sa portala šibenske Katedrale sv. Jakova novinarke Antonije Mrša. Jedan od čitatelja je redakciju upozorio da prvi apostol Petar na portalu nije isti kao na staroj fotografiji. »U posljednjoj obnovi portala u drugoj polovici 19. stoljeća i drugi su se apostoli »mijenjali«, odnosno nisu izvorni - saznajemo iz izvora bliskom Ministra kulture« piše novinarka Mrša. Autor vjeruje da se i te »nestale skulpture« nalaze »sahranjene« ispod katedrale. Autor vjeruje da bi trebalo provjeriti i tu mogućnost. U polemici u Šibenskom listu koja se vodila saznajemo da je nekoliko skulptura skupine dvanaest apostola na portalu kojeg je izradio klesar Bonini u prvoj fazi gradnje katedrale (1431.-1441.) bili u ranijim stoljećima zamijenjenih. Novinarka Mrša dodaje: »Glava sv. Petra na bočnoj strani portala nestala je negdje početkom Domovinskog rata. Međutim, ni to lice sv. Petra nije bilo izvorno, jer je originalna glava ukradena mnogo ranije.«  Nedavno je restavriranje portala dovršeno. Izrađene su replike jedanaest apostola. Izvornici su deponirani i bit će izloženi nakon restavracije u katedralnom muzeju.

 

Sukladno pisanju o sudbini četrnaest (trinaest) glava djela Jurja Dalmatinca  s katedrale moramo se pitati nisu i te skulpture autora Bonina s portala zamijenjene u 19. stoljeću završile jednako kao i zamijenjene - skinute kamene glave: po pretpostavci autora ukopane u nepoznatom grobu ispod Katedrale po pravilu i tradiciji katoličke crkve? Autor vjeruje da bi vrijedilo istražiti podzemlje katedrale.

 

Otkrivanje izgubljenih kamenih glava Jurja Dalmatinca i zamijenjenih skulptura autora Boninija sa šibenske katedrale bilo bi kulturna senzacija u Šibeniku a i šire. Tada bi mogli i provjeriti gotovo nevjerojatnu legendu o grobu hrvatskog kralja Zvonimira ispod Katedrale sv. Jakova?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zaključak (isključivo na temelju pretpostavki autora)

 

Autor je uvjeren na temelju višegodišnjeg proučavanja objavljenih zapisa don Krste Stošića i drugih listina o dviju kamenitim glavama u špilji - crkvici sv. Ante u šibenskom  Kanalu da su obje glave koje su se zatekle u špilji sv. Ante do 1930. godine, originalna djela Jurja Matejeva Dalmatinca. Obje glave bile su s drugima - ukupno četrnaest (trinaest) glava skinute prilikom restavriranja Katedrale od 1843. -1856. godine zbog oštećenja i bile zamijenjene novo klesanim kopijama. Dvije od četrnaest (trinaest) glava bile su smještene u crkvicu sv. Ante u šibenskom Kanalu. Autor je mnogo vremena pokušao pronaći bilo kakav zapis o uzroku smještaja dviju glava u špilju - crkvicu sv. Ante. Kako pisani zapisi o navedenim glavama ne postoje, a predaja ništa o tome ne govori, autor pretpostavlja, da su bile obje glave u nekoj nama danas nepoznatoj vezi s špiljom sv. Ante. Kamenica s živom vodom u špilji sv. Ante nosi uklesanu 1453.  godinu a to je jedna od niza godina u kojima je bila građena šibenska Katedrala (Katedrala je građena od 1431. do 1536. godine). Uklesana godina na kamenici povezuje gradnju Katedrale u isto vrijeme i kamenicu. Na Katedralu ugradio je Juraj Dalmatinac 71. kamenu glavu u prirodnoj veličini, likove svojih suvremenika. To su likovi iz ulice, zaslužni građani, donatori … Po tome pretpostavlja  autor da su i navedene dvije kamene glave iz crkvice sv. Ante u doba Jurja Dalmatinca bile klesane po likovima suvremenika Jurja Dalmatina - najvjerojatnije po likovima benediktinaca iz opatije sv. Nikole na istoimenom otočiću nedaleko od špilje sv. Ante na izlazu iz Kanala u otvoreno more. Kako je samostan kasnije bio srušen a na otočiću sv. Nikole bila je sagrađena mletaćka vojna utvrdba istog imena, obje zamijenjene kamene glave su bile nakon uklanjanja s Katedrale pretpostavljamo pohranjene (ukopane, ugrađene) na jedno od preostalih groblja koje je pripadale benediktincima - u crkvici sv. Ante u šibenskom Kanalu. To su bile jedine zamijenjene kamenite glave od četrnaest (trinaest) koje su se sačuvale do 1930. godine. Sve druge njih dvanaest (jedanaest), izgubile su se kroz stoljeća.

 

Don Stošić nam svjedoči 1941. godine da su bile navedene dvije glave oko 1930. godine pohranjene u Gradskom muzeju Šibenika (u crkvici Svih Svetih). Po pisanje prof. dr. Radićeve iz Trogira jedna od tih dviju glava bila je otuđena od komandanta taljanskih  karabinjera za vrijeme taljanske okupacije Šibenika 1941. godine a druga je misterijozno nestala, po predaji u bombardiranju Šibenika krajem Drugog svjetskog rata. U isto vrijeme se pojavljuje pretpostavljamo identična kamena glava ugrađena na svetioniku Jadrija nasuprot tvrđave sv. Nikole na kraju šibenskog Kanala. Autor pretpostavlja da je spomenuta kamena glava djelo Jurja Dalmatina jedna od dviju glava iz špilje - crkvice sv. Ante. Pretpostavljamo da je bila ta kamena glava po nalogu don Krste Stošića ugrađena na svetionik da bi se očuvala od krađe za vrijeme Drugog svjetskog rata a i po pravilima Crkve o ukopu sakralnih spomenika van upotrebe. Danas se čuva kamena glava skinuta sa svetionika 2006. godine jedina preostala od četrnaest (trinaest zamijenjenih) uklonjenih glava s Katedrale prilikom restavracije Katedrale u Restavratorskom zavodu u Šibeniku.

 

 

Kamena glava pretpostavljamo djelo Jurja Dalmatinca (restavrirana) sa svjetionika Jadrija u Konzervatorskom zavodu Šibenik,  lipnja 2013.g. / … i vodi se, da je glava bila negda na kakvom stupu - po Krsti Stošiću, 1941. g./

 

 

Priča o ugradnji dviju glava na prvu staru za vrijeme rata srušenu zgradu obitelji Pasini po sudu autora izmišljena je.

 

Odvojeno od razmišljanja o sudbini četrnaest (trinaest) glava autor pretpostavlja da istu sudbinu djele i skulpture s portala Katedrale  koje su bile zamijenjene prilikom restavracije Katedrale u 19. stoljeću: po pravilu i tradiciji Katoličke crkve svete skupture van upotrebe bile su ukopane u grobove kao ljudska bića ali bez natpisa. Autor sukladno tome pretpostavlja da su kamenite glave djelo Jurja Matejeva Dalmatinca i skuplture autora Bonina ukopane ispod Katedrale sv. Jakova.

 

 

 

 

 

 

Literatura:

 

- Prof. dr. Danka Radić, Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti , Zagreb, 27. -  29. travnja 2006. (Internet - Google)

- Don Krsto Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941.

- prof. Ivan Ostojić, Uspomene, Krapina, samoizdanje 1976.

- Francis R. Preveden, Rani hrvatski kraljevi, Croatian Chatolic Libreri, London,  Oxford, 1996.

- Šibenik na starim crtežima i grafikama, Šibenik, Županijski muzej Šibenik, 1999.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uspomeni profesoru povijesti Ivanu Ostojiću - barbi Ivi iz Šibenika, 1910. - 1987.